MARIO PLENKOVIĆ: Bivše studentice otkrivaju da je premijerov otac morao napustiti Fakultet političkih znanosti zbog optužbi za seksualno uznemiravanje

MRAČNA PROŠLOST PREMIJEROVA OCA: ‘Morao je otići s fakulteta jer je seksualno uznemiravao studentice’

Mario Plenković, koji u spornom znanstvenom radu prokazuje medije kao državne neprijatelje, godinama je skrivao razloge zbog kojih je 90-ih morao napustiti profesuru za Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i otići u Maribor, ali sada se javljaju svjedoci koji ga teško optužuju

Marija Plenkovića, professora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu i komunikologa, inače u posljednje vrijeme poznatijeg kao oca premijera Andreja Plenkovića, njegove su studentice u više navrata prozivale zbog seksualnog uznemiravanja i opisivale kao višestrukog seksualnog predatora u pokušaju.

Nacional je to uspio rekonstruirati uz pomoć autentičnih svjedočenja njegovih bivših studentica, ali i zahvaljujući službenim izjavama njegovih bivših kolega profesora s Fakulteta političkih znanosti, koji te navode praktički potvrđuju.

Te uznemirujuće optužbe o kontinuiranom seksualnom uznemiravanju značajno su utjecale na tijek njegove znanstvene karijere. Desetljećima su sustavno prešućivane, ali sve se to počelo neočekivano mijenjati, a žrtve njegova uznemiravanja postale su spremne o tomu govoriti nakon što on svojim javnim angažmanom počinje funkcionirati kao značajan faktor utjecaja na hrvatskog premijera.

Nacional je već objavio kako je Mario Plenković 1998. neočekivano otišao s Fakulteta političkih znanosti, na kojem je radio kao profesor, ali i gdje je do 1992. obnašao funkciju predsjednika, odnosno direktora. Konkretno, Plenković je još 1995. otišao u Maribor, gdje je bio jedan od osnivača studija komunikologije i profesor na Fakultetu za elektroniku, računarstvo i informatiku, ali je u statusu profesora na FPZG-u bio sve do 1998.

Četiri različita izvora, među kojima su i neki profesori, bivši studenti novinarstva na FPZG-u, ali i poznanici Marija Plenkovića iz akademskih krugova, za Nacional su tada tvrdili da su se nedugo prije njegova odlaska s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i odlaska u Maribor, gdje je nastavio raditi kao profesor i bio jedan od osnivača studija komunikologije, pojavile razne optužbe na njegov račun. Jedan od svjedoka onog vremena za Nacional je tada izjavio:

„Marija Plenkovića pratile su afere pa je u dogovoru s Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu, čiji tada vodeći ljudi nisu htjeli da se od toga izrodi medijski ili pravosudni slučaj, morao napustiti profesuru. Afere su se odnosile na nekoliko slučajeva u kojima je on navodno od studenata i studentica tražio određene protuusluge.“

Mario Plenković se tijekom prošloga vikenda vinuo u središte javne pozornosti, ali ne kao član obitelji hrvatskog premijera, nego kao osoba koja ozbiljno utječe na razvoj i bujanje njegovih autokratskih ispada i tendencija neracionalnih obračuna s hrvatskim medijima. PHOTO: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Te su se protuusluge, prema tvrdnjama više izvora, svodile na svojevrsno iskorištavanje studenata za odrađivanje intelektualnih radova, prevođenja i istraživanja, koja je on kasnije koristio za pisanje vlastitih stručnih i znanstvenih radova. Neki u akademskoj zajednici idu čak toliko daleko da navode da je Marija Plenkovića pratio glas da je tražio i neke druge vrste protuusluga.

Spominjalo se u tom kontekstu i pismo jedne studentice koja se s molbom za zaštitu obratila tada vodećim ljudima fakulteta, što je praktički iniciralo postupak sporazumnog raskida suradnje s Mariom Plenkovićem. Nacionalovi sugovornici navode kako je tada formiran i svojevrsni spis u kojem je opisan Plenkovićev slučaj, a s tom su okolnosti bili upoznati i njegovi kolege profesori s fakulteta. Neki od njih su ga i vidjeli te čitali.

