Nacional je tijekom protekloga tjedna ekskluzivno doznao da bi na LNG terminal na Krku kroz mjesec i pol dana trebao stići brod koji je ključna jedinica za početak njegova rada.

Golar Viking, 159,6 milijuna eura vrijedan FSRU brod, za tjedan dana krenut će iz brodogradilišta Hudong u Šangaju prema LNG terminalu u Omišlju na otoku Krku, kamo bi trebao stići najkasnije kroz mjesec i pol dana. Tu prijelomnu vijest Nacional je doznao od izvora bliskih vodstvu LNG-ja Hrvatska, a iz LNG-ja Hrvatska, na čijem je čelu Hrvoje Krhen, i službeno su to potvrdili:

“Radovi na kopnenom dijelu terminala su u završnoj fazi, a dolazak FSRU broda očekuje se krajem listopada/početkom studenog kada će se obaviti potrebna ispitivanja svih funkcionalnih sustava broda. Početak probnog rada terminala predviđen je krajem studenog/početkom prosinca, a početak komercijalnog rada sukladno komuniciranim rokovima početkom 2021. godine.”

Dolazak broda i službeno će označiti posljednju fazu prije konačnog puštanja u rad dugoočekivanog LNG terminala, projekta od strateškog interesa Republike Hrvatske koji Hrvatsku stavlja u sasvim novu poziciju jednog od važnih igrača na energetskoj karti Europe.

Informacija da brod Golar Viking sada napokon kreće na put iz Šangaja sve do sredine prošloga tjedna uspješno je držana u tajnosti, no da su radovi na LNG terminalu na samom kraju, potvrdio je prije desetak dana i ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić koji je 3. rujna posjetio gradilište budućeg terminala na Krku i najavio da će ono s radom započeti početkom sljedeće godine.

Kako stoji i na službenim stranicama Ministarstva i LNG-ja, LNG terminal sastojat će se od takozvanog plutajućeg terminala, odnosno FSRU broda na kojem će biti smješteni tankovi za skladištenje ukapljenog prirodnog plina i postrojenje za njegovo uplinjavanje, te kopnenog dijela s pristaništem, istakačkim „rukama“, odnosno cijevima kojima će biti povezan s plinskom mrežom i ostalom pratećom opremom terminala.

U studenome 2018. tvrtka LNG Hrvatska objavila je da je do isteka roka, 5. listopada u 14 sati, zaprimila tri ponude u postupku nabave “Plutajuće jedinice za prihvat, skladištenje i uplinjavanje (FSRU) te pružanja usluga upravljanja i održavanja FSRU-a” te da je bila riječ o ponudama norveškog Golar Power Limited, japanskog Mitsui O.S.K. Lines i grčkog Maran Gas Maritime Inc. Nakon pregleda i ocjene ponuda, povjerenstvo za otvaranje, pregled, ocjenu ponuda i odabir najpovoljnijeg ponuditelja ocijenilo je, kako je izvijestilo, da je ponuda društva Golar Power Limited potpuno u skladu s uvjetima iz dokumentacije za nadmetanje te je prema kriteriju odabira ekonomski najpovoljnije ponude najbolje rangirana ponuda s najvećim ostvarenim brojem bodova.

LNG Hrvatska tada je objavio:

“Odabrani FSRU brod spremničkog je kapaciteta 140.000 m3, s nominalnim kapacitetom regasifikacije UPP-a od 300.000 m3 prirodnog plina/satno, što na godišnjem nivou daje kapacitet od 2,6 milijardi m3 plina, a koji je u skladu s tehničkim kapacitetom plinskog transportnog sustava Republike Hrvatske.

Ponuđeno tehničko rješenje regasifikacije UPP-a (pretvorbe prirodnog plina iz tekućeg u plinovito stanje) radit će u otvorenom sustavu tako da prilikom zahvaćanja i ispuštanja morske vode neće koristiti elektroklorinaciju (izdvajanje klora iz mora) za potrebe sprječavanja obrastanja sustava kroz koji prolazi morska voda, već će raditi na principu mehaničkog čišćenja cjelokupnog sustava u sklopu redovnog godišnjeg održavanja FSRU broda.

Iako se, sukladno tehničkim standardima prilikom rada takvih sustava, koristi elektroklorinacija bez negativnih utjecaja na okoliš, LNG Hrvatska je s ciljem uvažavanja stava lokalne zajednice o neprihvaćanju upotrebe klora iz morske vode, prilikom procesa regasifikacije UPP-a, dodatno bodovao rješenja koja omogućuju mehaničko čišćenje sustava od obraštaja koji nastaje u sustavu prilikom prolaska morske vode.”

