LIKOVNO POVEĆALO: Slojevit i očuđujući svijet skulpture Damira Mataušića

Kritička retrospektiva suvremenog hrvatskog kipara i medaljera Damira Mataušića u zagrebačkoj Modernoj galeriji može se razgledati do 25. listopada, prezentirana je u dvanaest dvorana prvog kata Vranyczanyjeve palače, a obuhvaća više od dvjesto ostvarenja Damira Mataušića nastalih od 1974. do 2020. godine. Njegov je opus važan zbog činjenice da je u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti malo sretnih skulptura i ambijentalnih kiparskih rješenja sakralne tematike (oltara, oltarnih križeva, križnog puta, moćnika i sl.), a jednako je tako rijetka vještina izrade medalja kao malih, čak filigranskih kiparskih mikrooblika.

Damir Mataušić (Zagreb, 1954.) diplomirao je na Kiparskom odsjeku ALU-a u Zagrebu 1979. u klasi prof. Želimira Janeša. Kao redovni profesor predaje Malu plastiku i medaljerstvo na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prvu medalju napravio je 1973. i od tada se intenzivno bavi medaljom i malom plastikom. Njegov opus čini preko 650 dvostrano kovanih medalja i malih plastika, a autor je više od 200 medalja kovanih u srebru i zlatu, 42 jubilarna apoena RH, 15 eura za Republiku Irsku, desetak rješenja godišnjih nagrada u kulturi, znanosti, javnom životu i sportu te niza dekanskih lanaca. Specijalizirao se izvodeći projekte u državnim kovnicama u Beču, Cardiffu i Budimpešti. O njegovu opusu izdane su tri monografije iz pera Feđe Vukića (1993.) i Bogdana Mesingera (1999. i 2010.). Radovi mu se nalaze u brojnim muzejskim i privatnim zbirkama kod nas i u inozemstvu te zbirkama medalja i numizmatike. Dobitnik je nagrada na natječajima u Austriji 2000. i Japanu 2001. godine.

Izložbu prati bogato ilustriran dvojezični katalog s uvodnim tekstom Branka Franceschija, ravnatelja Moderne galerije, i tekstom Tatijane Gareljić, muzejske savjetnice i autorice izložbe.

„Odlika Mataušićeva rada uporaba je više vrsta materijala u kojima dominiraju polirane kovine izvedene tehničkom preciznošću u inventivnim kompozicijama. Vrijednost njegova djela sintetizira povijesno i kulturno nasljeđe ne oduzimajući dignitet artističkom stvaralaštvu. Mataušićeva suptilna osobnost podjednako anticipira kompleksne suvremene umjetničke izazove, a rezultat je osebujni kiparski opus s etabliranim statusom u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti“, primijetila je autorica izložbe Tatijana Gareljić. Na kritičkoj retrospektivi predstavljen je „Mali i Veliki svijet“ Damira Mataušića. Od Livade do Oblaka i Neba, od ludističkog do duhovnog svijeta ovog svestranog kipara i medaljera, rasprostire se široki dijapazon njegovih oblikovnih mogućnosti. „Spajanjem naizgled nespojivih materijala, tehnika, likovnih rješenja i motiva nadahnuto proširuje mogućnosti plastičkog izričaja“, istaknula je Gareljić. Upravo je to ona komponenta koja vrsnog umjetnika razdvaja od općeg dosadnog prosjeka standardnih rješenja, posebice kada se radi o sakralnoj plastici i interijerima. Izvan ikakva narativnog sakralnog kiča i dekorativne dopadljivosti, Mataušić stvara interijere koji su blizu apstraktnoj i duhovnijoj slici Božjeg kraljevstva (oltarno raspelo u crkvi Sv. Augustina Kažotića u Zagrebu, 2009.; kapelica KBF– a u Đakovu, 2018.). Jednako tako postiže izvrsna rješenja u florealnoj i animalnoj skulpturi malog formata („Baccanalia“, 2010.), na zasadima europskog nadrealizma, s potrebnom dozom očuđenja i efektnog spajanja potpuno različitih materijala kroz mekane, organske forme. U njegovoj je kiparskoj genezi, bez dvojbe, oduševljenje modernim francuskim kiparom Antoineom Bourdelleom i konceptom tzv. pomične skulpture iz više dijelova, no Mataušić je te uzore prevladao, stvorivši vlastitu morfologiju.

„Medaljarstvo je izrazito osjetljiv medij likovnog izraza koji uz poslovično minuciozno preciznu mekoću oblikovanja i izvedbe te rafinman u korištenju i kombinaciji plemenitih kovina, svoju izražajnost najviše zasniva na suptilnom osjećaju za kreiranje svjetlosnih efekata koji u doživljaju i percepciji prave svu ključnu razliku između zanatskog i umjetničkog rada“, zapisao je Branko Franceschi, svjestan koliko je suvremena umjetnička praksa u nekim segmentima otišla u krajnosti, gdje se potpuno gubi smisao visoko njegovana umjetničkog zanata. „Mataušićev rad pokriva tri silnice društvene moći: financijsku, političku i duhovnu. Malo je umjetnika koji polazeći iz životnog iskustva obilježenog pragmatičnim djelovanjem tih silnica uspijevaju istaknuti poetsku razinu njihovog postojanja. Ako su nam već novac, rituali i vjera potrebni za suočavanje s neizvjesnostima egzistencije i izvjesnosti smrti, postojanje ljudi koji ih uspijevaju transformirati u estetski užitak, velika je i nezamjenjiva životna utjeha“, zamjećuje precizno Franceschi. I to su odlike kojima se nema što dodati.

Komentiraj