U ponedjeljak, 22. svibnja ove godine, riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić na konferenciji za novinare u Rijeci iznio je detalje istraga protiv svećenika Riječke nadbiskupije osumnjičenih na seksualno nasilje protiv maloljetnika i ispričao se za te zločine. Bio je to prijeloman, nikad viđen događaj u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. “Još jednom u ime Crkve molim ispriku od svake žrtve zlostavljanja od strane klerika ili osoba povezanih s Riječkom nadbiskupijom. Na koliko god prepreka nailazio neću odustati od ove borbe. Riječka nadbiskupija treba i mora biti mjesto nulte tolerancije na bilo kakav oblik nasilja”, rekao je nadbiskup kojega je na taj istup potaknulo istraživanje Nacionala o seksualnim zločinima svećenika na području Riječke nadbiskupije. Sada, sedam mjeseci kasnije, nadbiskup Uzinić čini još jedan, za Katoličku crkvu u Hrvatskoj posve neuobičajen potez: umjesto da svoju nadbiskupiju zatvori za sekularne medije, a naročito za Nacional – to je, naime, praksa u većini drugih biskupija u Hrvatskoj, naročito kada je riječ o osjetljivim temama poput seksualnih zločina svećenika – nadbiskup Uzinić Nacionalu je dao božićni intervju, u kojemu otvoreno progovara o osjetljivim pitanjima uloge i utjecaja Katoličke crkve u hrvatskom društvu, od borbe protiv seksualnog izrabljivanja maloljetnika i nezaštićenih, preko Vatikanskih ugovora, do muškaraca koji kleče na trgovima i položaja žena u današnjem hrvatskom društvu.

U tom intervjuu je, doduše, ustvrdio i da je Nacional u kontekstu seksualnih zločina svećenika objavio i više netočnih i neprovjerenih informacija, što je paušalna teza bez uporišta koju Uzinić ničim nije argumentirao.

Mate Uzinić rođen je 1967. u Dubravi pored Splita, gdje je pohađao osnovnu školu, a gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Na Teološkom fakultetu u Splitu diplomirao je 1993. Iste godine, 27. lipnja, zaređen je za svećenika, a potom je tri godine vodio župe Omić i Otrić-Struge. Nakon četverogodišnjeg studija na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, 2000. postigao je licencijat iz crkvenog i civilnog prava. Od 2001. bio je rektor Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu, a deset godina kasnije, 2011., imenovan je i zaređen za dubrovačkog biskupa. Prije tri godine, 16. prosinca 2000., uveden je u službu nadbiskupa koadjutora Riječke nadbiskupije. Nadbiskup Uzinić vodio je više službi Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a među njima je i tri godine predsjedao Povjerenstvom Hrvatske biskupske konferencije za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni položajem Katoličke crkve u hrvatskom društvu?

Mislim da je naše društvo sazrelo i da smo, od onih vremena kad je Crkva bila društveni i politički neprijatelj, preko vremena koja su potom uslijedila kad je Crkva bila poprilično utjecajna ili se barem tako nekima činilo pa su tražili sakramente, došli do stadija u kojemu svi imaju mogućnost slobodno birati žele li biti ili ne pripadnici Katoličke crkve te da to ne utječe bitno na njihov društveno-politički položaj.

‘I u Crkvi u Hrvatskoj postoji otpor papi Franji, ali moje mišljenje je da ga velika većina katolika koji nisu glasni podržava i za njega se moli. Prezirati njegove poticaje za življenje evanđelja smatram nepoštenim’

NACIONAL: Čini se da Katolička crkva u Europi proživljava krizu. Vjernika je sve manje: u Njemačkoj zatvaraju se crkve. Broj vjernika opada i u Hrvatskoj, a mnogo je samo deklaratorne religioznosti. Zašto je tako, po vašem sudu?

