Mala sestra Vesna Zovkić: “Svijet ide naprijed preko manjina”

Katolička redovnica Vesna Zovkić objavila je na portalu polis.ba osobno pismo o važnosti njegovanja snošljivosti i iskustvu bivanja manjinom, koje se brzo proširilo društvenim mrežama.

Vesna Zovkić redovnica je Bratstva Isusovih malih sestara. Rođena je 1960. u Štitaru, odrasla u Županji, a u Bratstvo, međunarodni red koji živi duhovnost Charlesa de Foucaulda, ušla je 1982. u Zagrebu. Između ostalog, živjela je i na Kosovu, s putujućim Romima u Francuskoj, a za vrijeme zadnjeg rata s izbjeglicama iz BH u Gašincima. Nakon 11. rujna 2001. pridružuje se sestrama u zemljama Sjeverne Afrike, u Alžiru, Libiji i Tunisu a od povratka u Hrvatsku 2014. g. živi u Zagrebu. Dok su kroz naše zemlje 2015. i 2016. na putu prema Zapadnoj Europi prolazili brojni migranti, volontirala je u tranzitnom centru u Opatovcu i Brodu. Zalaže se za međureligijski i ekumenski dijalog.

Prenosimo pismo Vesne Zovkić:

“Iskušenja i nesigurnost prate nas već skoro godinu dana; razna ograničenja i opasnosti zbog pandemije koronavirusa i učestalih potresa. Ljudi su više okrenuti sebi i svojim privatnim prostorima u kojima po malo prave reda, jer smrt vrlo lako može pokucati na vrata. Odvajaju se vrijedne od manje vrijednih i bezvrijednih stvari.

U takvom jednom pokušaju, naišla sam na pismo koje sam prije desetak godina napisala dragoj osobi koja mi je često govorila da se osjeća usamljeno zato što pripada etničkoj manjini. Nedavno sam to pismo pokazala prijateljici, pripadnici druge etničke manjine, koja me je ohrabrila da svoja razmišljanja podijelim sa širim krugom čitatelja jer je tema „manjinstva“ itekako aktualna i danas. Pismo je lišeno tek neznatnih detalja koji štite privatnost i dostojanstvo osobe.

E, da, svatko ima svoju bol… Tebi je teško zato što si u “manjini”, a vjeruj mi da nije uvijek lako ni onima koji pripadaju “većini”. Budući da živim u međunarodnoj kongregaciji, kada su u pitanju konflikti, tvarnost postaje puno složenija, podrazumijeva jednu vrstu neizbježnog trpljenja, pogotovo u vrijeme velikih napetosti i rata. Puno, beskrajno puuuno sam u Bratstvu dobila, ali sam ponešto i izgubila. Ne možemo istovremeno imati sve odjednom.

Večeras bih s tobom podijelila svoje osobno iskustvo iz jedne situacije koja je bila puno teža od ove sadašnje. To je sada prošlost i o tome ne bih uopće govorila da neki dan nisi započela ovu temu. Za vrijeme zadnjeg rata živjela sam neopisivu samoću. Jedinu utjehu nalazila sam u Pismu, najčešće sam molila s onim: “Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti…” Za većinu Hrvata nisam bila dovoljno strastvena Hrvatica jer sam ukazivala na ono što u našim redovima, dok smo se branili od agresije, nije bilo pravedno ni časno… Za neke drage osobe koje tada još nisu shvatile što se zapravo događa, bila sam hrvatska nacionalistica jer sam govorila o agresiji, medijskoj manipulaciji, o patnjama ljudi, o izbjeglicama s kojima sam živjela u Gašincima…

Nerado se slušalo kada sam pokušavala govoriti o nepravdama koje smo mi činili drugima i obično sam dobivala odgovor da su “i oni nama činili isto i još gore” što mi nije bilo nimalo utješno… Ne mislim da se u mojem okruženju nije htjelo razgovarati, vjerojatno se u onim tragičnim okolnostima nije moglo jer su svi bili u šoku, zaokupljeni svojom vlastitom boli, a dobivene informacije bile su potpuno oprečne. A ja sam smatrala da je uvijek bolje razgovarati nego stavljati stvari pod tepih… Očajnički sam tražila bar neke naznake dijaloga u Crkvi i društvu vjerujući da ni jezivo krvoproliće ne dokida činjenicu da smo svi mi bili i ostali braća i sestre, djeca istog Oca.

Zajedno s mojim sestrama 1991.g. izašla sam iz Aljmaša zadnjim brodom, s Biblijom i priručnom apotekom u ruci. U Osijeku su nas braća isusovci primili u svoj dom, a nakon doživotnih zavjeta 1992. s jednom našom sestrom otišla sam živjeti u Gašince s izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Zahvalna sam svojoj kongregaciji što sam tih nekoliko ratnih godina mogla provesti s izbjeglim Bošnjacima među kojima je bila i nekolicina Hrvata i Srba. Živjele smo u kamp prikolici koju je prije našeg polaska za Gašince blagoslovio kardinal Kuharić. Na tom je mjestu patnja ogoljevala našu ljudskost, nije bilo paravana iza kojeg se moglo sakriti. Svi smo izgubili sve, ostalo nam je ono bitno: biti. I dok su oko nas pustošile ratne strahote, nas je patnja zbližavala… Zajedno smo se smijali i plakali, slavili Bajrame i Božiće. S mnogim dragim ljudima ostale smo povezane sve do danas. Ostala su neizbrisiva sjećanja na užas i bol, ali isto tako i sjećanja na dragocjene, bezbrojne geste ljudskosti. Ostale su i ratne bilješke. Neobjavljive, nepodnošljive svim stranama.