Nacional je sada uspio te navode produbiti i konkretizirati optužbe koje su tada bile plasirane na račun Marija Plenkovića. Nacional je stupio u kontakt s jednom nekadašnjom studenticom Marija Plenkovića s početka devedesetih, dok je on još predavao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Ta je nekadašnja studentica, a danas poslovna žena, osobno doživjela seksualno uznemiravanje od strane Marija Plenkovića, a također ima saznanja i o tome što su proživljavale ostale studentice, njezine tadašnje kolegice. Ona je bila spremna ispričati ta svoja saznanja Nacionalu pod uvjetom da joj se zaštiti identitet, kako ne bi imala neugodnosti na poslu, ali spremna je, ako do toga dođe, ta svoja saznanja i ono što je osobno proživjela potvrditi na sudu.

Ona je o tome rekla:

„Mario Plenković govorio mi je gadosti, ne samo meni već gotovo svim studenticama kojima je predavao. Mi smo to međusobno prepričavale jer se nikome drugome i nismo usudile povjeriti. Stalno je imao seksualne aluzije, ali izgleda da je kasnije nekom stao na žulj, odnosno nagazio nečiju kćer, a kako su se tada već promijenile okolnosti i na fakultetu i u društvu, morao je otići. Međutim, koliko mi je poznato, nastavio je raditi to što je radio.“

Na pitanje je li joj poznato što je bilo navedeno kao formalni razlog njegova odlaska s fakulteta, ta nekadašnja studentica kaže:

„On je morao otići pod dosta čudnim okolnostima. Pazite, on je vodio studij komunikologije, bio je veliki igrač, alfa i omega na Novinarstvu, a onda je netragom nestao. Sigurno nije otišao iz čista mira, već je u pitanju bio problem koji je uspio zataškati.“

O karijeri Marija Plenkovića na Fakultetu političkih znanosti ona kaže da treba uzeti u obzir i činjenicu da je Plenković mnogim ljudima i pomogao i na neki način ih zadužio. Među njima spominje i brojne novinare koji su počeli raditi prije no što su završili studij, što je čest slučaj s novinarima, a on im je pomogao da završe fakultet.

„Mnogima je on pomogao, imao je on i jednu pozitivnu, socijalnu ulogu, nije bio ni tako loš profesor, ali ovo je, izgleda, bilo jače od njega“, kaže izvor Nacionala.

 

‘Pokojni dekan Vlatko Mileta pozvao je Marija Plenkovića na razgovor i, prema priči, rekao mu: ‘Plenki, ili ćeš otići sam ili ćemo te najuriti.’ Radilo se o plagijatima i seksualnom uznemiravanju’, kaže profesor Ivan Šiber

 

Ona ističe da u to vrijeme, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, nije bilo toliko literature o novinarstvu kao danas pa je Mario Plenković počeo tiskati svoje knjige o radiju i televiziji. Međutim, to je radio, kako tvrdi, tako da bi studenti zapravo pod zadatkom seminarskog rada dobili tekstove koje su trebali prevesti, a koje bi on onda uvrstio u svoje knjige.

„I ja sam to radila. To je bio početak devedesetih, dobivali smo dijelove tekstova u kopijama i onda bismo to trebali prevesti. Naprosto smo to morali prevesti jer nismo imali izbora. Nisi mogao reći ‘ja ne bih’ jer se to upisivalo kao seminar u indeks. On je to obrazlagao na način da nema literature i da moramo to prevoditi. A pazite, u to vrijeme to je bilo dosta komplicirano, nije engleski bio baš tako rasprostranjen kao danas niti su svi znali engleski, nije bilo Googlea, neki stručni izrazi nisu ni postojali u hrvatskom jeziku, nije bilo terminologije. Plenković se u tom periodu prebacio na komunikologiju, koju je prije njega vodio ugledni profesor Novosel, suprug kasnije dekanice Smiljane Leinert Novosel. Plenković je naslijedio baš njega, to je bilo novo područje, a Plenković je u tome bio spretan i potpuno je preuzeo taj studij tako da je zaista u tom smislu bio alfa i omega.“