Ne događa se to prvi, vjerojatno ni posljednji put u povijesti. To su procesi koji su danas možda brži i intenzivniji zbog toga što je u našem vremenu sve brže i intenzivnije. Istina je da se s krizom događa opadanje broja vjernika, posebno jer se više ne treba biti vjernik zato što je sredina u kojoj živimo vjernička sredina ili zbog toga što su vjernici bili moji roditelji – a što je onda puno puta za posljedicu imalo deklariranu religioznost. Naravno, tome doprinosi i činjenica da mi kršćani nismo uvijek dovoljno autentični, da ne živimo u skladu s onim što propovijedamo. Posebno je to pokazalo razotkrivanje brojnih slučajeva zlouporaba i zlostavljanja u Crkvi te način kako se s njima postupalo. Kriza je znak da stvari više ne mogu ići onako kako su išle, da nešto treba mijenjati, ali i da imamo priliku nešto promijeniti. Kad je riječ o Crkvi, onda se za to koristi pojam obnova ili reforma, a kad je riječ o nama članovima Crkve onda se govori o obraćenju.

Kardinal Martini je svojevremeno izjavio da Crkva zaostaje 200 godina i pitao se kako to da se ne protrese, boji li se umjesto da bude hrabra. Sinodalni hod koji je pokrenuo papa Franjo vidim kao način da se i kao pojedinci i kao zajednica ohrabrimo i probudimo te uhvatimo u koštac s pitanjima i problemima Crkve i čovjeka današnjega vremena. To je i prilika da se vjernici prepoznaju kao subjekti u svojoj Crkvi, kao oni koji joj ne pripadaju samo deklarativno, već po slobodnom izboru. A kad se nešto osobno izabere, onda postoji prilika i odgovornost da se to što se izabralo i živi.

NACIONAL: Što bi trebalo biti poslanje Katoličke crkve u hrvatskome i europskom društvu 21. stoljeća?

Poslanje Crkve je uvijek isto: poslani smo nastaviti Isusovo djelo spasenja svijeta, naviještati evanđelje. No potrebno je promijeniti način na koji to trebamo činiti jer on ne može biti istovjetan onome kakav je bio u vremenu dok je hrvatsko i europsko društvo bilo dominantno kršćansko. Simbol tog prošlog vremena su crkve tvrđave koje simboliziraju moć koja je Crkvi bila potrebna da bi mogla sačuvati neovisnost od društvenih i političkih struktura toga vremena koje su je željele učiniti ovisnom, a nerijetko su u tome uspijevale. Simbol našeg vremena, barem nakon Drugog vatikanskog koncila, Crkva je otvorenih vrata ili, kako kaže papa Franjo, Crkva poljska bolnica koja se ne brani od napada, nego ide u potragu za onima koji su pogođeni različitim nevoljama da bi im vidala rane i bila blizu. Pozvao bih se tu na promišljanje belgijskog kardinala Jozefa De Kesela koji je tijekom sinodske skupštine u Pragu rekao da je potrebno da u Crkvi promijenimo mentalitet jer je negativan stav koji osuđuje svijet i društvo sterilan. Crkva ima mnogo za ponuditi svijetu, ali i mnogo za primiti od svijeta. Sinoda nas poziva čitati znakove vremena, a to su znakovi suvremenog sekulariziranog i pluralnog društva izgrađenog na toleranciji i poštivanju drugih. Zato naš pastoral ne može biti pastoral osvajanja ili ponovnog osvajanja, već pastoral prisutnosti. Pozvani smo biti u svijetu znakom Božje ljubavi, kako kroz navještaj, tako i zalaganjem za pravedniji i bratskiji svijet.

‘Još uvijek nisu poznati pravi opsezi zla koje se dogodilo. Crkva bi svakako trebala pomoći da se osobama psihološki pomogne nadići traumu, dok bi nekakvu financijsku odštetu trebalo određivati sudski’

NACIONAL: U svibnju ove godine, na poticaj istraživanja tjednika Nacional, objavili ste sve slučajeve sumnji na svećeničko seksualno zlostavljanje maloljetnih i slabijih koje je obradila Riječka nadbiskupija. U ime Crkve, ispričali ste se za te zločine. Kako danas, šest mjeseci kasnije, komentirate reakcije javnosti na taj vaš zapaženi potez, nezapamćen u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj?

