KOLAPS SOCIJALE: Stručnjaci posramljeni, škole i liječnici ne surađuju, a socijalni radnik ima 300 korisnika

Smrt dvoipolgodišnje djevojčice iz Nove Gradiške koju je majka zatukla te napad bijesnog oca na socijalne radnike u Ivanić Gradu nekoliko dana poslije, ponovno su u fokus stavili ono o čemu se godinama govori, a ništa se ne mijenja – sustav socijalne skrbi je u rasulu

Krucijalni problemi u sustavu socijalne skrbi su njegova potpuna i dugogodišnja zapuštenost, u centrima socijalne skrbi i domovima za nezbrinutu djecu vlada potpuna anarhija, oni su nepovezani, ne odgovaraju nikome, nitko ne zna što se unutar njihovih zidova događa, a zamjeriti se ravnateljima često završava psihičkim, ali i fizičkim nasrtajima.

Resorno ministarstvo desetljećima vode filozofi, veterinari, politolozi, časne sestre, a na čelu regionalnih centara za socijalnu skrb redovito se postavljaju svemoćni ravnatelji sa stranačkim iskaznicama. “Svi su oni apsolutno nekompetentni i u bitnome nezainteresirani za ovaj težak i odgovoran posao. Ovaj kompleksni sustav može se reformirati samo uz suštinski zainteresiranog ministra i vodstvo koje bi okupilo tim kompetentnih i iskusnih ljudi kojih u sustavu ima, ali ih se ignorira, a iz sustava maknulo birokrate i politički postavljenje aktere”, smatraju stručnjaci koji u ovom sustavu rade, ali i korisnici čiji su životi o njemu ovisili.

Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Nacional je postao upit jesu li točni podaci da jedan socijalni radnik brine o 300 korisnika, dok bi optimalni broj bio 50, a krajnje izdrživ 100. Iz Ministarstva su nam odgovorili da u Hrvatskoj djeluju 82 centra za socijalnu skrb s 56 podružnica, u kojima je ukupno zaposleno 1024 socijalna radnika, 304 pravnika, 178 psihologa i 65 socijalnih pedagoga. Napominju kako Ministarstvo ne vodi posebnu evidenciju o broju korisnika za koje je zadužen pojedini stručni radnik. Osnivačka prava nad ovim centrima ima Republika Hrvatska, a prava i dužnosti osnivača obnaša resorno ministarstvo koje ne zna o kolikom broju i vrsti korisnika istovremeno brine pojedini socijalni radnik. Također, Ministarstvo nam je odgovorilo da je evidentirani broj korisnika prava i usluga u sustavu socijalne skrbi oko 260.000. Na pitanje na koji se način biraju ravnatelji centara za socijalnu skrb, po osnovi stručnosti ili političkoj podobnosti, iz Ministarstva nisu ništa odgovorili.

Premijer Andrej Plenković je u slučaju smrti djevojčice iz Nove Gradiške bio decidiran. Tvrdi da je tu riječ o individualnoj odgovornosti, da sustav nije zakazao i da za ovu tragediju nisu odgovorni ni on ni resorni ministar Josip Aladrović. S druge strane, građani su ispred bolnice u kojoj je preminula na smrt pretučena djevojčica ostavili poruku “’Oprosti nam što trpimo ovu državu koja ne štiti najmlađe i najslabije”, pa je opravdano pitati kako to da se građani osjećaju krivima, dok politika sebe abolira.

Premijer Andrej Plenković tvrdi da je u slučaju smrti djevojčice iz Nove Gradiške riječ o individualnoj odgovornosti, da sustav nije zakazao i da za tu tragediju nisu odgovorni ni on ni resorni ministar Josip Aladrović. PHOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

 

Odgovor je za Nacional dala socijalna radnica koja je zamolila da javno ne iznosimo njezino ime, jer, kako kaže, strah ju je odmazde nadređenih, ali i osude ogorčenih građana koja je jednako usmjerena i prema politici i prema djelatnicima u centrima za socijalnu skrb. Nezadovoljstvo građana, ali i potezi vlasti koja pere ruke od odgovornosti, može ohrabriti nasilne korisnike, što se sredinom prošlog tjedna i dogodilo u Ivanić-Gradu, kada je korisnik napao djelatnice tamošnjeg centra. Ministar Aladrović osudio je ovaj incident, ali i dalje tvrdi da se radi o izoliranom slučaju i da sustav nije zakazao.

