Mol se ne želi odreći Ine i u idućih deset godina namjerava maksimizirati vrijednost ulaganja u hrvatsku kompaniju

Nacional donosi detalje iz službene prezentacije za investitore koju je MOL objavio u svibnju ove godine, a iz koje je vidljivo da mađarska kompanija i te kako računa na Inu u budućnosti, a pogotovo računa na profit koji se crpi iz Hrvatske

Mađarski MOL je u svibnju ove godine objavio službenu prezentaciju za investitore iz koje je vidljivo da MOL i te kako računa na Inu u budućnosti i da se mađarski suvlasnik neće tako lako odreći profita koji vuče iz hrvatske kompanije. U spomenutoj prezentaciji MOL Grupe iznose se brojni podaci o poslovanju MOL-a i potencijalnim investicijama u širenje tržišta na prostoru jugoistočne Europe, a Ina se pritom spominje u kontekstu strategije razvoja Grupe do 2030. godine. „MOL-ova strategija razvoja do 2030. provest će se s Inom ili bez nje“, stoji u dokumentu.

IAKO SE PRIZNAJE DA JE „RELATIVNA VAŽNOST Ine unutar MOL Grupe značajno opala“, ipak se naglašava da povoljan geografski položaj Hrvatske otvara mogućnost značajnog rasta segmenta prerade nafte i distribucije, odnosno maloprodaje i veleprodaje, te da ima prostora za dodatno poboljšanje efikasnosti, a time i poboljšanje rezultata poslovanja sektora prerade i prodaje. U istoj prezentaciji navodi se i da je najvažniji MOL-ov cilj u narednih 10 godina „maksimizirati vrijednost MOL-ova ulaganja u Inu, kroz zadržavanje, odnosno vođenje Ine na tržišnim osnovama, uz zadržavanje MOL-ove kontrolne pozicije unutar kompanije“ – ili pak prodaja, odnosno povrat dosadašnje investicije. Pritom se kao značajne prednosti Ine navode dobro razvijena maloprodajna i veleprodajna mreža – a to je, podsjetimo, segment poslovanja koji je MOL-u oduvijek bio prioritet kada je Ina u pitanju – rafinerija nafte na obali (RN Rijeka) te niski troškovi istraživanja i eksploatacije nafte i plina.

Tvrdnje iznesene u prezentaciji za investitore ne razlikuju se puno od tvrdnji koje je MOL istaknuo u službenoj strategiji razvoja MOL Grupe u razdoblju od 2016. do 2030., a u kojoj se prije svega fokusirao na osiguranje povrata dosadašnjih investicija u Inu. No navode iz spomenute strategije svakako treba staviti u politički kontekst, odnosno valja uzeti u obzir vrijeme u kojem je strategija pisana. Naime, dokument je objavljen u studenome 2016., svega nekoliko mjeseci nakon pada vlade premijera Tihomira Oreškovića kojoj je presudila upravo činjenica da se tadašnji prvi potpredsjednik vlade Tomislav Karamarko našao u sukobu interesa. Podsjetimo, upravo je Nacional razotkrio povezanost Karamarkove supruge Ane – čija je tvrtka Drimia od 2013. pa do početka 2015. godine bila angažirana za pružanje konzultantskih usluga službenom lobistu MOL-a Jozi Petroviću – s interesima Mađara, što je na kraju u lipnju iste godine rezultiralo ostavkom Tomislava Karamarka i padom kompletne Oreškovićeve vlade.

UPRAVO JE TA OSTAVKA ŽESTOKO naštetila MOL-u jer je čelni čovjek mađarske kompanije Zsolt Hernádi ostao bez ključnog čovjeka u vladi u kojeg se pouzdavao i na čiju je pomoć računao u lakšem ostvarenju MOL-ovih interesa – preuzimanja maksimalne kontrole nad Inom kako bi neometano proveo zacrtanu poslovnu politiku. Neslužbeni izvori dobro upoznati s poslovanjem Ine Nacionalu su potvrdili da su upravo takva neizvjesnost i zabrinutost MOL-a za vlastitu budućnost u Ini, u to vrijeme rezultirali spomenutim tvrdnjama u strategiji kojom su Mađari, rezolutan je naš izvor, pokušali ucijeniti hrvatsku vladu i poslati joj poruku da su spremni odustati od Ine ako nova vlada premijera Plenkovića ne udovolji njihovim zahtjevima i ne pristane im dati odriješene ruke u povlačenju određenih poteza za koje je MOL procijenio da su mu isplativi.