U tekstovima koje je objavio Nacional, uz neke točne informacije iznesene su i brojne netočne i neprovjerene informacije. Sve to bilo je poticaj da se odmah – a kao što je već ranije bilo najavljeno i na čemu se radilo – na konferenciji za novinare objavi trenutno stanje poznatih optužbi i pokrenutih istraga protiv svećenika Riječke nadbiskupije. To što je u danoj situaciji napravljeno bilo je najbolje što je tada bilo moguće. Da je bilo više vremena, možda bi se napravilo i bolje. U svakom slučaju samo se cjelovitom istinom može boriti protiv poluistina i neistina. Mi smo nastojali da ona istina koju smo iznijeli bude cjelovita, ali i da zaštitimo, koliko je u toj situaciji bilo moguće, one koji su nepravedno optuženi. Nije bilo lako o tome govoriti. Osobito to nije bilo lako jer nam još uvijek nisu poznati pravi opsezi zla koje se dogodilo. Naime, uspjeli smo kontaktirati i razgovarati samo s jednom od žrtava. Zato stalno koristim priliku i pozivam i druge da s nama stupe u kontakt. Rado ću ih primiti. I pokušat ćemo im pomoći, u skladu sa svojim mogućnostima. Možda se zato što je teško o tome govoriti, o tome i šutjelo. To je problem i drugih, a ne samo Crkve. Ali potrebno je govoriti jer se samo tako zlo ovog zlostavljanja, kao i svakog drugog, može zaustaviti. Mišljenja sam da je, koliko nam god to bilo neugodno, javno iznošenje ovih informacija nešto što, uz satisfakciju žrtvama što se o tome konačno progovorilo, ima i preventivnu vrijednost.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije unutar Crkve? Jeste li dobili podršku od ostalih biskupa?

Nije bilo jedinstvene reakcije unutar Crkve. Bilo je onih koji nisu posve razumjeli te su im trebala dodatna pojašnjenja, drugih koji su to podržali, a bilo je i onih koji su držali da je sve to trebalo napraviti drugačije i da je način izlaženja u javnost s podacima s kojima sam izašao bio pogrešan. Neki su sve ovo razumjeli kao moje dodvoravanje medijima i javnosti na štetu svećenika. Ovakve optužbe koje iskrivljuju istinu su me povrijedile, ali to je križ koji sam spreman nositi. Iako je teško slušati ili čitati takve optužbe, lakše je kada znam koliko su daleko od istine. Nemam se potrebe svojim izlascima u javnost dodvoravati nikome, nego sam svjestan da sam dužan izlaziti pa makar, kako kaže papa Franjo, završio zbog toga i prljavih haljina. Zato sam, uostalom, pristao i na ovaj intervju.

‘Uspjeli smo kontaktirati i razgovarati samo s jednom od žrtava. Zato stalno koristim priliku i pozivam i druge da s nama stupe u kontakt. Rado ću ih primiti’, rekao je Uzinić o žrtvama seksualnog zlostavljanja. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Je li vaše priznanje i pokajanje izazvalo kakve promjene među svećenstvom Riječke nadbiskupije? Jesu li svećenici sada senzibiliziraniji za odnos prema maloljetnima i ranjivima?

Mi smo i ranije, od kada sam u Riječkoj nadbiskupiji, nastojali svećenike senzibilizirati za ove teme. Podsjetit ću da je tema Teološko-pastoralnog seminara Riječke metropolije još u rujnu 2021. bila “Zaštita maloljetnika i ranjivih skupina kao pastoralni prioritet”. Dodajem da je u Riječkoj nadbiskupiji prošle godine u godišnjem pastoralnom programu bila predviđena – a zatim u organizaciji Metropolitanskog pastoralnog instituta i održana – edukacija Centra za promicanje dobrobiti ranjivih osoba Hrvatskog katoličkog sveučilišta pod nazivom „Uvod u zaštitu i dobrobit djece i ranjivih osoba”, koju su prošli svi svećenici i sve osobe uključene u poslanje Riječke nadbiskupije. To je bio prvi modul edukacije, a s drugim nastavljamo uskoro nakon što bude pripremljen. Dakle, mislim da su svećenici i svi drugi danas više senzibilizirani za ovo pitanje. Važno je svima koji su u kontaktu s maloljetnicima i odraslim ranjivim osobama da budu svjesni mogućih opasnosti i da svome radu pristupaju s posebnom pažnjom uz trajnu brigu o edukaciji i zaštiti maloljetnika od mogućih zlouporaba i zlostavljanja. Edukacija nam može pomoći da uočimo probleme ako oni postoje te da primjereno i pravovremeno reagiramo.

