Pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi – tim je riječima u lipnju 1997. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman vratio Hrvatsku u Vukovar i Podunavlje. S kompletnim državnim rukovodstvom stigao je, reći će, „vlakom mira i pomirbe“, kako bi najavio povratak hrvatskih prognanika, a „Srbima koji žele ostati i koji priznaju Hrvatsku“ kao državni je poglavar garantirao „punu ravnopravnost“ te „sva građanska i etnička prava“.

Od jednih i drugih, od onih koji se vraćaju i onih koji ostaju, zatražio je da si međusobno pruže „ruku pomirenja i povjerenja“, priznajući kako zna da neće biti lako, ali obavezujući kompletnu Hrvatsku na provođenje „politike pomirenja, mira i stvaranja uvjeta za suživot“. S posebnim upozorenjem da „ne može biti nikakvih iskakanja iz takve politike, jer onaj koji ne primjenjuje takvu politiku, taj nije u skladu s općim hrvatskim, državnim interesima“, predsjednik Tuđman inzistira da se ne dopuste individualni izgredi, odnosno da se na osnovu pojedinačnih ispada „ne gradi politiku“. Od Hrvata i Srba posebno zahtijeva izoliranje ekstremista: „Ekstremista ima posvuda, ali je stvar razboritih ljudi da ih onemoguće u interesu većine, u interesu ljudske i božje ljubavi, u interesu toga da ne dopustimo više zlo kakvo smo preživjeli.“ Svoj govor, jedan od njegovih državnički najboljih govora, u kojem između ostalog spominje i „visoki stupanj suglasnosti hrvatskog državnog Vrhovništva s predstavnicima lokalnih Srba“, Franjo Tuđman u sablasno razorenom Vukovaru završava gromkom porukom: „Neka nam živi suživot hrvatskog naroda sa srpskom i drugim etničkim zajednicama na ovim područjima! Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!“

Povratak u ratno ozračje

Dvadeset i dvije godine kasnije Vukovar se vraća u ratno ozračje. Kao da rat nikada zapravo nije ni završen. Kao da se ponovno maršira u sukobe. Kao da mirne reintegracije nije bilo. Kao da Tuđman nikad nije govorio o pomirenju i suživotu. Kao da od cijele Hrvatske nije tražio zaustavljanje ekstremizma. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava usred gradske vijećnice grmi o „puzajućoj velikosrpskoj agresiji“, koja ovoga puta ne dolazi na tenkovima, nego – po njemu – u celofanu, od predstavnika srpske manjine u Saboru i onih u lokalnoj vlasti. Gradskim vijećnicima srpske nacionalnosti bez ikakvih argumenata prikrpat će da su im uzori četničke šubare i spomenici s velikosrpskim insignijama, u red kojih odmah stavlja i ćirilicu. „Silovane žene vas ne zanimaju! Mrtva djeca vas ne zanimaju!“ optužuje, kao da su oni osobno odgovorni za ratne zločine, za silovane žene i pobijenu djecu.

Statut grada ispisan ćirilicom proglašava nepodnošljivom provokacijom i baca pod noge. Kao da su mu uručili Memorandum SANU-a ili još davnije Garašaninovo Načertanije – dva dokumenta koja su služila kao intelektualna podloga projekta Velike Srbije – a ne statut Vukovara, koji vijećnici srpske nacionalnosti legalno mogu dobiti na ćirilici, baš kao i ostalu gradsku papirologiju. Sjednicu Gradskog vijeća, koja je po nalogu Ustavnog suda trebala raspraviti „dostignuti stupanj razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među vukovarskim građanima pripadnicima hrvatskog naroda i pripadnicima srpske nacionalne manjine“, pretvara u poligon za raspirivanje etničke, protusrpske nesnošljivosti i govor mržnje. Tom logikom Penava bi i govor Franje Tuđmana u Vukovaru proglasio činom velikosrpske agresije.

Protivnik mirne reintegracije

Svojim zapjenjenim i potpuno histeričnim ponašanjem vukovarski gradonačelnik demonstrira ekstremizam kakav je, citirajmo prvog hrvatskog predsjednika, radi dobra hrvatske države i svih njenih građana nužno onemogućiti. Zašto to radi? Zašto faktički ide kontra politike Franje Tuđmana, u kojega se inače sa svojom svitom ratnih veterana, redom radikala, na sva usta zaklinje?

Prvo, dizanjem glasa i tenzija Ivan Penava želi dokazati da nema prostora za povećavanje obima manjinskih prava, na što ga je Ustavni sud ljetos obavezao. Podsjetimo, Ustavni sud vrlo benevolentno i vrlo kontradiktorno nije ukinuo, nego je potvrdio pravo vlasti u Vukovaru da odlučuje o katalogu manjinskih prava, koja su inače utvrđena ustavnim zakonom te bi se stoga valjda morala smatrati obligatnim, a ne neobaveznim. Istodobno, Gradskom vijeću je naložio da se drži dosad ignoriranih odredbi vlastitog statuta po kojima u listopadu svake godine mora otvoriti raspravu o stanju međuetničkih odnosa, što je Penava odmah odbio kao neprihvatljivo. Na koncu je odluku Ustavnog suda ipak odradio, ali s figom u džepu. Uz puno krika i bijesa cijeloj je srpskoj zajednici imputirao neprijateljski stav prema hrvatskoj državi.

