LIKOVNO POVEĆALO: Peruško Bogdanić – tihi analitičar kiparskih formi

U Zagrebu je u Orisu prošloga tjedna promovirana monografija istaknutog hrvatskog kipara Peruška Bogdanića, knjiga koju smo dugo čekali i koja je iznimno opsežno pripremana nekoliko godina. Opus Peruška Bogdanića jedna je od najintrigantnijih kiparskih dionica u suvremenoj hrvatskoj skulpturi. Za ovo divot-izdanje na skoro tri stotine stranica zaslužna je grafička dizajnerica Ana Zubić, koja je uz samog umjetnika ujedno bila i urednica knjige, a izdavač je ALU u Zagrebu na čelu s dekanom Tomislavom Buntakom.

Peruško Bogdanić (Stari Grad na Hvaru, 1949.) završio je 1976. ALU u Zagrebu (prof. Vjekoslav Rukljač), na kojoj je predavao od 1995., od 2007. u zvanju redovitoga profesora te bio dekan od 2012. do 2014. Od 1996. je mentor, a od 2002. umjetnički voditelj Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru; od 2020. professor emeritus. Stvorio je opus uglavnom u drvu i kamenu u kojem se, sažimajući formu u potrazi za mitskim praoblikom, „totemskom formom“ nadovezao na kasnomodernistički primarni, čisti oblik, uz simboličke odlike, često iz povijesnih i mitoloških izvora, no bez narativnih detalja bliskih postmoderni. Spojivši konstruktivistički pristup s asocijativnim, organskim oblicima, otvorio je nove puteve kiparskim tendencijama potkraj 20. stoljeća. Izlagao je na samostalnim (Hvar, Zagreb, Ljubljana, Minneapolis, Dubrovnik, Berlin, Detroit, Rovinj, Split, Beč, Rijeka, Klanjec, Skoplje) i brojnim skupnim izložbama. Sudjelovao na mnogim kiparskim simpozijima i natječajima za javnu skulpturu te izveo skulpture u Sisku („Bez jahača“, Park skulptura Željezare Sisak, 1983. i „Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima“, 1999), Zagrebu („Povratak barbara“, Grad mladih, 1986), Kostanjevici na Krki („Venecija“, 1988), Edinburghu („Lice izgubljene bitke“, 1989), Labinu („Keopsov san“, 1989. i „Putovanje barbara“, „Bijela cesta“, 2001) i Poreču („Prvi heretik“, 1995. i „Kip od kiše“, 2006).

Autor glavnog teksta u monografiji Ive Šimat Banov smatra kako nema ničega nedovršenog u djelu Peruška Bogdanića i kako je ono „ljekovito suzdržano“, jednostavno i čisto u formama i konceptu, bez krize kiparskog jezika: „Kod Peruška je minimalizam funkcionalna premosnica, a ne cilj djela, a jednako tako i umjetnikovu mediteranizmu treba pristupiti oprezno kao odrednici – više na tragu vitalizma.“ Osim što ga Šimat Banov dislocira iz postmodernog iskustva, Peruškovo je kiparstvo značajno po tomu što kod njega koncept nikada nije išao ispred djela, nije „vrištao“ izvan forme, već ga nalazimo u nekom skrivenom planu; osjećamo kako se ideja i oblik skladno poklapaju.

U knjizi su sabrani i značajni predgovori kolega koji su pisali o Perušku, poput Zvonka Makovića, Tonka Maroevića, Mladena Lučića, Michaela Haerdtera, Enesa Quiena, Milana Bešlića i potpisnice ove kolumne. Svi smo mi u nekom trenutku transgeneracijski snažno prepoznali kvalitetu i razinu ovog kipara, koji se, jednako tako, nikada nije dodvoravao kritici. Umjesto Tonka Maroevića, na promociji je sudjelovao Branko Franceschi koji je u više navrata istaknuo bezvremeni i anti-trendovski značaj opusa Peruška Bogdanića.

Zvonko Maković je među prvima, još 1980. godine, napisao za Peruška kako „superiorno vlada kiparskim medijem“, označujući ga kao analitičara forme, da bi u predgovoru iz 1990. potvrdio ranija zapažanja, ukazujući na tzv. organski minimalizam ovog opusa gdje je „umekšani minimalizam prerastao u vitalne forme, uz iznenadne pomake u ritmu, hinjenoj grešci u modeliranju, finom otklonu od harmonične proporcije“, što je sve ovom kiparstvu dalo dvoznačnu i dvosmislenu slojevitost tumačenja. Tonko Maroević prvi zapaža 1980. godine arhetipsku pojavnost u skulpturama i crtežima Peruška Bogdanića: „Asocijativno se dodirujući s oblicima iz svakodnevice, njegovi oblici ne nastoje oko prepoznatljivosti, to jest metaforičkih konotacija, nego teže učinku neke rudimentarne, neizmjenjive i nezamjenjive figure. Riječ je o svojevrsnim primarnim strukturama u kojima je svaki član samostojan i dovršen, a istovremeno upotrebljiv u složenoj kombinatorici elemenata. Dakle, svaki Bogdanićev kip je najprije monem i morfem, a zatim slog ili zglob cjelovitog kiparskog sustava.“

Štoviše, bez obzira na odabir materijala, Peruško je sva ova desetljeća u kontinuitetu stvarao oblike koji su zapravo bili bliži konceptu Arte Povera, ali je čuvao lirsku dimenziju skulpture. Jednostavne i rudimentarne, ali nimalo arhaične, njegove su drvene skulpture ostale bliske prirodi i organičnosti, kao da ih je kipar tek malo „popravio“ i doradio, i gdje nota rustičnosti ne prelazi u grubost. One tako mogu biti totemi, putokazi u prirodi, okamenjena ili odrvenjena mitološka bića iz pravremena ili, u apstraktnijoj varijanti, mogu upućivati na sile života: od pulsiranja, svijanja, stezanja, sušenja ili propadanja „drveta života“ kao emanacije životne energije, ali i alegorijskih značenja motiva ruke. U pojedinim ćemo kipovima prepoznati decentne staroegipatske i antičke utjecaje, od proporcija do načina oblikovanja. No nikada nećemo moći reći kako je Peruško „posudio“ ideju od nekoga drugoga, primjerice, svojih velikih prethodnika – on se morfološki i konceptualno davno odmaknuo od zahtjevne i opterećujuće blizine Slavomira Drinkovića, Ljube de Karine ili Kuzme Kovačića i u tome se svi kritičari i kustosi unisono slažu. U tom kiparskom opusu naprosto nema slabih točaka, ponavljanja ili oslabljenog govora formi.

Komentiraj