NACIONAL: Javnost zna kako se osobno zalažete da i Hrvatska biskupska konferencija (HBK) prizna i objavi sve slučajeve zlostavljanja za sve hrvatske biskupije te da se, kao i vi, ispriča. Možete li odgovoriti zašto se to još nije dogodilo, i što HBK poduzima da sankcionira takve zločine i spriječi ih ubuduće?

Povjerenstvo HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba, koje sam donedavno vodio, pripremilo je potreban upitnik, a sada je na novom Uredu HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih odraslih osoba da nastavi raditi na tome prikupljajući potrebne podatke s kojima će, nadam se, kad za to dođe vrijeme, javnost biti upoznata. Nije u nadležnosti HBK sankcioniranje zločina i njihovo sprečavanje, nego u nadležnosti pojedinih biskupa. Ured HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih odraslih osoba nije zamišljen kao zamjena za biskupe i njihovu odgovornost – to i nije moguće prema važećim kanonskim odredbama – nego kao pomoć biskupima i biskupijama da bi djelovali preventivno i da bi se zločine spriječilo, a one zločine koji su se dogodili pravilno sankcioniralo te kako bi se pružila pomoć svima koji su pogođeni.

NACIONAL: Slažete li se da žrtvama, osim istine i isprike, treba psihološka pomoć, ali i odšteta? Možete li predložiti model po kojemu bi Crkva mogla preuzeti i tu odgovornost?

Slažem se, iako se postavlja pitanje modela kako im najbolje pomoći. S tim smo se pitanjem bavili na Povjerenstvu za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba, a to je nedavnim dokidanjem Povjerenstva dalje preuzeo novi Ured HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih odraslih osoba. Crkva bi svakako trebala pomoći da se osobama psihološki pomogne nadići traumu, dok bi nekakvu financijsku odštetu trebalo određivati sudski. U protivnom bi se mogao dobiti krivi dojam da se novčanom odštetom nešto želi zataškati.

‘Manje spominjemo žrtve Drugog svjetskog rata i doprinos partizanskog pokreta oslobođenju, a više žrtve poraća među kojima su stotine svećenika. Zaboravlja se da su i nacisti i ustaše ubili brojne svećenike’

NACIONAL: U javnosti se može čuti kako u Crkvi u Hrvatskoj postoje podijeljena mišljenja o pontifikatu pape Franje. Je li to točno? Što vi mislite o papi Franji i postoje li u Crkvi u Hrvatskoj otpori njegovu vođenju Crkve?

Da, postoji otpor, ali nije to tako tek u Crkvi u Hrvatskoj, nego je to i šire. To je iznenađujuće, osobito što su se oni koji danas Papu oštro kritiziraju ili čak preziru do jučer najviše pozivali na papinsku službu. Obnova Crkve koju predlaže papa Franjo i koja je, po mom mišljenju, dobar način na koji Crkva može nastaviti ono poslanje koje joj je povjerio Gospodin u okolnostima vremena u kojemu živimo i u kojemu je Crkva dosta izgubila i na svojoj vjerodostojnosti, mnogima ne odgovara. Neki se žele vratiti u vrijeme prije Drugog vatikanskog koncila, dok Koncil smatraju glavnim krivcem za sve što nam se događa. Jedni to kažu otvoreno, dok drugi protiv toga djeluju prikriveno ili se jednostavno ponašaju kao da žive u pred-koncilskom vremenu. Ovaj problem selektivnosti koncilâ s kojim se susrećemo ponavljao se kroz povijest s ostalim koncilima. Zato Papa jasno kaže: tko ne slijedi Drugi vatikanski koncil, nije s Crkvom. Ipak, moje mišljenje je da velika većina katolika koji nisu glasni podržava papu Franju, pozdravlja njegova nastojanja i za njega moli. Nije, naravno, ni papa Franjo savršen, ali prezirati njegove poticaje za življenje evanđelja smatram krajnje nepoštenim.

