Objavljeno u Nacionalu br. 763, 2010-06-29

NJEMAČKA KANCELARKA Angela Merkel priredila je veliko razočaranje srbijanskom vodstvu uvjerivši druge članice EU da, nakon što joj se priključi Hrvatska, odustane od daljnjeg proširenja na istok

Njemačka kancelarka Angela Merkel nametnula je Europskoj uniji rezolutni stav u vezi s proširenjem EU: Hrvatska još ulazi, ali nakon nje više nitko. Sve zemlje koje pretendiraju na članstvo o tome su posljednjih dana povjerljivo diplomatski obaviještene. Ta odluka izazvala je paniku u srbijanskim političkim krugovima, jer se ruši politika koju je predsjednik Boris Tadić, zajedno s ministrom vanjskih poslova Vukom Jeremićem i potpredsjednikom vlade Božidarom Đelićem, provodio u zadnje vrijeme, lažno uvjeravajući srpsku javnost da će Srbija u rekordnom vremenu ući u EU.
ODBOR STALNIH PREDSTAVNIKA (COREPER) Vijeća Europske unije odlučio je prošlog petka da se Hrvatskoj dopusti otvaranje triju preostalih poglavlja pregovora o ulasku u EU, ali su vodeće institucije Unije odbile raspravljati o zahtjevu Srbije da se kandidira za članstvo. Opća je ocjena da su tom odlukom COREPER-a Hrvatskoj otvorena i posljednja vrata, a sada je na njoj da pregovore o svim zasad još otvorenim poglavljima završi sljedećih mjeseci, po mogućnosti do kraja godine, kako bi se na proljeće 2011. mogao potpisati konačni sporazum i odrediti datum ulaska. Hrvatska će možda još imati nekih poteškoća pri zatvaranju pojedinih poglavlja, posebno onog o pravosuđu, od nje će se očekivati i neke vrlo teške mjere u toj sferi, no to se sve može prebroditi. Odluka COREPER-a o Hrvatskoj može se protumačiti samo kao iskaz želje članica Unije da napokon skinu s dnevnog reda tu predugačku priču o hrvatskim pregovorima, ne samo zbog Hrvatske, nego još više zbog same Unije.
ZATVARANJEM PREGOVORA s Hrvatskom i njenim primanjem u članstvo Europska unija želi završiti svoje važno razdoblje – proces proširenja koji je trajao 15-ak godina: 2004. u EU je ušlo deset novih članica, 2007. još dvije, a to razdoblje treba završiti upravo ulaskom Hrvatske, najvjerojatnije 2012. Hrvatska će biti posljednja zemlja koja će ući u EU, a nakon nje više neće biti ulaska, barem sljedećih desetak godina, ne stoga što drugi pretendenti na članstvo, u prvom redu preostale države s područja nekadašnje Jugoslavije i Albanija, neće za članstvo biti spremne, nego zato što je Europska unija donijela konkretnu odluku da nikoga više neće primiti. A takvu je odluku donijela na inicijativu najmoćnije europske političarke Angele Merkel.
TU ODLUKU ANGELA MERKEL donijela je zapravo još u ožujku 2009., ali tek se sad vidi da se ona striktno provodi. Tada još nije bilo jasno koliko je ona odlučna u tom stavu. Kad je 17. ožujka 2009. govorila na skupu svoje stranke, Kršćansko-demokratske unije (CDU), dotaknula se i pitanja proširenja: “Europska unija mora se konsolidirati prije nego što nastavi s proširenjem.” Izričito je spomenula da će još Hrvatska biti puštena u Uniju, a potom će biti zastoj: “Nama to nije drago, ali nikom u Europi neće biti dobro ne bude li ona u stanju integrirati nove članice i bude li proširenje prebrzo. Zbog toga zasad vidimo pred sobom samo Hrvatsku i njene pristupne pregovore. Nakon toga naš prvi zadatak mora biti da provjerimo kako će funkcionirati Lisabonski sporazum i dati mu neko vrijeme za konsolidaciju kad je integracija u pitanju.” Nekoliko dana nakon tog govora CDU je objavio svoj stranački program za predstojeće izbore za Europski parlament, u kojem je pisalo: “Proširenje s 15 na 27 zemalja članica u samo nekoliko dana zahtijevalo je velike napore. Stoga CDU sada preferira razdoblje tijekom kojega konsolidacija vrijednosti i institucija Europske unije mora imati prioritet pred proširenjem. Jedina iznimka bit će Hrvatska.”