Drugo, sa svojim sirovim hrvatstvom, sav uronjen u rat u kojem nije sudjelovao, Ivan Penava zapravo funkcionira kao protivnik mirne reintegracije istočne Slavonije. Njegov u ovim stvarima glavni savjetnik Tomislav Josić otvoreno žaluje što Podunavlje nije vraćeno u Hrvatsku nekom vojnom operacijom poput Oluje, što implicira etničko čišćenje, odnosno radikalno smanjenje broja Srba na istoku Hrvatske. U Josićevu slučaju takve se preferencije mogu pripisati traumama iz koncentracijskih logora po Srbiji, u kojima je proveo devet dugih mjeseci, te osobnom nesnalaženju u vremenu nakon okončanja rata. Ali kao kolovođa antićiriličnih, odnosno antisrpskih akcija, ponovno se razmahao, nastavljajući tamo gdje je u ratu s padom Vukovara morao stati. Opet na bojišnici, umjetno stvaranoj, nastavlja rat protiv Srba. Ovih koji danas u Vukovaru žive. Za razliku od Josića, koji može biti nacionalistički pristran, Penava bi morao funkcionirati kao gradonačelnik svih građana Vukovara. Što njemu ne uspijeva, možda čak i ne pokušava. Bjesomučnim napadom na ćirilicu kao navodno zločinačko pismo i predstavnike srpske zajednice u Gradskom vijeću, gotovo je trećinu stanovnika Vukovara proglasio neprijateljskim elementom.

Treće, preko Srba i ćirilice Ivan Penava zapravo objavljuje rat Andreju Plenkoviću. Premijerova čvrstog partnera Milorada Pupovca optužuje za velikosrpsku politiku. Urlajući da „Vukovar kleknuti i pasti pod velikosrpsku agresiju neće“, kao da neprijateljski tenkovi već gaze preko mosta na Dunavu, u Zagreb poručuje neka se dogovore „jesu li i oni tamo ili su ovdje s nama“. Kao da je Vukovar opet na prvoj liniji fronte. Bezobzirno prema ratnim ranama i žrtvama, čitav grad stavlja u funkciju unutarstranačkih obračuna. Raspaljujući antisrpsku ognjicu, implicitno premijeru prišivajući da je u paktu s eksponentima velikosrpske politike, juriša u rat za tron u HDZ-u. Inzistirajući na priči o nekažnjavanju ratnih zločina, što objektivno vrijedi za one srpske barem koliko i za one počinjene s hrvatske strane, podriva Plenkovića i bilda svoju kandidaturu za šefa stranke.

Izdaja Franje Tuđmana

Ali nije problem u Ivanu Penavi. On je samo gradonačelnik Vukovara, nedorastao svojoj funkciji. Spreman da svoju funkciju – na štetu grada i svih njegovih stanovnika – ružno zloupotrijebi. Problem je u centrima moći u Zagrebu. Problem je na Pantovčaku i u Banskim dvorima, koji na ekstremističke ispade nemaju pravog odgovora. Problem je u premijeru koji neuspješno balansira pozivajući na smirivanje situacije. Ali od apela nema velike koristi. Na smirivanju treba poraditi. Što u ovom slučaju apsolutno izostaje. Andrej Plenković kao da se ne usudi Ivana Penavu pozvati na odgovornost, nego oko njegovih ispada pleše kao po jajima, da se vukovarski gradonačelnik možda ne uvrijedi. Strepi, izgleda, da mu se prilikom skorog obilježavanja tužne obljetnice pada Vukovara ne dogodi neka opstrukcija. Strahuje da Kolona sjećanja neće proteći u miru, da bi – kao i nekih prethodnih godina – s pijeteta prema žrtvama mogla skrenuti u desničarsko orgijanje. U stalnoj panici od jastrebova u vlastitoj stranci, premijer najavljuje donošenje zakona o Vukovaru kao mjestu posebnog pijeteta, što bi na koncu moglo rezultirati hiberniranjem cijeloga grada u stanju nikad završenog rata. Zauvijek zarobljenog prošlošću, bez mogućnosti da se napokon okrene budućnosti.

Za razliku od premijerova grijeha nečinjenja, predsjednica države, posve sramotno, otvoreno podržava Penavinu borbu protiv ćirilice i ratnohuškačku antisrpsku kampanju. Podupire ga u bojkotu odluke Ustavnog suda, nimalo ne hajući što takvim ponašanjem i sama podriva stabilnost institucija hrvatske države i ljulja ustavni poredak. Izričito pristaje uz njegovu ideju o uvjetovanju i odgađanju primjene manjinskih prava. Tvrdi da još nije vrijeme da Srbi i faktički dobiju ono što im zakon garantira. Podgrijavajući paranoju baja nešto o tome da treba poštovati prava većinskog hrvatskog naroda, kao da su ona ugrožena ili ih prava nacionalnih manjina mogu ugroziti. Vođena isključivo vlastitim potrebama na predsjedničkim izborima, učinit će sve, ako treba destabilizirati državu, baciti napalm međuetničkih omraza i napetosti neka spali zemlju. Gurnut će Hrvate i Srbe u Vukovaru neka se opet gledaju preko nišana, ako to povećava njene šanse za ponovno osvajanje Pantovčaka. Neodgovorno, beskrupulozno, suprotno elementarnim nacionalnim interesima.

Nije da ne znaju što rade. Ako je general Ante Gotovina sposoban poslati poruku da je “Rat konačno gotov, okrenimo se budućnosti!” onda bi i prvi ljudi države morali znati što im je činiti. Ali što se njih tiče, riječi prvog hrvatskog predsjednika u Vukovaru kao da su bačene u vjetar. Izdali su Franju Tuđmana.