LINIJA ŽIVOTA: Čuvari HDZ-ove hobotnice

Plenković je gotovo cijeli protekli mandat proveo oslanjajući se na žetone pokojnog Milana Bandića. Osuditi nepristojnost kao političko divljaštvo, ali se bratiti s banditizmom kao s vlastitom civilizacijom – to je i danas HDZ-ov modus vivendi. Zoran Milanović je brutalan? Jest, ali ni do koljena brutalnosti i besprizornosti koje vladaju Hrvatskom

Predsjednik Milanović rasplakao je Milorada Pupovca. Za razliku od premijera Plenkovića zbog kojega se Pupovac nikada nije javno žalio da je uvrijeđen ili povrijeđen, još manje suzu da bi pustio. Ali je li Štemer zaista skandalozniji i opasniji od gospodina Svilenog?

Nije iznenađenje da Zoran Milanović voli „šamarati“ ljude. Da će grubo, često i na vrlo osobnoj razini difamirati, čak i denuncirati svakoga tko mu se zamjeri. Svojom direktnom i brutalnom, čak i agresivnom retorikom predsjednik pleše u širokom prostoru od toga da će svakom popu nesmiljeno reći pop a bobu bob, do toga da funkcionira kao šampion poruge. Milorada Pupovca nazvao je bijednikom i lopovom, doslovce ga je proglasio prljavim. Ali dogodilo se to nakon što je ovaj odlučio stati na HDZ-ovu stranu u sukobu oko Vrhovnog suda, odnosno nakon što se pridružio HDZ-ovu torpediranju respektabilne profesorice Zlate Đurđević, Milanovićeve najavljene kandidatkinje za mjesto predsjednice tog suda. Štoviše, Pupovac se tako izabrao naći u bloku s ekstremnom i proustaškom desnicom. Samo se izboru profesorice Đurđević notorni Zekanović protivi iz šovenskih razloga, brojeći joj krvna zrnca, a prvak SDSS-a, Samostalne demokratske srpske stranke, prigovara proceduri i kao razlog diskvalifikacije spominje nekakvo navodno „padobranstvo“.

Predsjednik Milanović nije birao riječi prozivajući Milorada Pupovca. Svoju kritiku jedne njegove problematične odluke opteretio je neumjesnim i šokantnim spuštanjem na razinu osobnih uvreda. Zanemarujući što se pritom jako približio diskursu ekstremno nacionalističke, srbomrzilačke desnice. Nemoguće je ne vidjeti da mu sada plješću mnogi od onih kojima je sve srpsko dežurna meta i koji godinama, još od devedesetih, pljuju i mlate po Miloradu Pupovcu, slijepi za sve što je za Hrvatsku osobno napravio. A napravio je mnogo, posebno pred međunarodnim institucijama, onda kad je bilo najteže, kao i na međuetničkom detantu i unutarnjoj normalizaciji zemlje. Predsjednik bi to morao uvažavati. Što ne znači da mora šutjeti o mogućem vlastitom neslaganju s bilo kojom njegovom odlukom i postupkom. No morao bi se čuvati navade da iz legitimne kritike lako skrene i zastrani u generalnu diskvalifikaciju. Milanović je, nažalost, jako sklon gaziti ljude.

Ali isto je tako i Milorad Popovac morao voditi računa o tome da se odgovarajući na napade drži činjenica i ne poteže preteške i neutemeljene optužbe. Može se razumjeti da je uvrijeđen, ali tvrdnje da Zoran Milanović podriva ustavni poredak jako su daleko od istine. Pokušaj šefa države da utječe na odluku nekih saborskih zastupnika u slučaju Vrhovni sud, teško bi se mogao proglasiti protuustavnim udarom na trodiobu vlasti. Predsjednik sasvim legitimno zagovara, pa i lobira za svoje stavove. Uostalom, kad su premijer Plenković i HDZ lomili Pupovca oko nekih vjerojatno mu mnogo delikatnijih odluka, nikada se to nije javno prijavljivalo kao možebitno kršenje Ustava ili destabilizacija pravnog poretka. Još su manje validnosti osobna opanjkavanja, tvrdnje da je Milanović čovjek bez emocija, nedelikatan i često rabijatan, da mu generalno nedostaje empatije ili da je dobar dio svog premijerskog mandata proveo uz oblizeke u Taču.

