Nedavno je u Zagrebu priređena još jedna “Slušaonica starih ploča” koja se održava u sklopu projekta “Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do kraja 1950-ih” pokrenutog na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Jedan od ciljeva projekta je stvaranje baze podataka s prikazom ukupnog fonda diskografskih izdanja tvrtki Edison Bell Penkala, Elektroton i Jugoton od 1927. godine do kraja 1950-ih na temelju arhivskih fondova, prodajnih kataloga i periodike. Riječ je o jednom od najvažnijih i najiscrpnijih istraživanja nastanka diskografije i povijesnom pregledu nastanka popularne glazbe u Hrvatskoj.

Istraživačku skupinu koja radi na ovom projektu čini sedmero znanstvenika i doktorand. Uz voditeljicu projekta Nailu Ceribašić, suradnici su Joško Ćaleta, Irena Miholić, Tanja Halužan i Dora Dunatov iz Instituta za etnologiju i folkloristiku; Željka Radovinović i Jelka Vukobratović s Muzičke akademije u Zagrebu; te Nada Bezić iz Hrvatskog glazbenog zavoda. „Glavni razlog nastanka projekta bio je u tome što se o tom razdoblju domaće diskografske industrije premalo zna. Premda s povijesnim odmakom dobivaju status kulturne baštine, gramofonske ploče proizvedene u Hrvatskoj prije 1960. nisu nigdje sustavno sakupljane i sačuvane pa je prvi zadatak projekta pokušati pronaći sva takva izdanja, ploče domaćih tvrtki Edison Bell Penkala, Elektroton i Jugoton na 78 okretaja u minuti izrađene od šelaka i predstaviti ih u digitalnoj bazi podataka Hrvatska e-diskografija. Baza zasad obuhvaća oko 4400 jedinica i premda je još daleko od dovršenja, dostupna je javnosti pri Digitalnom repozitoriju Instituta za etnologiju i folkloristiku (dief.eu)“, rekla je Naila Ceribašić.

Edison Bell Penkala Kulisa 1927. godina, fotografiranje glasa. FOTO: Institut za etnologiju i folkloristiku

Ona je zaposlenica u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i od 1999. predaje etnomuzikološke predmete na Odsjeku za muzikologiju, a povremeno i na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju. Tijekom svojih istraživanja bavila se tradicijskom glazbom istočne Hrvatske, problemima etnomuzikološke analize, procesima festivalizacije i baštinizacije, glazbom u kontekstu rata i političkih promjena na području bivše Jugoslavije, rodnim aspektima glazbovanja, glazbenim izričajima nacionalnih manjina u Hrvatskoj, teorijama i metodama u etnomuzikologiji te programom nematerijalne kulturne baštine u jugoistočnoj Europi i na globalnoj razini, pa je i ovo istraživanje o počecima diskografije u Hrvatskoj logičan nastavak njezina djelovanja. Posebno je aktivna na međunarodnom planu u vodećoj svjetskoj etnomuzikološkoj organizaciji, Međunarodnom savjetu za tradicijsku glazbu (International Council for Traditional Music, ICTM). Od 2011. je članica Izvršnog odbora ICTM-a, a od 2012. zastupnica ICTM-a u UNESCO-u, što je obuhvatilo i rad u evaluacijskim tijelima Međuvladinog odbora za očuvanje nematerijalne kulturne baštine od 2013. do 2015. Na nacionalnog razini članica je nekoliko stručnih povjerenstava pri Ministarstvu kulture i Savjetu za nacionalne manjine. Istraživačkoj skupini motivacije za projekt nije nedostajalo jer su diskografska izdanja zanemarena u muzikologiji, što je neočekivano. „Dobro je poznato da je diskografska produkcija konstitutivna za polje popularne glazbe, ali se na nizu primjera pokazuje da su se pojedine regionalne glazbene tradicije i izvedbeni standardi narodne glazbe također oblikovali diskografskom produkcijom, najčešće ruku pod ruku s radijskim programima. O kontinuitetu i promjenama pojedinih glazbenih žanrova nemoguće je valjano suditi bez podrobnog uvida u njihova diskografska obličja. Također, premda se glazba ostvaruje u izvedbi i premda najizravnije trajno svjedočanstvo o karakteru izvedbi čuvaju snimke, ta činjenica ima slabog odjeka u istraživanjima, o glazbenim se djelima u muzikologiji tradicionalno raspravlja iz perspektive partitura, a ne izvedbi, dok etnomuzikologija izrazito privilegira terenske snimke, a zanemaruje komercijalne“, rekla je Naila Ceribašić koja je izrazila nadu da će ovaj projekt pridonijeti jačanju svijesti o važnosti diskografije od njezine pojave u domaćoj sredini na početku 20. stoljeća, a pogotovo od utemeljenja prve domaće tvrtke, Edison Bell Penkale u Zagrebu 1926. te potaknuti oživljavanje više puta započetih no nikad dovršenih projekata sustavne inventarizacije i digitalizacije ploča na 78 okretaja.

