LINIJA ŽIVOTA: Šaka s Pantovčaka

Nitko s desnice ne skriva razloge te iznenadne vlastite očaranosti dosad im nemilim šefom države. Predsjednik postaje svojevrsna zvijezda desnice zbog svojih obračuna s ljevicom. Nitko nije tako kao on raspalio po svima koje ljuti ekstremisti smatraju svojim primordijalnim neprijateljima

Mi smo stjegonoše borbe protiv korupcije – tvrdi šef HDZ-ova saborskog kluba Branko Bačić, objašnjavajući zašto vladajući odbijaju poziv opozicije na formiranje parlamentarnog istražnog povjerenstva povodom slučaja JANAF.

Barjaktarima borbe protiv korupcije proglasio je, dakle, HDZ i Vladu Andreja Plenkovića. Onaj HDZ koji je od svih stranaka u Hrvatskoj jedini optužen za korupciju mega razmjera. I onog premijera koji se u prošlom mandatu zbog korupcijskih afera morao odreći više od polovice članova svog kabineta, a i novi mu je slično startao. Na koncu, isti onaj Bačić koji je torbu s parama nepoznatog porijekla, pronađenu u središnjici HDZ-a nakon odlaska Ive Sanadera, morao odnijeti u Državno odvjetništvo, sada je navodno prvoborac mnogo puta proglašenog ali nikad stvarno zametnutog, a još manje dobivenog rata protiv lopovluka. Oni bi danas trebali predstavljati lidere borbe protiv korupcije? Nije vic, nego u HDZ-u očito misle da je cijela Hrvatska poblesavila.

Vladajući se protive osnivanju istražnog povjerenstva koje bi trebalo ispitati ne samo pojedinačne slučajeve curenja informacija iz tajnih istraga i možebitni utjecaj vlasti na rad istražnih tijela u slučaju JANAF. Inicijatori iz ovom prilikom posve ujedinjene opozicije traže provjeru kapacitiranosti kompletnog državnog sustava za borbu s korupcijom. Smatraju, naime, da je HDZ stvorio i da održava na lopovluk potpuno neotporan sustav. Da su ga namjerno dali izbušiti, kako bi se učinio prohodnim za kriminal. Otkriće milijuna pospremljenih u stanu zamjenice državnog tužitelja djelovalo je apsolutno šokantno. U Hrvatskoj se događaju stvari kakvih nema ni u Kolumbiji, tvrde oporbenjaci. Ali zahtjeve opozicije Bačić će u ime HDZ-a vrlo tvrdo i bezobrazno kvalificirati kao rukopis Ozne, rukopis komunističke tajne policije iz pedesetih godina prošlog stoljeća, majke kasnije jednako zloglasne Udbe.

Nulta tolerancija

Pravi je skandal u tome da Branko Bačić, kao vojnik partije, samo ponavlja ono što nešto manje izravno govori Andrej Plenković. A premijer uporno ponavlja da njegova Vlada prakticira nultu toleranciju prema korupciji i formiranje istražnog povjerenstva za organizirani kriminal i korupciju odbija kao nepotrebno jer, kako će reći, „institucije rade svoj posao“. Premda velika većina hrvatskih građana (97 posto prema Eurobarometru) smatra da institucije ne rade svoj posao i da je korupcija u Hrvatskoj jako raširena. Na sličan će način premijer pokušati zataškati i relativizirati i nedavno nepovoljno, u nekim dijelovima i porazno izvješće Europske komisije o vladavini prava u Hrvatskoj. Dok s jedne strane tvrdi da bi opozicija formiranjem povjerenstva ugrozila trodiobu vlasti, a on, kao, istražnim organima i pravosuđu osigurava nezavisno funkcioniranje, istodobno s druge strane DORH-u javno daje instrukcije što bi trebali raditi i kakve bi presice bilo dobro organizirati.