NA INTERNETSKOM SAJTU stranke tih je dana bio objavljen i intervju s Angelom Merkel u kojem se bavi proširenjem, posebno na tzv. zapadni Balkan. Ona je rekla: “Mi znamo da se stabilnost – neovisno o tome radilo se o Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori ili drugim zemljama – može zajamčiti samo ako te zemlje imaju pred sobom perspektivu ulaska u EU, ali one će na to morati pričekati više godina.”
DA TO POSTAJE SLUŽBENA politika Njemačke, a preko nje i Europske unije, vidjelo se već sljedećih dana. Crna Gora je u prosincu 2008. podnijela zahtjev da postane kandidat za članstvo. U ožujku 2009. taj je zahtjev bio predočen predstavnicima članica Unije. Obično su prije zemlje članice bez većih rasprava takvu stvar prosljeđivale Europskoj komisiji na daljnju proceduru. No ovaj put, na inicijativu Njemačke, koju su podržale Belgija i Nizozemska, odbile su to proslijediti Komisiji, blokiravši de facto crnogorsku aplikaciju do daljnjega. Bio je to znak da nova politika Angele Merkel stupa na snagu. Crna Gora sve do danas nije dobila status kandidata, kao ni Albanija, koja je molbu za članstvo predala u travnju 2009. Status kandidata nema ni Srbija, koja je podnijela zahtjev u prosincu 2009. Jedina status kandidata ima Makedonija, ali je stopiran početak pregovora pa o tome još nije donesena nikakva odluka.
TADA SE TOM zaokretu u njemačkoj politici nije pridavala osobita pozornost, mnogi politički analitičari smatrali su da je to taktički privremeni korak zbog unutarnjopolitičkih razloga, jer su Njemačkoj predstojali izbori za Europski parlament i neki važni lokalni izbori. Smatralo se da će Njemačka nakon tih izbora ponovo, kao prije, podržati daljnje proširenje, za koje se, uostalom, dotad od svih europskih zemalja najviše zalagala. Čulo se i da će na Njemačku značajan pritisak napraviti zemlje koje su se zalagale za daljnje proširenje, kao Britanija, čiji je tadašnji ministar vanjskih poslova David Miliband dao do znanja da se ne slaže s Angelom Merkel. On je govorio da s proširenjem treba nastaviti. Bilo je i mišljenja da je to važno ne samo radi stabiliziranja stanja na području nekadašnje Jugoslavije, nego se govorilo i o drugim zemljama u susjedstvu Unije, primjerice, o Ukrajini i Moldovi.