Kriminal u pravosuđu

Sve točno, ali danas je riječ o nečem posve drugom. Riječ je o postupku biranja novog šefa Vrhovnog suda. Riječ je o tome tko će doći na čelo sudbene vlasti u Hrvatskoj. Tema koja se ne može eliminirati zgražanjem i osuđivanjem Milanovićevih grubosti. Ne može psovka biti gora od kriminala koji se u pravosuđu – pogledati Mamićeva svjedočenja! – ugnijezdio. Nepristojnost nikako ne može biti veći problem od sistemske hobotnice. Radikalizirana situacija traži radikalnu retoriku. Nemoguće je obračun s lopovlukom voditi na finjaka, u svilenim rukavicama. Rukoljubom se armirana banda ne razbija. Ili, što bi rekao Milanović, prvo sapun, onda parfem. Prvo osnovna higijena, onda etikecija. Pravedničkim gnjevom ponesen Pupovac će predsjednikov kadrovski odabir, odluku koju Zoran Milanović smatra početkom reforme pravosuđa, proglasiti čaruginskom, hajdučkom operacijom. Ali sam se objektivno, sabotiranjem izbora Zlate Đurđević, zapravo pretvara u jataka HDZ-ova bezočnog, korupcijom natopljenog vladanja pravosuđem. Čuvara HDZ-ove hobotnice!

Pupovac se izabrao naći u bloku s ekstremnom i proustaškom desnicom. Notorni Zekanović se protivi izboru profesorice Đurđević iz šovenskih razloga, brojeći joj krvna zrnca, a prvak SDSS-a prigovara proceduri. PHOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

 

Vlastitom je odlukom stao uz one koji uglednu profesoricu bijesno blate, čak izmišljaju inkriminacije. Najnovija eskalacija drame oko Vrhovnog suda posve demantira tvrdnje da je Zoran Milanović svojim konfliktnim karakterom sam minirao njenu kandidaturu. Da se nije inatio, tvrde, da nije krenuo prečicom, mimo zakonom predviđene procedure, ona bi, kao, imala šansu. Ne bi. Iz HDZ-ovih je recentnih postupaka posve jasno da vladajući na njen izbor jednostavno ne pristaju. HDZ-ove glavešine, na čelu s Plenkovićem, prvo su joj konstruirale optužbu da je pristala sudjelovati u neustavnom i nezakonitom postupku. Tretiraju je kao da je teška kriminalka. Premda je gospođa Đurđević odmah rekla da će poštovati odluku Ustavnog suda. Sada joj izmišljaju i prišivaju grijehe vezane uz lex Perković. Premda se u ono doba, 2013., kad je to bilo aktualno, izričito suprotstavljala donošenju tog zakona, javno kritizirajući Milanovićevu vladu.

Notornim je lažima pokušavaju diskreditirati, uporno se nabacuju blatom, vjerojatno kako bi je obeshrabrili i natjerali na odustajanje. Plenkovićeva moralna skrupuloznost u ovom slučaju posve je nova pojava. Dosad se ništa sličnoga kod njega nije dalo primijetiti. Primjerice, na optužbe Zdravka Mamića da je sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa umočen u težak kriminal, u HDZ-u gotovo da nisu ni trepnuli. Nadležni je ministar tek u jednom intervjuu spomenuo kako mu je Sessa rekao da to nije točno, pa je za njega slučaj završen. Više po tome ne kani čačkati.

Protiv promjena

Ključno je pitanje zašto se HDZ tako žestoko, ne birajući sredstva, protivi izboru Zlate Đurđević. Pa zato što bi ona značila promjenu u pravosudnom sustavu. Što vladajući nikako ne žele. Premijer Plenković će eventualno pustiti niz vodu nekog u korupciji ulovljenog suca, poput ovih luksuznih, provoda gladnih karikaturalnih egzemplara iz Osijeka, ali sustav koji je HDZ devedesetih izgradio i nad kojim drži šapu, neće to dirati. Kompletno je pravosuđe kontaminirano HDZ-ovim kadrom i utjecajem. Sve do Ustavnog suda, koji se Andreju Plenkoviću uvijek nađe pri ruci. Zato vladajući na čelu sudbene vlasti ne žele osobu koju ne drže na lancu. Boje se stručnog i ljudskog integriteta Milanovićeve odabranice. Strepe jer je pokazala da ima petlju. Konkretno, hoće da u Vrhovnom sudu imaju svog čovjeka ako se, odnosno kada, presuda HDZ-u za korupciju tamo nađe. Konačno, jako su uznemireni, gotovo u potpunoj panici, jer znaju da se profesorica istakla kao veliki kritičar ublažavanja presuda lopovskim strukturama Ive Sanadera na višim sudskim instancama. Zadržavanje statusa quo, odnosno sprečavanje demontaže trulog i korumpiranog pravosudnog sustava, to je pravi razlog HDZ-ova obračuna i sa Zlatom Đurđević i s predsjednikom Milanovićem.