No sam norveški brod Golar Viking trebalo je prvo iz tankera za prijevoz LNG-ja prenamijeniti u brod za prihvat i uplinjavanje LNG-ja. Kako je prošle godine za Nacional objasnila tadašnja direktorica LNG-ja Hrvatska Barbara Dorić, tanker Golar Viking do kraja prošle godine bio je još uvijek u čarteru, odnosno tvrtka Golar ga je do kraja godine koristila za transport LNG-ja u Zapadnoj Africi. Ovako su izgledale prognoze Barbare Dorić u listopadu prošle godine:

“Trenutno je u tijeku proizvodnja opreme, postrojenja i jedinica za prihvat i uplinjavanje LNG-ja na različitim lokacijama u svijetu. Dio opreme već je dovršen u Njemačkoj, dio se upravo proizvodi u Kini, testirali smo i neke dijelove postrojenja u Belgiji, nešto opreme stiže i iz SAD-a, a pojedini dijelovi i iz Singapura i Južne Koreje jer su tvornice za proizvodnju specifičnih dijelova opreme rasute po cijelom svijetu. Naši su stručnjaci već početkom rujna posjetili kinesko brodogradilište Hudong koje će izvršiti konverziju broda u FSRU jedinicu zbog testiranja pojedinih dijelova opreme. U siječnju iduće godine sva oprema, s brodom Golar Viking, stići će u brodogradilište Hudong koje onda ima rok od šest mjeseci da dovrši posao prenamjene tankera u FSRU jedinicu. Brod bi, prema planovima, trebao biti gotov najkasnije do kraja srpnja ili početka kolovoza iduće godine.“

U odnosu na tada izrečene prognoze, a s obzirom na pandemiju koronavirusa koja je u međuvremenu krenula upravo iz Kine, može se ustvrditi da je došlo do gotovo zanemarivog kašnjenja od nekih mjesec i pol dana.

Inače, Barbaru Dorić ministar Ćorić smatra najzaslužnijom za uspješan razvoj projekta LNG Hrvatska, a ona je u međuvremenu postala članica Uprave Ine, što je izbor koji je više Nacionalovih izvora osporavalo zbog bojazni da je Dorić razvila isuviše tijesne odnose s mađarskom stranom tijekom pregovora o LNG-ju. Isto tako, osporavao se i način na koji su smijenjena dotadašnja dvojica članova Uprave Ine Ivan Krešić i Davor Mayer, a umjesto njih izabrani Barbara Dorić i Darko Markotić, jer je iz svega proizlazilo da je natječaj izveden forme radi, a da su odabrani kandidati bili unaprijed poznati. No izvor iz energetskih krugova bliskih Ministarstvu tada je za Nacional rekao značajnu rečenicu:

‘’Barbara Dorić je u proteklih nekoliko godina stekla veliko povjerenje ministra Ćorića, kao osoba koja je pripravna preuzeti odgovornost za određene poteze i njihove posljedice, a posebno zbog svoje spremnosti na apsolutnu diskreciju kada je riječ o pregovorima s Mađarima ne samo oko ulaska u vlasničku strukturu LNG terminala, već i njihovih zahtjeva za ustupcima u Ini u zamjenu za zakup kapaciteta terminala o kojima je ovisila financijska isplativost projekta. Takva osoba imat će povjerenje ministra Ćorića koji će kroz njezinu ulogu u Upravi Ine nastojati progurati interese hrvatske vlade, ma kakvi oni bili.’’

Jedan od izvora iz stručnih krugova ovako je pojednostavljeno opisao što konkretno za Hrvatsku znači LNG terminal: “Dobili smo prvu igračkicu koja nešto znači i koja ima svoju cijenu u europskim i svjetskim razmjerima, ali to zahtijeva i malo širu energetsku strategiju.”

Ta će pozicija sada hrvatskoj vladi i premijeru Andreju Plenkoviću omogućiti i sasvim novi status u pregovorima i kad je u pitanju odnos snaga između Ine i MOL-a – i to zato što je mađarska strana zapravo propustila na vrijeme odigrati poteze koji bi joj dali prednost. Nacional je sve o tim operacijama koje su se odvijale proteklih nekoliko mjeseci doznao od izvora bliskih Vladi koji su cijelo vrijeme raspolagali informacijama o tijeku pregovora koji su se prvenstveno vodili između hrvatskog ministra Tomislava Ćorića, tada u funkciji ministra zaštite okoliša i energetike, i mađarskog ministra vanjskih poslova i trgovine Pétera Szijjártóa. Suština te priče, prema tvrdnjama Nacionalovih visokih izvora, svodi se na sljedeće:

“Hrvatska i mađarska strana, odnosno Ćorić i Szijjártó, više puta su se sastajale, ali Mađari nisu željeli dati ponudu za zakup kapaciteta, već isključivo za kupnju udjela u LNG terminalu, na što Vlada nije željela pristati. Ti su se pregovori počeli odvijati dok još nitko nije vjerovao da će LNG uopće ikada biti dovršen niti da će postojati interes za zakup kapaciteta i Mađari su mislili da nas mogu ucjenjivati do mile volje. Oni su ujedno time željeli postići da mogu trgovati nekim svojim drugim interesima oko Ine. Međutim, početkom ove godine cijena LNG-ja pada ispod cijene prirodnog plina i doslovce kreće cirkus. Na proljeće se počinju javljati zakupci kapaciteta, između ostalih i hrvatske podružnice mađarskih tvrtki, počela je totalna ludnica i odjednom se tražio koji kubni metar više za zakup. Na kraju su uletjeli i Katarci, s američkom podrškom, i kapacitet je sto posto popunjen za sljedeće tri godine, a veći dio kapaciteta i za sljedećih deset godina. To sada znači da se mi u igri oko Ine i MOL-a možemo postaviti s potpuno novih pozicija.“

Na pitanje što to točno znači i što bi Hrvatska mogla ponuditi ili tražiti od Mađarske odnosno MOL-a, taj izvor je odgovorio:

“Mi uvijek možemo baratati određenim udjelima u tom terminalu jer je Hrvatska stopostotni vlasnik. Možemo, primjerice, Mađarima ponuditi 25 posto i time im dati ekskluzivitet da imaju i pravo prvokupa zakupa dijela kapaciteta. Riječ je o strategiji koja se ne radi od danas do sutra, već za sljedećih deset godina. Ali ta i takva strategija zahtijeva konzistentnost s hrvatske strane, znači, da ne ovisi ni o kakvim političkim promjenama. Jer za razliku od mađarske politike koja je desetljećima konzistentna, naša politika mijenjala se sa svakom novom vladom, a to ni za jedan posao nije dobro.”

Naime, krajem srpnja prošle godine iz Europske komisije stigla je potvrda prihvatljivosti intervencije hrvatske vlade u financijsku strukturu projekta i odobrenje za uplatu 100 milijuna eura državnog novca za dovršetak izgradnje terminala. Time je prestala postojati potreba za prodajom udjela u LNG terminalu kako bi se sredstvima od prodaje udjela mogao dovršiti terminal, a Vlada je time osigurala stopostotno vlasništvo Republike Hrvatske nad projektom. Time se izbila i mogućnost daljnjih ucjena s mađarske strane, koja nije željela potvrditi zakup kapaciteta dok ne dobije mogućnost kupnje udjela u projektu. Na kraju im je prijetio scenarij prema kojem će ostati i bez udjela i bez zakupa pa su tvrtke u mađarskom vlasništvu predale ponude za zakup. Nakon što su kapacitete zakupile tvrtke MET Croatia Energy Trade (hrvatska podružnica mađarskog MET Energyja) i tvrtke MFGK Croatia (tvrtka u vlasništvu mađarskog MVM-a) te Ina s oko 100 milijuna i HEP koji je na nagovor hrvatske vlade u prosincu poslao ponudu za zakup kapaciteta od oko 400 milijuna kubnih metara, pojavio se i zahtjev katarske tvrtke PowerGlobe Europe (europska podružnica PowerGlobe Qatar LCC) za zakup kapaciteta od oko 0,5 milijardi kubnih metara plina na godinu. Time ne samo da je popunjen maksimalni kapacitet od 2,6 milijardi kubnih metara na godinu za sljedeće tri godine, već je PowerGlobe nakon prve četiri godine, odnosno od 2025. do 2030., povećao zakup na oko 0,6 milijardi kubnih metara na godinu, da bi do kraja 2035. godine zakupio kapacitet od gotovo milijardu kubnih metara na godinu.

