MATANOVIĆ: ‘Književnost je u modi, brine me da je kritičar postao bloger’

Književnica Julijana Matanović u novoj knjizi ‘Ljuta godina: zapisi internetske novakinje’ u formi kolumni piše o čitanju i pisanju, književnosti i književnicima, lektiri, fakultetu koji je nedavno napustila jer je otišla u mirovinu, ljubavi, obitelji, roditeljstvu, starosti i brojnim drugim temama

Književnica i umirovljena sveučilišna profesorica kroatistike Julijana Matanović nedavno je pod naslovom „Ljuta godina: zapisi internetske novakinje“ objavila knjigu zapisa koji su prethodno, dan za danom, u cijelosti objavljivani na društvenoj mreži Facebooku. Bio je to zanimljiv eksperiment. Od 5. veljače 2018. do 5. veljače 2019. dobila je 134.221 „lajk“, a 12.187 čitatelja napisalo je komentar na njezine tekstove. To su zapisi u formi kolumni o čitanju i pisanju, književnosti i književnicima, lektiri, fakultetu koji je nedavno napustila, ljubavi, obitelji, roditeljstvu, starosti i brojnim drugim temama. Na početku ih je objavljivala svakodnevno, a nakon toga srijedom i subotom, točno u 18 sati i 5 minuta.

Julijana Matanović rođena je 1959. u Gradačcu u Bosni i Hercegovini, a 1962. se preselila u Hrvatsku. Završila je studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1998. s temom „Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća“. Od 1993. do 2018. radila je na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Početkom 2018. otišla je u prijevremenu mirovinu te se s kćeri Magdalenom i suprugom, književnikom Pavlom Pavličićem preselila u Osijek, da bi se ubrzo vratila u Zagreb.

U razgovoru za Nacional predstavila je svoju novu knjigu, osvrnuvši se uvodno na odnos društvenih mreža i književnosti.

Nacional: Argumentirajući zašto ne želite biti na društvenim mrežama, govorili ste da ste sada već jednim korakom tamo gdje vam signal neće biti potreban. Bili ste velika protivnica društvenih mreža, a sada vam reakcije na vaševlastite objave na Facebooku, kako ste rekli, „vraćaju samopoštovanje izgubljeno na kroatističkom hodniku“. Kako je do toga došlo?

Sad kad slušam vaše pitanje, u meni se budi profesorica. Odmah želim izreći pohvalu što ste izdvojili dvije moje, čitatelju se može činiti, usputne konstatacije. Na „fejs sam došla“ dva mjeseca prije svog 59. rođendana, u trenutku kad sam iza sebe imala mjesec dana umirovljeničkog staža. Da nisam napravila taj nepromišljeni korak odlaska s fakulteta, ne bi mi se pojavila praznina, ne bih trebala sugovornike, a da sam se na svom Odsjeku bolje osjećala, zasigurno bih smislila neko drugo rješenje. Mene su godinama tamo držali samo studenti i to nisam tajila. Oni su i bili razlog što sam, unatoč svemu s čim sam se suočavala posljednjih godina, pronašla snage i ostala i dalje raditi. Na otvaranje stranice zapravo su me nagovorili studenti. Tako sam mogla i dalje, nakon umirovljenja, ostati s njima u kontaktu.

Nacional: Što vam je Facebook značio za promociju vlastite književnosti i vlastito pisanje, a što za čitanje drugih i pogled na književnost u današnjici?

