Martin Marković bio je prije devet godina svjetski juniorski prvak u bacanju diska da bi nakon godina pehova i ozljeda gotovo odustao od atletike. Vratio se te će 19. kolovoza nastupiti na SP-u u Budimpešti

Na Svjetskom prvenstvu u atletici koje će se od 19. do 27. kolovoza održati u Budimpešti Hrvatsku će, između ostalih, predstavljati Martin Marković, 27-godišnji bacač diska koji je 2014. osvojio svjetsko zlato, a godinu kasnije europsko srebro u U-20 konkurenciji. Marković je nakon spomenutih juniorskih medalja, zbog raznim razloga, ušao u godine stagnacije iz kojih je službeno izašao prošlogodišnjim plasmanom na Svjetsko prvenstvo u američkom Eugeneu, natjecanju koje je trebalo biti održano godinu ranije, ali je zbog pandemije prolongirano. Marković je 2022. u Eugeneu, istom gradu gdje je 2014. osvojio juniorski SP, u konkurenciji 30 atletičara s 60,58 bio 23. u kvalifikacijama, u finale je ušlo 12 najboljih.

TEMPO: Na Svjetsko prvenstvo u Budimpešti, kao i ono prošle godine u Eugeneu, niste ušli preko rezultatske norme koja je ove godine 67 metara, a prošle godine je bila metar manje, nego kroz kvotu. O kakvom se sistemu radi?

Kvote funkcioniraju tako da se bodovi skupljaju kroz nacionalna prvenstva i međunarodna natjecanja. Norme zapravo i jesu postavljene tako visoko, ako gledamo u povijest vidimo da se obično na 66,5 metara uzimaju medalje, kako bi se popularizirao sport, kako bi bilo što više mitinga sa što više natjecatelja, naravno uz to i sve više sponzora tako da se može reći da su kvote na neki način preslika načina na koji funkcionira teniska ATP lista. Nije sramota reći da ste ušli na Svjetsko prvenstvo kroz kvotu jer normu dohvati doslovno tek nekoliko atletičara dok ostali, od ukupno 36 kvalificiranih, ulazi na ovaj način, kroz osvojene bodove.

TEMPO: Od početka ove godine ste u sjajnoj formi, osobni rekord ste ove godine dva puta popravljali, rezultat 63,62 iz 2021. ste prvo u svibnju podigli na 64,66, a onda u lipnju na sjajnih 65,69. Za usporedbu, na zadnja dva SP-a, u Dohi se u finale ulazilo s 63,91, u Eugeneu s 64,14. Sada više ni finale ne izgleda nedostižno.

Ući u finale Svjetskog prvenstva je strašan uspjeh, da bih ušao u finale moram pobijediti 20 atletičara. U kvalifikacijama imate samo tri pokušaja, pauza između svakog hica je ogromna, po pola sata, jer se izmjenjuje na bacalištu 16 natjecatelja. Vremenske prilike, to možemo sada vidjeti, mogu se u pet minuta izmijeniti, puno koncentracije će sve to uzimati. Ponavljam, u tri hica vi morate pobijediti 20 atletičara s njihovih ukupno 60 hitaca i tu je zaista nezahvalno bilo što prognozirati ili najavljivati.

‘Kao juniorski prvak svijeta bio sam ‘vruća roba’, bilo je poziva s američkih sveučilišta, kao i onih za promjenu državljanstva, ali to me nije privlačilo’

TEMPO: Ovogodišnje osobne rekorde ste postigli u svibnju i lipnju, je li vam problem zadržati visok nivo forme tako dugo, skoro dva i pol mjeseca od početka lipnja kad ste bacili disk do 65,69 do SP-a koje će se održati u drugoj polovici kolovoza?

Zapravo ne, jer smo moj trener Ante Pavković, cijeli tim i ja nakon tog osobnog rekorda iz šestog mjeseca još jače krenuli raditi tako da mali pad forme koji je zatim stigao na natjecanjima je planiran i potpuno normalan. Naravno da ćemo prema početku SP-a polako dizati formu. Uostalom to rade svi, slično se može vidjeti na rezultatima najboljih diskaša, Slovenca Kristijana Čeha, Šveđanina Daniela Stahla i Mikolasa Alekne. Svi su oni u šestom mjesecu bacali jako daleko kako bi vidjeli do koje su razine došli kroz pripreme, to im usput dođe kao podizanje ega i samopouzdanja, a onda se svi vraćaju, kako ja to volim reći, u garažu i nastavljaju raditi puno parom. Vjerujem da smo trener i ja sve dobro tempirali, trenutno se odlično osjećam, ispunjavamo na treninzima sve što smo zadali, ništa me ne boli tako da nema straha.

TEMPO: Bili ste velika senzacija 2014. godine kada ste u Eugeneu osvojili zlato na Svjetskom juniorskom prvenstvu, ali nakon toga sreća vam je potpuno okrenula leđa, a sve je počelo iznenadnom smrću vašeg trenera Ivana Ivančića koji je preminuo u kolovozu 2014., mjesec dana nakon vašeg svjetskog zlata.