Međutim, takav čovjek, koji je predstavljao veliki autoritet na fakultetu, prema studenticama je pokazivao u najmanju ruku kontinuiranu tendenciju seksualnog uznemiravanja. Studentica koja je to izravno doživjela i prepričavala s kolegicama to opisuje ovako: „Počeo bi tako da bi studenticama govorio ‘lijepa si’, a završio na način da je opisivao što bi on s njima radio. Često su to bile aluzije na seks s drugim osobama ili čak i grupni seks. Postavljao bi studenticama neprimjerena pitanja o seksu. Meni je konkretno govorio o seksualnom odnosu s drugom osobom.“ Bivša studentica s kojom smo razgovarali Nacionalu je rekla točnu formulaciju kojom joj se profesor Plenković obratio, ali ne želi da je se u tom dijelu točno citira jer se boji da bi je profesor mogao prepoznati i ne želi imati neugodnosti, iako je svjesna da je slične formulacije govorio i brojnim drugim studenticama. Ona o tomu kaže: „Nakon što mi je prvi put to rekao, pazila sam da ne budem sama kad idem na ispit. I poslije kad sam bila kod njega na ispitu zajedno s kolegicom, imao je za obje komentare, ali ne mogu reći ni da nas je previše maltretirao oko ispita. Cure koje su ulazile same kod njega na ispit ili konzultacije doživjele su upravo to da bi ih pozivao na seks. Ali nikad direktno, već upravo kroz takve aluzije gdje ih je zapravo zamišljao u seksualnim odnosima s drugim osobama. Osobno ne znam niti za jedan slučaj da bi se neka studentica uistinu upustila s njim u neki odnos, ali realno, nisam to ni mogla znati. Ono što moram reći, on nije nikoga ucjenjivao prolazom na ispitu, toga nije bilo, da se razumijemo, ali sama činjenica da te profesor koji te ispituje dovodi u tako neugodnu situaciju… Nisam čula ni da je ikada nekog zatvorio u sobu u smislu da bi i fizički radio nešto neprimjereno odnosno da bi nekoga baš fizički maltretirao, ali znam da je gotovo svaka druga studentica iz njegove sobe izlazila izbezumljena jer je ili komentirao njezin izgled ili imao konkretne seksualne aluzije. To je za nas tada bilo prestrašno. Gledajte, mi smo imale 18, 19, 20 godina, nije to bilo vrijeme kad se o tome tako otvoreno razgovaralo kao danas, nije bilo MeToo pokreta, bilo nam je neugodno, nismo to ni roditeljima rekle, mnoge cure nisu ni bile iz Zagreba i roditelji im nisu bili ovdje, tako da smo se jedino povjeravale jedna drugoj. Čak smo same sebe preispitivale zbog toga, jesmo li mi možda same proizvele takve situacije, jesmo li se neprimjereno odjenule, svašta vam prođe kroz glavu. Tada su se nosile minice pa smo mislile, možda je on nešto krivo protumačio… Da mi se to danas dogodi, znala bih se postaviti u takvoj situaciji, ali tada sam bila mlada djevojka. Taj čovjek stvarno nije zaslužio raditi s mladim ljudima.“

Ta bivša studentica kaže da unatoč svemu ne može reći da joj je poznato da je Plenković ikoga ucjenjivao seksom da bi prošao na ispitu.

