LINIJA ŽIVOTA Kako je Plenković pokušao ukrasti prosvjed Jeleni Veljači

Logično je da šef Vlade i vlastitim prisustvom podrži prosvjede protiv nasilja. Ali je istodobno i vrlo licemjerno. Jer Andrej Plenković u ovom slučaju prosvjeduje sam protiv sebe. Kao premijer već duže od dvije godine čelni je čovjek sustava koji očito ne funkcionira, što je na drastičan način pokazala i recentna tragedija na Pagu, s četvero djece pobacane kroz prozor

Predsjednica države našla je vremena da svojoj usvojenoj kujici Kiki, kako su uredno registrirali mediji, nježnom objavom na društvenim mrežama čestita prvi rođendan. Ali nije našla volje ni potrebe da svojom podrškom podupre prosvjede protiv nasilja u obitelji. Još manje da se i sama pridruži velikom skupu u Zagrebu ili nekom drugom gradu u kojem su paralelno organizirani. Na sportskim je priredbama, posebno onima visokog profila, neizostavna. U skakanju i navijanju, upadanju u svlačionice i grljenju sa šampionima izgara. Kad treba dati potporu ženama redovito izostaje. Premda voli docirati o njihovim problemima i značaju ženske solidarnosti.

Premijer se ovoga puta ponio mnogo pametnije. U subotu se i osobno, kao zabrinuti građanin, kako je rekao, u plavoj košuljici pridružio prosvjedu protiv rastućeg nasilja u hrvatskom društvu. Odmah je opširnim izjavama podupro zahtjeve #Spasime pokreta i na neki se način predstavio kao njegov rodonačelnik. Ako je netko ustao protiv toga, onda sam to ja, isprsio se. Svom je ministru pravosuđa, reče, naložio da pripremi izmjenu zakona kako bi se nasilje „kad god je to moguće“ kvalificiralo kao kazneno djelo, a ne prekršaj. U nedjelju je potvrdio da organizatorice prosvjeda – što se njega tiče – kucaju na otvorena vrata. U ponedjeljak na susretu u Banskim dvorima podijelio je brdo obećanja, što je glumica Jelena Veljača, inicijatorica okupljanja, ocijenila fantastičnim. Premda je u ovom slučaju ona sama odradila fantastičan posao. Ali je kao pametna žena valjda svjesna da svoje ciljeve, adekvatniji tretman nasilja i zaštitu žrtava, bez potpore vlasti ne može ostvariti. S onima koji imaju političku moć i bez kojih se situacija u državi ne može mijenjati mora se razgovarati.

BAHATI ISPADI PREMA NOVINARKAMA

Logično je da šef Vlade i vlastitim prisustvom podrži prosvjede protiv nasilja. Ali je istodobno i vrlo licemjerno. Jer Andrej Plenković u ovom slučaju prosvjeduje sam protiv sebe. Kao premijer već duže od dvije godine čelni je čovjek sustava koji očito ne funkcionira, što je na drastičan način pokazala i recentna tragedija na Pagu, s četvero djece pobacane kroz prozor, koja je užasnula Hrvatsku i Jelenu Veljaču potakla da pozove u akciju. Treba mu, istina, priznati da je lani, uz velike potrese u svom HDZ-u i ne bez rizika po vlastitu poziciju, osigurao ratifikaciju Istanbulske konvencije. Ali na njenoj implementaciji ništa nije napravljeno. Ostala je mrtvo slovo na papiru. Plenković uporno ignorira upozorenja da je sustav naopako postavljen, da ne prepoznaje potrebe žrtava, da ih dodatno viktimizira. Nije reagirao ni kad su ga zvali u pomoć. Poslije se izvlačio da takvi slučajevi nisu bili prineseni njegovoj pozornosti. Samom je sebi znao dopuštati bahate ispade prema ženama, novinarkama primjerice. Na koncu, čvrsto podržava ministricu koja je svojom potkapacitiranošću, nečinjenjem i nekim iritantnim izjavama relativizirala i zapravo legitimirala nasilje. Nije morao čekati da mu nekoliko tisuća ljudi izađe u prosvjede kako bi najavio donošenje mjera za njegovo preveniranje i suzbijanje.

Ako je premijer konačno progledao, to ne može biti nego dobro. Još bolje ako je zaista odlučio djelovati. Ali, nije dobro ako je njegovo ukazanje na prosvjedu bilo tek vješto osmišljena PR akcija. Pokušaj da svojim dolaskom otme kamere i dio publiciteta s demonstracija skrene na sebe. Da se osobno prikaže kao ključni dio rješenja, premda je njegova Vlada dosad funkcionirala kao sastavni dio problema. Da optužbe na adresu svoje vlasti pretvori u pohvale. I zaista, dan poslije Jelena Veljača s izričitom zahvalnošću tvrdi da je Andrej Plenković svojim pojavljivanjem cijelom prosvjedu dao legitimitet. Premda legitimitet prosvjednog okupljanja ne proizlazi iz premijera, nego iz svih onih tisuća svjedočenja o pretrpljenom nasilju koja su nakon njenog poziva potekla. Ta je zbirka osobnih ispovijesti, prava knjiga užasa, najbolji dokaz da Vlada i premijer ne obavljaju svoj posao. Da ništa efikasno ne poduzimaju protiv činjenice da je hrvatsko društvo, od obitelji do politike, natopljeno sve brutalnijim nasiljem. Kad bi država funkcionirala, onda se ne bi moglo dogoditi da njena zatvorena grupa na Fejsu u dva tjedna naraste na skoro pedeset tisuća imena. Niti bi prosvjed uspio napuniti zagrebački Tomislavac.