“Teza da postoje više ili manje odgovorne osobe u sustavu je pogrešna i potiče hajku na praktičare. Odgovornost se ne mjeri u postotcima. Svatko je u svojoj ulozi odgovoran 100 posto. Svi se trebamo osjećati loše jer je uništen život male djevojčice. Stručnjaci su posramljeni i povrijeđeni postupcima Ministarstva, izloženi kao mete i stalno u poziciji da se brane. Političari nikako da shvate da ovaj sustav treba i zaslužuje rasterećenje i normative koji su u skladu sa složenošću i težinom posla i odgovornosti. S jedne strane se nameće sve više administriranja, iako smo informatizirani, a istovremeno očekuju visokokvalitetnu socijalnu uslugu, pri čemu je međuresorna suradnja kao preduvjet dobre usluge samo formalna. Sve ovo potvrđuje grozna činjenica da se vlast ulaguje pojedincima koji se nasiljem zalažu za nenasilje. Normalnim ljudima dosta. Nama prijete otkazima kao da im potencijalni novi radnici čekaju u redu. Jako sam ljuta i povrijeđena poslije niza godina marljivog socijalnog rada u kojem do sada ‘gle čuda’ nisam nikoga ubila. A oni gore kroje sustav kako se kome čini zgodno, umišljeni da za to imaju kompetencije i pri tome gledaju u nas s prezirom ako mislimo drugačije”.

Socijalni radnici godinama upozoravaju na potkapacitiranost u sustavu socijalne skrbi. U javnost se teško probija realna slika stanja u institucijama socijalne skrbi, u kojima su socijalni radnici mahom profesionalno sagorjeli radeći u nemogućim uvjetima, necijenjeni i nepoštovani od poslodavca i društva. Nacionalova sugovornica detaljno opisuje što znači potkapacitiranost i koje su posljedice te potkapacitiranosti. “Sustavu socijalne skrbi nedostaje oko 700 stručnjaka, prije svega socijalnih radnika. Dakle, jedan socijalni radnik radi posao koji bi trebalo obavljati troje socijalnih radnika. Čudo je da se i češće ne događaju neki tragični slučajevi s obzirom na nemoguću misiju koju socijalni radnici obavljaju. Posljedice potkapacitiranosti dovode do nemogućnosti kvalitetnog obavljanja posla unatoč silnoj želji, trudu i educiranosti socijalnih radnika. Upravo potkapacitiranost, odnosno kad radiš preko svih granica svojih mogućnosti, može dovesti do greške u radu, previda, loše odrađenog posla, nezadovoljnog korisnika. A dovodi vrlo često i do ugroženog mentalnog zdravlja socijalnih radnika koji su nerijetko sagorjeli i kao profesionalci. Ljudi u sustavu često su umorni, iscrpljeni, imaju osjećaj usamljenosti, ogromne odgovornosti, a nikakve zaštite ni podrške svog poslodavca – države – nemaju. Umjesto da se bavimo svojom primarnom profesijom, moramo pisati silne izvještaje i slati ih Ministarstvu. Pitam ih kako uz toliki broj korisnika i silni broj izvještaja možeš raditi svoj posao za koji si educiran? To je nemoguća misija i tu se radi o čistom strukturalnom nasilju sustava prema socijalnim radnicima, oni su u startu osuđeni na to da naprave grešku, ne obavljaju kvalitetno svoj posao. Osim toga, mi radimo, a većina nas smo žene, rizičan i često opasan posao. Susrećemo se s nasilnim korisnicima, vrlo često zlostavljačima, a na teren idemo nezaštićene, često nemamo ni službena vozila ni službene vozače, već same sa svojim vozilima i svojim resursima idemo na teren. Javnost zna da smo od svojih korisnika bivali pretučeni, sjetite se ubijenih u Đakovu i Splitu. Mi se svakodnevno susrećemo s prijetnjama. Što biste vi napravili, a meni se dogodilo, da dođete u najavljeni posjet a korisnik vas dočeka na vratima s pištoljem?”