Bilo je tu svega, bolesti, ozljeda, financijskih problema, emotivnih problema, a to se onda sve hvatalo jedno na drugo i stvorilo cijeli niz nedaća. Baš neki dan mi je prišao jedan trener iz Srbije i rekao mi „Martine, ja nisam vjerovao da ćeš ti sve ovo izgurati“. Eto, uspjeli smo, ja, moj trener, cijeli moj tim, moja obitelj, iznijeli smo taj kamen koji nije bio naš lagan. Iskreno, bilo je razmišljanja o prestanku, odustajanju. Ipak smo svi skupa izdržali sve što mi se događalo, vjerujem da svi mi moramo proći svoj križni put, moramo proći kroz svoje padove koji grade naš karakter. Kad prođete kroz svoje teške situacije, na neki način dobijete alat da kad dođe vaše vrijeme, kad dođe ono vama bitno, da možete napraviti ono što vas čini sretnim.

Ante Pavković bio je prvi trener Martina Markovića dok je bio dječak te mu se vratio nakon smrti Ivana Ivančića. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

TEMPO: O čemu se sve radilo u tom periodu?

Ovo što ću reći javnost ne zna. Tri puta sam imao pilonidalnu cistu, odnosno upalu pilonidalnog sinusa. To je jedna glupost koja se meni ponovila tri puta, prvi put 2013. prije Svjetskog prvenstva za mlađe juniore. Obavio sam operaciju i doslovno s otvorenom ranom na tom mlađem juniorskom SP-u bio četvrti u bacanju kugle i deveti u bacanju diska, s čim sam tada bio strašno razočaran, a sad bih to odmah potpisao. Sljedeći problem pojavio se 2016., nova operacija ciste, od toga su me zatim počela boljeti leđa, iako nitko nije znao zašto, liječnici su mi govorili da sam zdrav i da me ništa ne bi trebalo boljeti. To smo nekako riješili, svašta smo pokušavali, u tom su rezultati patili, bilo je situacija kada nisam uspijevao baciti disk 50 metara. Krenuli smo u 2017., doduše tek početkom svibnja, zadovoljni što su problemi, mislili smo, iza mene, ubrzo je došlo U-21 Europsko prvenstvo za kojem sam se dobro spremio, imao sam do tada hice od 61 metar, što je tamo bilo dovoljno za medalju. Međutim, u kvalifikacijama sam ostao na 13. mjestu. Zatim je došla Univerzijada na kojoj sam pokupio crijevnu virozu i u četiri dana izgubio osam kilograma, na čemu su mi taekwondoaši i džudaši zavidjeli. Strašno teška godina je to bila, ali tu sam najviše izgradio svoj karakter. Sljedeće, 2018. godine se odmah vidjelo da sam zdraviji, bacio sam 63,24 i osvojio zlato na Europskom bacačkom kupu. Međutim, počela me boljeti noga, toliko da smo htjeli otkazati Mediteranske igre i prepustiti mjesto drugom bacaču, ali u HOO-u su rekli da je to nemoguće jer je sve već bilo pripremljeno, pa sam otišao. Bolje da nisam, jer mi se u kvalifikacijama dogodila hernija diska, 12-13 milimetara prema leđnoj moždini, što je inače za operaciju. Srećom, imao sam sjajnu doktoricu Fani Doko koja me nije htjela dati na operaciju. U suradnji sa svojim timom, a moram posebno spomenuti i fizioterapeuta Branimira Vajdu, svi su me zajedno bez operacije osposobili za povratak treninzima. Trebao sam se vratiti natjecanjima na Univerzijadi 2019., ali sedam dana prije odlaska u Napulj se opet javila cista. To je bio moment kad sam stvarno htio odustati od atletike. Sedam dana sam plakao, nikome ništa nisam govorio, ni roditeljima ništa nisam rekao, tek kad sam se vratio, nakon tjedan dana, rekao sam da sutra idem na operaciju. I to sam zaliječio s mislima na Olimpijske igre u Tokiju 2020., a onda je došla pandemija. I to je prošlo, Igre u Tokiju su održane 2021., a ja sam ih propustio za dva boda i dva mjesta, bio sam 34. a 32 bacača su išla na Igre. Ali dobro, sve je to tako trebalo biti da bih ja bio tu gdje sam sada.

TEMPO: Jeste li nakon osvajanja juniorskog SP-a, kako se to inače često događa, dobili ponude i pozive s američkih sveučilišta?

Naravno, ali prije svega, nije to bio lagan period za mene. U toj euforiji dok još ni sam nisam bio svjestan što sam napravio, s tim rezultatom i mozgom djeteta od 18 godina, i s egom koji u takvim momentima poraste do neba dogodi se takav hladan tuš, a smrt trenera Ivančića je bio šok i za mene i sve njegove sportaše. Sve te ponude koje sam imao, u tom momentu ja sam bio „vruća roba“, uključujući i pozive s američkih sveučilišta i one za promjenu državljanstva, za moj karakter nisu bile privlačne. Ja volim biti s obitelji, volim kad je teško razgovarati s ocem i majkom, volim biti među svojim ljudima, biti doma, u Hrvatskoj. Ne mogu reći da me Amerika nije zanimala, ali puno toga bih trebao mijenjati, a iz ove današnje perspektive mislim da bih psihički pukao da mi se tamo dogodilo sve ovo što mi se tu dogodilo. I danas mislim da sam donio dobru odluku što nisam otišao u SAD niti igdje drugdje.

