Već narednog tjedna Split i Splićani susrest će se u Hrvatskom domu ponovno s Ivom Tijardovićem. U dvorani koja nosi maestrovo ime održat će se 21. svibnja ove godine promocija knjige „Ivo Tijardović – život i vrijeme: Memoari slavnog Splićanina“, čiji su izdavači Gradska knjižnica Marka Marulića i Zaklada Karlo Grenc iz Splita. Dugo se mislilo da su Tijardovićevi memoari, napisani početkom 70-ih godina prošloga stoljeća, najvećim dijelom izgubljeni i da čitatelji nikada neće moći saznati što je to šjor Ivo sve zabilježio o ljudima i događajima tijekom svoga uzbudljivog života. Sretni niz događaja i upornost nekolicine ljudi išli su na ruku profesoru komparativne književnosti i dugogodišnjem uglednom splitskom novinaru Marinu Kuzmiću, koji je nakon višegodišnjeg rada ovu knjigu uredio i priredio. „Svi misle da o Tijardoviću puno znaju. Istina je da nešto znamo o skladatelju i dirigentu, ali o Tijardoviću scenografu, kostimografu, ilustratoru, karikaturistu, redatelju, uredniku prvih naših gramofonskih izdanja, prvom autoru filmske glazbe, kreatoru kompletnog vizualnog identiteta svojih predstava, znamo vrlo malo ili nimalo“, smatra Marin Kuzmić. „Ivo Tijardović je iznimna osobnost hrvatske kulture prošlog stoljeća, teatarski polihistor bez konkurencije, kod kojeg impresioniraju njegova svestranost i integralni umjetnički i društveni angažman“, istakao je Kuzmić. Ali, kako je rekao, u „Memoarima“ Tijardovića „prvenstveno zanima politička strana stvari“ i položaj Hrvata i Hrvatske u prvoj i drugoj Jugoslaviji, pa nije čudno što je svoje memoare naslovio „Hrvat oko i kroz dva svjetska rata“. U razgovoru za Nacional Marin Kuzmić je čitateljima približio Tijardovićevu priču, „tipičnu za kreativca koji talentom savladava sve prepreke koje mu postavljaju društvene okolnosti i politički režimi“.

NACIONAL: Što sve sadrže Tijardovićevi „Memoari“? Kojim se sadržajima i linijama pripovijedanja bave?

Mnogi značajni događaji u 20. stoljeću povezani su sa životom, vremenom i stvaranjem Ive Tijardovića. Memoari, podijeljeni u tri cjeline započinju uspomenama na splitsko djetinjstvo i mladost. To je jedna od ljepših naracija koje govore o starinskom Splitu. Istovremeno on prikazuje uspon narodnjaštva i afirmaciju političkog i kulturnog hrvatstva u gradu kojim su do osamdesetih godina 19. stoljeća vladali talijanaštvo i talijanština. Na to se nadovezuje Prvi svjetski rat, slike iz zarobljeništva u Italiji i zgode iz pozadine solunskog fronta gdje je Tijardović dospio kao jugoslavenski dobrovoljac. Drugi dio knjige obuhvaća međuratni period. Tada je stvorio svoja najpopularnija djela, melodije iz „Male Floramye“ i „Spli’skog akvarela“, istinske evergrine koji se u narodu pjevaju kao folklorna baština. Iz tog razdoblja Tijardović bilježi i mnogo politike. Obuzet je nasrtajem velikosrpskog karađorđevićevskog režima na hrvatstvo u Kraljevini SHS i prvoj Jugoslaviji jer se u Solunu, ističe Tijardović, oni nisu borili za takvo ujedinjenje. Tijardović vrlo rano prepoznaje izravne nasilje velikosrpske politike na ukupni društveni život hrvatskih krajeva. Jednako je kritičan i prema poslijeratnim velikosrpskim nasrtajima i sa žaljenjem kazuje da se ni u federativnoj državi tu ništa nije promijenilo. Kronološki, slijede njegovi zapisi iz Beča gdje se školuje, iz Splita gdje dobiva prvi profesionalni angažman i piše i postavlja prvu operetu „Pierrot Ilo“, kasnije s putovanja po Italiji i zapadnim gradovima. Po povratku, Tijardović je u Zagrebu, gdje će tridesetih doživljavati kazališne uspjehe sa svojim operetama. On je jedan od onih Splićana koji su više živjeli u Zagrebu nego u Splitu, jedan od mnogih zagrebačkih Dalmatinaca podijeljenih osjećaja kada je riječ o hrvatskom sjeveru i jugu.