A ostao je i strah od moguće reprize… Naime, previše dobrih ljudi (i dobrih vjernika!) povijest tumači nakaradno.

Nije dovoljno biti dobar.

Ne pamtim da sam ikada u životu prolazila kroz veću samoću, jednostavno zato što nisam uzimala zdravo-za- gotovo sve što su govorili mediji. Nastojala sam stvoriti nekakav osobni stav koji se vrlo rijetko, gotovo nikada, nije uklapao u onaj većinski… Tako sam otkrila da su ljubav i samoća neodvojive stvarnosti. Što više ljubimo, više smo sami, i obrnuto; što smo više sami, više možemo ljubiti. To je barem moje osobno iskustvo, premda u toj Isusovoj školi ljubavi još uvijek (i zauvijek) idem u prvi razred.

Često sam mislila na kardinala Duvala koji je za vrijeme alžirskog rata rekao: “U ovako tragičnoj i složenoj situaciji osjećam da me obvezuje jedino Evanđelje”. Naravno da je on tada bio neznatna manjina, nakon par desetljeća konačno je i “većina” počela shvaćati. A njega su u međuvremenu častili raznim epitetima: izdajnik, kardinal Muhamed itd. I u ovom slučaju vrijedi izreka Teilharda de Chardina: “Svi oni koji istinu kažu prerano, riskiraju da budu proglašeni hereticima.”

Ako želimo ostati vjerni Bogu, svojoj savjesti i svom pozivu, vjerujem da ćemo se i mi ponekad naći ne samo u manjini, nego i na samoj granici svog nacionalnog identiteta, onoga što će nacionalisti svih boja rado nazvati izdajom. Ne može se imati srce širom otvoreno na sve četiri strane svijeta, srce opečeno plamenom Božje ljubavi, a da to ne boli. Ne može se “širiti kolčiće svoga šatora” bez napora i znoja… I Isusa su smatrali izdajnikom jer se sa svojim narodom nije solidarizirao onako kako je to očekivala ogromna većina kojoj su pripadali najviši vjerski i nacionalni autoriteti. Trajno upozorenje svima nama da se i njihovo djelovanje treba uvijek preispitivati u svjetlu Evanđelja! Samo je Isus Svjetlo svijeta, sve ostalo su, u najboljem slučaju, samo svjetiljke. Isus je bio solidaran sa svojom Palestinom, ali njegova solidarnost nije bila bezuvjetna, nije bila bez kriterija. Time je razočarao i vlastite učenike. Shvatili su kasnije… Danas smo mi njegovi učenici i na nama je da u ovom svijetu živimo, koliko god možemo, prema kriterijima Božjeg Kraljevstva, ono je naša temeljna pripadnost.

Pritom nimalo ne relativiziram svoju nacionalnu pripadnost. Rođena sam kao Hrvatica, drago mi je da sam baš to što jesam! Ali znam da mi to nije nikakva vrlina – niti mana – nego sastavni dio mog identiteta koji nisam birala, ali kojeg jako volim. I baš zato što ga volim, ne mogu ga apsolutizirati. Ne sjećam se više tko je ono u vrijeme hladnog rata lijepo i hrabro pjevao: “Russians love their children too…” Možeš misliti kako se to sviđalo Amerikancima u ono doba. A tek njihovim vlastima!?

Naravno da u toj samoći devedesetih nikad nisam bila potpuno sama “jer Otac je sa mnom.” Vjerovala sam da “sve mogu u Onome koji mi daje snagu” … Nemoguće je a da ti ne spomenem i nesebičnu podršku mojih roditelja, sestre i brata, kao i pojedinih prijatelja. Vrata njihovih kuća i srca ostala su i usred rata jednako otvorena za sve, Hrvate, Srbe, Bošnjake i druge, baš kao što su bila i prije i poslije rata. To je najdragocjenije nasljeđe koje sam ponijela iz roditeljskog doma.

Ne znam koliko uspijevam, ali se i dalje trudim da stvarnost ne gledam u crno-bijeloj tehnici. Voljeti moj narod za mene znači voljeti ga onakvog kakav jeste, vidjeti njegove vrline, ali i mane, i zlo pritajeno u svakom čovjeku, u svakome od nas… I radovati se dobru koje se nalazi i u drugim narodima.

U konačnici izgleda da svijet ide naprijed uglavnom preko onih koji su na ovaj ili onaj način manjina. Preko tebe također. A to ne ide bez trpljenja. Ne znam da li bi se i to moglo nazvati otkupiteljskom snagom patnje… Drugi je tako ne zovu, ali tu stvarnost isto tako žive, često i bolje od nas. Zato možemo biti zahvalne Bogu što nam je dano da svojim životom, makar i krajnje skromno, sudjelujemo u tom zadivljujućem i bolnom procesu rađanja novog čovjeka, novog čovječanstva…

Tvoja mala sestra Vesna.”

Komentiraj