 

PLENKOVIĆEVA VLADA donijela je niz odluka kojima je MOL-u olakšala realizaciju svojih poslovnih planova. Osim zatvaranja sisačke rafinerije, šutke je prihvaćeno i rastakanje Inina stručnog kadra

 

 

Jedan od njih svakako je zatvaranje rafinerije u Sisku koje je uslijedilo tek godinu i pol nakon toga, nastavilo se smanjivanjem broja zaposlenih u Ini, posebno među naftašima u Ina-Naftaplinu, a rezultiralo pretvaranjem Ine u MOL-ovu podružnicu orijentiranu prije svega na maloprodaju i veleprodaju derivata i drastično smanjenje ulaganja u istraživanja i proizvodnju nafte i plina. Unatoč svim tim činjenicama, kao i neslužbenim procjenama naftnih stručnjaka u to vrijeme, koji su kategorički tvrdili da je Ina od 2003. godine, a posebno od 2009. – kada je zahvaljujući koruptivnom sumnjom opterećenom dogovoru između Zsolta Hernádija i bivšeg premijera Ive Sanadera MOL preuzeo upravljačka prava nad Inom – drastično izgubila na vrijednosti, MOL je u domaćoj javnosti žestoko mahao vlastitom procjenom o vrijednosti svog ulaganja u Inu od oko dvije milijarde dolara.

Upozorenje o potencijalnim ucjenama kojima se MOL nastoji služiti kako bi pridobio Plenkovićevu vladu na suradnju i poslušnost, objavio je Nacional još u listopadu 2016. godine, iznijevši tada podatak da je Plenković najavio da će Vlada spremno odgovoriti MOL-u i naći načina da ga prisili na poštovanje obaveza preuzetih dioničkim ugovorom iz 2003. godine. No Plenkovićeve riječi ostale su upravo to – samo riječi.

MOL JE NASTAVIO PROVODITI svoju politiku ucjena i „puzećeg“ osvajanja Ine putem poslovnih odluka koje su se redom donosile u Budimpešti, a odgovor iz Zagreba ne samo da nije stigao, nego je Plenkovićeva vlada u posljednje tri godine donijela niz odluka kojima je MOL-u olakšala realizaciju svojih poslovnih planova. Osim zatvaranja sisačke rafinerije i rastakanja Inina stručnog kadra, što je premijer šutke prihvatio, početkom 2019. prihvaćene su i izmjene Zakona o privatizaciji Ine iz 2002. godine kojim su hrvatskom suvlasniku praktički oduzete i one malobrojne ovlasti koje je do tada imao, a MOL je od početka ove godine domaću naftu počeo transportirati na preradu u Mađarsku.

Kao konačan udarac Ini, dvojica donedavnih članova Uprave iz hrvatske kvote, Ivan Krešić i Davor Mayer, zamijenjeni su Barbarom Dorić, donedavnom direktoricom tvrtke LNG Hrvatska koja je posljednjih godina s ministrom zaštite okoliša i energetike Tomislavom Ćorićem učestalo pohodila Budimpeštu ne bi li nagovorila mađarske državne dužnosnike da zakupe kapacitet budućeg LNG terminala na Krku – što su ovi i pristali učiniti, ali tražeći zauzvrat neke ustupke u Ini, o čemu je Nacional također pisao – te Darkom Markotićem, operativnim direktorom Usluga kupcima i maloprodaje Ine kojega je na tu poziciju postavio upravo MOL. Hrvatska vlada sve je to mirno promatrala, a premijer nije ništa poduzeo.