„Ne sjećam se da je itko pričao da nije mogao proći ispit zato što bi ga Plenković ucjenjivao, ali pretpostavljam da je nagazio neku studenticu čiji su otac ili majka bili utjecajni i da je zato na kraju morao otići. Osim toga, promijenila se i politička struktura, on se do uspostave hrvatske države vjerojatno mogao ponašati slobodnije, no došla su i nova vremena i drugi standardi, drugi ljudi su došli i na fakultet, tako da sam uvijek mislila kako se on vjerojatno namjerio na nekog krivog.“

 

‘Počeo bi tako da bi studenticama govorio ‘lijepa si’, a završio tako da bi opisivao što bi on s njima radio. Često su to bile aluzije na seks s drugim osobama ili čak i grupni seks’, ispričala je jedna bivša studentica

 

Prije no što je otišao s Fakulteta političkih znanosti, krajem devedesetih godina Mario Plenković imao je i fizički obračun s Miroslavom Vujovićem, profesorom koji je kao završeni psiholog godinama predavao metode istraživanja uključujući, dakle, i metode istraživanja koje se danas ostvaraju i kroz razne sve popularnije ankete. Jedan od svjedoka tih događaja bio je i danas umirovljeni profesor sociologije Ivan Šiber. Evo kako je on opisao taj događaj uoči odlaska Marija Plenkovića s Fakulteta političkih znanosti:

„Krajem devedesetih pokojni profesor Vlatko Mileta kao dekan pozvao je Marija Plenkovića na razgovor i, prema priči, rekao mu: ‘Plenki, ili ćeš otići sam ili ćemo te najuriti.’ Radilo se o dvije stvari. S jedne strane o plagijatima, a s druge o seksualnom uznemiravanju studentica. U Globusu 2000. godine imate jedan razgovor pokojnog profesora Pavla Novosela gdje sa svojim sugovornikom govori o Mariju Plenkoviću u smislu njegove nekvalitete, fenomenu plagijata. Kada je Mario Plenković predložen za professora emeritusa, Mirjana Kasapović i Viktorija Car, potpuno odvojene jedna od druge, uputile su pismo fakultetskom vijeću u kojem obrazlažu zašto Mario Plenković ne bi smio dobiti status emeritusa. U tome se navode i činjenice da je loš predavač, a preko plagijata dolaze i do seksualnog uznemiravanja. One su to potpisale“, rekao je za Nacional umirovljeni profesor Ivan Šiber.

O Mariju Plenkoviću najbolje ne misli još jedna njegova bivša kolegica. To je profesorica Mirjana Kasapović, koja je o njemu svojedobno napisala sljedeće: „… Imala sam nesreću da kao studentica nekadašnjega usporednog dvogodišnjeg Studija novinarstva, zajedno sa sadašnjom prodekanicom Gordanom Vilović, slušam predavanja Marija Plenkovića, čitam njegove knjige i polažem ispite kod njega. Mogu  reći da goreg predavača nisam slušala i da nesuvislije knjige nisam čitala. O njegovu odnosu prema studentima odnosno studenticama dostatno govori način na koji je otišao s Fakulteta političkih znanosti na Grafički fakultet. Neposredni svjedok tih nemilih događaja, tadašnji dekan prof. dr. sc. Vlatko Mileta, nažalost je mrtav pa ne može svjedočiti o okolnostima u kojima je dr. Plenković napustio naš fakultet. Koliko mi je poznato, u prilično nesretnim okolnostima napustio je i Grafički fakultet. Vrlo je opravdano pitanje jedne članice Senata zašto ga nije u to zvanje predložila nijedna sastavnica Sveučilišta na kojoj je radio.

