Lebarović: ‘Od oca i djeda naslijedio sam posao održavanja javnih satova u Zagrebu’

Zagrebački urar Dalibor Lebarović otkriva kako je njegova obitelj 1957. preuzela odgovornost za održavanje javnih satova u Zagrebu, uključujući i ‘uru s Jelačić placa’

 

Izravno iz Beča, davne 1920. godine, na Jelačićev trg stigao je prvi javni sat u Hrvatsku. Poznatu „uru na Jelačiću“ čuvalo je nekoliko urara, no najduže se o njoj brine obitelj Lebarović. Odgovornost održavanja javnih satova u Zagrebu obitelj je preuzela 1957., a danas rade i na satovima izvan Zagreba.

Sve je počelo od djeda Simeona koji je još 1947. otvorio urarsku radnju u Maksimirskoj ulici, od kud se ona do danas nije pomaknula. Zanat je preuzeo njegov sin Zlatko koji i danas, iako u svojim osamdesetima, i dalje marljivo radi. U radu mu pomaže njegov sin Dalibor i stric Marijan te zajedničkim snagama održavaju javne satove u Zagrebu. Kada se svi satovi zbroje, a to uključuje i one izvan Zagreba, Lebarovići rade i na preko njih 300 u Hrvatskoj.

Dalibor uživa u radu sa svojim ocem, a ponekad ima i „svoje ideje“. U radioni je još od svog djetinjstva, kada se u njezinim prostorijama igrao. „Lijepo je kad se sat popravi pa on ide! To je fora!“ kaže Dalibor o ljubavi prema svom poslu. Daliborov sin, koji svoje godine može izbrojati na jednu ruku, isto se dolazi igrati u radionu. Iako Daliboru nije bitno hoće li se obiteljska tradicija nastaviti, već sada najmlađi naraštaj ispituje sve strojeve – čak je 2 vijka zašarafio.

Tradicija je ipak sačuvana i djelomično kroz uru na Jelačiću koja na tom mjestu stoji čitavo stoljeće, a Lebarovići je već 64 godine čuvaju. Zbog ove vrlo važne obljetnice za rad obitelji, Dalibor naglašava kako je ovo treći sat na Jelačiću, no uskoro će morati doći i četvrti.

„Trenutni sat je sada već 34 godine star. Mi smo ga već nekoliko puta preuredili i očistili, ali mislim da će se sljedeći puta trebati mijenjati kućište. Neće se raspasti, ali neće se moći više ofarbati“, priznaje mlađi Lebarović.

Popravci satova nisu laka stvar, pogotovo s toliko velikim mehanizmima. Kada se govori o radu na Trgu, tome se dodaju još dozvole i potreban prijevoz i strojevi, a tu su i vještine poput staklarstva i bravarstva.

Javni satovi imaju uglavnom standardizirane dimenzije 110 puta 110 centimetara i teže 350 kilograma, dok ura na Jelačiću ima 30 centimetara više i 150 kilograma. Unutar kućišta nalazi se mehanizam koji pokreće struja koja dolazi iz ormarića preko žica koji je spojen u blizini sata. Nije riječ o jednostavnim mehanizmima, a koliko god oni bili osigurani, uvijek nešto pođe krivo. Srećom, odgovorni građani to odmah primijete.

„Svaki tjedan obilazimo satove. Ali čim on stane, moj mobitel zvoni. Imali smo recimo poziv iz Dugava. Žena me zove i kaže da je stao sat. Kada? Pa malo prije, zagorio mi je ručak jer sam kuhala po vašem satu, veli ona meni“, ispričao je Dalibor, naglašavajući kako mu teško promakne da je jedan javni sat stao.

Komentiraj