Skladatelj i dirigent Ivo Tijardović bio je prvi intendant HNK u Ssplitu, prvi direktor Zagrebačke filharmonije i utemeljitelj Hrvatskog društva skladatelja. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Kako Tijardović, stvarajući filmsku glazbu, postaje ustrajni antifašist?

Pred Drugi svjetski rat Tijardović je imao dvogodišnji bliski susret s nacizmom. U Berlinu je 1937. godine angažiran kao prvi hrvatski autor filmske glazbe, prvo na njemačko-jugoslavenskoj koprodukciji „Princeza koralja“, potom i u nizu drugih filmova. Ali nakon nekog vremena shvaća narav Hitlerovog nacizma i žurno se vraća u Split. Zadnji dio njegova rukopisa, u drugom dijelu Memoara koji pokriva period od 1941. do 1945., možda je jedini, još neobjavljeni memoarski tekst iz Narodnooslobodilačke borbe koji je napisao jedan važan i značajan autor. Radi se o vrijednom svjedočanstvu: Split za vrijeme talijanske fašističke okupacije u Dalmaciji, obavljanje dužnosti gradonačelnika Splita u ilegali, odlazak u partizane, antifašistički otpor kulturnih radnika u Hrvatskoj, susreti s Nazorom, Kaštelanom, Lolom Ribarom, Đilasom, Kardeljem, briga za zbjeg u Italiji, Topusko, oslobođeni Split. Tijardović bilježi i prve dane poslijeratne obnove kazališnog i glazbenog života. On je prvi intendant splitskog kazališta, 1939., ukazom bana Subašića, a zatim intendant HNK-a u Zagrebu od 1945. Kad smo kod filmske glazbe, Tijardović je poslije rata napisao glazbu za osam igranih filmova, četiri dokumentarna i jedan animirani. Uvijek će se izdvojiti glazba za film „Sinji galeb“ i glazba za film Branka Marjanovića „Ciguli Miguli“ (1952.), koji je sve do 1977. godine bio u „bunkeru“ iako se radilo o veselom filmu sa sjajnom Tijardovićevom imitativnom glazbom, protkanom kritikom kulturnog jednoumlja. Pozive da dođe raditi filmsku glazbu u Hollywood, Tijardović je, kao i prije rata, odbijao.

NACIONAL: Dugo se mislilo da je veći dio Tijardovićevih Memoara nepovratno izgubljen. Kako su pronađeni nedostajući dijelovi rukopisa koji su sada objavljeni u knjizi „Ivo Tijardović, život i vrijeme – Memoari slavnog Splićanina“?