A posljednje dvije ili tri godine, točnije od potpisivanja Memoranduma iz 2018. o kojem je nedavno izvijestio Nacional i kojim je omogućen transport domaće nafte iz rezervoara u Rafineriji Sisak do Mađarske, istraživanja i eksploatacija nafte i plina u Hrvatskoj vratili su se u fokus MOL-ova interesa. No ne u korist hrvatskog suvlasnika, već prvenstveno zbog MOL-ove procjene da im je takav potez isplativ, potvrdio je Nacionalu neslužbeni izvor koji dobro poznaje poslovanje Ine.

IZ RANIJE SPOMENUTE PREZENTACIJE investitorima iz svibnja ove godine jasno je da MOL procjenjuje da su troškovi istraživanja i eksploatacije nafte u Hrvatskoj značajno jeftiniji od troškova koje kompanija ima u drugim dijelovima svijeta, što očito namjerava kapitalizirati kako bi iz ležišta izvukao maksimalne količine nafte i plina uz minimalne investicije. „Nemojmo zaboraviti da je najveću zaradu Ini nosio upravo upstream, odnosno eksploatacija nafte i plina, i to Mađari nastoje do maksimuma iskoristiti jer je to ‘živi’ novac koji Ina donosi MOL-u“, podsjetio je Nacionalov izvor. Uz to – što se u prezentaciji ne spominje – mađarski suvlasnik računa na hrvatsku naftu visoke kvalitete kojom će sniziti troškove prerade u vlastitim rafinerijama.

Ovdje valja posebno naglasiti činjenicu na koju je upozorio Nacionalov izvor blizak upravljačkoj strukturi Ine, a koji tvrdi da Ina kao hrvatska naftna kompanija, u kojoj MOL ima 49,1 posto udjela, još uvijek formalno funkcionira kao samostalna kompanija (kao takva kotira i na hrvatskoj burzi) i službeno nije integrirana u MOL kao članica MOL Grupe. Valja također podsjetiti i na to da je MOL Grupa tek neformalno ime MOL-a koje su sami sebi nadjenuli opisujući sve tvrtke koje posluju u sustavu kompanije, iako pod tim imenom nisu upisani u mađarskom registru tvrtki.

MOL JE, TVRDI ISTI IZVOR, na temelju upravljačkih prava dobivenih od Vlade Ive Sanadera 2009. godine Inu samoinicijativno konsolidirao u svoja financijska izvješća, iako se zakonski Ina i MOL tretiraju kao povezana društva. No MOL Inu ne vidi tako jer Inine rezerve nafte i plina – a rezerve ugljikovodika značajan su dio vrijednosti svake naftne kompanije! – uredno bilježi kao vrijednost MOL Grupe, za što nema pravne osnove.

Kao dokaz toj tvrdnji stoji činjenica koja je vidljiva iz MOL-ove strategije iz 2016. godine, u kojoj se navodi da je u to vrijeme MOL računao s rezervama od 172 milijuna Mmboe (bareli ekvivalenata nafte, pojam koji se koristi kada se procjenjuju ukupne zalihe plina i nafte) u Hrvatskoj, što je značajno više od rezervi u Mađarskoj (117 Mmboe), a pritom su rezerve ugljikovodika u Hrvatskoj i Mađarskoj zajedno osjetno veće od ukupnih rezervi na koje MOL računa na ostalim svojim bušotinama, onima u Velikoj Britaniji, Pakistanu, Kazahstanu i Kurdistanu te u Norveškoj, koje pak zajedno broje tek oko 110,4 Mmboe.

Iako se u spomenutoj prezentaciji za investitore spominje i činjenica da će količine proizvedene nafte iz bušotina na području središnje i jugoistočne Europe (a to drugim riječima znači iz bušotina u vlasništvu MOL-a i Ine u Mađarskoj i Hrvatskoj) u narednim godinama padati zbog prirodnog iscrpljivanja ležišta, ipak je posve očito da MOL itekako računa na te izvore i prihode koji će iz njih stići. Dapače, na nove izvore koji bi se na istim područjima mogli otkriti do 2023. MOL vrlo ozbiljno računa i u njih planira investirati više negoli u sve bušotine koje danas ima u Pakistanu, Velikoj Britaniji, Norveškoj, Kazahstanu i Kurdistanu zajedno. Posljedično, računa i na veću dobit.

