Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu istaklo je crnu zastavu. Objavili su i nekrolog posvećen svojoj nekadašnjoj prvakinji Miri Furlan. Ali lažljiv. Sramotan. Implicirajući da je njeno napuštanje Hrvatske i preseljenje u daleku Ameriku početkom ratnih devedesetih bilo osobni izbor. U oproštajnom tekstu doslovce stoji da je njen „odlazak u SAD 1991. godine zbog političkih razloga bio trenutak prestanka njezina rada u HNK“.

Premda je očaravajuća glumica, zvijezda tadašnje teatarske i filmske jugoslavenske produkcije, završila u Americi jer je otjerana iz rodnog Zagreba. Hrvatsko narodno kazalište daje joj otkaz, državna vlast uskoro joj oduzima i obiteljski stan, koji će tek mnogo godina kasnije, relativno nedavno, uspjeti vratiti. Mediji objavljuju prave potjernice. Kompletnu joj biografiju valjaju po blatu. Prišivaju nacionalnu izdaju. Prijetnje smrću prima svakodnevno, kroz taj se lavež, kako će sama reći, ni jedan prijateljski glas nije uspijevao ili usuđivao probiti.

Razlog tog strašnog pogroma? Živjela je između Zagreba i Beograda. Možda je naivno bilo vjerovati da se u tim košmarnim, sve više krvavim, ratnim vremenima može biti i ovdje i tamo. Da svoje predstave može igrati u dvije zaraćene države naizmjence. Da će joj građenje mostova biti dopušteno. Ali nijedan rat ne može biti opravdanje za ono što su joj napravili. Za brutalnost kojom je odbačena.

Presudila je orkestrirana nacionalistička histerija masovnih razmjera. Ali i sitni interesi onih koji su se polakomili za njenim stanom, njenim ulogama ili slavom. Mira Furlan nikako nije bila jedina. Hrvatska se devedesetih odrekla mnogih vrijednih ljudi. Onih koji se nisu uklapali ili nisu pristajali na slijepu nacionalnu homogenizaciju. Neki su, poput Reihl-Kira, svoje pokušaje hrvatsko-srpskog detanta i glavom platili.

U punih trideset godina, koliko je proteklo od njenog egzodusa u SAD pa sve do smrti, Furlan nikad nikakvu ispriku nije dobila. Ni od Hrvatske, ni od Zagreba, ni od HNK. Od onih koje je devedesetih nazivala svojim jedinim gradom i svojim jedinim kazalištem. Otišla je zauvijek a da joj nitko nije rekao oprosti. Sada je za to definitivno prekasno. Ali suočavanje s onim što joj se događalo ostaje bitnim zbog Hrvatske. U ratnom ludilu mnoge su nepravde počinjene. Neke se možda nisu ni mogle izbjeći. Ali su se u poratnom vremenu mogle i morale priznati i ispraviti. Oni koji to odbijaju, koji u njima i dalje ustrajavaju, jednako su zloćudni kao i njihovi počinitelji.