NACIONAL: Smatrate li opravdanim to što papa Franjo uvažava stav Srpske pravoslavne crkve o beatifikaciji nadbiskupa Alojzija Stepinca?

Mislim da je papi Franji više problematično to što je to postalo političko pitanje negoli to što Srpska pravoslavna crkva ima određena pitanja o svetosti bl. Alojzija Stepinca. Nije primjereno da političari koji se susretnu s papom Franjom pitaju kada će biti kanonizacija bl. Alojzija Stepinca ili da koriste svoj politički položaj da na to na neki način utječu, što se može shvatiti i kao jeftino skupljanje političkih bodova. To se ozbiljnim političarima ne bi smjelo događati jer je to uplitanje u stvari koje se tiču Crkve i čini mi se da to nažalost utječe negativno na samu kauzu, odnosno čini štetu.

NACIONAL: Zašto Katolička crkva u Hrvatskoj odbija priznati činjenicu da su partizani Josipa Broza Tita oslobodili zemlju od nacizma i ustaštva? Štoviše, u dijelu Crkve u Hrvatskoj njeguju se proustaški sentimenti i povijesni negacionizam. Što vi o tome mislite?

Mislim da poopćavate stvari kao da je stav članova Katoličke crkve o tom pitanjima jedinstven. Naše društvo općenito, a ne samo Katolička crkva, nije raščistilo to pitanje i kao nacija još uvijek nemamo barem većinski usuglašeno stajalište o tom razdoblju svoje prošlosti. A to nije dobro. To pogoduje onima kojima je u interesu da smo zavađeni ili polarizirani. Po mom mišljenju, problem je općenito, pa posljedično i za Katoličku crkvu u Hrvatskoj, to što se tim pitanjima prilazi iz perspektive vlastitih žrtava i tuđih zločina, a trebalo bi u svim slučajevima krenuti općenito od žrtava, bez obzira na to tko je zločinac. Želio bih podsjetiti na Pismo HBK o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata, od 1. svibnja 1995. Tada su biskupi istaknuli da nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i prepoznati krivnju druge zajednice, već postoji teže moralno pitanje, a to je kako žaliti žrtve druge zajednice i priznati krivnju u vlastitoj, okajati je, zadobiti Božje i ljudsko oproštenje i pomirenje među ljudima i narodima te započeti novo doba utemeljeno na pravednosti i istini. Sve zločine bi, dakle, trebalo osuditi. I od njih se ograditi. I dakako priznati ako je nešto bilo dobro. Po mom mišljenju, manje primjećujemo pa i spominjemo žrtve Drugog svjetskog rata i doprinos partizanskog pokreta oslobođenju, a više se fokusiramo na žrtve poraća među kojima su bile ubijene stotine svećenika i istaknutih katoličkih laika te se često zaboravlja da su za vrijeme rata i nacisti i ustaše također ubili brojne svećenike. Jednom sam se kod jednog kolege interesirao zašto mi uglavnom komemoriramo i spominjemo žrtve jedne strane. Odgovor je da su drugi komemorirani i spominjani tijekom komunističkog razdoblja, dok se o ovima moralo šutjeti, a sad je došlo vrijeme da se i o njima govori. Ima tu istine, ali mislim da je vrijeme da napravimo korak dalje. U protivnom nećemo ništa naučiti iz povijesti, čime riskiramo i to da se ona ponovi.

‘Nije primjereno da političari koji se susretnu s papom Franjom pitaju kada će biti kanonizacija bl. Alojzija Stepinca ili da koriste politički položaj’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U nemalom dijelu javnosti, naročito na ljevici ali ponegdje i na desnici, ima mišljenja da je Katolička crkva previše utjecajna u hrvatskom društvu, toliko da njezin utjecaj narušava načelo sekularnosti i odvojenosti Crkve od države. Što vi o tome mislite? Je li Hrvatska, po vama, sekularna država, s obzirom na velik utjecaj Crkve i na državu i na društvo?

