Petar Glebov/PIXSELL

‘Lijepo je kao glumac i autor stvoriti predstavu’

Predstava „Voliš li me?“ premijerno će se izvesti 8. studenoga, u Studiu EXIT, Gundulićeva 37, drugoj sceni Teatra Exit. Predstava je nastala u produkciji Teatra Exit i Zagrebačkoga glumačkog ateljea koji vodi glumica Vesna Tominac Matačić. Ona u predstavi i igra, uz slovenskoga glumca Žigu Čamernika, a braća Janez i Andrej Vajevac su redatelj, odnosno dramaturg. Vesna Tominac Matačić dala je kraći intervju.

NACIONAL: Kako je zamišljena predstava? Što je bila inspiracija za tekst i koliko je riječ o improvizaciji?

Najjednostavnije rečeno, to je igra jednog tipičnog bračnog para kroz dugo razdoblje njihove veze od prve zaljubljenosti preko kriza i rastave do, uvjetno rečeno, zrelosti. Na tom putu prolaze kroz uobičajene izazove. Sama priča je ogoljena u svojoj jednostavnosti, svakodnevnosti, namjerni ples na rubu stereotipa. Kao, uostalom, i ljubav koja je u svom značenju u tolikoj mjeri zagađena profanošću.

Predstava i tekst su nastali na temelju aktivne analize kroz proces improvizacije. U improvizaciju smo se upuštali prema unaprijed dogovorenim tematskim okvirima slušajući prirodu vlastitoga instrumenta. Kako se gradila, predstava je zadobivala sve čvršće konture. Putem se čistila, ono suvišno prirodno je odumiralo, a gradilo se novo. Sa svakom novom izvedbom susrećemo se s posve novim i specifičnim datim okolnostima. Date okolnosti su sve ono što možemo percipirati pomoću naših pet osjetila, ali i ono što je unutar nas, s čime smo ustali toga dana, s čime smo došli na scenu, što nam leži na srcu. Date su okolnosti uvijek drukčije jer svaki je trenutak života jedinstven u svojoj neponovljivosti, a glumac ih je svjestan i ne bježi od njih, već ih uvažava i prihvaća tijekom igre.

Tema je ljubav. Nitko od nas nije imun na tu temu i svatko ima svoju priču. Svi smo manje ili više prozreli obmanu romantične ljubavi, ali kako se nosimo s tim iskustvom i kako nas je ono unaprijedilo? Zatim, tema je to koja uključuje sve, ne samo naše najbliže s kojima dijelimo ljubav ili njezin nedostatak, već i mnogo šire. Na koncu, nemoguće je baviti se tom temom, a da vas ona nepogrešivo ne usmjeri prema vama samima i odnosu do samih sebe. Pitanje „Voliš li me”, stoga, svojevrsni je bumerang koji se nepogrešivo vraća postavljaču. Ali unatoč „ozbiljnosti” teme na prvi pogled i načina igre ili baš upravo zbog toga predstava se kroz proces sama prirodno svrstala u žanr komedije.

NACIONAL: Koliko sam shvatila, to je autorski tekst, a zanimljivo je da ne postoji ni redatelj ni kostimograf niti scenograf, već ste sve ogolili i postoje samo dva glumca. Zašto?

Točno. Ne postoje u onom uobičajenom smislu. Ovdje su i režija i scena isključivo u službi glumaca, što je u konvencionalnim projektima najčešće obrnut slučaj – glumci su u službi ideje autora ili redatelja, pri čemu se čak u takvim slučajevima glumci najčešće i ne ubrajaju u autore. Janez i Andrej svu su svoju pažnju usmjerili u kreaciju glumaca na sceni koja je, budući da proizlazi iz čiste prirode, uvijek adekvatan odgovor na svako pitanje koje scena postavlja. Bez ambicija, bez straha od neuspjeha i s vjerom u istinitost jer istinitost i jest jedini relevantan glumački kriterij. Zato je glumac na sceni ogoljen. U prvom je planu ono što nosi u sebi, sve vanjsko je u tom kontekstu suvišno, predmeti su tu, ali ne igraju ulogu, oni su živi ako ih mi oživimo.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje sa slovenskim kolegama?

S braćom Vajevec, Janezom i Andrejem, surađujem još od davnog vremena svog studija. Znate, Janez je nakon završene akademije u Ljubljani godine proveo u studiju velikoga Leeja Strasberga u New Yorku, uz Domenica De Faziu, Geraldine Barron, Eda Mitchela, Bena Piazzu, Ala Morgensona i mnoge druge zvijezde i bio je član Strasbergove osobne majstorske radionice. U tim godinama pridružio mu se i brat Andrej. Kad su se vratili u Sloveniju otvorili su vlastiti studio i posvetili se glumačkoj pedagogiji. Paralelno s njima radili su i s nama ovdje u Zagrebu i mnogi su naši kolege prošli kroz studio i učili od njih. Njihovo je iskustvo, znanje ali iznad svega mudrost za mene još uvijek nepregledni. Sve ove godine i dalje aktivno treniram s njima. Oduvijek sam željela s njima napraviti predstavu na ovaj način i napokon su za to sazreli uvjeti. Žiga je vrlo aktivan član njihova studija u Ljubljani i drag mi partner na sceni pa sam i njega pozvala na suradnju.

NACIONAL: Predstava ima samo dva glumca, a vi ste se već skoro pa specijalizirali za intimne predstave – osim monodrame ‘’Ja koja imam nevinije ruke’’, igrali ste i u ‘’Glembajevima’’, gdje su uz vas još samo dva glumca. Što vas privlači takvim formama?

Male forme su nužnost nezavisne produkcije. Kad nemate svoju scenu, svoj ansambl, ni svoje zaposlenike, a o novcu da i ne govorim, jedino što možete jesu male, ili čak „mikro” forme. Monodramu je teže igrati, ali ju je neusporedivo lakše producirati od predstave s više glumaca. „Glembajevi” su bili projekt koji je inicirao pokojni Željko Senečić i on je započeo produkciju a ja sam sa ZGA samo uskočila u trenutku krize jer sam bila dio ansambla. „Ja koja imam nevinije ruke” je projekt koji sam inicirala kad ništa drugo nisam radila i to je zaista bio jedini način da „dobijem ulogu”. Na tom sam projektu puno naučila a najvažnije – nitko mi ne treba ništa dati, sve mogu i sama. Lijepo je biti dijelom ansambla i igrati velike predstave, ali je lijepo i stati u poziciju autora unatoč svim odgovornostima i rizicima i reći nešto u svoje ime, pa makar i samo glumom.

NACIONAL: Pretpostavljam da glumac nema često prigodu raditi predstavu sam. Zašto ste to željeli?

Glumci koji su dio kazališnog ansambla vjerojatno nemaju često tu priliku, ali mi koji smo slobodni umjetnici nemamo često priliku igrati velike predstave i biti dio ansambla. Da bih uopće igrala trebam si sama stvoriti uvjete za to. Koliko će suradnika biti uključeno u projekt određuje, prije svega, limit budžeta. Ja sam sretna jer sam okružena suradnicima koji ne postavljaju uvjete već naprotiv, poklanjaju svoj rad i trud za simboličnu ili nikakvu naknadu. Imati takve ljude oko sebe veliki je blagoslov i bez njih ne bi bilo ni predstave. Iskreno sam ganuta njihovom velikodušnošću. Dobar je osjećaj završiti započet posao, iz ničega stvoriti predstavu.

Komentiraj