 

‘Što biste vi napravili, a meni se baš to dogodilo, da dođete u najavljeni posjet, a korisnik vas dočeka na vratima s pištoljem?’ pita se sugovornica Nacionala, socijalna radnica koja je željela ostati anonimna

 

Nacionalova sugovornica pojašnjava i koji su uzroci ovakvog stanja. “Struci se ne dozvoljava pristup u suštinskom kreiranju socijalnih mjera i reformi sustava socijalne skrbi, to rade kozmetički i sporadično opet nekompetentne osobe u Ministarstvu. Velik problem predstavlja loša međuresorna suradnja, osobito sa sustavom zdravstva koje sustavno odbija ili ignorira suradnju sa sustavom socijalne skrbi, iako bi trebalo, jer su i oni u kontaktu s korisnicima s kojima se sustav socijalne skrbi također bavi. Tako na traženje očitovanja o nekom djetetu ili odrasloj osobi koja je u tretmanu centra za socijalnu skrbi, a važan je uvid i u zdravstveno stanje te osobe da bi se mogla učiniti cjelovita stručna procjena, liječnici vrlo često ne odgovaraju, ne uključuju se. Slično je i sa sustavom obrazovanja koje se također često oglušuje na suradnju s centrom. Ako uoče neki problem s djetetom oni ga najradije prešute jer se ne žele zamjeriti roditeljima ili ne žele da se pročuje da u njihovoj školi ima nasilja. Teško je raditi kvalitetno ovaj posao ako nema suradnje s drugim sustavima koji su također uključeni u rad s ljudima, a koji su korisnici sustava socijalne skrbi. Osim toga, socijalni radnici imaju 150 javnih ovlasti koje su im nametnute i trebaju ih obavljati, iako mnoge od njih uopće nemaju veze sa sustavom socijalne skrbi. Jedan o primjera je i određivanje novčane naknade korisnicima, a ja se pitam zašto bi se time bavio resor socijalne skrbi? Kada je riječ o našim plaćama one jesu za mandata premijera povećane i u prosjeku iznose oko šest i pol tisuća kuna, ovisno o koeficijentu složenosti poslova radnog mjesta i godinama radnog staža.”

Da u sustavu socijalne skrbi nema dovoljan broj stručnih djelatnika slaže se i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević. Također, pravobraniteljica se zalaže i za promjenu zakona iz područja socijalne politike. Ona za Nacional kaže:

“Posljedice te potkapacitiranosti vide se u nemogućnosti dovoljnog angažmana u pojedinim obiteljima, neredovitim terenskim obilascima, neredovitim odlascima na sudske rasprave te nedovoljnom uključivanju u cjelovito i kontinuirano praćenje obiteljskih prilika. Ali tu ocjenu ne bi trebalo generalizirati. U pravilu je znatno otežan rad u manjim sredinama, gdje u centrima za socijalnu skrb radi tek nekoliko djelatnika i gdje nema podjele stručnog rada te socijalni radnik radi na poslovima obiteljsko-pravne zaštite, skrbništva, materijalnih davanja i svim drugim poslovima po potrebi. Osim toga, rad centara otežava i nedostatak vanjskih službi stručnjaka i institucija kojima bi se djeca i roditelji mogli uputiti radi stručne pomoći. Teškoće u sustavu socijalne skrbi, u segmentu brige o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, vidljive su na normativnoj razini – tu su nužne žurne promjene Obiteljskog zakona, Zakona o socijalnoj skrbi i Zakona o udomiteljstvu. Na kadrovskoj razini nužno je dodatno zapošljavanje stručnih djelatnika i njihovo rasterećenje od brojnih administrativnih poslova, dodatne edukacije djelatnika te bolji uvjeti i organizacija rada. Ujedno veliki dio problema proizlazi i iz neodgovarajuće međuresorne suradnje, a tu je nužna razmjena informacija, koordinirano djelovanje, zajedničko promišljanje o dobrobiti djece, ali i zajednička odgovornost za donesene odluke među raznim službama iz sustava socijalne skrbi, pravosuđa, zdravstvene zaštite i drugih.”