U trenutku stupanja na društvene mreže imala sam iza sebe dvadesetak knjiga. Po reakcijama čitatelja vidim da ih je većina i prije čitala neke moje naslove. Najviše „Zašto sam vam lagala“, „Bilješku o piscu“, „Samo majka i kći“ te „I na početku i na kraju bijaše kava“. No mnoge čitateljice napisale su da su, uz čitanje na Facebooku, ponovno posudile ili kupile neku od mojih knjiga. Sad mi je tek jasno zašto me i moj urednik u nakladničkoj kući Mozaik knjiga, gospodin Zoran Maljković, godinama nagovarao na otvaranje profila. Sjećam se da mi je govorio kako i posjećenost književnih promocija ovisi o obavijestima na društvenim mrežama. Da je tako, potvrdila mi je i nedavna promocija knjige „Ljuta godina“, prva na koju sam pozvala sa svoje službene stranice. A što se tiče drugih, tu sam se jako iznenadila. Kao sveučilišni profesor bavila sam se zabavnom, lakom, trivijalnom literaturom. Novo iskustvo otvara i nove teme. Začuđena sam brojem stranica posvećenih kako književnoj proizvodnji, tako i osvrtima na novoobjelodanjene knjige. Nisam sve dobro proučila da bih donijela i nekakav jasan, odlučan stav. Postala sam svjesna činjenice da je književnost u modi. Jedino me brine što se izgubio termin književni kritičar, kritičarka i zamijenio terminom bloger, blogerica. Među blogericama ima upućenih književnih kritičara, ali ima i prodavača ljubavi prema književnosti. Ne bih se usudila pisati o novoj knjizi nekog autora a da nisam pročitala sve dotadašnje, da ne mogu baciti oko i na dijakroniju i sinkroniju. I tek onda donijeti sud u kojem ne tajim sviđa li mi se tekst, treba li ga čitati, je li došlo do te magične točke prepoznavanja.

‘POVRATKOM U OSIJEK željela sam predavati na fakultetu. Ali rečenica kojom su nas u proljeće 2018. dočekali u Osijeku, a glasila je ‘Što oni ovdje imaju tražiti?’ nije bila šala’

Nacional: Zašto ste otišli iz Zagreba u Osijek i nazad? Što je sve to za vas značilo?

Odluku sam donijela u veljači 2017. U središtu je bila moja kći. No o tome će ona jednog dana sama govoriti, ako uopće za tim osjeti potrebu. Manji grad, komotniji za život, uz ljude koji su moji. Ionako sam u Zagreb došla 1993.na privremeni rad, na deset godina. Tako su mi obećali oni koji su me „doveli“. Osijek je bio jedino mjesto koje sam ja odabrala. Redovito su iza mojih selidbi stajali drugi. I kako sam grad napustila odmah nakon rata, imala sam i osjećaj duga, čak sam bila sklona vjerovati kako sam izdala i rijeku, i prijatelje, i drage osječke profesore. Osječki trgovi i ulice živjeli su u mojim pričama. I kad god mi je bilo teško u Zagrebu, vjerovala sam da u Osijeku ne bi bilo tako, da bih u tom gradu bila zdravija, uspješnija, nasmijanija. U razdoblju od 2014. do 2017. dogodio mi se toliko toga, dovoljno za još jedan život i Osijek je trebao, za nas troje, predstavljati prostor nalik lječilištima s kraja 19. stoljeća. I sad vam završavam taj dio ispovijedi samo jednim suprotnim veznikom „ali“.

Nacional: Zašto ste se odlučili za prijevremenu mirovinu, jeste li požalili? Kako sad gledate na to? Što vam znače vaši studenti i što je značilo podučavanje književnosti na fakultetskoj razini?

Želim biti potpuno iskrena. Prvo smo se odlučili na odlazak u Osijek. Naravno da sam razgovarala o mogućem radnom odnosu. Došlo je do te razine da mi je čak prihvaćen i silabus kolegija. I onda se počelo komplicirati. U tim sam mjesecima bila jako potrebna Magdaleni i putovanje iz Osijeka u Zagreb nije dolazilo u obzir. I sama sam bila u ozbiljnoj dijagnozi, mogla sam koristiti bolovanja, ali kako ćeš preuzeti kolegij u Zagrebu i onda svako malo obavještavati studente da nećeš doći i da će nadoknada biti tad i tad. Kolege na kroatistici obavijestila sam o svom planu odlaska. Možda sam se ponašala kao slavonska snaša koja čezne za onim „ma nemoj, razmisli, trebaš nam“. Na katedri je bilo mladih ljudi koji su čekali rješenje svog statusa. U proljeće 2018. stvari su mi postale potpuno jasne. Rečenica kojom su nas dočekali u Osijeku, a glasila je „Što oni ovdje imaju tražiti?“ nije bila šala. Danas, ponavljam ono što sam vam rekla na samom početku, jako mi je, jako žao. Najsretnija sam bila u predavaonici. Dovodila sam pisce na seminare, puno smo razgovarali sa studentima. Na mojim su kolegijima gostovali i Ivo Brešan, i Jurica Pavičić, i Irfan Horozović, i Hrvoje Šalković, i Miljenko Jergović, i Nedjeljko Fabrio, i Zlatko Crnković, i Stjepan Čuić, i Irena Vrkljan, i Darija Žilić, i Dorta Jagić, i Josip Mlakić, i Ivica Prtenjača, i Miro Gavran, i Goran Tribuson. Ne mogu se u ovom času svih sjetiti. Nisam nikada gledala koji pisac pripada kojem književnom društvu. Često sam klizila iz predavačkog u majčinski diskurs. Znam da su mi to kolege zamjerale, ali sam sebe doživljavala i kao onu koja se brine o tim mladim ljudima koji su nam povjereni barem u satnici kolegija.

