Socijaldemokratska partija ima novog predsjednika, ali i dalje nema lidera. Peđa Grbin preuzima teško devastiranu stranku koja je na parlamentarnim izborima doživjela pravi potop. U njemu SDP dobiva šefa kojega se neće morati sramiti, što je s obzirom na dosadašnju situaciju već jako puno. Ali hoće li smjena na Ibleru uspjeti spasiti havariranu stranku ili je proces propadanja otišao predaleko pa je fatalni ishod samo pitanje vremena – to je u ovom trenutku posve neizvjesno.

Peđa Grbin, SDP-ov Veli Jože, ozbiljan je čovjek. U Saboru se pokazao kao jedan od najvrjednijih zastupnika. Politički je artikuliran, bez sumnjivih sjena na karijeri. Među prvima je digao glas protiv Bernardićeva katastrofalnog vođenja stranke, zbog čega je dugo trpio posljedice. Suspenziju i šikanu jobovski je strpljivo podnosio. Na nedavnim parlamentarnim izborima pokazalo se da ga javnost prepoznaje i cijeni – dobio je najviše preferencijalnih glasova, što mu potom kao vjetar u leđa pomaže u osvajanju funkcije predsjednika SDP-a. Upravo okončani unutarstranački izbori pokazuju da i u partiji uživa široku podršku – s oko dvije trećine glasova i pobjedom u gotovo svim urbanim sredinama uspio je osigurati čvrst legitimitet za vođenje SDP-a.

Grbinova nemoguća misija

Pred Grbinom je, međutim, gotovo nemoguć zadatak. Zadatak konsolidiranja stranke. To znači da prvo mora zaustaviti poniranje, što će zahtijevati gigantski napor. SDP-ova je kriza duboka, možda i nesavladiva. Stranka danas može računati s jedva oko 17 posto potpore, dok HDZ bere dvostruko više, unatoč brojnim korupcijskim aferama.

Drugo, Grbinu je otegotna okolnost i to što je u subotu na izbore za šefa SDP-a izašlo oko 8000 članova, što je za veliku stranku jako malo. Članstvo SDP-a rapidno se topi, zainteresiranost za partiju također. Izbor čelnog čovjeka još uvijek najveće oporbene stranke u javnosti gotovo da je prošao neopaženo, malo kome zanimljiv i napet. Hrvatskoj kao da je posve svejedno tko će voditi SDP. Ni traga onim vremenima u kojima su izbori u SDP-u punili naslovnice i dizali rejting stranci.

Treće, Grbina u Saboru čekaju uglavnom Bernardićevi odabranici, koji bi ga mogli opstruirati ne samo namjerno, nego i iz vlastite nesposobnosti, svojim velikim dijelom skromnim političkim kapacitetima.

Četvrto, novi šef SDP-a naslijedio je strašno podijeljenu stranku. Rascijepi su duboki, dubili su se godinama, i uglavnom personalni. Na Ibleru znaju reći da među njima nema ideoloških sukoba. Nema jer je SDP ostao uglavnom bez ideologije, ali poznato je da obračuni malih razlika znaju biti jako krvavi. Stranka je proteklih godina prolazila kroz svojevrsni bratoubilački rat svojih klanova. A takvi se ratovi najteže saniraju. Mogu se protezati generacijama.

Peto, SDP je politički jalova i ocvala stranka. Potrošena i kadrovski zapuštena. Već godinama s Iblera nije došla ni jedna nova ideja, nikakve nove politike. Samo prazno, verbalno kontriranje HDZ-u. Ni u recentnoj kampanji nije se moglo čuti baš ništa što bi zaiskrilo. Samo pustinja općih mjesta i fraza. Grbin se sigurno neće naslikavati s glavicama kupusa, poput prethodnika, ali njegova je sposobnost političke imaginacije krajnje upitna. Situaciju otežava činjenica da je SDP u međuvremenu dobio ozbiljnu konkurenciju u novoj, zelenoj ljevici, koja djeluje modernije i atraktivnije, sa svojim u SDP-u odavno prezrenim političkim idealizmom i aktivizmom.