Marta Divjak i Antonija Skender, Članice inicijative ‘Moramo vam nešto reći’, ističu da u Hrvatskoj ima oko 4200 djece bez roditeljske skrbi. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

Kada je riječ o udomiteljstvu, kao privremenom smještaju djece, brojne poteškoće na tom su području danas još izraženije nego u prethodnim razdobljima. U Hrvatskoj nema dovoljan broj udomiteljskih obitelji, posebice kada je riječ o djeci do tri godine starosti i djeci s poremećajima u ponašanju i sa specifičnim tjelesnim ili mentalnim poteškoćama, za što je potrebna dodatna edukacija. Također nema ni profesionalnog udomiteljstva kao ni dovoljne kontrole nad uslugama koje pružaju udomiteljske obitelji. “Nužno je različitim aktivnostima poticati širenje mreže udomitelja – za udomiteljstvo motivirati mlađe i obrazovanije ljude, posebno one iz urbanih sredina, razmisliti i o boljim materijalnim poticajima, ali ujedno i jačati stručnu podršku udomiteljima i trajno ih osnaživati kroz edukacije za tu odgovornu zadaću. A kad govorimo o posvajanju djece, kao glavni problem i dalje vidim dugotrajnost sudskog postupka lišenja prava roditelja na roditeljsku skrb, što se ne smije smatrati prihvatljivim”, zaključila je pravobraniteljica za djecu.

Članice inicijative “Moramo vam nešto reći” Marta Divjak i Antonija Skender ističu da u Hrvatskoj udomiteljskih obitelji ima manje od tisuću, u njima je trenutno smješteno dvije tisuće i tristo djece, dok je broj djece u domovima premašio dvije tisuće. Slažu se s primjedbama pučke pravobraniteljice, ali pitaju zašto se ona javlja samo kada se dogodi ovakav jedan monstruozan slučaj. Prozivaju i medije jer, kako su naglasile, od osnutka inicijative 2019., pokušavaju doprijeti do javnosti i upozoriti na probleme u sustavu socijalne skrbi, ali velikog interesa nema sve dok smrt djeteta ne postane ekskluzivna vijest. Proteklih dana “ne mogu živjeti” od silnih medijskih poziva, no boje se da će taj interes brzo proći i opet će zavladati “šutnja”. Marta Divjak kaže:

“Socijalni radnici šute o problemima u sustavu socijalne skrbi zato što ih je strah, boje se za svoje radno mjesto, boje se nasilnih korisnika jer nisu adekvatno zaštićeni, boje se svojih ravnatelja koji su na to mjesto postavljeni, a nemaju pojma o kakvom se poslu radi i nemaju nikakvog iskustva. Boje se njihovih reakcija, meni smijenjeni ravnatelj iz Centra u Novoj Gradiški djeluje kao osoba koja bi na nekoga mogla i fizički nasrnuti. Ne sumnjam da su se i fizički nasrtaji ravnatelja na socijalne radnike događali. Smatram da mjesta za strah u ovom resoru ne bi smjelo biti.”