Nacional: U novoj knjizi pišete dosta o lektiri, spominjete i jednu majku koju je iznenadilo što vi ne mislite da djeca trebaju pročitati čitavu poemu Ivana Gundulića „Suze sina razmetnoga“. Kakav je vaš stav o lektiri, kanonu, odnosu obaveznog i izbornog?

Kako ja nikad ne držim figu u džepu, i sad ću biti s rukama na stolu. I sama sam, dok moje dijete nije išlo u školu, mislila da bi učenici gimnazije trebali pročitati „Juditu“ i „Osmana“. No kad sam dobila uvid u naš školski program, iz prve ruke, i to kao majka djeteta koje čita i koje je odgovorno, počela sam očajavati. Lektira mora biti promatrana u kontekstu nastave hrvatskog jezika i književnosti, a hrvatski opet u cjelokupnom gradivu koje djeca moraju svakodnevno savladati. Pravo na govor imaju oni koji su stekli uvid. Prvo, satnicu materinjeg jezika trebalo bi povećati, proučavanje književnosti razdvojiti na nešto što je povijest književnosti, odnosno dijakronijski uvid s primjerima, i satove interpretacije na kojima će učenici i profesori razgovarati o pročitanim a izabranim naslovima. Sve po dva sata tjedno. I još dva sata jezika, da nam djeca budu pismena. I nema tu puno mudrosti. Ako se djeci iz Vinkovaca svidi ulomak iz „Đuke Begovića“, a on je u povijesnom pregledu, profesori se mogu dogovoriti s njima i prebaciti ga u izborni dio te pročitati roman u cjelini. Mene je zaprepastilo stav odgovornih u Ministarstvu po kojem su naši učitelji i nastavnici nedovoljno upućeni da bi mogli predložiti i prihvatiti izborne naslove. Učitelji najbolje poznaju svoje učenike. I jako dobro znaju što kod njih prolazi, a što ne. Naravno da će empatičan učitelj, ako u razredu ima učenika koji je prebolio leukemiju, umjesto romana u kojem dijete umire od te bolesti, na popis staviti neki drugi tekst. Vjerujem da nisu svi pristali na program „čeličenja djece“.

Nacional: Pokojni urednik, prevoditelj i pisac Zlatko Crnković vaš je poetički roditelj. Kakav ste odnos imali i kakav je vaš današnji odnos prema njegovu naslijeđu? Kakav je osjećaj bio od njega „preuzeti palicu“?

Zlatko je meni, kao studentici druge godine književnosti, i to osječkoj, počeo slati nove naslove biblioteke Hit. Dala sam mu fakultetsku adresu. Htjela sam da s tim paketićem hodam po predavaonicama i da me drugi pitaju što mi je to. Čak bih malo zakinula pakpapir da iskoče one šarene linije na Palovoj opremi. Kad je odlazio u mirovinu, nazvao me i upitao bih li ga naslijedila. Ne mogu vam opisati kako sam se tada osjećala. Iz poštovanja prema biblioteci na kojoj sam odrasla, uz svojih šest novih naslova objavljivala sam i sedmi, Zlatkov. Hit sam preuzela u 44. kolu. Na fakultetu sam vodila i kolegij o mjestu urednika u tom lancu od rukopisa do ulaska u književnu povijest i posvetila sam ga Crnkoviću. Mislim da su i inače urednici najzaslužniji za formiranje ukusa čitateljske publike, a ne posvećujemo im dovoljno pažnje. Pitajmo se samo kako bi sve izgledalo da nismo imali Nikolu Andrića, urednika od kojeg je i sam Zlatko Crnković puno toga preuzeo. U posljednjim godinama Zlatkova života viđali smo se malo rjeđe. Zlatko je bio u polemikama s nekim meni tada važnim ljudima i ja se jednostavno nisam znala ponašati u takvim situacijama. Ipak, odlazili smo na fiš-paprikaš u restoran Kutjevo. Darovao mi je neke Kaporove drvene skulpture i jednu jako važnu korespondenciju.

