Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u utorak je za nacional.hr komentirao povijest napada Rusije na Gruziju 2008. godine, usporedivši to s napadom na Donbas.

“Prije 14 godina, sredinom kolovoza 2008. godine Ruska Federacija počela je prvi rat u 21. stoljeću i to protiv Gruzije. Ta zemlja s manje od 4 milijuna stanovnika nije mogla biti neka opasnost za teritorijalnu cjelovitost Ruske Federacije, ali Moskva je odlučila kazniti Tbilisi zbog političkog izbora i euro-atlantskog pravca razvoja države da postane članica NATO-a. Kremlj je smatrao, ako neka od republika bivšeg Sovjetskog Saveza ne želi biti najbolji prijatelj Rusije, onda zbog toga mora mora biti uništena – ako ne politički, onda vojno. Moskva to sada zove ‘demilitarizacijom’ i ‘denacifikacijom'”, piše Levčenko.

Dodaje da je Gruzija, u civilizacijskom pogledu, starija država od Moskve, a gruzijski je narod postao kršćanskim i pravoslavnim još 330 godine. “Tako su već u 5-6 st. na teritoriju suvremene Gruzije bilo dvije države – Kolhida u zapadnom dijelu i Iberija u istočnom. Sjećamo se grčke mitologije o Argonautima, koji su krenuli u potragu za zlatnim runom baš u Kolhidu. Zanimljivo je to što je sada na Iberijskom poluotoku, gdje su smještene Španjolska i Portugal, jedan od domicilnih naroda poluotoka Baski govore jezik, koji je dosta blizak gruzijskom. Ali, ova poveznica nije još do kraja istražena. Smatra se da je teritorij istočne Gruzije (regija Kahetija) pradomovina grožđa i prvog vina na svijetu. Tako da su se s ovog prostora prije mnogo tisuća godina grožđe i vino počeli  širiti svijetom. Ako su prve države u Gruziji postojale prije 2600 godina, Moskva (osnovana 1147 g.) je svoju samostalnost u obliku podređene kneževine dobila tek krajem 13. st. i to u okviru države Mongola i Tatara Zlatna Horda sa centrom u gradu Saraj, koji je smješten na središnjem dijelu rijeke Volge”, nastavlja Levčenko.

Ističe da je Moskva sebe uvijek željela predstavljati kao dio Kijevske države Rus. “Ali, ovu tezu smišljenu u Peterburgu (koji je osnovan 1703. godine) sredinom 18. st. nitko od ozbiljnih europskih povjesničara ne prihvaća. Prostor Moskve uvijek je bio naseljen lokalnima plemenima finsko-ugarskog porijekla, gdje Slaveni s teritorija Poljske doseljavaju tek u 8. st. Kijev, kao pradomovina balkanskih Slavena, a također Čeha i Slovaka, smatrao je ovu regiju kao podređenu i nikako ne kao prostor svojih sunarodnjaka. Tako je Gruzija imala svoju državnost 1800 godina ranije nego Moskva, a Kremlj je 2008. godine krenuo u invaziju na stari narod  koji je svoju budućnost vidio u zajedničkom euroatlantskom prostoru. Gruzijski narod prihvatio je kršćanstvo 330 godine, a dvjesto godina kasnije već je imao svoju neovisnu pravoslavnu crkvu. Moskva je, realno, prihvatila ideje Krista 800-900 godina kasnije od Gruzijaca”, piše.

