Juraj Vuglač

LIKOVNO POVEĆALO Kako su dokinute utopije, a sačuvani kolektivni snovi

Martina Grlić (Zagreb, 1982.) još je jedna u recentnom nizu vrlo zanimljivih i kvalitetnih slikarica i slikara mlađe generacije koji svoje viđenje svijeta vežu uz tzv. realistički pristup stvarnosti. U razgovorima sa slikarima njezine generacije mnogi ističu kako privatno bez sumnje vole apstrakciju, ali smatraju da u današnje doba kaotičnih vizualnih poruka kojima smo bombardirani iz svih tiskanih i virtualnih medija ‘’klasična’’ slika bolje i preciznije prenosi poruku/emociju promatraču.

Martina Grlić diplomirala je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2009. godine, gdje je polazila slikarsku klasu prof. Zlatka Kesera, s mentorom prof. Dujem Jurićem na diplomskom, a od 2010. aktivno sudjeluje na hrvatskoj likovnoj sceni. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, njezine su slike uvrštavane i selektirane u važne tematske skupne izložbe, a 2012. godine dobila je 1. Nagradu Erste banke za mladog umjetnika (Novi fragmenti 8).

Na izložbi u galeriji Kranjčar u Zagrebu izložila je novi ciklus slika „Kolektivni snovi“, u kojemu se bavi temom promjena što su se dogodile u postsocijalističkom društvu. Osobna i koletivna sjećanja iz doba socijalizma, vremena kad su se naše generacije formirale, umjetnicu zanimaju kroz prizmu kolektivnih rituala i običaja, ali i individualne identifikacije s nekim simbolima i mitovima. Štoviše, njezina generacija nije upoznala neke negativne elemente tog društvenog sistema pa ih je sklona vidjeti kroz romantično-revolucionarnu prizmu i evociranje pozitivnog društvenog zajedništva. Tako su predlošci za njezine slike većinom fotografije iz razdoblja socijalizma koje je pronašla u starim časopisima i na internetu, međutim, kroz slikarski postupak mijenja njihovo izvorno značenje. Prikazujući motive političkih/partijskih sastanaka, sletova, omladinskih druženja, društvenih plesova na izletima, slikarica im mijenja atmosferu i kontekst značenja: to nije evociranje prošlosti, niti njezino uzdizanje na pijedestal, nego analiza koliko duhovi prošlosti imaju funkciju u našem današnjem životu. Na crno-bijelim slikama kao da zaista vidimo duhove ljudi, neku paralelnu stvarnost koju ne možemo dodirnuti i koja je zapravo ‘’prošlo svršeno vrijeme’’, ali i dalje lebdi nad nama. Ona ne postoji u stvarnosti, ali još uvijek opstaje u kolektivnim snovima. Tom dojmu pogoduje i zatamnjena okolina i pozadina na slikama, svi prizori djeluju kao noćni, nema dnevne svjetlosti i sunca. Turobna atmosfera, s osvjetljenjem koje sugerira dimenziju tjeskobe i lagane jeze (poput „Vještica iz Blaira“ ili atmosfere iz Lovecraftovih priča), nadjačat će element romantičnih okupljanja i slavljenja zajedništva. Ove slike u promatraču izazivaju vrlo podvojene emocije, između nostalgije i strave. Na drugo gledanje jasno nam je da su na slikama već mrtvi ljudi, čije je sudbine odredio socijalizam i razvidno je da su neki bili iskreno sretni, a drugi sustavno idoktrinirani ‘’srećom’’. Rekla bih da umjetnica na jednoj razini također komentira dobro osmišljen utopijski projekt ‘’bratstva i jedinstva’’ koji je propao i koji ljudi na ovim prostorima nisu bili u stanju sačuvati. Jedina slika na kojoj se javlja crvena boja jest motiv rakete oko koje omladinci plešu: je li to metafora prolaska kroz vrijeme, u sadašnjost ili tek pomalo ironično referiranje na slavljenje raketnog programa bivšeg društveno-političkog sustava? Jesu li tada mladi ljudi bili svjesni da plešu oko oružja za (samo)uništenje? Nižu se pitanja i dileme, a niti danas nismo u boljoj poziciji jer na svijetu stalno netko ratuje.

Slike Martine Grlić možemo promatrati kroz nekoliko razina značenja i neupitno je da nose snažnu i potresnu simboliku. Njezino slikarstvo nije sadržajno i emotivno prazno, niti slijedi bilo kakav dominantan trend. Vrijeme ove mlade umjetnice tek dolazi, no već sada njezin opus zaslužuje našu pažnju.

Komentiraj