Dr. Mario Plenković slovio je kao primjer privatizacije Studija novinarstva. Bila sam članica povjerenstva za prijamne ispite kada je, kao predsjednik Povjerenstva za upis na Studij novinarstva, predočio rang-listu studenata na kojoj je na prvom mjestu bio njegov sin, sadašnji hrvatski premijer Andrej Plenković. Kada smo ga prof. dr. sc. Tena Martinić i ja, kao članice Povjerenstva za prijamne ispite na Studiju politologije, upitale zašto se nije izuzeo iz članstva u Povjerenstvu kako bi otklonio moguće sumnje u pošten postupak, odgovorio nam je da mu to nije padalo na pamet te nam spočitnuo što se usuđujemo sumnjati u njegovu nepristranost. Naposljetku nam je rekao da njegov sin ionako želi studirati pravo, a da je polagao prijamni ispit na našem fakultetu ‘za svaki slučaj’ te da bismo trebali biti sretni što je pokazao ikakvu volju da studira kod nas.“

Ovo je ulomak iz pisma profesorice Mirjane Kasapović upućenog fakultetskom vijeća Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu u povodu prijedloga rektora zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa 2019. godine da se ocu premijera Andreja Plenkovića dodijeli status professora emeritusa. No u ovom pismu Mirjana Kasapović nije mislila na sebe, nego na Tenu Martinić, tetu Tene Perišin, profesoricu sociologije kulture na Politologiji i utemeljiteljicu studija novinarstva na fakultetu potkraj sedamdesetih godina. Tena Martinić bila je i pročelnica dvogodišnjeg dodiplomskog studija novinarstva od 1977. do 1980. godine. Dakle, teta Tene Perišin je zajedno s Mirjanom Kasapović tih godina upozorila Marija Plenkovića da se trebao izuzeti iz povjerenstva za prijem studenata novinarstva na kojem je svog sina, danas premijera Andreja Plenkovića, smjestio na prvo mjesto među studentima koje je trebalo primiti na studij. Kasnije se doista dogodilo da Andrej Plenković nije studirao na Fakultetu političkih znanosti, nego na Pravnom fakultetu, i to u generaciji s aktualnom kandidatkinjom za predsjednicu Vrhovnog suda Zlatom Đurđević, koja je bila i najbolji student u njegovoj generaciji.

Sve to prilično intrigantno ocrtava kakav je znanstveni i ljudski profil Marija Plenkovića, koji svojim promišljanjima o hrvatskoj medijskoj sceni vrlo vjerojatno znatno utječe na nervozne premijerove istupe o dijelu hrvatskih medija.

Karijeru Marija Plenkovića već su propitivali zbog toga što je kao šef kabineta u Uredu generalnog direktora nekadašnje Televizije Zagreb na to mjesto došao nakon Hrvatskog proljeća pa se spominjalo da je on moguće bio pripadnik najtvrđe partijske linije. Tjednik Express je još ranije pisao da je Mario Plenković nakon 1971. bio suradnik Branka Puharića, kojeg je partija poslala na TV Zagreb da „sredi stanje”. Plenkovićev šef prije Puharića bio je Franko Winter, a Nacionalovi izvori to su opisali ovako: „Tata je nakon Karađorđeva postao šef kabineta glavnog ravnatelja HRT-a, tada Zagrebačke televizije, Wintera, što znači da je bio čovjek od povjerenja partijskih struktura instaliranih nakon sloma Hrvatskog proljeća, na tom se mjestu zadržao nekoliko godina, bio je šef kabineta i Branku Puhariću koji je 1973. naslijedio Wintera.”

Jedan od sve brojnijih svjedoka koji su pristali otvoreno reći što se dogodilo oko plenkovića je umirovljeni profesor sociologije Ivan Šiber. PHOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Jedan od nekadašnjih istaknutih novinara opisao je za Nacional okolnosti u kojima se u to vrijeme moglo napredovati: „Nije čudo da Marija Plenkovića prikazuju kao pripadnika tvrde komunističke struje jer se on počeo dizati kroz partijsku elitu nakon Hrvatskog proljeća, što je moglo značiti da je pripadao onoj struji koja je gušila Hrvatsko proljeće, poput Bilićeve, Baltićeve i struje Milke Planinc. Na Televiziji Zagreb vladala je posebno jaka kontrola oko toga što se tamo govori jer je ona slijedila čvrstu partijsku liniju. S druge strane, tih sedamdesetih godina partija je imala svoj krug intelektualca koji su držali tu čvrstu liniju na tobože intelektualniji način. Mario Plenković je sigurno spadao u te propartijske intelektualce.”