‘Triput sam imao pilonidalnu cistu, odnosno upalu pilonidalnog sinusa. Kada se 2019. treći put pojavila, stvarno sam htio odustati od atletike’

TEMPO: Nakon smrti trenera Ivančića odlučili ste se vratiti prvom treneru, iako ste sigurno u tom momentu mogli birati bilo koga. Zašto ste tako odlučili?

Ante Pavković je bio moj prvi trener, kod njega sam počeo trenirati kad sam imao osam ili devet godina. Nakon smrti Ivana Ivančića razmišljao sam kod koga otići, a za povratak kod Ante Pavkovića sam se odlučio jer sam znao da trebam trenera ako dođem u problem bilo koje vrste, a toga je, pokazat će se bilo. Trener Pavković je kad god je bilo teško stao uz mene kao, ne znam kako to drukčije reći nego kao pravi otac, i pomogao mi sve to izgurati. Naravno, ne mogu izostaviti ni sve druge: otac, majka, sestra, prijatelji, svi su mi pomagali kad je trebalo i hvala im na tome.

TEMPO: Prošle godine na Mediteranske igre u Alžir vaša kolegica Marija Tolj i vi ste otišli bez trenera. Navodno ste se snašli tako da ste, dok je jedan od vas bio na natjecanju, drugi je treneru mobilnom videovezom prenosio bacanja, a onda primao instrukcije i prenosio ih na teren.

Da, Marija Tolj i ja smo na Mediteranske igre išli bez trenera, negdje je zapelo na logistici, doduše moj trener nije mogao ići iz nekog svog razloga, ali Roland Varga nije otišao. Marija i ja se znamo dugo, ona je krenula negdje 2014. dok sam ja još bio junior, tako da se poznajemo jako dobro. Ona je bila malo zabrinuta jer je išla bez trenera, ali ja sam joj obećao pomoći sa svojim iskustvom, igrom slučaja ona je baš tada bacila svoj osobni rekord. Istina, bili smo na vezi s trenerima, ali znate kako to ide, linije su pucale, nije sve bilo idealno, ali smo jedno drugom maksimalno pomogli, ona je tada uzela zlato, ja srebro, i tu se između ostalog vidjelo koliko su nas treneri pripremili ne samo fizički, nego i emotivno i mentalno da možemo odraditi cijelo natjecanje sami.

Ivan Ivančić, bivši bacač kugle i glasoviti trener, preminuo je mjesec dana nakon što je Marković osvojio zlatnu medalju na svjetskom juniorskom atletskom prvenstvu. FOTO: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

TEMPO: O Ivanu Ivančiću se sve zna. Kako biste ga vi u samo par riječi opisali?

U dvije riječi: tiranin i otac. S njim je bilo mukotrpno, puno se radilo, puno smo patili na treninzima, bilo nam je teško kada nismo uspijevali odraditi planirano. Znao je pokazati sportašu koliko može, nikada nije išao niz dlaku, nije kod njega bilo – danas si umoran pa ćemo malo lakše. Bio je čvrsta ruka koja je donosila rezultate. Kad bih došao na veliko natjecanje i kad bi me oprao strah, bilo je dovoljno potražiti ga pogledom, vidjeti ga i onda bih znao, aha, OK, on je tu, sve će biti dobro.

TEMPO: Imate 27 godina, stručnjaci kažu da tek ulazite u najbolje bacačke godine. Osjećate li se tako?

Ako je to istina to što se kaže, veselim se tome. Osjećam se dobro, osjećam se zrelo. Iskustvo je nešto što se mora steći, samo pobjeđujući ne učite ništa, samo raste ego, dok karakter gradite u porazima. Vjerujem da ću na SP-u u Budimpešti biti jako dobro spreman, želim spomenuti cijeli tim oko mene koji radi maksimalno da bih bio u što boljem stanju, Ivana Lažeta koja će se sada naljutiti jer se udala i zapravo više nije Lažeta; njen tim fizioterapeuta radi sjajan posao; zatim je tu moja grupa klinaca na treningu koja mi je veselje na treningu, daju mi na važnosti jer me sve ispituju, kroz što i ja sam nešto naučim. Spomenut ću Vitu Barbić koja je upravo na EYOF-u u Mariboru osvojila zlato u koplju, ona je sjajna cura, moj sparing partner, zahvaljujem se njenim roditeljima što su odgojili tako krasno dijete… Svi ti ljudi oko mene su razlog zašto su ovi moji rezultati ove godine došli. Iskreno, imam osjećaj i da moj zadnji osobni rekord nije bio savršen i najbolji mogući, vjerujem da ćemo napraviti još jedan iskorak. Neću za Svjetsko prvenstvo ništa najavljivati jer tamo dolazi 36 lavova, medvjeda, tigrova i hijena, to će stvarno biti životinjska borba, ali vjerujem da neću razočarati.