Maestro Tijardović zapisao je svoja sjećanja početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Na pisanje autobiografske proze potakli su ga mnogi iz društva intelektualaca, najviše skladatelja, koji su se redovito okupljali u zagrebačkoj kavani Korzo. „Opazio sam da me kod mog pričanja prijatelji i poznanici pomno slušaju, prate svaki detalj. Često su tražili da to jednom napišem…“ objasnio je na jednom mjestu. Tako je sa libreta za svoja scenska djela i sjajne adaptacije Goldonijevih „Ribarskih svađa“, potkraj života prionuo pisanju svoje prve proze, svom romanu o jednom burnom vremenu. U dijelu Tijardovićeve ostavštine koja se čuva u posebnoj zbirci Zaklade Karlo Grenc u Splitu, skenirani su daktiloskripti njegovih memoara naslovljenih „Hrvat oko i kroz dva svjetska rata“; „I. dio – od djetinjstva do 1918“, „II. dio – od 1918. do 1941.“, „III. dio – od 1941. do danas“. Originali su u Njemačkoj, u privatnoj obiteljskoj zbirci. Prvi dio, koji je bio u Parizu kod Tijardovićeva sina, arhitekta Ivice Tijardovića, redigirao je početkom 1980-ih kazališni redatelj Ante Jelaska za Nedjeljnu Dalmaciju. Rukopis je objavljen kao novinski feljton u 19 nastavaka. Prenio sam ga u ovu knjigu uz minimalne dorade i novu opremu. Drugi i treći dio memoara prvi put se objavljuju u ovoj knjizi. Zapisi su bili u Münchenu kod mlađeg Tijardovićeva sina Zvonimira, također arhitekta, nekadašnjeg skojevca. Dok se za drugi dio „Memoara“ znalo da postoji, ali nije bio dostupan, trećem dijelu se, usprkos temeljitoj potrazi u Zagrebu, Parizu i Münchenu, godinama nije moglo ući u trag. Uspjeli smo doći do drugog i trećeg dijela „Memoara“ uz veliku pomoć Tijardovićeve unuke Petronille i unuka Ralfa. Skladatelj i glazbeni producent Pero Gotovac iznio je u razgovoru za dokumentarno-igrani serijal „Tijardović“ nagađanje da su neobjavljeni Tijardovićevi rukopisi sadržavali „nešto što u to vrijeme nije moglo ići van“. Kada su nakon niza desetljeća rukopisi stigli, pokazalo se da je Gotovac mlađi možda bio u pravu. Na tim stranicama ima detalja iz NOB-a koji se u tom obliku 1970-ih nisu pojavljivali u medijima. Memoari sadrže i kritičke političke opaske maestra razočaranog sudbinom hrvatske partizanske generacije u novoj Jugoslaviji. Iako je radio i stvarao dugi niz godina nakon oslobođenja, maestro je o tom razdoblju, dugom tri decenije, u svom rukopisu ostavio samo nekoliko kratkih fragmenata obilježenih ojađenošću zbog odnosa prema njemu, neostvarenim nadama i očekivanjima.

NACIONAL: Je li zato Memoarima bilo potrebno dodati prikaz Tijardovićeva života i rada od 1945. do smrti 1976. godine?

Priređujući Tijardovićeve autobiografske zapise, smatrao sam da njegovi „Memoari“ neće biti zaokružena priča ako im ne dodam kraći prikaz maestrova života, umjetničkog stvaranja i rada na raznim područjima u razdoblju od 1945. do smrti. Pritom sam se koristio knjižnim izvorima kao i bogatom maestrovom hemerotekom u Zakladi Karlo Grenc u Splitu. Imao sam i neke ulomke iz korespondencije, a najviše su pomogla sjećanja suvremenika, kazališnih djelatnika, povjesničara glazbe i teatra, kao i članova uže i šire Tijardovićeve obitelji među snimljenim materijalima za HRT-ov dokumentarno-igrani serijal „Tijardović“, a koji, zbog prirode medija i ograničenog vremena, najvećim dijelom nisu emitirani.

NACIONAL: Što je trebalo napraviti da bi „Memoari“ bili reprezentativno uređeni i opremljeni?