Da je iznimno intrigiran medijskom scenom pokazuje još jedan detalj iz Plenkovićeva javnog angažmana. On se spominje kao jedan od dvanaest članova „izvršnog savjeta lista Slobodni tjednik“. Radi se o kontroverznom huškačkom tabloidu koji je u Hrvatskoj izlazio početkom devedesetih. Na javno dostupnoj stranici Wikipedije navodi se kako je početni kapital za taj projekt osigurao Marko Roglić, „šef KOS-a za Dalmaciju preko poduzeća Ina-Tours u kojem je bio direktor“. Roglić se na istom mjestu spominje kao predsjednik izvršnog savjeta tog lista, a Mario Plenković kao njegov zamjenik.

U to vrijeme kao član izvršnog savjeta tog lista spominje se i Goran Milić, tada glavni urednik YUTEL-a, koji je otac Marka Milića, aktualnog glasnogovornika Plenkovićeve vlade.

Više Nacionalovih izvora tvrdi kako je Mario Plenković također bio povezan s KOS-om te da je čak pohađao školovanje u Obavještajno-bezbednosnom školskom centru KOS-a u Pančevu.

Nacional je već upozoravao kako su Plenkovićevi protivnici isticali da je njegov otac, Mario Plenković, bio jedan od rukovodećih ljudi na nekadašnjoj televiziji i na Fakultetu političkih znanosti, ali i kako su u negativan kontekst pokušavali dovesti i činjenicu da mu je majka, Vjekoslava Raos Plenković, kao internist kardiolog bila jedna od istaknutijih liječnica u nekadašnjoj Vojnoj bolnici. Time su željeli implicirati da je u tadašnjoj Vojnoj bolnici koja je bila pod ingerencijom JNA mogao raditi samo provjereni kadar. Međutim, Mario Plenković je prije nekoliko godina za mariborski list Večer istaknuo kako je upravo njegova bivša supruga Vjekoslava Raos Plenković u vrijeme početka Domovinskog rata s još troje kolega preuzela bolnicu od JNA te je od tada to postala civilna bolnica.

Upravo je tu situaciju u vrijeme izborne kampanje za parlamentarne izbore 2016. pokušao iskoristiti tadašnji šef SDP-a, a danas predsjednik Republike Zoran Milanović, koji je na često citiranom sastanku s predstavnicima braniteljskih udruga koje su prosvjedovale ispred Ministarstva branitelja Plenkovićevu majku nazvao „vojnom lekarkom“. Još u vrijeme dok je Milanović bio premijer, a Plenković kandidat za predsjednika HDZ-a, Milanović je jednom prilikom izjavio: „Plenkovića znam godinama. Prema onome što ja znam, on bi pripadao liberalnoj struji SDP-a. Što radi u HDZ-u, to ne znam.” Potom je jednom prilikom uoči parlamentarnih izbora Milanović za Plenkovića rekao da je „jeo iz zlatne žlice“, aludirajući time da je on bio pripadnik takozvane komunističke elite.

Milanović je tada na takav način svjesno i namjerno napadao Plenkovića jer je znao da takva reputacija Plenkoviću najviše šteti kod birača HDZ-a. U televizijskoj debati na Novoj TV, nakon što ga je Plenković prozvao zbog spominjanja majke „vojne lekarke“, Milanović mu je odgovorio: „Radi se ovdje o vjerodostojnosti, ne nje, nego vas.“ U međuvremenu su i pitanja o majci „vojnoj lekarki“ i ocu komunističkom dužnosniku sve donedavno bila zatvorena i gotovo zaboravljena.

