Svakog ljeta u Rovinju se održavaju dvije izložbene manifestacije koje već desetljećima daju poseban ugođaj rovinjskom srpnju i kolovozu te okupljaju veliki broj likovnih umjetnika, no posljednjih se godina mogu čuti opravdani prigovori kako su obje izložbe postale nešto što se odvija pukim automatizmom i kako više nema onog prvotnog naboja, opravdanja za njih i međusobnog druženja umjetnika.

No ove je godine obje likovne manifestacije obilježio odlazak njihova osnivača, istaknutog slikara Brune Mascarellija (Sarajevo, 1926.-Rovinj, 2019.) pa su obje izložbe bile posvećene upravo njemu. Naime, početkom pedesetih godina 20. stoljeća u poratni napušteni Rovinj pristižu brojni likovni umjetnici poput Brune Mascarellija, Zore Matić, Miljenka Stančića, Josipa Vanište, Ljube Ivančića i Slobodana Vuličevića te formiraju tzv. rovinjsku školu ili koloniju, kako se često navodi u literaturi. Međutim, upravo je Bruno Mascarelli 1953. godine utemeljio skupnu izložbu Likovnu koloniju, na kojoj su izlagali najveći umjetnici bivše države, dok je 1967. osnovana tzv. Umjetnička kolonija Grisia, kada su članovi Likovne kolonije osim izlaganja u rovinjskom Muzeju prepoznali potrebu osnivanja prodajne jednodnevne izložbe Ex tempore u ulici Grisia, u kojoj su slikari stanovali i imali svoje atelijere. Za razliku od Likovne kolonije, Grisia je otvorila mogućnost da na njoj sudjeluju samouki umjetnici, što se međutim s desetljećima opasno prometnulo u prevlast amaterizma i praktički prodaje suvenira i „điđa“, radi čega su se u zadnjih nekoliko godina pobunili ne samo rovinjski umjetnici i njihovi kolege iz drugih gradova, već i sami stanovnici Rovinja koji žele sačuvati visoku razinu ove izložbene ljetne manifestacije, bez obzira na njezin pomalo pučki i sajamski karakter; naime, kao nagradu su umjetnici na poklon dobivali kolut sira i cijeli pršut te bi se feštalo dugo u noć. Manifestacija koja se prve nedjelje u kolovozu sve više pretvarala u prodavanje suvenira, a sve manje u umjetnički događaj i druženje umjetnika bila je u objektivnoj opasnosti od gašenja. Međutim, upravo je ove godine, nakon smrti Brune Mascarellija u srpnju, u Muzeju grada Rovinja ozbiljno shvaćena ta situacija pa je u dogovoru s Muzejskim vijećem nova v.d. ravnateljica Tajana Ujčić predložila da se na Grisiji utemelje dvije jednakovrijedne Otkupne nagrade Muzeja u čast najznačajnijim rovinjskim umjetnicima, starosjediocima i pokretačima umjetničkog života, Mascarelliju i Vuličeviću pa su tako dvije otkupne nagrade trajno nazvane prema njima. Ove godine zaslužili su ih slikari Robert Pauletta i Nikola Ražov, a nagradu Maistre d.d. dobio je slikar Bojan Šumonja.

Što se tiče skupne izložbe Likovne kolonije koja se tradicionalno održava u drugoj polovici srpnja u Muzeju grada Rovinja, ona bez obzira na visoku umjetničku razinu prispjelih djela akademskih umjetnika iz Rovinja i cijele Hrvatske također funkcionira po već uhodanom automatizmu, gdje se na poziv odazovu umjetnici za izlaganje, uz nadu da će upravo njihovo djelo biti otkupljeno za fundus Muzeja. Nekako se i ovdje izgubio naboj, veselje i motivacija, a umjetnicima je ipak važno da budu radi biografije prisutni na Likovnoj koloniji i dobiju šansu za izlaganje. Sve u svemu – letargija i pomalo apatija, bez obzira na to što su i ove godine nagrade dodijeljene zaista radovima kvalitetnih umjetnika; od Nine Murtić, Matka Trebotića, Lidije Šeler i Aleksandre Orlić, čime se čak prekinuo niz da se nagrade gotovo uvijek dodjeljuju istim lokalnim imenima, bez obzira na to što ih cijenimo kao umjetnike.

Kako bi se ovim manifestacijama vratilo malo života, spontanosti i motivacije, zapravo nužnih komponenti za dobro umjetničko stvaranje, u Muzeju su odlučili da se iduće godine za obje izložbe uvedu konkretne promjene u konceptu, na tragu ishodišta. Tako bismo ponovno dobili djela koja su možda inspirirana rovinjskim urbanim vizurama ili situacijama, a umjetnici ne bi tek doputovali da na jedan dan pokažu svoja djela koja nemaju veze s Rovinjom. I otkup za Muzej dobio bi drugačiji karakter, a ne bi se moralo godišnje otkupljivati prema uhodanoj špranci, bez obzira na dobar izbor djela za fundus Muzeja. Svi bi nekako opuštenije dijelili taj sir i pršut na zajedničkom proglašenju pobjednika! Ne bi bili oštećeni niti samouki umjetnici jer bi se i njima ostavio prostor, ali najljepša rovinjska ulica Grisia više ne bi izgledala kao vašar tih dana u kolovozu. Poznato je kako je bivši legendarni ravnatelj rovinjskog muzeja Argeo Curto u počecima svoje karijere hodao s policajcem po Grisiji i tko ne bi udovoljavao umjetničkim standardima kolonije, bio bi zamoljen da se makne sa svojim „điđama“. Tako nešto bi nam i danas ponovno bilo potrebno, jer neki razumiju samo jezik sile i zabrane. Čak i u umjetnosti. I sigurna sam da bi se s time složili svi osnivači Kolonije, od Zore Matić do Mascarellija i Vuličevića.