Najprije je trebalo prikupiti izvorne rukopise. To je trajalo godinama. Mnogo vremena i truda zahtijevalo je iščitavanje, dekodiranje, povezivanje i organiziranje dokumentarnih dodataka, kao i zabilježaka i citata kojima knjiga obiluje. Nastojalo se zadovoljiti metodološke obrasce suvremene memoarske literature što su uočili recenzenti ocjenjujući na kraju da je rukopis knjige pretvoren u vrijednu publikaciju i, između ostalog, kao prilog suvremenoj hrvatskoj historiografiji. Uvršteno je je više od 250 fotografija i ilustracija. Pritom je pomogao Tijardovićev smisao za dokumentiranje vlastite karijere tako da sam imao na raspolaganju obilje ilustracija i fotografija. Izrada golemog imenskog kazala bila je mukotrpna jer Tijardović spominje poimence osobe u rasponu od splitskih sirotinjskih i opskurnih likova do mnoštva imena iz područja glazbe, književnosti, umjetnosti i politike onog vremena. Vrijedan prilog dao je moj prijatelj, veliko ime naše filologije i novinarstva najviše klase Inoslav Bešker, koji je lektorirao rukopis. Poslao mi je materijal iz Rima nekoliko tjedana prije nego što je zauvijek otišao. Bez njega ne bih mogao izaći na kraj kada je riječ o splitskoj venetsko-tršćanskoj talijanštini u rukopisu, a o drugim dragocjenim sugestijama da i ne govorim.

Nakon smjene s mjesta intendanta, Ttijardović je preživljavao dajući satove klavira. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Zašto su nam, pola stoljeća iza njegove smrti, Tijardovićevi memoari danas značajni?

U „Memoarima“ su Tijardovićeva poetika i stvaralaštvo u drugom planu. U njegovim sjećanjima vidnu prednost imaju političke i društvene okolnosti u kojima je djelovao. Na više mjesta on naglašava upravo političku motivaciju svojih zapisa. Prema svemu što proizlazi iz njegovih Memoara, Tijardović je hrvatski domoljub, lijevi haesesovac, politički liberal i uvjereni antifašist. Svakako je značajna njegova kulturna potpora partizanskoj oružanoj borbi i ZAVNOH-u, bio je sudionik Hvarske konferencije kulturnih radnika Dalmacije 1943. i referent na Kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944. Opredijelio se za vrijednosti koje je usvojio prije rata. Hrvatsko-američki povjesničar Vjekoslav Perica primjećuje naglašenu socijalnu osjetljivost koju otkrivaju njegova najpopularnija djela koja se, kao što znamo, zbivaju u narodu, u puku, među ljudima iz nižih društvenih staleža koji uz svakodnevni mukotrpni rad njeguju svoju posebnu pučku kulturu i običaje. Za „Spli’ski akvarel“, drugu kultnu operetu, sam maestro kaže u posveti da je „mali splitski puk pravi autor ovog djela“. U jednom poslijeratnom intervjuu, nedugo prije smrti, Tijardović kao da je sažeo autorski kredo u nekoliko rečenica: „Često otvorim glazbu iz svojih prvih djela, malo slušam i razmišljam. U čemu je poanta? Zašto ju je publika prihvatila? I onda otkrijem: to je ona stara, još u grčkoj drami poznata istina – jednostavnost i ljepota. Mislim da se i najveće stvari mogu reći jednostavnim riječima. Publika voli baš to, jednostavnim sredstvima kazati nešto što ostaje“.

NACIONAL: „Memoari“ su sjećanja na ljude i događaje? Koliko je Split njegova preokupacija?