Mario Plenković se tijekom prošlog vikenda vinuo u središte javne pozornosti, ali ne kao član obitelji hrvatskog premijera, nego kao osoba koja ozbiljno utječe na razvoj i bujanje njegovih autokratskih ispada i tendencija neracionalnih obračuna s hrvatskim medijima. Portal Telegram otkrio je da je on zajedno s još nekolicinom autora proizveo kontroverzni izvorni znanstveni rad o medijskom praćenju rada Vlade kojoj je na čelu njegov sin Andrej Plenković. Taj rad pomaže razumjeti kako se Mario Plenković iz povučenog člana obitelji hrvatskog premijera sam lansirao u središte pozornosti kao figura koju u vrhu HDZ-a označavaju kao ključnog pozadinskog savjetnika svog sina premijera Andreja Plenkovića kada je u pitanju u najmanju ruku diskutabilan odnos prema medijima.

 

‘Kada je predložen za professora emeritusa, Mirjana Kasapović i Viktorija Car, odvojeno jedna od druge, uputile su pismo fakultetskom vijeću u kojem obrazlažu zašto Plenković ne bi smio dobiti taj status’, kaže Šiber

 

Andrej Plenković je prema medijima sve nervozniji, a sada se počinje formirati čvrsta slika i zašto je to tako. To je zbog utjecaja njegova oca Marija Plenkovića. Prvo je Nacional prije dva tjedna otkrio da su izvori iz visokih struktura HDZ-a, bliži desnoj stranačkoj struji, objašnjavajući jedan u nizu nedavnih žestokih Plenkovićevih obračuna s novinarima i medijima ustvrdili da se premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković o svojim medijskim istupima konzultira sa svojim ocem Mariom Plenkovićem ili je pod njegovim znatnim utjecajem.

Zbog načina na koji vodi stranku, ali i zbog percepcije da je izrazito osjetljiv na svaku, pa i malu kritiku, Plenkovića već dugo neistomišljenici unutar HDZ-a nazivaju „veliki vođa“, implicirajući time njegove totalitarističke tendencije odnosno stvarni manjak demokratskih načela i vrijednosti za koje se nominalno zalaže i za koje bi se kao dio Europske pučke stranke trebao zalagati HDZ.

 

Mario Plenković na mjesto šefa kabineta u Uredu generalnog direktora Televizije Zagreb došao je nakon sloma hrvatskog proljeća, moguće i kao pripadnik najtvrđe partijske linije

 

Pripisivanje utjecaja njegova oca Marija Plenkovića na premijera ima puno širu pozadinu i praktički je ekstenzija koordiniranog novopokrenutog unutarstranačkog udara na Plenkovića. Zbog konteksta koji se s desnice pripisuje javnom i profesionalnom angažmanu Marija Plenkovića otvarao se prostor novom propitivanju političkog kursa kojim Plenković upravlja HDZ-om. A to odgovara upravo stranačkoj desnici, nezadovoljnoj zbog politike desnog centra koju je Plenković u HDZ-u afirmirao. Međutim, otkriće Telegrama o objavljenom kontroverznom radu Marija Plenkovića taj kontekst širi i izvan čisto ideološki intoniranih političkih motiva te odnos oca Marija i sina Andreja Plenkovića stavlja u kompleksniji kontekst, koji pojašnjava što pozadinski kreira sve autoritarnije i osornije ponašanje hrvatskog premijera.

To su autoritarne tendencije i huškačke nedemokratske teze afirmirane u spomenutom kontroverznom radu čiji je autor Mario Plenković.