Šesto, ni Peđa Grbin ne pokazuje neku veliku političku strast. Silnu upornost – to da, ali lidersku, pokretačku energiju nemoguće je kod njega vidjeti. Liderstvo i karizmatičnost nije, međutim, pokazivao ni Andrej Plenković, pa je svejedno svoju stranku odveo u pobjede.

Novom se šefu socijaldemokrata posve neočekivano otvorio problem i tamo gdje mu se nije nadao i gdje ga nikako ne bi smjelo biti. Njegov se izbor vremenski poklopio s otvaranjem žestokog sukoba na ljevici. Ali za razliku od onog čuvenog, prošlostoljetnog, ovoga puta sukob se ne događa na književnoj, nego na političkoj ljevici. S jedne strane predsjednik Republike, s druge veliki dio lijeve Hrvatske: pojedinci, stranke, nevladine udruge, uglavnom njegovo biračko tijelo… Podrugljiva ploča koju su dvije saborske zastupnice, Dalija Orešković i Marijana Puljak, postavile na adresi famoznog kluba iz afere JANAF, pokrenula je bujicu koja se već danima ne zaustavlja. Njih su se dvije dohvatile posjeta Zorana Milanovića podrumu u kojem je uhapšeni šef JANAF-a Dragan Kovačević okupljao prijatelje i navodno gomilao milijune sumnjiva porijekla, pa je predsjednik vrisnuo do neba, žestoko lupajući po njihovu populističkom performansu, a potom i svima koji su im priskočili u obranu. Brutalno je napao jednu pravobraniteljicu, potom udruge civilnog društva, GONG i B.a.b.e., pa istaknute članove zelene i lijeve opozicije, čak i sebi dosad odane pripadnike SDP-a Peđu Grbina i Sabinu Glasovac, da bi, najnovije, krenuo u tranširanje medija i političkih analitičara.

Pogane izjave s Pantovčaka

Predsjednikovo je pravo da odgovori na kritiku posve legitimno. Milanović se može osjećati nepravedno napadnutim. Nesporno je da on nije, a vjerojatno ne može ni biti, glavni negativac u aferi JANAF. Utoliko i zastupnice Orešković i Puljak griješe kad ga targetiraju kao svoju jedinu metu. Pozivi da predsjednik odstupi ili se pokrene postupak njegova opoziva također su potpuno ishitreni. Međutim, Milanovićeva je reakcija duboko pogrešna i jako zloćudna zbog načina na koji je odlučio uzvratiti. Šef države ne odgovara na kritiku, nego osobno difamira svoje kritičare. Otprilike onako kako je svojedobno, kad je zasjeo na čelo SDP-a, bahato ironizirao jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca, pitajući: Tko je to Vjeran Zuppa?

Na isti način sada pita tko su ovi ili oni koji se blaže ili zaoštrenije usude primijetiti da mu je javni diskurs neprimjeren funkciji. Mnogo je poganih izjava u samo tjedan dana Zoran Milanović bacio u javnost. Nije problem u tome što svoje kritičarke naziva „samodopadnim narikačama“. To je samo grubo. Problem je kad ih na ružan način osobno vrijeđa i gazi. Pravobraniteljica je za njega anonimka; za Daliju Orešković reći će da je na čelo Povjerenstva za sukob interesa došla kao nikakva odvjetnica, preko svog muža, premda je ona tamo odradila sjajan posao; gongovce proziva da su kruhoborci; profesora Žarka Puhovskog naziva drukerom i ništarijom; Grbina patronizira nazivajući ga svojim štićenikom s porukom da mu se više ne javlja; Tomislavu Tomaševiću ništa ne uspijeva napakirati pa će se okomiti na njegov sportski stil odijevanja: bez odijela i kravate ne ide se, veli, u Sabor. Ako je i od Zorana Milanovića, previše je!