Andrej Plenković opoziciji zapravo vrlo otvoreno šalje poruku da pretendira na neograničenu, nikakvim propitivanjem inkomodiranu vlast. „Prije tri mjeseca imali smo izbore i građani su dali povjerenje HDZ-u. Oni su te izbore izgubili“, rekao je. Da, izgubili su izbore, nisu osvojili vlast, ali u demokratskom poretku i opozicija ima svoju ulogu. Nije joj uloga da šuti i pušta poziciju da radi štogod hoće. Upravo suprotno, morala bi funkcionirati kao demokratska kontrola, ako je moguće i korektiv, vlasti. Zato je otvaranje rasprava i pokretanje parlamentarnih istraga posve legitiman i opravdan zahtjev.

Fake priča

Formiranje istražnog povjerenstva o dubokoj, u Hrvatskoj sveprisutnoj korupciji može odbiti samo onaj tko strepi od mogućih nalaza. Koji ima što skrivati. Kojem postojeći režim zapravo odgovara. Koji će možda pojedinačno osuditi lopove, ali državni sustav koji ih proizvodi ne želi mijenjati. HDZ-ova je vlast potpuno srasla s korupcijom, toliko da se to više ne može rasjeći. Razmjere tog krivog srastanja ovih dana razotkriva i HDZ-ova neuspješna potraga za likom koji bi u Saboru mogao zamijeniti jednog njihovog u aferi JANAF pritvorenog zastupnika. Novi se odabranik brzopotezno predstavio kvarnim, slično kao i prethodnik.

Nažalost, cijela ta fake priča o HDZ-ovu navodnom obračunu s korupcijom, u najboljem slučaju borbi protiv korupcije s figom u džepu, pri čemu je borba fingirana a figa vrlo stvarna, sve to opiranje Andreja Plenkovića i njegove sljedbe formiranju povjerenstva, ostaje nekako u drugom planu jer je cijeli javni prostor svojim optužnicama i potjerama overdozirao predsjednik Republike. Zoranu Milanoviću afera JANAF postala je okidač za okršaj sa svima koji su se kritički usudili primijetiti njegovo zalaženje u jedan krajnje sumnjiv klub, gdje se hrvatska politička i društvena elita miješala s kriminalom, a riba iz Splita sljubljivala s prljavom lovom u milijunskim iznosima. Na njegovoj su se meti našli pojedinci i nezavisne organizacije, zanimljivo mahom lijevog i liberalnog spektra i to samo zato što šef države aspirira na nedodirljivost. U jednom od svojih brojnih recentnih istupa znakovito će spomenuti kako u nekim državama postoji zabrana kritiziranja kralja.

 

U Hrvatskoj se događaju stvari kakvih nema ni u Kolumbiji, tvrde oporbenjaci. Ali zahtjeve opozicije Bačić će u ime HDZ-a vrlo tvrdo i bezobrazno kvalificirati kao rukopis Ozne, rukopis komunističke tajne policije iz pedesetih godina prošloga stoljeća, majke kasnije jednako zloglasne Udbe

 

Predsjednik ne zna baš ništa o sumnjivim poslovima donedavnog JANAF-ova šefa Dragana Kovačevića, instaliranog na čelo te moćne državne kompanije još u njegovom premijerskom mandatu, nije primijetio ništa suspektno ni u njegovu sada već prilično ozloglašenom klubu, ali zna sve o tome što je Žarko Puhovski govorio prije pedesetak godina. Uvaženog profesora filozofije naziva drukerom i ništarijom i prokazuje kao krunskog svjedoka optužbe u procesu zagrebačkim sveučilištarcima iz vremena Hrvatskog proljeća 1971. Tvrdi da su zbog njega bezazleni momci i djevojke robijali nekoliko godina. Optužuje ga i zbog kasnijeg svjedočenja pred Haškim sudom. Kaže da je tamo svjedočio „na način koji je mogao biti fatalan po Hrvatsku“. Insinuira da se utalio s Haškim tužiteljstvom kako bi „Hrvatskoj natovario najveću moguću bijedu“.