Bivši ukrajinski veleposlanik podsjeća da je Rusija 1801. godine pokorila Gruziju, a trideset godina kasnije stara Gruzijska pravoslavna crkva faktički je postala, odlukama iz Peterburga, dio Ruske pravoslavne crkve. “Od 1917. do 1921. godine, nakon pada Ruskog carstva, Gruzija je vratila svoju državnu neovisnost. Godine 1917. bila je vraćena i autokefalija Gruzijske pravoslavne crkve. Crvena Armija 1921. godine upala je u Gruziju i pokorila cijelu zemlju, koja je bila primorana postati dijelom Sovjetskog Saveza. Moskva je tada nametnula odluku – da dio gruzijskog teritorija, gdje su stanovali Osetine miješani s domaćima Gruzijcima, postane Južno Osetinska autonomna oblast. Preko osetinskog nacionalnog čimbenika Moskva je odlučila imati još jedan faktor utjecaja na Tbilisi i njegovu politiku. Također, u sastav Gruzije bila je uvedena Abhazija kao autonomna republika. Tamo su Gruzijci i Abhazi bili su gotovo u istom  broju,  s nešto više Gruzijaca. U Abhaziji je također dosta Armenaca koji su tamo doselili još u doba Otomanskog carstva. Kad je Gruzija proglasila svoju neovisnost poslije raspada bivšeg SSSR-a 1991 godine, Južna Osetija i Abhazija izjavile su da žele izaći iz sastava Gruzije i pokrenuli građanski rat. Osetija je odmah počela dobivati potporu od susjedne Sjeverne Osetije, koja je autonomna republika u sastavu Ruske Federacije, a ruska vojska podržala je pobunu Abhaza i Armenaca u Abhaziji. Tako je gruzijska armija počela gubiti bitke i teritorije. Rezultat je bio taj da je veći dio Abhazije i Južne Osetije bio izuzet iz državno-pravnog polja Gruzije. Tamo su ušli mirotvorci, i to vojnici Ruske Federacije. Odmah je počeo proces dodjeljivanja ruskog državljanstva stanovnicima separatističkih regija. Tako je početkom 2008. godine, prije ruske vojne agresije na Gruziju, već 90% stanovnika imalo rusko državljanstvo. Po takvoj shemi Moskva je krenula i na Donbasu. Počela je na privremeno okupiranim područjima dodjeljivati rusko državljanstvo, navodno kao akt humanitarnog prava, da bi kasnije Kremlj izjavio da će štititi ruski državljane na Donbasu od navodne agresije od strane Kijeva”, ističe.

Levčenko nastavlja da u travnju 2008. godine, na summitu NATO-a u Bukurešttu, Gruzija i Ukrajina nisu dobile ‘zeleno svjetlo’ za buduće članstvo u Alijansi. “Tada je Putin postavio ultimatum Angeli Merkel i Nicolasu Sarkozyju koji su ga prihvatili, a za četiri mjeseca Ruska Federacija je napala Gruziju, navodno u samoobrani. Nakon vojne provokacije u Južnoj Osetiji, na koju je odgovorila gruzijska vojska, ruska armija krenula je u napad u pravcu Tbilisija i na prostoru Abhazije i zapadne Gruzije. Rusi su brzo zauzeli niz teritorija i bili su u okolici glavnog grada, kada su, uz posredovanje istog tog Sarkozyja, krenuli u pregovore. Tako je nakon ovih ratnih zbivanja Rusija zauzela cijeli teritorij Abhazije i Južne Osetije i priznala njihovu samostalnost. Poslije ratnih događanja ekonomija ovih dvaju tvorevina stagnirala je i dobiva ogromne dotacije iz ruskog proračuna. Njih su također priznali ruski međunarodni sateliti Nikaragva, Sirija, Venezuela. Isti scenarij Moskva je napravila i na Donbasu, samo što ukrajinska vojska nije odgovarala na ruske provokacije, a onda je Kremlj odlučio krenuti u napad priznavši samostalnost takozvanih Donjecke i Luganske republike i također prinudivši Siriju, Nikaragvu i Sjevernu Koreju da priznaju ove nezakonite tvorevine. Sada, na okupiranom Donbasu svi muškarci koji su primili rusko državljanstvo, već su od prvog dana napada na Kijev bili mobilizirani u vojsku separatista i Ruske Federacije. Veliki broj njih ubila je ukrajinska vojska, zato sada tamo mobiliziraju bilo koga u dobi od 18 do 65 godina. Tako je ruski svijet Donbasu donio rat, suze i uništenje. A službeni Tbilisi čeka poziv za učlanjenje u NATO, ali se ne želi priključiti europskim sankcijama. U Gruziji je sada puno ruskih turista i to, po mišljenju Tbilisija, donosi značajan novac, zaboravivši da to može donijeti i gubitak državnosti”, zaključio je Levčenko.