Nedavno je u Zagrebu promovirana monografija umjetnice koja zaista zaslužuje dobiti takvo značajno izdanje, kao prva autorica ambijenata u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti. Ljerka Šibenik, istinski inovativna umjetnica koja u drugoj polovici 60-ih godina 20. stoljeća prva radi ambijente s objektima i crnim svjetlom u prostoru zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti, imala je poseban status među kolegama jer je svojim prostornim rješenjima otvorila vrata gotovo svim kasnijim radovima tog tipa. Međutim, bez obzira na kultni status među umjetnicima (Šutej, Picelj, grupa EXAT – da spomenem najvažnije), njezino rijetko kasnije pojavljivanje na izložbenoj sceni dovelo je do toga da danas za nju zna mali broj mlađih umjetnika i kustosa, a neki drugi tu su njezinu poziciju „svjesne nevidljivosti“ dobrano iskoristili da kopiraju i kradu neka njezina umjetnička rješenja – jer su računali na njezinu šutnju i nezainteresiranost.

Monografiju od 223 stranice potpisuje ugledni kolega Ješa Denegri, izdavač je Skener studio iz Zagreba, urednik knjige je Mladen Galić koji je napravio i grafičko-likovno oblikovanje, tehnički urednik Dragi Savićević, a prijevod na engleski potpisuje Ana Janković. Obilje fotografskog i dokumentarnog materijala vrijedna je sastavnica monografije, prema kojoj se može vidjeti koliko je tijekom 60-ih i 70-ih godina Ljerka Šibenik bila cijenjena u krugovima naših i inozemnih inovativnih umjetnika te na kojim je sve važnim inozemnim izložbama tada predstavljala suvremenu jugoslavensku umjetnost.

Ljerka Šibenik (Zagreb, 1935.) diplomirala je slikarstvo 1962. godine na ALU u Zagrebu; pohađala Majstorsku radionicu K. Hegedušića (1962.-64.). Bila je voditeljica zagrebačke Galerije Nova (1975.-2003.) u kojoj je predstavljala mlade umjetnike avangardnih usmjerenja i autore starijega naraštaja čiji se rad veže uz inovacije u umjetničkom kontekstu.

Pripadnica drugoga naraštaja hrvatskih avangardnih umjetnika, istraživala je stvaranje kompleksnih struktura i ambijenata (Crni objekt 2, 1968), a istodobno radila intenzivno obojene objekte minimalistički koncipiranih oblika (objekti iz 1967., Mini reljef, 1968). Među prvima je za objekte i ambijente u hrvatskoj umjetnosti počela koristiti pleksiglas i crno svjetlo, odmah nakon Aleksandra Srneca i Andrije Mutnjakovića, dok je po korištenju fluorescentnih boja – ali i pastelnih tonova ružičaste boje – predvodnica u svojoj generaciji umjetnika.

U početku pod utjecajem tradicije apstraktnog slikarstva tvrdih rubova (Hard Edge Painting), Ljerka Šibenik teži čistoći likovne kompozicije, ali u okvirima geometrije i organičkog, s bojom kao osnovnim izražajnim sredstvom i elementom kompozicije. Uz supruga Mladena Galića, Ljerka Šibenik prva dosljedno istražuje ideju širenja prema slici-objektu i skulpturi-objektu u našoj umjetnosti tog vremena, što Ješa Denegri iscrpno analizira i kontekstualizira u tekstu u okvirima svjetske umjetnosti tog doba.

Ljerka Šibenik svojim je ambijentima utjecala kasnije na niz hrvatskih umjetnika, kao i na današnje mlade generacije koje više i ne znaju za genezu nekih ideja, preuzetih od svojih profesora i mentora, a koje su i oni bez dvojbe baštinili od Ljerke Šibenik. Naime, njezin „Crni ambijent s devet longitudinalnih elemenata“ i „Crni ambijent s jednim longitudinalnim elementom“ (1968.) prva su dva realizirana ambijenta u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti u kojima koristi mogućnosti dnevnog svjetla, ali i UV lampi koje funkcioniraju u zamračenoj galeriji i pomoću kojih ambijent gubi granice stvarnog prostora, uvodeći element iluzionizma. S ambijentima Ljerke Šibenik prvi put se u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti ostvaruje vrsta djela ne samo cjelovitog obuhvaćanja prostora, nego je u tim djelima dovedena do krajnosti sinteza prvih slika geometrijske apstrakcije EXAT-ovskog razdoblja i ujedno je nagoviješten problem dematerijalizacije estetskog predmeta, što će bitno obilježiti umjetnička kretanja početkom 70-ih godina. Stoga ova monografija ima posebnu historiografsku opravdanost.