‘Keramika je kod nas podcijenjena, a u Engleskoj je hit’

Keramičarka i slikarica Ljerka Njerš čija je najnovija izložba ‘Stvaranje ljepote u suvremenom mediju / staklo – slike – film’ postavljena u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU-a, otkriva zašto nema vlastiti atelje te kako su njezine litografije u boji bile izložene i u prestižnoj londonskoj Kraljevskoj umjetničkoj akademiji

Kada je keramičarka i slikarica Ljerka Njerš prije puno godina pročitala u novinama osvrt na svoj rad pod naslovom “Slikari je trpaju u keramičare, a keramičari u slikare”, prvo je bila iznenađena, a onda je shvatila da je tim naslovom pogođena bit. Ipak, ono što ju i danas smeta je općenito podcjenjivanje keramike, po kojoj je, ipak, najpoznatija: “Oni koji ju podcjenjuju smatraju da je keramika isključivo vezana uz primijenjenu umjetnost, pri čemu joj negiraju karakter umjetnosti. Tu dimenziju keramike ja uvažavam, ali ona nije samo to. Moja profesorica iz Škole primijenjene umjetnosti, istaknuta keramičarka Blanka Dužanec, pričala nam je kako je nastala keramika u prapovijesti. Kada su ljudi otkrili vatru na mjestu gdje su se svi sakupljali, ostali su otisci stopala u kojima se nakupila kiša i tako je nastala prva posuda za uporabu. Ona se ‘spalila’ u toj vatri i postala nepropusna. Prvi tragovi pismenosti pronađeni su u Babilonu, na keramičkim pločicama, to pokazuje da je keramika najstarija umjetnost. Današnji keramičari rade u suradnji s kemičarima. Kemičari su u kombinaciji plastike i gline pronašli spoj koji je prihvatljiv za umjetničku obradu. To je nova tehnologija u kojoj su počeli raditi mlađi keramičari. Naime, u toj kombinaciji moguće je raditi lagane oblike koji mogu lebdjeti u zraku. Ne poznajem tu tehnologiju, nemam snage više miješati materijale na bilo koji način i utrkivati se s novitetima”.

A da se Ljerka Njerš ne snalazi samo u klasičnim medijima, nego je ipak upoznata i s mogućnostima novih tehnologija pokazuje njezina najnovija izložba “Stvaranje ljepote u suvremenom mediju/staklo-slike-film” u Gliptoteci HAZU. Izložila je recentne radove stakla i slike izrađene pomoću računala i fotografije, takozvanom tehnikom “miješanih medija”. Dio izložbe je i njezin desetominutni eksperimentalni art film, za koji je glazbu napisao skladatelj Matej Meštrović.

IZLOŽBA JE, OBJAŠNJAVA LJERKA NJERŠ, plod suradnje između Muzeja antičkog stakla u Zadru i Gliptoteke HAZU: “Imala sam još 2010. izložbu prvo u Muzeju antičkog stakla, a zatim u Gliptoteci HAZU, ove je godine redoslijed obrnut. Novost na ovoj izložbi je da izlažem najnovije radove koji su nastali u suvremenom mediju, odnosno na kompjuteru. Pronašla sam ‘svoju’ tehniku na kompjuteru: ono što radim tušem, bojama i na papiru kompjuterski obradim, pri čemu stalno dodajem nove boje. Kada dobijem gotovu sliku, to ide na otiskivanje i to su slike većih formata. Bavim se i fotografijom, ali se ne smatram fotografkinjom, ona mi samo služi kao svojevrsna skica za skicu. Puno radim na kompjuteru i volim to, pružio mi je jedan sasvim novi pogled, kao da otkrivam neki nepoznati svemir. Doduše, pomalo se i mučim u tom radu jer on ima i svoje zakonitosti koje još nisam svladala. Iako sam ušla u nove tehnologije, izlažem na izložbi i staru tehniku, radove u staklu. Staklo mi odgovara jer takozvana tehnika fuzije daje dodatnu prozračnost staklu”.