 

‘Socijalni radnici šute o problemima u sustavu zato što ih je strah, boje se za radno mjesto, boje se nasilnih korisnika jer nisu adekvatno zaštićeni, boje se svojih ravnatelja. Mjesta strahu ne bi smjelo biti’, kaže Marta Divjak

 

Antonija Skender ističe:

“Struka i društvo sada se pitaju zašto ljudi koji nisu iz struke rade na ovom teškom i odgovornom poslu. Kao osobe koje smo prošle kroz ovaj sustav, dakle iz svog osobnog iskustva, mi danas kao građani ukazujemo na sve njegove manjkavosti upravo zato što se ljudi koji rade unutar tog sustava to ne usude. Nama se neće zagorčavati život i maltretirati nas kada dođemo na posao ako ne budemo šutjele. Puno socijalnih radnica nam je na tome zahvalno, svakodnevno dobivamo poruke u kojima nam zahvaljuju što se borimo jer su one nemoćne. Ako jedan socijalni radnik digne glas, poklopit će ga ostali i ušutkati ga. Mi smo mjesecima cukale za ruku poznate novinare, ali nitko do ovog stravičnog slučaja nije reagirao. U našem sustavu socijalne skrbi jednako su nemoćna dječica koja se ne mogu sama obraniti kao i socijalni radnici koji o njima brinu.”

Inicijativa “Moramo vam nešto reći” traži da se razdvoje djelatnosti centara za socijalnu skrb te da se u svakom od njih osnuje poseban odjel koji bi se bavio samo skrbništvom nad djecom. Riječ je o djeci koja nemaju adekvatnu roditeljsku skrb, a za čije bi se potrebe specijalizirani i educirani socijalni radnici mogli angažirati. U svom bi poslu morali imati punu podršku psihologa, medicinskih djelatnika pa čak i policije, kako bi svoj posao mogli obavljati stručno i sigurno. Marta Divjak kaže:

“Hrvatska je potpisnica Konvencije o dječjim pravima gdje piše što se djetetu mora osigurati, a naša država osigurava samo ono nužno – tek toliko da djeca nisu gladna, žedna i bosa. Tu nema odgoja, individualnog pristupa djetetu, nema psihološkog tretmana, tu nema nikakve brige što će biti s djetetom kada izađe iz sustava. Djeca koja imaju sreću da su posvojena još godinama poslije toga, pa čak i do zrelije dobi, imaju neprestani strah da će biti ostavljena. Najgora je činjenica što ona misle da su sama kriva za to što ih biološki roditelji ne žele, pa čak u slučajevima kada su izdvojeni iz devijantnih obitelji ona krive sebe. Ona ne krive roditelje, ne krive sustav nego sebe jer misle da su zločesti, ružni pa čak i gore stvari, a to je strašno. I tu je, u svim fazama njihova odrastanja, potrebna psihološka pomoć, i to na tjednoj bazi, ali im se ne pruža.”

Nezavisni saborski zastupnik Veljko Kajtazi, koji u kvoti zastupnika nacionalnih manjina već godinama podržava vladu Andreja Plenkovića. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

A kako zapravo izgleda život djece koja nemaju adekvatnu roditeljsku skrb?