U čemu su vladajući spremni ići toliko daleko da mu sada prijete opozivom ili ludnicom. Vrh HDZ-a već neko vrijeme javnosti sugerira da je šef države potpuno neuračunljiv, psihički poremećen, u glavi ozbiljno bolestan, pa bi Pantovčak, valjda, trebao zamijeniti bolnicom u Vrapču. Ali dramatično im u tome fali uvjerljivosti. Naprimjer, kad ministar Medved, po direktivi premijera Plenkovića, predsjednika Milanovića optuži za „uličarski govor“, a sam se – kao što je općepoznato – istakao kao jedan od kolovođa najvećeg udara s ulice na institucije države, onog pučistički dizajniranog braniteljskog šatora u Savskoj odakle su crno uniformirane skupine s plinskim bocama na gotovs jurišale na tadašnju vladu. Ili kad premijer pošalje svog mentora Vladimira Šeksa da šefa države napadne rijetko biranim riječima, nazivajući ga, doslovce, odvratnom huljom, propalicom i nitkovom, i javno najavljuje pokretanje postupka za utvrđivanje njegove nesposobnosti, a potom i smjenu.

Ili kad sam Andrej Plenković prizna da bi rado razgovarao o Milanovićevom opozivu kad bi za to imao dovoljno ruku u Saboru, pa će pokušati predsjednika osamiti i izolirati, njegove podržavatelje nazivajući „društvenim talogom“. Dok muljevite strukture klijentelizma i korupcije u vlastitoj stranci i HDZ-ovom dijelu svemira ostavlja nedirnutim. Ili kad šefa države optužuje da saborske zastupnike razgovorom pokušava pretvoriti u neke svoje žetončiće, a sam se u tome pokazao nenadmašnim nakon što je gotovo cijeli protekli mandat proveo oslanjajući na suspektno pribavljene žetone pokojnog Milana Bandića. Osuditi nepristojnost kao političko divljaštvo, ali se bratiti s banditizmom kao s vlastitom civilizacijom – to je i danas HDZ-ov modus vivendi. Zoran Milanović je brutalan? Jest, ali ni do koljena brutalnosti i besprizornosti koje vladaju Hrvatskom.


Bolji od Kurza

Ja sam, kao i uvijek, bio jasan, argumentiran, razgovijetan, uvjerljiv – tako je Andrej Plenković opisao svoje sudjelovanje na prošlotjednom virtualnom posijelu lidera zemalja Europske unije, samozatajno se kiteći: „Ja nastupam onako kako treba.“ Za razliku, valjda, od kancelara Kurza. Mediji su, naime, provalili da je u ključnoj temi summita – bistrenju katastrofalne situacije s opskrbom cjepivom protiv korone – Austrijanac imao žestok nastup. Ali njegov će hrvatski kolega reći da Kurz nije bio „ništa posebno žestok“, objašnjavajući da „svi na koncu u javnost puštaju interpretacije za koje misle da im mogu koristiti“. Osim njega, naravno! Super! Hrvatska se može dičiti da je vode ljudi navodno bolji od Kurza. Bez obzira na to što joj je procijepljenost stanovništva među najgorima u Europi, treća odozdol. U novi val korone zemlja je zaplovila s mutnim obećanjima, ali bez bilo kakve garancije da će se disbalansi u raspodjeli ispraviti. Europski su premijeri svoj sastanak okončali bez konkretnog dogovora. U zajedničkoj se izjavi spominje solidarnost, ali vrlo načelno. Kako se jedna navodno ozbiljna država mogla naći u situaciji da sada ovisi o milosti onih koji su se u osiguranju cjepiva pokazali uspješnijima i korona-turizmu hrvatskih građana u Srbiju? Zaista, prava je sreća da Hrvatska ima tako sposobnog i blistavog premijera!

Komentiraj