Levčenko: “Putin se kao politički narkoman drži svoje predsjedničke fotelje do kraja!”

Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u subotu je za nacional.hr analizirao ruskog i bjeloruskog predsjednika, Vladimira Putina i Aleksandra Lukašenka, koje naziva modernim Führerom i Duceom. Također, dotakao se i Aleksandra Dugina, koji je u Moskvi organizirao tzv. ‘kulturni front’.

“Vladimir Putin i Aleksandar Lukašenko postali su suvremeni Führer i Duce. Sredinom i krajem tridesetih godina i prvoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća Adolf Hitler i Benito Mussolini bili su saveznici strateškog značaja, iako je svaki pazio na svoje interese u realizaciji agresivne i osvajačke politike. To je bila sprega njemačkih nacista i talijanskih fašista koji su sanjali Treći Reich i Veliku Italiju. Dvanaest godina strateške suradnje i na kraju – u travnju 1945. godine obojica su završila kako treba. Adolf sa metkom u glavi, a Benito sa omčom oko vrata i nogu”, podsjeća Levčenko.

Dodaje da je Putin u društveni život Ruske Federacije praktički uveo neofašističku ideologiju rusizma koja je bazirana na tezama razvoja ruskog svijeta, euro-azijskog puta Rusije i kategoriji nadmoći ruske nacije nad drugim europskim narodima, posebno zapadnima, koje Kremlj smatra, ne zna se zašto, na granici izumiranja u fizičkom smislu i potpunog moralnog i kulturnog propadanja.

“Moskva je u glave ruskih građana utuvila nekakvu njihovu posebnost i misiju koju oni navodno moraju pokazati cijelom svijetu. To je vrlo blizu koncepcije nebeskog naroda i moralne i kulturne dominacije nad susjednim nacijama, što su izmislili ruski šovinisti. U razumijevanju ove ideologije to znači da ovi narodi moraju biti pokoreni. Ustvari, to je čisti fašizam – kad svoj narod staviš puno iznad svih ostalih, a svi drugi moraju biti pokoreni vojno (agresivni ratovi), politički (pripajanja tuđih teritorija Ruskoj Federaciji) i kulturno (potpuna rusifikacija i nametanja korištenja ruskog jezika i sustava vrijednosti). Jedan od ideologa ruskog fašizma je filozof Aleksandar Dugin, koji se nedavno usudio poslati krivenu prijetnju Putinu, nakon što je ruska vojske izgubila ukrajinski grad Herson. Sada je Dugin u Moskvi organizirao tzv. ‘kulturni front’ s ciljem ‘borbe s antiRusijom unutar Rusije'”, piše Levčenko.

Dodaje da u spomenuti fron Dugin, uz pomoć Kremlja, želi uvući poznate ruske kulturne i znanstvene djelatnike koji su opsjednuti idejom ruskog šovinizma kako bi se sve realno i kritički misleće ljude u zemlji progonilo i stvaralo teror ‘ruskog mira’ nad svima koji su počeli sumnjati u ispravnost ideologije rusizma.

“Ova radikalizacija društvenog života vrlo je slična onoj iz nacističke Njemačke pred kraj Drugog svjetskog rata. To je bila vojna, politička i kulturna agonija Trećeg Reicha. Sada je Kremlj također krenuo u avanturu, pokušavajući spasiti krvavi obraz Rusiji, prije svega unutar zemlje. Na međunarodnoj areni Moskva je jednostavno postala terorističkom državom, zemljom sponzorom terorizma. Zato Putin traži spas u konsolidiranoj unutarnjoj podršci ruskog stanovništva koja se počela dosta ljuljati. Za svoj osobni spas Putin je potpuno angažirao Federalnu službu osiguranja (FSO), za spas Kremaljskog režima Federalnu službu bezbjednosti (FSB), za održavanje vlasti Rusku gardu (Rosgvardija). Ova trijada službi progona ruskog naroda, po mišljenju službene Moskve, može spasiti Rusiju od krvavog bunta. Putinu Rusi mogu oprostiti lišavanje i uskraćivanje vlastitih  građanskih prava, ali nikako ne gubitak rata u Ukrajini. Zato je šef Kremlja krenuo u smrtni tango provođenja djelomične mobilizacije, koja u puno regija postaje sve više totalnog karaktera. Ogromna količina novih vojnika, po mišljenju Kremlja, može spasiti situaciju na ratištima Ukrajine. Tu Kremlj i General štab RF-a neće štedjeti živote ruskih novomobiliziranih vojnika, ali u slučaju velikih vojnih gubitaka istih, vrlo će vjerojatno doći do pobune u vojsi. Tako je bilo 1905. godine, kad je počela Prva ruska buržoaska revolucija nakon poraza Peterburga u ratu sa Japanom na Dalekom Istoku. Tako su krenuli Druga februarska buržoaska i Oktobarska socijalistička revolucije 1917. godine, koje su bile rezultat teške situacije ruske vojske na frontovima Prvog svjetskog rata. To je donijelo krah Ruskom carstvu i dolazak boljševika na vlast. Rusko carstvo jednostavno je nestalo i umjesto njega u jednom se trenutku pojavilo 37 novih državnih tvorevina. To je strašni san za sadašnji Kremlj koji je, izgleda, baš kako se pjeva u himni radničke klase i komunističkih stranaka Interancionali, krenuo u ‘posljednju i odlučujuću bitku'”, navodi Levčenko.

Bivši ukrajinski veleposlanik ističe da Putin, kao veliki politički kockar, zapravo ide na sve ili ništa. “Tako je ruski Führer, koji je već potpuno izgubio međunarodni imidž, spreman prokockati i cijelu državu. Možda nitko u svijetu neće biti previše sretan što će raspasti Ruska Federacija, ali ovo političko rukovodstvo vodi zemlju u potpunu propast. Putin zna da nikad neće opušteno i komotno uživati u penziji pred odlaskom na drugi svijet. Kao politički narkoman drži se do kraja svoje predsjedničke fotelje i sije strah unutar ruskog društva, svojih susjeda i sanja ući u rusku povijest kao čvrsti i pravedni upravitelj. O procvatu njemačkog naroda i Trećeg Reicha sanjao je i Hitler, ali on je završio kako je završio. Ima on i sada neke svoje pristaše u svijetu, ali čitavi ga njemački narod smatra omraženom ličnošću koja je, na kraju krajeva, donijela duboka stradanja germanskoj naciji i međunarodnu sramotu Njemačkoj”, dodaje.

Levčenko poručuje da ‘ruski Führer’ pogrešno vjeruje u svoju političku vječnost. “To se tiče i njegovog bjeloruskog satelita Aleksandra Lukašenka, koji je već tijekom posljednjeg summita Organizacije država za kolektivnu bezbjednost (ODKB) u Erevanu, gdje se vidjelo da pored Putina nitko ne želi stajati čak ni u vrijeme fotografiranja, rekao da će vojni poraz Rusije u Ukrajini pokopati i Bjelorusiju, ali on se nada da do toga neće doći. Nakon 26 godina predsjedničkog mandata Lukašenko sebe pozicionira kao državu. Bjeloruski Duce također je spreman na mnogo toga da bi spasio svoju fotelju. Ali, to ga može koštati sve. Stvarno – nada uvijek umire posljednja. Politički sat za suvremenog Führera i Ducea već broji svoje posljednje otkucaje”, zaključio je Levčenko.

Komentiraj