To je posebna tema, Split i Tijardović. Radni grad ga nije zaboravio. On je ovdje sa svojim operetama i dalje na repertoaru. Ovih dana, za Sudamju, Krešo Dolenčić ponovno je obnovio „Akvarel“. Međutim, Split nije poznavao maestra kako treba ni prije, a kamoli danas. U naše vrijeme ne morate ići u kazalište na „Floramye“ i „Akvarel“ da biste bili Splićanin, ali su identitet i mentalitet modernog Splićanina i sada na neki način povezani sa svijetom Tijardovićeve imaginacije. To traje i dalje iako je od praizvedbi „Male Floramye“ i „Spli’skog akvarela“ još koja pa, eto, sto godina. Split je u središtu njegove memoarske proze. Maestro nam crta niz sekvenci iz starinskog Splita, od najranijeg djetinjstva: mali Meštrović u narodnoj nošnji sa svojim drvenim kipićima u gostionici njegova oca, kuća talijanaša Vitturijevih kod Đardina i dječje igre podno carskih zidina, osnivanje Hajduka, kojemu Tijardović dizajnira grb i momčadski dres da bi mu za 15-godišnjicu napisao operetu „Kraljica lopte“. Splićane susreće na talijanskom frontu u vihoru Prvog svjetskog rata, dobiva angažman u prvom splitskom profesionalnom kazalištu 1922. godine. Tridesetih organizira kazališne sezone, postaje intendant prvog HNK-a, u Splitu je u mračno doba okupacije. Nakon partizanije vraća se u Split ženi i djeci, koje je ostavio izložene opasnostima u okupiranom gradu. S druge strane, pogledajte njegov opus. Nije zaobišao nijednu splitsku ikonu. O Dioklecijanu je napisao grand-operu, nažalost, nikada u cijelosti izvedenu na repertoarima hrvatskih kazališta, „Hajduk“ je dobio mjuzikl, a Marulićeva „Judita“ kantatu.

NACIONAL: Tko je zapravo Ivo Tijardović? Znamo ga kao skladatelja dviju besmrtnih opereta, slabije poznajemo njegove druge operete, uopće ne poznajemo njegove tri opere, a tek djelomično ostatak njegova opusa.

Tijardovićeve operete su legenda koja kao da zakriljuje njegov lik. Imamo sjećanje Ante Jelaske, kazališnog redatelja starije generacije koji je često svoje operete postavljao na scenu i bio blizak maestru: „Bio je stasit, zgodan, elegantan, pristupačan i prijazan, ugodan i zabavan sugovornik, human, uman i široko obrazovan, poliglot, poletan i talentiran, lišen svake sitničavosti i uobičajenih ljudskih mana, osvajao je svijet oko sebe povjerenjem i ljubavlju.“ Isto svjedoči jedan drugi redatelj, Branko Ivanda, inače Tijardovićev nećak, kada za svog barba Ivu kaže da je uz velike talente, glazbene i crtačke, bio i iznimna osobnost, sjajan čovjek, izvanredan kozer, pun duha i kreativnog naboja.

U „Memoarima“ sam našao onog Tijardovića koji je možda prvi moderni Splićanin koji je ponikao iz starinskog Splita, čovjeka svijeta velikih europskih gradova, američke glazbe, mjuzikla, sporta, art decoa, filma, diskografije i drugih fenomena moderniteta dvadesetog stoljeća. Sve je to u njegovo vrijeme bilo novo u hrvatskom kulturnom prostoru. Točno je da najveći broj njegovih projekata i ne poznajemo. Pisao je za orkestar, komorna i klavirska djela kao i scensku glazbu. Tu su i tri opere, „Dimnjaci uz Jadran“, prva naša poslijeratna opera napisana na temu NOB-a, zatim „Marko Polo“ i „Dioklecijan“. Njegove ostale operete nisu se u poslijeratnom razdoblju stavljale na repertoar, a to su: „Pierrot Ilo“, „Kraljica lopte“, „Zapovijed maršala Marmonta“, „Doživljaj u Šangaju“ i „Jurek i Štefek“, „purgerska opereta“ kojom je 30-ih zadivio Zagreb. Tijardović je napisao balet „Partizansko kolo“, 60-ih godina za zagrebačku „Komediju“ mjuzikl „Katarina Velika“ i niz zborskih kompozicija, masovnih, borbenih i solo pjesama. Sjajna je njegova filmska glazba. Ugledna muzikologinja Mirjana Škunca smatra da su Tijardović i njegov opus premalo prisutni i slabo poznati u našoj glazbenoj javnosti te nepravedno i neopravdano podcijenjeni. Split bi tu sa svojim snagama trebao najviše učiniti.