Bjesomučna kanonada

Umjesto pokretanja lova na lopine šef je države udario na svoje kritičare, kriminalizirajući pritom i suradnju s Haškim sudom. Premda se Hrvatska i usvajanjem posebnog, ustavnog zakona obavezala na suradnju s Tribunalom. Osim toga, najveće neugodnosti u Haagu nisu Hrvatskoj uzrokovali svjedoci, nego su joj „najveću moguću bijedu“ mogli naprtiti počinitelji zločina sa svojim političkim jatacima, onima koji godinama ništa nisu učinili na njihovu procesuiranju. Na koncu, Puhovski je devedesetih bio istaknuti aktivist ljudskih prava, jedno vrijeme i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, organizacije koja je u ratu jako mnogo napravila za evidentiranje zločina, pa je tako spašavajući obraz Hrvatskoj reagirala i na ubojstva i palež srpske imovine nakon Oluje. Dok Zoran Milanović u to vrijeme nije bio ništa više nego gojenac Tuđmanove vlasti.

Međutim, zbog njegove bjesomučne kanonade fokus se javnosti sa sadašnjosti odjednom premješta u duboku prošlost. Umjesto o Draganu Kovačeviću i HDZ-ovim koruptivnim hobotnicama koje će ugušiti Hrvatsku, cijela se država već danima bavi onim što je Žarko Puhovski rekao prije skoro pedeset ili dvadeset godina. Usto, šef se države služi prokazivačkom retorikom. Otvorenim denunciranjem- Milanović je u Hrvatsku vratio ton HDZ-ovih, najčešće medijski posredovanih, potjernica iz devedesetih. Potjernica koje su kritičare vlasti stilizirale kao neprijatelje države i naroda, izdajnike ili petu kolonu, crtajući im metu posred čela. Predsjednik štemer otvoreno sugerira izgon Puhovskog iz javnog prostora. Naivno je njegovu verbalnu eskalaciju uzimati kao pokušaj da se u Hrvatskoj prvi put svakome bez pardona strusi u glavu što ga ide, da se popu kaže pop, a bobu bob. Šaka s Pantovčaka, nažalost, udara selektivno. Samo po onima koji mu se zamjere. Predsjednik nije pravdoljubiv, ljude razvaljuje na osobnoj razini.

O pravoj prirodi Milanovićeva mahnitanja najbolje govori potpora i udivljenje s kojima mu se odjednom desnica baca u zagrljaj. Desničarski ga mediji sada slave kao „državnika kakvog je Hrvatska čekala“. Potpuno opskurni proustaški Hrvatski tjednik sipa mu laude još od naslovnice – predsjednika predstavlja kao King Konga koji je „rasturio ljevičarski ptičji rezervat“. Ljubitelj crnih košulja, notorni Velimir Bujanec tvrdi kako ga njegovi vjerni gledatelji zatrpavaju zahtjevima da u svojoj ‘’Bujici’’ ugosti Milanovića, valjda zbog njegovih verbalnih bujica… Nitko s desnice ne skriva razloge te iznenadne vlastite očaranosti dosad im nemilim šefom države. Predsjednik postaje svojevrsna zvijezda desnice zbog svojih obračuna s ljevicom. Nitko kao on nije tako raspalio po svima koje ljuti ekstremisti smatraju svojim primordijalnim neprijateljima. Desnica godinama uzaludno traži svog lidera. Sada im se, valjda, čini da bi Zoran Milanović mogao popuniti prazninu koja je ostala nakon što je Andrej Plenković otišao s HDZ-om prema centru.

Šef države služi se prokazivačkom retorikom. Otvorenim denunciranjem. Milanović je u Hrvatsku vratio ton HDZ-ovih, najčešće medijski posredovanih, potjernica iz devedesetih. PHOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

Komentiraj