“Zamislite samo kako je djeci koju uzmu iz biološke obitelji pa ih prvo stave u dom, onda ih iz doma eventualno smjeste kod udomitelja, onda ih od udomitelja vraćaju u biološku obitelj, iz koje je opet uzimaju i stave negdje druge. I tek nakon toga, ali samo u slučaju ako imaju ekstremne sreće da im roditelji izgube roditeljska prava i ako ih netko odluči posvojiti, ona mogu početi normalno živjeti. U tom procesu prođe više godina i ta su djeca prepuna trauma, a da ne govorimo o traumama djece koja do punoljetnosti ostaju u domovina ili završe kod neke druge ili treće udomiteljske obitelji. Stoga je potrebno što prije ustrojiti obiteljski sud s odjelom koji bi se isključivo bavio interesima djece, kako bi se postupci udomljavanja i posvajanja djece iz zlostavljačkih obitelji vodio i okončao maksimalno brzo. Djeca nisu stvari i ne mogu čekati, ne može ih se samo tako izdvajati pa vraćati u obitelj. Socijalni radnik koji dobije devijantnu obitelj s djecom, on na skrb dobiva cijelu tu obitelj te se najčešće događa da se isključivo fokusira na roditelje i radi s roditeljima, kako bi se oni osposobili da brinu za svoju djecu, a pritom se na djecu zaboravlja. Upravo je to paradoksalno jer se u svim našim zakonima i protokolima stavlja interes djeteta na prvo mjesto, a zapravo na to dijete nitko ne obraća pažnju. Socijalni radnik bi prvo trebao obratiti pažnju na dijete, što je za njega najbolje i zato bi se njihovi poslovi trebali razdvojiti – na posebno specijalizirane socijalne radnike za rad s djecom i posebno specijalizirane socijalne radnike za rad s obiteljima”, naglasila je Antonija Skender.

 

‘Ako jedan socijalni radnik digne glas, poklopit će ga svi ostali i ušutkati. Potrebno je što prije ustrojiti obiteljski sud s odjelom koji bi se isključivo bavio interesima djece’, smatra Antonija Skender

 

Potrebno je strogo kažnjavati sve one koji su u sustavu kao i one koji za njega odgovaraju, a koji propustima uzrokuju štetu djeci – od Vlade, ministra, ravnatelja centara do sudaca i svih onih koji o djeci trebaju skrbiti. Antonija Skender kaže:

“Ako se samo fokusiramo na socijalnog radnika, onda smo se fokusirali na zadnji u nizu problema. Socijalni radnik ne nosi cijeli sustav, on ne donosi zakone, on sam ne donosi odluke, iako ga sada svi optužuju. Problem se neće riješiti ako se sada osudi jedan socijalni radnik, problem će se riješiti tek kada uspijemo kazniti sve u nizu, kad svi u tom nizu preuzmu odgovornost i počnu raditi u simbiozi, kada će zaživjeti međuresorna suradnja u kojoj nema nikakve komunikacije. Razumijem premijera kad kaže da ne može biti odgovoran ministar Aladrović ili on sam, ali samo u konkretnom slučaju i konkretnom činu. No za cjelokupno stanje u sustavu socijalne skrbi, koje je dovelo do ove tragedije, oni jesu odgovorni. Mi već trideset godina čekamo reformu socijalnog sustava, ali nje nema. Imamo samo sporadične izmjene zakona koje ništa ne znače jer se u praksi ne provode. U praksi morate vidjeti pozitivne pomake – što se konkretno učinilo za djecu i kako djeca nakon tih izmjena prosperiraju. A što mi imamo – samo nataložene probleme koji se guraju pod tepih. Sustav socijalne skrbi funkcionira od slučaja do slučaja – digne se hajka, a kada ona prođe sve dalje ide po starom. Što rade Vlada i Ministarstvo? Gase požare, dok istinske reforme, iskonske preventive nama ni u tragu. Što znači smjena ravnatelja kada je on prebačen na drugu funkciju u istom centru te i dalje, potpuno nekompetentan, donosi odluke? Smjena ravnatelja i otkaz socijalnoj radnici nisu ništa drugo nego gašenje požara, a to neće promijeniti sustav. Sustav mora napokon iznesi reformu koju rađaju kao da rađaju osmero djece. I svi na sebe moraju preuzeti odgovornost, pa i u ovom slučaju. Odgovornost znači reći i napraviti – idemo u praksi mijenjati stvari, idemo u praksi raditi bolje, a ne se samo opravdavati ‘mi smo poslali nadzor’. Što konkretno znači i donosi nadzor kada se tragedija već dogodila i koliko ste poslali nadzora bez prijave, nenajavljenih nadzora – to smo pitali premijera. Jasno smo mu dali do znanja da socijalni centri i domovi za nezbrinutu djecu žive u blagoj anarhiji, oni su nepovezani i ne odgovaraju nikome i nitko ne zna što se unutar njihovih zidova događa. Zašto njihov rad nitko bez posebne najave ne nadzire? Zašto bi ti centri radili dobro ili loše kada ih nitko ne nadzire? Smatramo da hitno treba osnovati sustavni nadzor rada svih oblika djelovanja socijalnih radnika i drugih stručnjaka i centara za socijalnu skrb, kako bi se stvorila odgovornost i savjesnost za rad s djecom, s njihovim životima i sudbinom.”

