Katunarić: “‘Europski glasnik’, kojim nastavljamo Finkielkrautovu tradiciju, Hasanbegović i Obuljen Koržinek izjednačili su s časopisom ‘Sveta Cecilija'”

Europski glasnik, “časopis koji otvara kulturne obzore”, nedavno objavljenim 25. brojem obilježio je četvrt stoljeća izlaženja. Tim povodom nacional.hr razgovarao je s njegovim glavnim urednikom Draženom Katunarićem, započinjući razgovor molbom da ugledni časopis koji uređuje kontekstualizira u hrvatski intelektualni krajobraz.

Europski glasnik počeo je izlaziti neposredno poslije rata, u času kad je književna publika zapravo prestala pratiti časopise kao nekad. Nekoć su časopisi bili glavni motor književnog života, okupljali su generaciju koja je imala zajedničku poetiku, bili laboratoriji ideja i mjesta galvanizacije duhova. Sve je to u Hrvatskoj 1996. godine bilo zamrlo, pa se nametnula potreba za duhovnim osvježenjem i publikacijom koja bi bila otvorena, internacionalnija, duhovno znatiželjna i interdisciplinarna, jer povezuje književnost, filozofiju, umjetnost, ideje, politiku s aktualnim temama i gorućim civilizacijskim pitanjima suvremenog društva. Kultura demokratske rasprave i suprotstavljena gledišta o mnogim temama koje smo pokrenuli postala je zaštitni znak našeg časopisa. Već od promocije prvog broja u Novinarskom domu, kad smo ugledali dvoranu krcatu ljudima, bilo je jasno da smo uspjeli u tom naumu.

Prisjetite se početaka. Je li Europski glasnik pod vašom uredničkom palicom hrvatski nastavak Europskog glasnika koji je Alain Finkielkraut pokrenuo 1986. u Parizu, iz želje, kako je sam napisao, da “potakne dijalog između dviju Europa razdvojenih 1945.”? Uistinu, Hrvatska devedesetih, iz više razloga, jest bila idealno mjesto za nastavak takvog dijaloga. Kako se sve dogodilo?

U času kad su nacionalne čežnje bile ispunjene, željeli smo naglasiti pripadnost Europi kao jednako važnu činjenicu. Ali, na neki drugi način nego što je to u Hrvatskoj bilo uobičajeno. Naime, Hrvatska se uvijek predstavljala kao predziđe kršćanstva, i kao integralni dio Europe nasuprot Balkanu koji je bio taj omraženi teritorij od kojeg se nastojala otcijepiti. Međutim, pritom je zaboravljala da su i mnogi drugi balkanski narodi također bili rubni zidovi kršćanstva u odnosu na otomansku dominaciju te snažno osjećali europsku pripadnost. Stoljećima je postojala jedna kultura i civilizacija koja je zajednička europskim narodima, bez izuzetka. Trebalo je razviti svijest da su nacionalna trvenja i ratovi bili ti koji su vodili Europu u propast, a da politička i kulturna ideja ujedinjenja može itekako riješiti probleme svakog pojedinog naroda. I da je tajna Europe jedinstvo u čudesnoj heterogenosti. Drugim riječima, Europa nije otpočetka za nas neki ekonomsko-politički interesni klub nego ideal koji traje već tisuću godina o kojemu su sanjali njegovi najbolji duhovi, i koji se tek počeo realizirati kao stvarnost. U tom smislu smo i osnovali časopis u Hrvatskoj koji je pokrenuo Alain Finkielkraut u Parizu deset godina ranije, jer je već nosio tu zalihu ideja koje su mogle naići na plodno tlo u Hrvatskoj. Kako je časopis od početka u Parizu komunicirao sdisidentskim krugovima iz istočnoeuropskih naroda, najviše s Milanom Kunderom, tu se mogao stvoriti dijalog, kako ste rekli, jedne europske zemlje kao što je Francuska, s više od dvjesto godina tradicije demokracije, i novopečene europske zemlje koja je izlazila iz rata i prethodno iz totalitarnog sistema. Na žalost, Europski glasnik u Parizu se ugasio, pa smo ga mi urednici, Žarko Paić i ja, u Hrvatskoj održali živim.

Većina hrvatskih časopisa propala je, pa Europski glasnik biva utoliko draži i važniji. Kako ste uspjeli opstati, i kakvu budućnost predviđate fenomenu časopisa, koji nazivate “žanrom za sebe”?