Nekima se čini da Crkva ima veliki utjecaj – ili se barem tako izjašnjavaju zbog svojih političkih pristalica koji to žele čuti – ali pitanje je koliko to odgovara istini. Kao što je upitno koliko odgovara istini tvrdnja nekih drugih političkih skupina i aktivista građanskog društva koji smatraju da su kršćani i Crkva u našem društvu diskriminirani. Takvu autoviktimizaciju i govor nekih skupina u Hrvatskoj o vječitoj ugroženosti smatram jednako opasnim, a to je među ostalim i znak nepoštovanja prema onim kršćanima koji su danas zaista progonjeni u nekim zemljama svijeta. Mislim da je u zadnje vrijeme utjecaj Crkve na državu minoran i da ne dovodi u pitanje sekularnost i pluralnost naše države i društva, a vrijedi i obrnuto. Naravno, postoje sporadični ispadi i na jednoj i na drugoj strani, osobito u vrijeme izbora.

NACIONAL: U Hrvatskom saboru nedavno je pokrenuta inicijativa za izmjenom Vatikanskih ugovora. Što vi o tome mislite? Treba li ih mijenjati? Jesu li Vatikanski ugovori korisni za Hrvatsku u mjeri u kojoj su korisni za Katoličku crkvu u Hrvatskoj?

Jedna od zadaća Sabora je da propituje i međudržavne ugovore. Nije to prvi put, a ni zadnji. Ne mislim da je to u ovom trenutku i potrebno. Čini mi se da su to političke igre pred izbore i pokušaj određenih političkih snaga da se svide svojim političkim simpatizerima. Sami ugovori u preambuli govore o tome koji su to razlozi na temelju kojih su sklopljeni, a to su u ovom slučaju materijalni uvjeti za pastoralno djelovanje Katoličke crkve i uloga Katoličke crkve u odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti. Teško bismo mogli činiti sve ono što činimo bez tih ugovora i imati neke mogućnosti koje imamo. Kad i ako bude drugačije, prilagodit ćemo se novim okolnostima. Nekim biskupijama će to biti lakše, nekima teže. Ono što je, po mom mišljenju, u svemu ovome važno je da Katolička crkva ovim ugovorima nije privilegirana u odnosu na druge vjerske zajednice, kako neki pokušavaju to prikazati. Pogodnosti koje ima Katolička crkva, a pravno su utemeljene na ugovorima Republike Hrvatske i Svete Stolice, imaju i druge vjerske zajednice na temelju ugovora koje su potpisale s Republikom Hrvatskom. Od svih nas se također očekuje i transparentnost. Ono što čini razliku, pa tim i određenu prednost ako se tako može reći, je to što je Katolička crkva najveća vjerska zajednica u Republici Hrvatskoj. K tome, Katolička crkva je jedina koja ima vrhovnu vlast koja se zove Sveta Stolica, a koja je subjekt međunarodnog prava te kao takva može sklapati ugovore koji zbog međunarodnog ugleda nešto više obvezuju nego oni koji nisu međunarodni. Ali svi se ugovori, bili međunarodni ili ne, trebaju poštivati. I mogu se mijenjati ako se promijene okolnosti zbog kojih su potpisani ili je to u interesu neke od ugovornih strana.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o muškarcima koji na glavnim trgovima hrvatskih gradova svake subote klečeći mole za, kako oni kažu, obnovu autoriteta muškaraca u obitelji? Što mislite o radikalnom patrijarhatu koji je ideološka podloga tih njihovih molitvi?