‘IMAM SPREMNU veliku kolekciju svojih fotografskih radova koje je pregledala profesorica Marija Tonković, ali još nisam definitivno odlučila gdje će i kada biti izložba’

Ljerka Njerš rođena je 1937. u mjestu Begov Han u Bosni i Hercegovini. Završila je Odjel za keramiku u zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti, u klasi keramičarke Blanke Dužanec. Slikarstvo je diplomirala kod Marina Tartaglie na Akademiji likovnih umjetnosti. Imala je više od 80 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a među nagradama koje je primila vrijedi spomenuti Nagradu Grada Zagreba 1994. i to što je odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi. O njoj su monografije napisali povjesničari umjetnosti Vladimir Crnković i Josip Depolo, spominje ju se u brojnim knjigama, a zadnja je prošle godine objavljena knjiga povjesničarke umjetnosti Marine Baričević “Lica bez sjene: umjetnički ateljei”, u kojoj je jedno poglavlje o njoj i njezinu ateljeu.

OD TEMA KOJE RADI LJERKA NJERŠ navodi akt i mrtvu prirodu, a od uzora Matissea, Van Gogha, Chagalla i Nikolu Reisera. Ističe da ima slikarski pristup keramici i staklu, ali uvijek ima u vidu da svaki medij ima svoje zakonitosti koje ona nikada ne želi iznevjeriti:

“Imam spremnu veliku kolekciju mojih fotografskih radova koje je pregledala profesorica Marija Tonković, ali još nemam definitivnu odluku gdje i kada će biti izložba. Tu i tamo sam ilustrirala knjige i radila grafiku, ali ne smatram se grafičarkom. Nisam konkurencija velikim grafičarkama Nevenki Arbanas, Dubravki Babić ili Zdenki Pozaić, a da ne govorim o nekim mladim talentiranim ljudima koji su izabrali medij grafike. No bila sam na usavršavanju u Londonu u poznatom studiju Curwen, naučila sam tamo neke grafičke tehnike, a na Akademiji smo radili s profesorom Detonijem na drvorezima i linorezu. Keramika se tijekom mog školovanja radila samo na takozvanoj crvenoj petrinjskoj glini. Na njoj smo radili tehnike majoliku i fajansu, na kojima ostaju intenzivne boje, dok zemlje sjeverne Europe rade kameninu i kamenjaču paljenu na puno višim temperaturama. Raku je tehnika koju volim, u skladu je s mojim temperamentom. Radi se na otvorenom, pali u pećima, stavlja u piljevinu ili lišće te uranja u vodu. Sve mora biti gotovo u jednom ‘naletu’. Osim što Nikolu Reisera volim kao slikara, blizak mi je po temperamentu. To je ta impulzivnost u radu i sklonost tome da se odmah podere ili uništi ono što nije dobro”.

Ljerka Njerš i Branka Hlevnjak | Photo: Tomislav Čuveljak

Jedan od najznačajnijih njenih studijskih boravaka bio je onaj u Portugalu 1987. Radila je u tvornici kamenine Sant’ Anna u Lisabonu, a iduće godine pozvana je u tvornicu porculana Vista Alegre. Kaže da joj je iskustvo rada u tvornicama u Portugalu bilo nezaboravno i da kod nas nisu nikada postojale tvornice koje bi mogle pružiti umjetnicima takve mogućnosti rada:

“Radnici koji rade porculan interesirali su se za moj način rada, kao i studenti i učenici koji su tamo bili na praksi. Inženjeri su mi pomagali. Radila sam velike vaze. Moja sestra Jadranka Beresford-Peirse koja živi u Engleskoj i poznata je po promoviranju hrvatske kulture u svijetu, uvijek je bila uz mene i prevodila. U Engleskoj je nastao moj ciklus litografija u boji, a jedna od tih litografija odabrana je za prestižnu izložbu u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji. Od 1985. sudjelovala sam na aukcijama suvremene keramike londonskih kuća Christie’s i Bonhams.”

Prisjetila se studiranja na zagrebačkoj ALU, gdje su joj predavali Antun Mezdjić, Marijan Detoni, Marino Tartaglia i Krsto Hegedušić. Najvažniji su joj uvijek bili linija i crtež.