Milanovićevo udvaranje desnici

Predsjednik države jako podsjeća na poznatu Hegelovu metaforu o piljarici koja prodaje pokvarena jaja, a na prigovore odgovara salvama osobnih uvreda. „Nisu li vašeg oca grizle uši, nije li se vaša mati smucala i pobjegla s Francuzima, a vaša baka umrla u umobolnici?“ to su samo neke od optužbi kojima trgovkinja mućcima obasipa nezadovoljne kupce. Ni Zoran Milanović ne bi o svojim trulim jajima. I za njega je napad najbolja obrana. Ali odakle mu pravo da sve oko sebe šamara? Što je do ulaska u politiku on napravio da bi tuđe karijere mogao bagatelizirati? Drugima drži lekcije o košuljama, a sam je u predsjedničku kampanju krenuo u nekoj spadalo majici. Odabrao je da se brani ili hrani konfliktom – prilično precizno konstatira Peđa Grbin.

Da Zorana Milanovića krase netaktičnost i konfliktan karakter, to za hrvatsku javnost nije nikakva novost. Kao premijer svojim je potpuno nepotrebnim i neuspješnim sukobljavanjem s Europom oko ‘lex Perković’, a potom sa susjedima oko migranata, zaoštravajući odnose sve do rata blokadom granice, Hrvatsku znao dovesti u vrlo rizične situacije. Kao predsjednik, nedavni dolazak američkog državnog tajnika Pompea u Dubrovnik posve nediplomatski proglašava pokušajem da nam Amerika, doslovce, uvali svoje avione. Napetost sa službenim Sarajevom također pojačava, pozivajući na Pantovčak notornog Dodika kao navodno saveznika Hrvatske, dok istodobno ismijava Izetbegovića i napada Željka Komšića.

Nemoguće je ne vidjeti da Zoran Milanović mnogo oštrije nastupa prema lijevim nego prema desnim kritičarima i osporavateljima. Desnici se udvarao još onda dok su ga šatorom, ulicom i plinskim bocama pokušavali srušiti. Prema falangistima iz veteranskih redova, opstruktorima poretka, ponašao se i ponaša se mnogo benevolentnije nego prema pojedincima i organizacijama koji se bave ljudskim pravima. Tako će i sada za Plenkovićeve ministre koji su pohodili Kovačevićev klub obranaški odmah reći da su bili namagarčeni. Jakova Kitarovića, koji se zatekao na mjestu zločina u trenutku kad su vrećice sa skoro dva milijuna kuna prešle iz ruke u ruku, lakonski abolira, tvrdeći da nema razloga da ga se istražuje. O antivakseru Ivanu Pernaru govori s razumijevanjem i gotovo nježnošću…

Bez obzira na namjere, verbalno mahnitanje Zorana Milanovića najviše koristi Andreju Plenkoviću. Jer u usporedbi s predsjednikovom revolveraškom retorikom, premijer djeluje kao dragocjeno uravnotežen čovjek. Bijesna logoreja s Pantovčaka koristi Plenkoviću i zato što u drugi plan potiskuje po njega vrlo neugodne aspekte afere JANAF. Dok se cijela Hrvatska bavi Milanovićevim retoričkim eskapadama, uloga aktualne vlasti, a posebice nekoliko ministara, u koruptivnoj mreži Dragana Kovačevića ostaje izvan fokusa. Na koncu, riganje verbalne vatre s Pantovčaka koristi premijeru i zato što razara lijevu opoziciju. Stvara sukobe tamo gdje bi se trebala razvijati suradnja. SDP-u nameće potrebu distanciranja od predsjednikovih huškačkih provala. Dijeli ljevicu na Milanovićeve navijače i kritičare kao na dva međusobno jako antagonizirana tabora. Najgore, u javni prostor Hrvatske predsjednik Republike unosi ton denuncijacije, kakav se ovdje nije čuo od olovnih devedesetih. Ton suprotan svemu što je obećao prije samo pola godine, prilikom stupanja na funkciju.