 

 

MOL PLANIRA kapitalizirati svoju investiciju u Inu, bilo da nastavi voditi kompaniju ili je odluči prodati. A to potonje je, slažu se izvori koje je Nacional kontaktirao, vrlo malo vjerojatno

 

 

UZ TO, NE TREBA ZABORAVITI NI ČINJENICU da će nove količine nafte koje na teritoriju Hrvatske u budućnosti otkriju kompanije koje su 2016. i 2019. dobile dozvole za istraživanje – Ina, kanadski Vermilion, američki Aspect i domaći Crodux – s obzirom na neaktivnu rafineriju nafte u Sisku i otezanje s aktiviranjem dvosmjernog transporta nafte JANAF-ovim naftovodom, zbog čega je izostao transport nafte na preradu u Rijeku – vrlo vjerojatno biti prisiljene eksploatiranu naftu prodati MOL-u. A to, drugim riječima, znači da će sva ta nafta na kraju završiti u MOL-ovim rafinerijama u Százhalombatti i Bratislavi.

Iz spomenute MOL-ove strategije iz 2016. može se iščitati još jedan podatak koji ide u prilog tvrdnji da MOL neće tako lako odustati od Ine niti će biti spreman svoj udio u kompaniji prepustiti hrvatskoj vladi. Naime, među brojkama iznesenima u 100-tinjak slajdova je i ona koja govori o udjelima koje su članice MOL Grupe imale 2016. godine na pojedinim maloprodajnim i veleprodajnim tržištima u ciljanim zemljama regije. Pa je tako navedeno da je MOL u Mađarskoj 2016. godine zauzimao 38,4 posto tržišta derivatima, u Slovačkoj 47,1 posto, u Rumunjskoj 18,9 posto, a u Češkoj 21,2 posto.

ISTE GODINE JE PROCIJENJENO DA INA u Hrvatskoj zauzima oko 50 posto ukupnog tržišta derivatima, a još sedam posto tržišta opskrbljivao je lanac benzinskih postaja Tifona, koji je također u vlasništvu MOL-a. Sve navedene brojke nisu se drastično promijenile ni do danas. Iako se Hrvatska na prvi pogled veličinom tržišta ne može mjeriti s većim zemljama poput Rumunjske ili Češke, ne treba smetnuti s uma da se tijekom četiri mjeseca turističke sezone – od početka lipnja pa do kraja rujna – potrošnja goriva u Hrvatskoj višestruko povećava, a to posebno vrijedi za čak 33 Inine benzinske postaje namijenjene nautičarima na kojima se prodaje gorivo za motorna plovila. A Ina je po broju benzinskih postaja za nautičare gotovo monopolist na Jadranu, jer se postaje ostalih kompanija gotovo mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Ukratko, MOL planira maksimalno kapitalizirati svoju investiciju u Inu, bilo da nastavi voditi kompaniju ili da je odluči prodati. A ovo potonje je, slažu se brojni izvori koje je Nacional kontaktirao proteklih mjeseci, vrlo malo vjerojatno. Iz toga se, po svoj prilici, može izvući zaključak da će MOL, u slučaju da odluči prodati svoj udio hrvatskoj vladi, zasigurno tražiti iznos za koji smatra da će pokriti njegove dosadašnje investicije, a to bi moglo biti značajno više od onoga što procijeni Lazard i što bi Vlada bila spremna platiti. Pritom ne treba smetnuti s uma – a to je izrijekom navedeno i u razvojnoj strategiji MOL-a do 2030. godine – da mađarska kompanija aktivno radi na realizaciji ambicioznog plana da postane predvodnik promjena na energetskom planu na prostoru jugoistočne Europe, pri čemu se grafikonom jasno ističu Mađarska, Slovačka i Hrvatska – zemlje u kojima MOL direktno posluje i iz kojih se očito nema namjeru povući.

Komentiraj