NO STAV ANGELE MERKEL bio je nepokolebljiv. Sljedećih mjeseci ništa se bitno nije promijenilo u njemačkom stajalištu, iako su prema članstvu u Uniji počele snažno težiti vladajuće stranke u Srbiji: predsjednik Tadić uporno je lobirao kod nekoliko zemalja, koje su Srbiji davale veliku podršku, u prvom redu Italija i Grčka te donekle Španjolska i Rumunjska. Tadić je potkraj prosinca 2009. u Stockholmu premijeru Švedske, koja je tada predsjedala Uniji, predao službenu srbijansku molbu za prijem u EU. Srbijanska politika i mediji širili su optimizam da bi Srbija mogla hitno ući u EU. Srpskoj javnosti bilo je obećano da će EU srbijansku kandidaturu prihvatiti već u ožujku, kako bi pregovori o članstvu mogli početi do kraja ove godine, a da bi Srbija mogla postati članicom 2014., što bi bio simboličan datum, na 100. godišnjicu I. svjetskog rata, koji je i počeo zahvaljujući Srbiji. Bilo je u srbijanskoim novinama i napisa kako bi Srbija i Hrvatska mogle u EU ući zajedno, što bi navodno bilo najbolje i iz simboličkih razloga. No vrlo brzo uslijedilo je otrežnjenje. Europska unija sve dosad nije prihvatila srbijansku kandidaturu, a kako sada stvari stoje, ona neće biti razmatrana sve do kraja godine. Inozemni su diplomati u intervjuima srbijanskoj štampi počeli davati do znanja da srbijanski put u EU neće ići, pogotovo ne ubrzanim tempom, kako to neki srbijanski političari najavljuju, a pogotovo neće biti moguć ako Srbija ne riješi neke krupne probleme. Spominju se izručenje ratnih zločinaca Ratka Mladića i Gorana Hadžića Haaškom sudu, neformalno priznanje neovisnosti Kosova, ali i neki dugoročni zadaci, kao što su energična borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, dubinsko restrukturiranje privrede, koja je velikim dijelom još u državnom vlasništvu, ali i opće podizanje razine srbijanske ekonomije. Nedavna analiza bruto domaćeg proizvoda europskih zemalja u usporedbi s prosječnim BDP-om Europske unije pokazuje da je BDP Srbije samo 37 posto prosjeka EU, Crne Gore 43, Bosne i Hercegovine 30, a Albanije 27 posto. Hrvatski BDP je 64 posto europskog.
TO ŠTO SE SA SRBIJANSKOM kandidaturom za članstvo u EU već dulje vrijeme ništa ne događa, što razni europski diplomati upozoravaju Srbiju da se ne treba nadati brzom ulasku u EU, da će proces možda trajati i puno desetljeće, počelo je jako politički smetati srbijanskom političkom vodstvu, koje je očito diplomatskim kanalima obaviješteno da se nakon Hrvatske vrata zatvaraju. Navodno su takvu poruku srbijanski političari najenergičnije čuli od njemačkih diplomata. To je potaknulo Tadića da prije nekoliko dana u Istanbulu na summitu zemalja članica Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi u dramatičnom govoru zatraži od Europske unije da točno iznese svoj stav prema budućem proširenju: “Zalažem se za punopravno članstvo svih zemalja ovog našeg područja u EU. Jedino kad cijela jugoistočna Europa bude potpuno integrirana u EU, obećanje o miru najavljenom nakon hladnog rata bit će potpuno ispunjeno. Bit ću veoma direktan. Europska unija mora nam reći želi li nas u Europskoj uniji i je li spremna i na praktičnom planu raditi s nama kako bismo ispunili preuzete obveze. Europa bi nam trebala iskreno odgovoriti, bez izlika. Svi imamo svoje prepreke, ali se s njima suočavamo. Ne dopuštamo da one budu izlika da ne činimo ništa.”
Tadić na taj apel odgovor nije dobio, barem ne pravi. Jedino što bi se moglo smatrati svojevrsnim odgovorom prošlog je petka objavilo ministarstvo vanjskih poslova Belgije, koja 1. srpnja preuzima od Španjolske predsjedanje Europskoj uniji: “EU je spremna nastaviti proces proširenja. Sve zemlje zapadnog Balkana imaju svoju budućnost u EU, ali na pitanje tajminga odgovor će biti dan na osnovi zbiljskog napretka koji te zemlje budu učinile.” Drugim riječima, nema nikakvih jamstava da će se proširenje nastaviti, nema nikakva angažmana EU kad je riječ o proširenju, nema nikakva tajminga, posrijedi je samo neodređeno iskazana volja da se – u neodređenoj budućnosti – proširenje nastavi. Angela Merkel svoju je politiku nametnula Europskoj uniji. Iz Njemačke na Tadićev apel nije bilo nikakva odgovora.