NACIONAL: Na koje događaje i okolnosti Tijardović stavlja naglasak u razdobljima Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, dok usporedno doživljava najveće kazališne uspjehe svojih opereta?

Nakon povratka sa Solunskog fronta u Split, on je politički traumatiziran. Nisu mu se sviđali politički pogledi na jugoslavensko ujedinjenje koje je tamo sreo kod srpskih oficira. Susreo se s otvorenom velikosrpskom ideologijom i balkanskim mentalitetom. O svojim rezervama prema takvom ujedinjenju i nacionalnom oslobođenju govorio je prijateljima u Splitu iako je još uvijek nosio oficirsku uniformu srpske vojske, u to vrijeme izrazito popularne kao „oslobodilačke“. Svi su mislili da se „politički pokvario“. Nije mu se sviđala ni repertoarna politika orjunaški orijentiranog rukovodstva novoosnovanog Narodnog pozorišta za Dalmaciju u Splitu, gdje je dobio namještenje kao dirigent nakon školovanja u Beču i Zagrebu. Iako je ideološki bio filolenjinist, partijski rukovodioci u ilegali bili su sumnjičavi prema svim intelektualcima.

Na stranicama „Memoara“ on u nizu epizoda ilustrira razočaranje Hrvata i loš položaj hrvatskog naroda u karađorđevićevskoj Jugoslaviji. Kada je u novoformiranoj Banovini Hrvatskoj imenovan za intendanta splitskog HNK-a, on konsternira vladajući establišment poznatim ispadom – skida kraljevski amblem s velikog kazališnog zastora koji je svojevremeno teatru darovao kralj Aleksandar.

Tijardoviću Nagradu grada Splita za životno djelo u njegovu je domu 1975. godine uručio splitski gradonačelnik Vjekoslav Vidjak. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Što je okosnica Tijardovićevih memoara u vrijeme njegova odlaska u NOB i sudjelovanja u stvaranju antifašističke i hrvatske kulturne politike?

Talijanski fašisti, odmah po dolasku u Split, makli su ga s mjesta intendanta i raspustili ansamble. Prije njih „smijenio“ ga je ustaški povjerenik, inače njegov teatarski tajnik, ali vlast NDH u Splitu trajala je samo nekoliko dana. Povlači se s javne scene, gradonačelnik je u ilegali, predsjednik NOO-a Splita, preživljava dajući satove klavira, istovremeno organizira splitske kulturne radnike i umjetnike i usred okupiranog grada priređuje u tajnosti likovnu izložbu simpatizera NOP-a na ustuk sličnih fašističkih kulturnih ambicija. Kasnije, u partizanima, on je umjetnik koji koristi sve mogućnosti da kompozicijama i glazbom diže borbeni moral. Svi pjevaju „Marjane, Marjane“, a „Mornarska“, na Nazorov tekst, himna je partizanske mornarice sve dok 1948. godine nije „otišla u zaborav“ jer spominje Zvonimirove lađe i hrvatske mornare koji se bore za slobodu. Tijardović je sudjelovao u formuliranju kulturne politike NOP-a na velikim skupovima kulturnih radnika i umjetnika na Hvaru 1943. i u Topuskom 1944. Povjesničar Drago Roksandić uočio je da je to od početka bila politika kulturnog rata protiv okupacijskih i kolaboracijskih snaga i njihove fašizirane ideologije, bez čega NOP u Splitu ne bi postao toliko jak. Radilo se o legitimiranju NOP-a kao autentičnog baštinika svega najboljeg u hrvatskoj kulturi u Dalmaciji u prethodnim stoljećima, s time da se preuzme i odgovornost za njenu budućnost. Zanimljiva je jedna njegova priča iz Italije, o pjevanoj partizanskoj misi. Naime, sa zbjegom iz Dalmacije u talijanski Monopoli došla su i dvojica katoličkih svećenika. Ta sjajna priča, naći ćete je u knjizi, odjeknula je i kod biskupa, i talijanskih katolika, i kod britanskih oficira i vojnika.