On je još s četvero kolega objavio znanstveni rad o medijskom praćenju rada Vlade u časopisu Media, Culture and Public Relations, u kojemu obnaša funkciju glavnog i odgovornog urednika. Analizirao je kako su hrvatski tiskani mediji pisali o Vladi od početka siječnja do početka veljače ove godine, i to kroz 40 hrvatskih tiskovina i 296 novinskih sadržaja, te je iskonstruirao skandalozne vrijednosne tvrdnje o pojedinim medijima, uključujući i Nacional, koje su nespojive sa znanstvenim istraživanjem. Između ostalog je naveo da takvim sadržajima „nedostaje ozbiljne logičke argumentacije, većinom su nevjerodostojni, senzacionalistički, populistički, zakulisnih i mističnih izvora informacija”, ali i „opterećeni destabilizacijskim društvenim i stranačkim skupinama“. Mario Plenković i suautori naveli su da negativnim medijskim sadržajima o Vladi prednjače Hrvatski tjednik, Novosti, 24sata i tjednik Express, Nacional, 7 Dnevno i Lider, koje klasificiraju kao „ekstremno iracionalno negativistički print-medijski sadržaj“. Štoviše, tvrde da ovi tiskani mediji „s aspekta izražajne medijske retorike, obrade i eksplikacije informacija ne vode boljitku i razvoju građana Hrvatske“.

Iako Mario Plenković i suautori u radu zaključuju kako njihova analiza pokazuje da su „hrvatski novinski mediji sami po sebi dobri“, naveli su kako se pokazalo da uredničku politiku vode „male autorske skupine, koje negativnim strateškim medijskim sadržajima, uz aktivno simultano djelovanje na društvenim mrežama i kabelskim medijskim televizijskim portalima mogu u javnosti stvarati percepcijski negativni dojam o radu i ugledu Vlade RH u javnostima“. Ničim nije objašnjeno zašto među tiskanim medijima N1 televiziju apostrofiraju kao kabelski kanal na kojemu navodne „male autorske skupine“ djeluju simultano i „negativno strateški“.


Plenkovićev časopis izdaje tvrtka koja bezočno krade medijske sadržaje i onda ih prodaje Vladi i drugima

Sporni znanstveni rad uz Marija Plenkovića supotpisali su još Slobodan Hadžić i Jelena Hadžić. Oboje su povezani s tvrtkom Presscut, a časopis Media Culture and Public Relations, koji je publicirao sporni članak, registriran je pod kontakt: PressCut d.o.o., Domagojeva 2, 10000 Zagreb.

Presscut ima sustav koji skida, registrira te elektronički bilježi sve objavljeno u tiskanim izdanjima, i potom te članke prodaje. Oni sami o sebi kažu: „Od davne 1989. godine do danas pozicionirali smo se kao prva i vodeća agencija za praćenje medija u Hrvatskoj. Danas, nakon trideset godina sustavnog unapređivanja usluga, našim korisnicima osiguravamo najmodernije, brzo i pouzdano praćenje medija 24 sata na dan, 7 dana u tjednu, ali i mnoge druge usluge.

Razvili smo i nastavljamo kontinuirano razvijati inovativne analitičke tehnologije koje kombiniramo s dugogodišnjim iskustvom naših vrhunskih profesionalaca te svakodnevno pružamo najbolju uslugu media monitoringa i analize medija. Pratimo sve, a vama prenosimo ključno.“

Ono ključno što su propustili javno priopćiti jest to da, kada su u pitanju tekstovi većine hrvatskih tiskanih medija, Presscut, kao i ostale slične tvrtke u Hrvatskoj, te tekstove naprosto bezočno kradu i dalje preprodaju bez dopuštenja njihovih vlasnika.

Oni su u više navrata na to upozoravani te su primali i razna pismena i usmena upozorenja da prestanu na taj način krasti tekstove. Predstavnici Presscuta načelno pokušavaju ostaviti dojam da su za dogovor, tvrdeći da posluju u tzv. sivoj zoni. Pri tomu se pozivaju na pravna tumačenja jedne zanimljive udruge, koja se zove Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava. A ta udruga nastoji u javni prostor progurati tezu da novinari zaposleni u tiskanim medijima mogu sami dalje prodavati svoje tekstove i za to primati naknadu. I tako je nastao koloplet međusobnih odnosa koji se može označavati kao doslovno zločinačko udruženje. Jer to društvo kao jedini izvor prihoda ima onaj koji mu dodjeljuju tvrtke poput Presscuta, koje u slučaju više tiskanih medija kradu tekstove i prodaju ih svojim korisnicima.

Komentiraj