Godinama smo se stanjivali po broju stranica, od bulimije prešli na anoreksiju jer nam je bilo sve teže i teže, no svejedno smo opstali. Najveći udar doživjeli smo pod ministriranjem Zlatka Hasanbegovića koji je smanjio za dvije trećine državne dotacije našem časopisu, pa smo se nadali da će nam pod Ninom Obuljen Koržinek biti puno bolje. Na žalost, to se nije dogodilo. Sve drakonske restrikcije koje je uveo spomenuti ministar, zadržane su i nepromijenjene do danas, pa smo tako izjednačeni sa časopisima kao što su, primjerice, “Sušačka revija” ili “Sveta Cecilija”, unatoč svim našim žalbama. Država je pokazala u kojoj mjeri joj je stalo do europske orijentacije časopisa. Zapravo nas je spasila u posljednje tri godine Atlantic grupa na čelu s g. Tedeschijem koja je donirala naš časopis, i na tomu smo im jako zahvalni. To je uspješna i velika firma koja ima interesa za intelektualne i duhovne sadržaje, što je rijetkost. Inače su časopisi u velikoj krizi, ne samo kod nas, nego i u svijetu jer nove generacije koje pristižu, odgojene na mobitelu, igricama i internetu, sve su lošije obrazovane i imaju sve manje potrebe za zahtjevnijim štivom. Praznina predstavlja možda najgoru prijetnju, ne samo našem časopisu nego i europskoj ljudskosti u stoljeću koje smo tek započeli.

Vaš uvodnik najnovijeg, obljetničkog broja, odiše civilizacijskom tugom. Citirate: “Niti je više Europa to što jest, niti smo je mi dostigli, osim u onom najlošijem”. Europski glasnik očito dobro osjeća koliko se izjalovila “kulturna utopija Europe”, devedesetih na Istoku toliko utjecajna?

U trenutku kad smo svjedoci osiromašenja europskog univerzalizma, apsolutizacije tehnoznanosti, suženja intelektualnih potreba, gubitka obrazovnih ideala, preispitivanje odnosa prema Europi, pretresanje njezine biti i karaktera postaje neizbježno. Tu nam mogu pomoći nekadašnji disidenti kao Jan Patočka, Czslaw Milosz, Istvan Bibo, Karol Kosik, Vaclav Havel, Thomas Venclova, Zbigniew Bauman koji su pokazali u kojoj je mjeri disidencija neraskidivo povezana s kulturom i idejom Europe, odnosno kritičkim razmišljanjem o modernoj civilizaciji i otuđenju pojedinca sučelice hipertrofiji vlasti. Veličina Europe je njezina “briga za dušu”; koja potječe iz duhovnog naslijeđa antike. Tu se posebno izdvaja Patočkin moralni imperativ: nijedno europsko društvo, ma kako tehnološki ekipirano, ne može se ustrojiti bez moralnih načela.

Iz sadržaja najnovijeg, 25. broja, biva jasno do koje je mjere bila naivna, gotovo provincijalna, ta rasprava o identitetu Europe: on sadrži tekstove o koronavirusu i antropocenu, dvjema krizama koje navješćuju, ni manje ni više, nego globalnu kataklizmu. Do koje je mjere hrvatska javnost, s političkim i intelektualnim establishmentom kakve ima, sposobna razabrati istinsko, apokaliptično stanje današnjeg svijeta?

Koronavirus ima direktne veze s antropocenom, dobom u kojem tehnološke aktivnosti čovječanstva imaju direktan utjecaj na planetarni ekosistem i masovno izumiranje bioloških vrsta. Jer koronavirus dolazi od šišmiša, a to znači da smo uništili prethodno njegovo stanište i on se počeo približavati ljudskim staništima. Naravno, nije došao direktno, nego preko drugih životinja koje još treba identificirati. Ali, naglasak je na uništenju biorazličitosti koje prethodi stvaranju i ekspanziji virusa. Ova kriza zapravo označava naš ulazak u antropocen, doba kada će biti sve teže živjeti na planetu Zemlji, sa sve većom izloženosti udarima klimatskih promjena i zažarenosti, te izloženosti novim bolestima i virusima. Hrvatska javnost, u kontekstu vladajućeg neoliberalnog mentalnog sistema i njegovih komercijalnih i financijskih imperativa, nije reagirala autistično i lažljivo kao Amerika pod Trumpom ili Brazil pod Bolsonarom, nego je preuzela manje više europski odgovor na krizu i pokušala zaštititi najranjivije. Europa, i među njima Hrvatska, tu je pokazala da je još uvijek “civilizacija”, kako je to rekao Finkielkraut, a ne samo trgovačko poduzeće. Međutim, apokaliptično stanje današnjeg svijeta o kojemu govorite, posljedica je jednog mentaliteta koji nesmiljeno pustoši naš mali, plavi planet, i pitanje je koliko smo ovdje kritični prema njemu kad u pohlepi za užicima i materijalnim prednostima, preuzimamo sve njegove loše strane i sklonosti devastaciji okoliša.

Komentiraj