NACIONAL: Što je obilježilo Tijardovićev život i stvaranje nakon Drugog svjetskog rata, između obnašanja značajnih dužnosti i osjećaja nezadovoljstva, čak i ljutnje? Čime je to Tijardović bio razočaran?

Tijardović je bio prvi intendant HNK-a u Zagrebu nakon rata, do 1949. Otišao je s te dužnosti, nije mu produžen mandat. On u memoarima ima o tome dvije, tri gorke stranice. Teatrologinja i redateljica Snježana Banović u svojim sjajnim knjigama o zagrebačkom HNK-u za vrijeme rata i neposredno nakon rata, „Država i njeno kazalište“ i „Kazalište za narod“, piše da je zahvaljujući razboritosti, širokim pogledima i autoritetu važnog sudionika NOB-a, Tijardović ustvari vrlo uspješno pokrenuo rad središnje hrvatske umjetničke ustanove traumatizirane djelovanjem za vrijeme NDH. Međutim, partijski mu je Agitprop, u stilu ondašnjeg vremena, štošta zamjerao: „buržoaski duh“, „formalizam“, „idejno zastranjivanje“, neke repertoarne promašaje uključujući nedostatak klasike, ustvari i iznad svega nedovoljnu partijsku aktivnost i malobrojnost članstva partijske organizacije u teatru. Okolnosti su proizvodile i krajnje zategnute međuljudske odnose. Zabilježeno je i da „nije uspio uspostaviti dobar odnos s Krležama, tada najutjecajnijim kazališnim bračnim parom u zemlji“. Nakon odlaska iz HNK-a bio i prvi direktor Državnog simfonijskog orkestra (Zagrebačke filharmonije) te predsjednik najstarije nacionalne glazbene ustanove Hrvatskog glazbenog zavoda. Utemeljio je i staleško skladateljsko društvo, današnje Hrvatsko društvo skladatelja. Uz to je pisao i mnogo glazbe.

NACIONAL: Je li bio razočaran što njegova opera „Dioklecijan“ nikada nije postavljena i izvedena?

Godinu dana prije maestrove smrti, 1975. godine, u povodu 80. rođendana svog nekadašnjeg direktora, Zagrebačka filharmonija priredila je, u tada tek izgrađenoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, veličanstveni koncert na kojem su izvedeni odlomci iz slavljenikovih najpopularnijih opereta i druga maestrova djela. Tijardovićev biograf Jurica Körbler zabilježio je da je pojava Tijardovića na pozornici na kraju koncerta dočekana dugotrajnim euforičnim aplauzom. Tijardović je bio vidno uzbuđen kada je najavio još jednu točku: „Molim vas da sada poslušate ariju iz moje opere ‘Dioklecijan’ koju će otpjevati Vladimir Ruždjak. Dobio sam obećanje od uprave HNK-a da će opera biti izvedena.“ Maestro nije dočekao izvedbu. Ta opera, koja mu je mnogo značila, nije do danas izvedena iako ju je Tijardović smatrao svojim najboljim djelom i očito je pisao za peristilsku pozornicu. Veoma je zahtjevna u svakom smislu.

NACIONAL: Što smo dobili izdavanjem ovih memoara i vašim priređivačkim i uredničkim intervencijama?

Tijardović koji se pojavljuje sa stranica ove knjige, prvi put nakon stoljeća u kojem je živio, ukazuje se kao neosporni identitetski simbol Splita i nezamjenjivi dio tog grada i njegove memorije. Nakon izuzetno plodne Smojine, trebalo bi imati Tijardovićevu godinu. Split bi trebao izvoditi svu njegovu glazbu, pronalaziti i okupljati u događaje sve što je vezano uz Tijardovića, njegovo glazbeno djelo i njegove junake.