‘UREDNICI SU NAJZASLUŽNIJI za formiranje ukusa čitateljske publike, a ne posvećujemo im dovoljno pažnje. Što bi bilo da nismo imali Nikolu Andrića ili Zlatka Crnkovića?’

Nacional: Što pamtite od djetinjstva u znaku socijalizma? Zaista su vas kao malu učili da će se vaši životi pogoršati kad Tito umre? Vi ste kao djevojčica računali svoje buduće godine prema njegovima?

Ne može se to danas opisati. Možda može, ali će to opisivanje izazvati komentare gledištem današnjeg trenutka, a ne u kontekstu povijesti. Mi smo klinci vjerovali da živimo u najvažnijoj državi na svijetu, u prostoru u kojem se dodiruju i sukobljavaju veliki. Vjerovali smo se da će se zbog nas zaratiti moćni. Nastavni sat započinjao je s ‘za domovinu s Titom’. To je izgovarao predsjednik razreda, a drugi su učenici, šakom oslonjenom na desni dio čela, uzvikivali ‘Naprijed!’. Kako smo bili ponosni kad smo bili izabrani biti nosioci štafete ili kad se baš za nas našlo mjesto u autobusu koji je na Dan mladosti vozio na slet u Beograd. Ne tajim to. Nisam tada razumjela razloge zbog kojih mog tetka sklanjaju na sigurno kad drug Tito dolazi posjetiti DIK Đurđenovac, to čudo drvne industrije, i zašto mi teta ne skače od sreće što je moja pjesma na temu JNA pobijedila na natječaju našičkog Garnizona. Moje djetinjstvo pada u to vrijeme i kad govorim o njemu, ne mogu prešutjeti te činjenice velike povijesti. Nisam se bavila politikom da bih morala učiti lekcije zaborava. Da, zbrajala sam, oduzimala. Imala sam dvadeset i jednu godinu kad je umro. I imala sam stipendiju u visini prosječne plaće u Jugoslaviji koju sam zaradila na testiranju učenika Slavonije i Baranje. Na taj isti dan, četvrt stoljeća poslije, umrijet će Magdalenin otac.

Nacional: Pišete autoironično na jednom mjestu da ste zahvaljujući Zagorkinim tekstovima uspjeli ne postati ogorčena baba; kako vam je ona u tom smislu pomogla? Što Zagorka znači za vas u odnosu na ‘visoku’ književnost, kako mjerite nju, a kako, recimo, posebno vam dragog Andrića?

Još na prvoj godini studija naučila sam da pisce treba vrednovati u njihovu značenjskom sistemu, dakle Zagorku u njezinu, Andrića u njegovu. I može ih se voljeti i poštovati istovremeno, premda nemaju zajedničkih mjesta. Osim možda jedne, i to ne nevažne činjenice, da su kroz život nadoknađivali gubitke rane biografije. Ja sam i na primjeru Zagorke, a i Andrića, vidjela što znači književna moda. Kad sam, kao urednica Književnog petka, 1992. organizirala tribinu u povodu 100. godišnjice Andrićeva rođenja, bilo je teško doći do sugovornika, a znam i kako su me gledali kad sam dvije godine poslije predložila kolegij o Zagorki. Bosanka u prvom slučaju, provincijalka u drugom. A onda, kad su zapuhali povoljniji vjetrovi, mačić je bačen u vodu, a palačinka se pokazala zagorjelom. Da ne bih nastavila u tom tonu, nakon našeg razgovora ponovno ću pročitati Zagorkin tekst „Što je moja krivnja“, da stvarno ne postanem ogorčena baba.

Nacional: „Ćaća“ je možda vaš najintimniji zapis u ovoj knjizi, pišete da vam je otac umro dok ste imali promociju knjige koju mu niste na vrijeme dali… Koliko je bilo teško tako se intimno ogoliti na jednoj društvenoj mreži, što vam je to donijelo? Čega od njega ima u vama?