Projekt je uz potporu Hrvatske zaklade za znanost počeo u veljači prošle godine. U njemu ne sudjeluje i Hrvatska diskografska udruga koja postoji od 1995. i koja nije pokazala interes za hrvatsku glazbenu baštinu kroz očuvanje starih vinilnih i šelak izdanja. Croatia Records (CR) je objavila nekoliko vrlo vrijednih baštinskih izdanja. Istraživački tim nije kontaktirao HDU o projektu, ali su obavijestili CR čiji je direktor Želimir Babogredac i predsjednik te udruge koji je bio upoznat s projektom pa čudi nezainteresiranost HDU-a. Istraživački tim je dobio pristup arhivu CR-a jer on posjeduje glavni arhiv Jugotonovih izdanja. „Najveći broj Jugotonovih šelak ploča tamo je pohranjen, ali ne i ukupni fond. Dokumentirali smo i matrice na magnetofonskim vrpcama, bazu digitalnih presnimki iz razdoblja kojim se bavimo te ugovore s izvođačima od doba otkad postoje i otkad su sačuvani, konkretno od 1957., dok za prethodne godine ne postoje. Direktor CR-a i arhivar bili su veoma susretljivi; omogućili su nam uvid u sve što nas je zanimalo. No osim navedenih izvora i isplatnih lista zaposlenika, ništa drugo nije sačuvano. Ne postoje čak ni katalozi Jugotonovih izdanja, uz iznimku najopsežnijeg iz 1957/58., koji postoji i na drugim mjestima, koji su se tiskali barem jednom godišnje i od velike su važnosti za datacije ploča i za razumijevanje onodobnog marketinga. Niz kataloga, tj. kataloških sveščića Jugotonovih izdanja pronašli smo u audiovizualnom odsjeku Narodne biblioteke Srbije, što će nam poslužiti kao osnovni izvor za potvrdu datacija, dok smo najopsežniju dokumentaciju vezanu uz poslovanje Jugotona pronašli u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Dokumentacija koja je nekoć morala postojati u Jugotonu navodno je izlučena pri preseljenju u novi prostor u Dubravi 1963., no ponešto su, kako doznajemo, sačuvali poneki tadašnji zaposlenici. Tek nam predstoji pokušati dobiti uvid i u taj dio građe“, rekla je Naila Ceribašić.

Voditeljica projekta Naila Ceribašić ‘Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do kraja 1950-ih’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U nastavku istraživanja na ovom projektu predstoji im suradnja s Hrvatskim društvom skladatelja kako bi pronašli veze između diskografije i autorskopravne zaštite koja je i tada bila, a i danas je pod ingerencijom HDS–ZAMP-a. Hrvatski radio se diči s 95 godina postojanja, ali ne posjeduje bogatu arhivu koja bi im bila od pomoći jer je mnogo toga bačeno u smeće.

„Radijske stanice su nekoć obuhvaćale najpotpunije zbirke šelak gramofonskih ploča, no već od 1960-ih, kako su se uvodile vinilne ploče, ove na zastarjelom mediju su se odbacivale. Postoje svjedočanstva, primjerice Silvija Salamona Jazbeca o kolekcionaru Eduardu Čapki, da su zbog kroničnog nedostatka prostora i materijalnih resursa kamioni s pločama sa zagrebačke radijske stanice odlazili put smetlišta. Umjesto da završe na deponiju, katkad bi ih preuzimali zainteresirani pojedinci, a onda bi izravno ili preprodajom dolazile do privatnih kolekcionara. Neke radijske zbirke srećom nisu završile na odlagalištu otpada ili raspršene na raznim stranama, nego su u prilično cjelovitom obliku preseljene u arhivske institucije, kao što je to primjer osječke radijske stanice i Državnog arhiva u Osijeku. Tek sporadično, koliko nam je poznato, sačuvane su decelitne i lak-ploče, što je bila tehnologija koja se koristila na radijskim stanicama prije uvođenja magnetofonskih vrpci.“

Svaka dostupna ploča koju su uspjeli dokumentirati u bazi sadržava fotografiju naljepnice i početnih 30 sekundi snimke. Do okončanja projekta nadopunit će se podacima o diseminaciji i recepciji pojedinačnih izdanja u doba njihova nastanka i poslije, sve do današnjeg doba, kao i podacima o vezama diskografske industrije i tiskanih notnih izdanja, radijskih programa, koncertnih programa i festivala te autorskopravne zaštite.