KAKO JE IZGLEDALA NASTAVA kod Krste Hegedušića kada su, svako jutro, radili mali akt na ALU?

“On nas je sve obilazio i gledao što svatko od nas radi. Imao je uvijek u ruci olovku te je dobre radove označavao križićima, bio je poznat taj Krstin križić. Imam još doma neke radove koje mi je označio, papir se već raspada. Bio je vrlo duhovit, znao se ophoditi s mladim ljudima. Sa slikarom Vladimirom Filakovcem išli smo u Maksimir crtati lavove, ptice i druge životinje, on je bio poznat kao vrsni animalist. Kod Omera Mujadžića imali smo veliki akt, papir od dva metra, tu smo radili studije, morali smo znati narisati ruku, nogu i zglobove, mislim da se to ne radi danas na Akademiji jer su došli drukčije školovani učitelji. Marino Tartaglia je bio pravi gospodin i pamtim da je uvijek bio u kuti. Nije nas puštao u atelje, tu i tamo bismo ipak ušli i bila sam u šoku kada sam vidjela da nigdje nije imao vidljivu sliku, radovi su bili pokriveni plahtama. Imao je staro, suho cvijeće jer je radio studije cvijeća i godinu dana, tako je i pred nas postavio mrtvu prirodu i morali smo raditi studije. Naučila sam od svakog po malo. Primjerice, Mujadžić nas je učio jednoj školi tonskog slikarstva kakvoj je sam bio sklon, iako smo poslije svi morali izabrati svoj stil.”

‘MOJ NAJVEĆI ŽIVOTNI USPJEH moja su dva sina, skladatelj Antun Tomislav Šaban i stariji sin Boris Rukavina koji je završio ekonomiju, ali je motorist i putopisac’

MORALA JE, PRIZNAJE, ŽIVJETI od umjetnosti jer joj je suprug bio bolestan pa se morala financijski brinuti o obitelji. Naglašava da u Hrvatskoj ima malo kolekcionara koji skupljaju samo keramiku dok, primjerice, u Engleskoj, keramika može dosegnuti kod kolekcionara i na aukcijama visoke novčane iznose. Voli da joj ljudi koji su kupili njezine radove pošalju fotografiju rada u ambijentu, da vidi gdje se u nečijem domu nalazi keramika.

Kaže da je uvijek imala puno energije za rad i da se nije voljela “izležavati popodne”. Imala je atelje pod Sljemenom, a trenutno ga nema:

“Nisam nikada tražila ni dobila atelje. Imala sam nekoliko godina divnu suradnju s Nadom Premerl iz Muzeja Grada Zagreba pa sam dobila na korištenje jedan veći prostor na Markovu trgu. Šest godina imala sam na raspolaganju predivne stare sobe, ali premalo sam koristila taj prostor jer mi je suprug bio jako bolestan pa se nisam mogla dovoljno posvetiti radu. Uvijek sam puno radila snalazeći se na velikom stolu u svom stanu, improvizirajući. Taj je stol, na kojem se i jelo, poput neke simbolične slike koja pokazuje kako sam uvijek morala znati balansirati između karijere i obiteljskog života, to mi je bila sudbina. Bilo je teško uskladiti obitelj i svoj poziv, ali sam imala dobre sinove te majku i obitelj koja je uskakala kada je trebalo. Moram reći da mi je obitelj uvijek bila na prvom mjestu, nema tog intervjua zbog kojeg se ne bih stavila na raspolaganje djeci ako im je to potrebno. Najveći uspjeh mog života su moja dva sina koji su bliski oduvijek iako su potpuno različiti. Mlađi sin je skladatelj Antun Tomislav Šaban, a stariji Boris Rukavina završio je ekonomiju, ali je motorist i putopisac. To su sinovi od mojih dvojice supruga i razlika među njima je 12 godina. Imaju skladne brakove, a ja unučicu i dva unuka. Moji su sinovi lako i brzo izabrali ono čime se žele baviti, uvijek su radili ono što su voljeli i željeli, a ja ih ni na što nisam tjerala.”

Komentiraj