SEZONA HRVATSKIH BUDNICA

Premijerovo guranje rame uz rame s Jelenom Veljačom treba uzeti sa zrnom rezerve. Jer, možda je njegovo navodno sinkroniziranje s raspoloženjem prosvjednika tek naučena lekcija. Možda samo pokušava popeglati svoja krajnje nespretna i neprihvatljiva, slonovski trampava reagiranja na neke prethodne protestne marševe, novinara primjerice, kojima se nije priključio, nego ih je ružno proglasio rezultatom manipulacije. Ili ga je malo prizemljio val prosvjeda koji se u posljednje vrijeme intenzivira? U samo dva tjedna hrvatski su građani izašli na ulice u više navrata i svaka je od tih demonstracija nezadovoljstva uspjela iznad svih očekivanja. Sezonu novih hrvatskih budnica otvorili su novinari, protestirajući što se invazijom tužbi i drakonskim novčanim kaznama ugrožavaju medijske slobode i cijela profesija. Umjesto očekivanih dvjestotinjak na taj je prosvjed izašlo možda i deset puta više ljudi. Potom je nekoliko tisuća prodefiliralo hrvatskim gradovima povodom Osmog rata, Međunarodnog dana žena. Onda je u petak u bučne prosvjede sve do Markova trga prošetalo više tisuća učenika, duhovitim transparentima upozoravajući na potrebu zaštite okoliša. Hrvatska je mladost tako postala dio globalnog pokreta u kojoj je diljem svijeta sudjelovalo oko milijun i pol onih kojima pripada budućnost. Na koncu, zasad, u subotu se, opet u tisućama, dogodio prosvjed protiv nasilja u društvu, što ga je sa svojim fejs prijateljima uspjela organizirati Jelena Veljača.

Što znači ta nova živost koju upravo gledamo i kakve dosad nije bilo? Da se Hrvatska probudila i pokrenula? Da je iskoračila iz dugotrajne apatije? Mogu li se ta gibanja na koncu pretvoriti u novo hrvatsko proljeće, kao svojevrsni emancipatorski pokret, kakav je jednim dijelom predstavljao onaj iz 1971., dakle otprije skoro pedeset godina? Zasad je vidljivo da su svi spomenuti prosvjedi, zgusnuti u samo petnaestak dana, vrlo slični. Krasi ih nekoliko posve jasnih zajedničkih karakteristika. Prvo, pokazali su se iznenađujuće uspješnima. Povorke su sve duže i sve brojnije. Što znači da u javnosti postoji naboj i spremnost da se krene, što se dosad nije dalo primijetiti.

NOVI GRAĐANSKI AKTIVIZAM

Drugo, sve su prosvjede o kojima govorimo pokrenule osobe koje ne dolaze iz politike. Koje se bave nekim drugim, s politikom nepovezanim zanimanjima. Novinari, žene, učenici, umjetnici, neki obični ljudi, koji nisu oslonjeni na političke stranke, bez kojih se dosad ništa značajno nije moglo događati. Tako je najdugotrajniji prosvjed, onaj radikalski, pod šatorom u Savskoj, funkcionirao kao borbeno krilo HDZ-a. Kad je ta stranka došla na vlast, nestali su i razlozi za njegovo loženje. Današnja opozicija nema snage za pokretanje bilo kakvih protuvladinih događanja. Generalno, institucionalna politika rapidno gubi svoju mobilizatorsku sposobnost. U prosvjede nove generacije političari se pokušavaju uključiti u ulozi podupiratelja ili grebatora, onih koji se šlepaju, ali njihova je uloga u tim pokretima objektivno nebitna.

Treće, ako je suditi po viđenome, čini se da nastupa vrijeme proliberalnih prosvjeda. Kakav je krajem devedesetih bio grandiozni skup u obranu Radija 101 ili prije nekoliko godina onaj za kurikularnu reformu. Premda brojem sudionika vrlo uspješni, takvi su prosvjedi dosad zapravo predstavljali izuzetak. Najveći su dio masovki u Hrvatskoj vodili konzervativci različitih usmjerenja, sve do onih proustaških. Ali sada nastupaju neki novi klinci s novim temama. Izgleda da pristojna, građanska, moderna Hrvatska počinje izlaziti iz mišjih rupa, u koje je jedno vrijeme bila stjerana.

Četvrto, niz prosvjeda, od novinarskog do ovog najnovijeg, sugerira da možda nastupa vrijeme nekog novog aktivizma. Hrvatska nema kulturu protestnog okupljanja. U tom je smislu prilično lijena i inertna. Građani se nisu navikli boriti za svoje interese. Čak i velika nezadovoljstva ostaju neiskazana, ogromne nepravde neispravljene. Političkoj klasi, naravno, odgovara postojeća situacija u kojoj jalovo jamranje u bradu predstavlja najviši stupanj pobune, skoro pa revoluciju. Ali, stvari se, izgleda, počinju mijenjati. Spremnost na akciju pupa. Kao da sve veći broj ljudi shvaća da više ne mogu stajati po strani. Da se – žele li promjene – i sami moraju angažirati. Tim slijedom i na stranačku scenu ulazi sve više onih koji su karijere izgradili izvan politike.

Peto, nasuprot galopirajućem i deprimirajućem glasanju nogama, pokretu onih koji će od Hrvatske odustati i pobjeći, val recentnih prosvjeda sugerira postojanje sve vidljivije fronte onih koji kane ostati i zato im nije svejedno kakva će država biti. Serija izlazaka na ulice ohrabrujuća je vijest jer govori da je nekima itekako stalo do ove zemlje. Za razliku od svojedobnih šatoraških masovki, kojima se pod okriljem HDZ-a pokušavala isprovocirati smjena vlasti, marševi o kojima je ovdje bilo riječi imaju za cilj izboriti promjenu Hrvatske.

Komentiraj