Baza sadrži podatke o tome koja su izdanja i danas fizički sačuvana u institucijama, privatnim kolekcijama ili u digitalnom obliku dostupna na internetu. „Postoji prethodna literatura o tome, s jedne strane iz kruga entuzijasta kolekcionara i istraživača rane diskografije kao što su Veljko Lipovšćak, Ivan Mirnik, Velimir Kraker, pokojni Eduard Čapka, Branko Polić, Damir Tončić i drugi, a s druge strane u literaturi s područja glazbenog bibliotekarstva, arhivistike i muzikologije, npr. u disertaciji Željke Radovinović o zaštiti zvučnih zapisa hrvatske glazbene baštine postupkom digitalizacije. Tragom tih navoda proveli smo inventarizaciju, tj. fizički vidjeli i fotografirali naljepnice ploča pohranjenih u najvećim takvim zbirkama u Hrvatskoj, u Zagrebu, Osijeku i Sisku, a predstoji nam još i rad u Splitu i Rijeci i izvan Hrvatske. Zasad smo proveli istraživanje u Beogradu i Pragu, pri čemu je Prag važan i zbog tijesne suradnje Jugotona s češkim tvrtkom Gramofonové závody i Supraphonom u prvim godinama postojanja Jugotona.“

Tijekom rada naišli su na manje i veće privatne zbirke tijekom posjete sajmovima antikviteta, praćenjem kanala posvećenih ranoj diskografiji na internetskim servisima i online oglasnika, a dio privatnih kolekcionara im se sam javio doznavši o projektu zahvaljujući slušaonicama starih ploča koje povremeno priređuju, gostovanju u radijskim emisijama ili pak posjetom službenim internetskim stranicama ovog projekta. Posebnu su u ovoj priči zanimljivi privatni kolekcionari starih gramofonskih ploča bez kojih projekt možda ne bi bio ni izvediv, koji su entuzijazmom zadužili hrvatsku glazbenu baštinu, s čime se složila i sugovornica. Ima i kolekcionara koji kriju svoj identitet. „U domaćoj sredini zasluga da su gramofonske ploče na 78 okretaja sačuvane, uključujući i veoma raritetna rana izdanja, pripada prvenstveno pojedincima. Primjerice, Eduard Čapka se za života pobrinuo da svoju zbirku od oko 6500 takvih ploča preseli na odgovarajuću adresu, poklonio ju je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Tončićeva zbirka je u Državnom arhivu u Splitu, Krakerova u Gradskom muzeju Sisak… Među danas aktivnim pojedincima, kolekcionarima s velikim znanjem i snažnim istraživačkim impulsom, naročito se ističu Mirnik i Lipovšćak. Istaknula bih i Sašu Spasojevića iz Borče kraj Beograda kojeg smo kolegica Vukobratović i ja upoznale ovoga ljeta tijekom istraživanja u Beogradu; otada gotovo pa na dnevnoj razini razmjenjujemo sa Sašom različite uvide, a u njegovoj zbirci dokumentirale smo više desetaka ploča EBP-a i Elektrotona koje, koliko nam je zasad poznato, ne postoje ni u jednoj zbirci u Hrvatskoj. Spomenula bih i kolekcionara pod pseudonimom MrSuanPan koji je više stotina Elektrotonovih i Jugotonovih ploča iz 1940-ih 1950-ih postavio na svoj kanal na YouTubeu. Nije nam otkrio identitet, no to ne priječi prilično učestalu e-mail komunikaciju na, rekla bih, obostranu korist. Ima i drugih zanimljivih putanja gramofonskih ploča i ljudi koji su im posvećeni i koji se upliću u ovaj projekt. Među publikacijama proizašlima iz projekta naći će se i studija o današnjem društvenom životu ljudi i predmeta okupljenih oko rane diskografije.“

Edison Bell penkala Kulisa 1927. godine – prispjele su domaće ploče. FOTO: Institut za etnologiju i folkloristiku