Taj posljednji ulazak katarskog Powerglobea unio je posve novu dimenziju u priču oko krčkog LNG terminala. Naime, katarska tvrtka osim vlastitim, trguje i američkim LNG-jem pa je njihovo nastojanje da na samom isteku roka za zaprimanje ponuda za zakup kapaciteta koji je službeno istekao 15. lipnja – a to je ujedno i vrijeme kada se na svjetskom tržištu plina zatvaraju javni pozivi i zaključuju ugovori o zakupu transportnih kapaciteta za iduću plinsku godinu – osiguraju svoje prisustvo na tom plinskom pravcu, samo potvrdilo ranija nagađanja o američkom energetskom interesu na prostoru jugoistoka Europe. Prisustvo američkog LNG-ja na krčkom terminalu potvrdilo je također da SAD svakako želi dijelom kontrolirati novi energetski pravac, smanjujući tako utjecaj Rusije koja, pak, uskom suradnjom s Mađarima nastoji ostvariti svoju dominaciju na ovim prostorima. Iako mađarske tvrtke MVM i MET još uvijek značajnim dijelom drže najveći postotak kapaciteta budućeg terminala, samo američko prisustvo, kako su još ranije zaključili Nacionalov izvori, značajno je smanjilo mađarski pritisak na hrvatsku vladu i oslabilo mogućnost ucjena kojima su se mađarski premijer Viktor Orbán i ministar vanjskih poslova i energetike Péter Szijjártó obilato služili kako bi MOL-u ishodili povoljniji položaj u sporu oko Ine.

Orbán je još 2018. godine, naime, koristio upravo LNG terminal kao svojevrsno oružje kojim je nastojao pritisnuti hrvatsku vladu da odustane od istražnog postupka protiv predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernádija, ali i kako bi MOL zadržao svoja sumnjivo stečena upravljačka prava u Ini. Zauzvrat su nudili da će putem mađarske državne energetske kompanije MVM zakupiti dio kapaciteta budućeg LNG terminala na Krku, na što je tada svojim pisanjem upozoravao i Nacional. No mađarske kompanije su sve do svibnja ove godine igrale igru konstantnog povlačenja uzice i rezolutno su odbijale ispuniti obećanja o zakupu, nastojeći prisiliti hrvatsku vladu na uzmak i prepuštanje Ine. A istovremeno je mađarska strana službeno ponudila jedino kupnju 25 posto udjela u LNG terminalu, ali ne i zakup kapaciteta.

Ovako je još prošle godine u listopadu Nacionalov izvor iz stručnih krugova opisivao situaciju oko pregovora s mađarskom stranom:

„Mađari upravo vode pregovore s ruskim Gazpromom o dobavi ruskog plina i dok tu ne postignu zadovoljavajuće uvjete, nisu zainteresirani za konkretnije pregovore u Hrvatskoj. Oni smatraju da imaju vremena postići dogovor za zakup kapaciteta na krčkom terminalu, a paralelno vode i pregovore o ulasku u vlasničku strukturu terminala. Ponudili su preuzimanje 25 posto vlasništva nad terminalom pa im je odluka o zakupu kapaciteta neka vrsta ‘oružja’ kojim namjeravaju smekšati hrvatsku stranu i ishoditi povoljnije uvjete. Procijenili su da ako ponude konkretan zakup kapaciteta, pregovarači tvrtke LNG Hrvatska bit će značajno tvrđi u razgovorima o ulasku u vlasničku strukturu i investicijama.“

Drugim riječima, mađarska strana otvoreno je ucjenjivala Hrvatsku, ali kad se situacija promijenila, mađarske tvrtke bile su prisiljene brzo reagirati i osigurati si barem zakup kapaciteta. Istovremeno, razuvjereni su brojni koji su sumnjali da će Hrvatska uspjeti prodati zakup kapaciteta, a potvrdila se teza da kako gradnja terminala bude odmicala, interes za zakupom će rasti. To jest, ostvarila se izreka koju često koriste stručnjaci za LNG terminale, a koja kaže „If you build it, they will come!“ – odnosno „Izgradite ga i oni (zakupci) će doći“.

Početkom rada LNG terminala fokus mađarskog interesa time bi se mogao s Ine premjestiti na LNG terminal te bi u budućim pregovorima Vlada imala puno bolju poziciju. Naime, iako je prošloga tjedna održan Savjet za Inu na kojem je Lazard dao svoje završno izvješće o procjeni stanja u Ini, koje bi trebalo biti podloga za pregovore o otkupu dionica Ine od MOL-a, činjenica je da mađarska strana do sada niti je bila zainteresirana za prodaju niti ju je itko na to u dosadašnjim okolnostima mogao prisiliti. Međutim, budući da su Mađari iznimno zainteresirani za kupnju udjela u LNG terminalu na Krku, otvara se prostor u kojem Vlada mađarskoj strani može ponuditi kupnju određenog udjela u zamjenu za izlazak MOL-a iz Ine.

Možda će sada novi preokret u situaciji oko Ine i MOL-a, za što su preduvjeti stvoreni upravo dovršetkom projekta LNG-ja, biti i nova prilika Barbari Dorić da se dokaže u Ini, a možda i za otkrivanje pozadinskih igara u kojima je, sudeći po razvoju situacije, ona imala izrazito pozitivnu ulogu.