Ćaća, teška i draga riječ. Morala sam napisati taj tekst, pokazati kako život nadjača literaturu. I baš taj datum, i taj dan, i ta pjesma „Što te nema“ kojom je započela promocija… A čega ima? Ima priče, sposobnosti da i najveće tuge pretvorim u tekst. Samo sam pričom mogla podnijeti činjenicu da mi je otac u naslijeđe ostavio bosanski ćilim. Kad u ćilimu ne bih vidjela tkanje, a i kad ne bih toliko voljela Andrićevu priču „Ćilim“, reagirala bih zasigurno drukčije. Ili mi je i u tome pomogla Zagorka?

Nacional: Pišete i o odnosu sa suprugom, književnikom Pavlom Pavličićem, između ostalog o posveti koju vam je napisao na kraju svoje knjige „Pohvala starosti“, o tome da je njemu važno pisati o starosti iako se vas to još ne tiče. Što za vaš odnos znači ta razlika u godinama?

Kao nastavnik književnosti često sam studentima govorila i o posvetama. One govore i o osobnim biografijama, ali i o političkim stavovima pojedinih pisaca. I redovito su na stranici glavnog naslova. Pavlova je na kraju knjige. Znate, nekako u ovim godinama sve češće pomislim da je u životu daleko važnija odluka s kim želite provesti te godine do kraja života, nego ona s kime ih započeti. Ne osjetim tu razliku u našim godinama. Ona se iskazuje brojkom 13. Pavlova ljubav prema životu, prema pisanju, njegova vjera da to što radimo ima smisla i njegova snaga kojom se, iz dana u dan, može opirati glupostima, daju mi vjetar u leđa. Pitam se bih li danas mogla, uza sve što je sjelo na ramena, uopće još stajati na nogama.

‘NA FAKULTETU SU ME godinama držali samo studenti. I to nikada nisam tajila. Oni su i bili razlog što sam, unatoč svemu s čim sam se suočavala posljednjih godina, pronašla snage i ostala’

Nacional: Kažete da ste od svih pitanja najteže primali ono o svojoj zavičajnoj pripadnosti, zašto?

Ne volim ta pitanja. Mucam uvijek kad me netko pita “čija sam“. Ovih dana ponovno ću u Bosnu. I opet preko mosta. Na njemu se osjećam najbolje. Nakon povratka iz Osijeka, to mi pitanje još teže pada. Voljela sam, do lipnja 2017., kad su me zvali Osječankom. Nakon te ljute godine, pomislila bih da mi se – oni koji mi se obraćaju kao Osječanki – smiju u lice. U mojoj osobnoj karti još uvijek stoji upisano krivo mjesto rođenja. Pomirila sam se s tim da sam ja osoba s pogreškom u biografiji.

Nacional: Nedjeljko Fabrio književnik je koji vam je puno značio, i kao pisac i kao osoba. Kakvim ga pamtite, možete li ga ‘portretirati’ i što vam znači njegova književnost?

Još uvijek se nisam pomirila s činjenicom da ga nema. Znam da je to djetinjasto. Nakon njegova odlaska, za mene više ništa nije isto. Živimo u vremenu u kojem svi sve znaju, svi sve komentiraju i u kojem je stvoreno mišljenje da se bez svih može. E, ne može se. Nedjeljko je bio i plah i ponosan čovjek. Kad god bih studentima željela pokazati veličinu onoga što studiraju, pozvala bih ga na seminar. Govorio je uzvišenim stilom o temama koje se tiču svih nas. Poštovao je kolege, poznavao prethodnike. Bio je jako žalostan zbog književne klime u nas. Stručna javnost nema uvid u njegovu esejistiku. Tako sam sretna što sam mentorirala brojnim diplomskim radovima o njegovu stvaralaštvu. I sretna sam što trenutno radim na knjizi o njemu.

Nacional: Napisali ste da su vam novinari najčešće postavljali pitanja vezana uz kasno majčinstvo i da biste sada odgovor mogli sažeti u par rečenica. Kako biste danas to saželi?

Propovjednikovo „Svemu ima vrijeme“, samo bih malo preoblikovala u „Svatko ima svoje vrijeme“. I to vrijeme, govorim u svoje ime, ne određujemo mi.

Komentiraj