Istraživački tim smatra da gramofonske ploče kojima se bave predstavljaju važan dio kulturne baštine i da su važne za razumijevanje prošlosti i povijesne dinamike te da bi, uzimajući u obzir da su autorska i izvođačka prava za dio njih istekla, trebale biti dijelom javno dostupne građe, tj. općim dobrom. Zahvaljujući ovom projektu saznali smo da počeci diskografije u Hrvatskoj sežu u razdoblje prije ovoga kojim se bave. Koliko je poznato, prve komercijalne snimke domaćih umjetnika u domaćoj sredini nastale su 1902. kada je Franz Hampe, snimatelj Gramophone Companyja, u Zagrebu zabilježio izvedbe desetak umjetnika i ansambala. Prva snimka bila je “Umorstvo pri svetom Žaveru, šala u kajkavštini” u iskazu Dragutina Freudenreicha, no najniži nakladnički brojevi, što podrazumijeva i najraniju objavu, odnose se na “Pjesmu večernjoj zvijezdi” iz Wagnerove opere “Tannhäuser” u izvedbi Bogdana Vulakovića i Zajčevu “Domovini i ljubavi” u izvedbi Sedme hrvatsko-slavonske domobranske pukovnije. U svibnju prethodne, 1901. nastali su prvi nekomercijalni, terenski zapisi za bečki Phonogrammarchiv. Načinio ih je filolog i slavist Milan Rešetar, a obuhvaćaju fragmente štokavskog dijalekta i romskog jezika iz bjelovarskog kraja, narodnu pjesmu iz ogulinskog kraja “Jesam bila”, opis božićnih običaja u karlovačkom kraju te poznatu pjesmu Paje Kolarića “Miruj, miruj, srce moje” u izvedbi Rešetara koje su danas dostupne na četverostrukom CD-u “Croatian Recordings 1901–1936”, izdanom 2009. u suradnji Phonogrammarchiva i Instituta za etnologiju i folkloristiku. Na prvoj pak izdanoj ploči u produkciji Edison Bell Penkale bili su marševi “Naš prvi krstaš” i “Dalmacija” Ive Muhvića te “Šjor Bepo moj” iz Tijardovićeve “Male Floramye” u izvedbi Muzike Savske divizijske oblasti.

„Kako je razvidno iz tih primjera prvih snimki, diskografski su obzori bili transkulturalniji nego što bi se pomislilo na temelju postojeće glazbeno-historijske i kulturnohistorijske literature. U tome je dodatna važnost uvođenja diskografije u standardni okvir muzikoloških istraživanja. Postoji više baza podataka, od javno dostupnih institucionalnih, pa preko internih baza u okviru institucija do iscrpnih popisa koje su načinili pojedinci ili skupine entuzijasta. Problem je koliko su obuhvatne, iscrpne i pouzdane. Uzimajući u obzir sva ta tri faktora, najboljom se pokazala baza Discogs.com. Riječ je o međunarodnoj bazi diskografije koju izgrađuju korisnici, a unos je strukturiran tako da minimalizira krive ili nepotpune navode. Discogs uključuje brojne ploče EBP-a i, naročito, Jugotona, mnogo manje i Elektrotona. Na njega se učestalo referiramo i u našoj bazi“, istaknula je Naila Ceribašić.

Planirano je da e-baza bude dovršena do veljače 2023., dok će projekt potrajati do veljače 2024. jer taj rok smatraju realnim za realizaciju ciljeva. „Do veljače 2023. bit će obrađene sve ploče koje su izdale tri zagrebačke tvrtke kojima se bavimo, na temelju izravnog uvida u obuhvaćene zbirke gramofonskih ploča i podataka iz prodajnih kataloga za ploče koje fizički nisu sačuvane, uz pridružene fotografije naljepnica ploča, a gdjegdje, sukladno zakonskoj regulativi u vezi intelektualnog vlasništva, i uz pridružene fragmente snimki. Provjerit ćemo i točnost i, gdje je potrebno, upotpuniti ili korigirati podatke o autorima i izvođačima. Na temelju pregleda periodike uključit ćemo, koliko će biti moguće, dodatne podatke o prisutnosti određene snimke u radijskim programima, povezanosti s notnim izdanjima te prisutnosti u koncertnom životu. Spomenuli smo i podatke o reizdanjima i digitalnim presnimkama i što točnije datacije te podatke u vezi regulacije prava i autorskopravne zaštite. Nije realno očekivati da će svi dodatni podaci biti jednako iscrpno obrađeni za svih oko 7000 jedinica u bazi, no osnovni podaci zasigurno hoće.“

U pripremi je i zajednička knjiga o poetici, politici i ekonomiji diskografske industrije od 1927. do kraja 1950-ih u kontekstu mijena društveno-političkih sustava u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.

EBP Svijet 1926., plesna glazba u vlastitom domu; Edison Bell Penkala Svijet 1928., Guslar. FOTO: Institut za etnologiju i folkloristiku