Iako osobno nisam sklon takvom načinu manifestiranja vlastitih stavova, poštujem njihovo građansko pravo da u demokratskom i pluralnom društvu iznose svoje stavove. Zato smatram neprimjerenim i štetnim ismijavanje i vrijeđanje od strane onih koji se s njima ne slažu. Sve to dovodi do još veće nepotrebne polarizacije našeg društva koje nam svima šteti. Pitam se koliko je ta inicijativa u duhu Isusova poziva na molitvu, koja se ne bi smjela pretvarati u provokaciju ili nekakav protest, već bi trebala mijenjati ponajprije nas i usklađivati nas s Božjom vizijom i njegovim planom za čovjeka i s čovjekom. Smatram da bi angažman vjernika u društvu trebao biti drugačiji. Žao mi je što mediji i općenito javnost često promatraju Crkvu i angažman vjernika samo kroz takve inicijative, dok u Hrvatskoj imamo i neke druge primjere angažmana vjernika za dobrobit Crkve i društva. K tome, u njihovim nakanama se da naslutiti i otpor spram nastojanja glede provedbe ravnopravnosti žena i muškaraca, dok bismo se trebali, kako kaže papa Franjo, “podsjetiti na povijest i prepoznati dugu nît autoritarnosti muškaraca, podložnosti, raznih oblika porobljavanja, zlostavljanja i maskulinističkog nasilja” te kao živa Crkva posvetiti “pozornost legitimnim zahtjevima onih žena koje traže veću pravdu i jednakost” (Christus vivit 42).

‘Utjecaj Crkve na državu je minoran i ne dovodi u pitanje sekularnost i pluralnost naše države i društva, a vrijedi i obrnuto. Naravno, postoje sporadični ispadi i na jednoj i na drugoj strani, osobito u vrijeme izbora’

NACIONAL: Poznato je da dio hrvatskih svećenika žene smatra, kako je formulirano, “drugotnima”. Što vi mislite? Slažete li se s konzervativizmom u dijelu Crkve koji ženama nastoji oduzeti pravo na ravnopravnost i na autonomno odlučivanje o vlastitom tijelu i životu?

Mislim da su to o navodnoj drugotnosti žena stavovi pojedinaca koji se nažalost tu i tamo pojavljuju, u posljednje vrijeme sve češće, i to je zabrinjavajuće, posebno jer to nije nauk Katoličke crkve. Tumačenja Postanka 2, biblijskog teksta koji je najčešće izvor ovakvih nazora, kako u Katekizmu Katoličke crkve (br. 369-372) tako i u novijem dokumentu Papinske biblijske komisije “Što je čovjek?” uopće ne sadrže tu ideju, već ukazuju na to da su žene i muškarci stvoreni jednaki, s istovjetnim dostojanstvom slike Božje i da su stvoreni jedno za drugo. Oni također oboje imaju pravo odlučivati o sebi i svom životu, ali je pritom ključna odgovornost jer naše odluke imaju ozbiljne posljedice ne samo za nas, nego i za druge. Crkva se protivi pobačaju i poziva na odgovornost, odnosno na odgovorno donošenje odluka vezanih uz roditeljstvo.

NACIONAL: Stav je Crkve da život počinje začećem. Postoji li kompromisni način kojim se to načelo može pomiriti s pravom žene da odlučuje o vlastitom tijelu i životu? Govorimo, dakle, o kontracepciji i pravu na prekid trudnoće.

Za Crkvu se ne mogu pod isti nazivnik podvesti kontracepcija i prekid trudnoće jer su to bitno različite stvari. Život počinje začećem i zato smo pozvani prihvatiti i štititi nerođeni život. K tome, u Katoličkoj crkvi govorimo o odgovornom roditeljstvu, odnosno o tome da su vjernici pozvani na otvorenost životu s time da su slobodni, prema vlastitoj savjesti, donositi odluke o rađanju djece. Drugi im ne bi smjeli određivati kada će i koliko djece imati. Oni, dakle, imaju potpuno pravo i slobodu u donošenju tih odluka, što znači da imaju slobodu odlučivati o sebi i o svom životu i to se po sebi ne kosi sa stavom da život počinje začećem. Ako iz određenih razloga žele izbjeći začeće, Crkva odobrava korištenje prirodnih metoda planiranja obitelji. Kršćanski nauk treba promatrati iz te cjelovite perspektive pristupa osoba prema začeću, rađanju djece i roditeljstvu, a naglasak je na tome da taj pristup treba biti odgovoran jer je ljudski život svet.