Nezavisni saborski zastupnik Veljko Kajtazi koji u kvoti zastupnika nacionalnih manjina već godinama podržava vladu Andreja Plenkovića, za Nacional kaže da je razumljivo da se u društvu pojavljuje osjećaj da se nešto više moglo učiniti kada se dogodi situacija kao što je smrt djeteta i to na ovakav monstruozan način.

Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu, ističe da je nužno dodatno zapošljavanje stručnih djelatnika u sustavu socijalne skrbi. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

“Kada me pitate o, da se tako izrazim, zapovjednoj odgovornosti, ne mislim da premijer ili ministar mogu biti direktno krivi za nečiji propust na terenu. Kada bi to bilo tako, predsjednik Vlade bi praktički bio odgovoran za eventualni propust svakog državnog službenika, što je potpuno besmisleno. Međutim, činjenica je da već godinama upozoravam na probleme u sustavu socijalne skrbi i da je to osjetljivo pitanje. Neki centri odlično rade, neki ne. Sredinom prošloga tjedna sam razgovarao s ministrom Aladrovićem i premijerom Plenkovićem i cilj nam je približiti centre ljudima, ali i zaštiti zaposlenike centara. U više navrata sam organizirao, u suradnji s Ministarstvom, sastanke romskih predstavnika i ravnatelja centara i to je dobra praksa, da se otvoreno razgovara o svim pitanjima, koju ću nastaviti i dalje. Zašto se ništa nije poduzelo ili zašto se nije poduzelo dovoljno i ja želim znati. Djelomičan odgovor na pitanje zašto je sustav trom vjerojatno leži i u činjenici da su ljudi koji rade u njemu, na neki način, limitirani postojećim Zakonom o socijalnoj skrbi, koji u određenim aspektima nije dobar. Već neko vrijeme nastojim da na dnevni red dođe novi prijedlog toga zakona i vjerujem da je ovaj slučaj dodatni pokazatelj da se i zakonske norme toga područja moraju unaprijediti.”

Što vidi kao krucijalni problem zbog kojeg Hrvatska nema učinkovite socijalne politike?

“Socijalne politike i njihovo provođenje potpada pod izvršnu vlast. Ono što ja kao saborski zastupnik mogu činiti i što činim jest upozoravati na manjkavosti i nastojati unaprijediti propise socijalne politike. U tom smislu, u novi operativni program Vlade za nacionalne manjine ugrađena je i odredba o donošenju novog Zakona o socijalnoj skrbi, za što sam se osobno zalagao, i mislim da će to biti dobar korak unaprijed. Eksplicitno sam tražio da me se uključi u izradu Zakona, ali to nije dovoljno. Zakon ne može biti odličan ako ne vidimo koji su uzroci nezadovoljstva korisnika, ali i djelatnika. Podržat ću svaku mjeru koja će unaprijediti učinkovitost sustava socijalne skrbi. U tom smislu, ako nadzor može pomoći da stvari budu bolje, nemam ništa protiv njega. No atmosfera linča koja se stvara prema socijalnim radnicima i ikome drugome neće rezultirati ničim dobrim. Čak i da imamo puno bolji sustav socijalne skrbi, ovakve slučajeve ne možemo u potpunosti spriječiti. Pozdravljam i napore koji su učinjeni da se djelatnici zaštite, oni se sigurno ne bi bavili tim poslom da nisu socijalno osjetljivi.”

Komentiraj