Kako su velike svjetske tvrtke stvorile toksičnu zonu u blizini Istanbula

Novinari mreže EIC istražili su ekološke posljedice industrijalizacije turske provincije Kocaeli te otkrili da postoji obrazac odlaganja kemijskog otpada i onečišćenja koji je doveo do velike zdravstvene krize u regiji

‘Svi stanite”, rekao je Ismail Sami dok se gurao pred mnoštvo. “Oni koji vole svoje selo ne bi smjeli ući u tu sobu.”

Seljani su se zaustavili ne znajući što dalje. Muškarac u elegantnom poslovnom odijelu, predstavnik kompanije koja je sazvala sastanak, prišao je Ismailu Samiju i pitao ga tko je.

“Saznat ćete na vrijeme”, rekao je Ismail Sami i okrenuo se natrag mnoštvu.

Vedrog i sunčanog jutra 30. svibnja ove godine četrdesetak ljudi okupilo se u lovačkom domu u centru Çerkeşlija, maloga sela u turskoj provinciji Kocaeli, oko sat vremena vožnje jugoistočno od Istanbula.

Među okupljenima je bilo nekoliko mještana, a ostali, među kojima i Ismail Sami, bili su iz četiri kilometra udaljenog Dilovasıja, grada s 47.000 stanovnika.

Unutra je za stolom sjedilo devetero ljudi, predstavnika vladinih institucija, i čekalo. Deseti muškarac, Batuhan Ulaş, koji se vani suočio s Ismailom Samijem, bio je predstavnik kompanije Akçansa Çimento, u zajedničkom vlasništvu njemačkog HeidelbergCementa i turskog Sabancıja.

Na dnevnom redu bio je prijedlog Akçanse da na samom pragu Çerkeşlija izgradi novu tvornicu cementa. Izgradnja bi započela odmah i zauzela veliki pojas šuma i travnjaka, zarobivši stanovnike između industrijske zone koja pokriva sjevernu i zapadnu stranu i postrojenja za preradu ugljena na jugu. Površina od 838.000 četvornih metara bila bi izdubljena i pretvorena u beton za tursko domaće i međunarodno tržište.

Na takvim javnim okupljanjima, propisanim turskim zakonima o zaštiti okoliša, mještani imaju priliku usprotiviti se promjenama. Uglavnom su to puke formalnosti. U Akçansinoj procjeni utjecaja na okoliš tvrdi se da će šteta za Çerkeşli i okolicu biti minimalna i reverzibilna, zanemarujući činjenicu da je industrija cementa jedan od najvećih svjetskih zagađivača.

Pridobivši pažnju, 35-godišnji Ismail Sami obratio se gomili: “Ova tvornica stvorit će velike probleme ovome selu i ovome kraju. Do ovoga sastanka ne smije doći. Ako se on dogodi, jednostavno će to zabilježiti i sve će biti gotovo, tvornica cementa postat će stvarnost.”

“Ne smijete prisustvovati sastanku”, ponovio je i zatražio da oni iznutra dostave zapisnike o sastanku u kojima se navodi da sastanak nije održan.

Predstavnik Akçanse se složio. Nakon nekoliko minuta okupljenima je uručena rukom napisana napomena da su se mještani protivili izgradnji. Sami nije pao na njihov trik i poderao je dokument, rekavši im da napišu novi. Napetost je rasla. Ovoga puta mnoštvo je slijedilo Ulaša i Ismaila Samija u prostoriju.

Devetero okupljenih nevoljko je pred mještanima potpisalo novi dokument u kojem priznaju da se sastanak nije dogodio te da su mještani odbili iskoristiti svoje pravo na informiranje. Akçansini planovi da izbuši gotovo milijun četvornih metara zemlje pored Çerkeşlija morat će pričekati.

U posljednja tri desetljeća regija Kocaeli doživjela je nemilosrdan industrijski razvoj koji ju je pretvorio u jedno od najzagađenijih područja Turske

„Zona zdravstvene katastrofe“

Pokušaj da se zaustave planovi Akçanse posljednji je u dugom nizu sporova između stanovnika i industrijalaca širom provincije Kocaeli. U posljednja tri desetljeća regija je doživjela nemilosrdan industrijski razvoj koji ju je pretvorio u jedno od najzagađenijih područja Turske, uzrokujući ozbiljne ekološke i zdravstvene probleme.

Od početka 2019. godine novinarska platforma The Black Sea istraživala je ekološke posljedice industrijalizacije provincije Kocaeli i pokazalo se da postoji obrazac odlaganja kemijskog otpada i onečišćenja koji je doveo do široke zdravstvene krize u regiji.

Budući da turska vlada skriva ključne zdravstvene podatke, razgovarali smo s desecima mještana, odraslih i djece s ozbiljnim, kroničnim zdravstvenim problemima, te s liječnicima i drugim profesionalcima koji se ne usude previše govoriti o javnozdravstvenoj katastrofi. Neovisne studije pokazale su da nezdrave razine onečišćenja utječu čak i na majčino mlijeko i novorođenčad.

U istrazi smo također nastojali izmjeriti opseg zagađenja na tom području. Kad bi se službena statistika pokazala nejasnom ili zastarjelom, uzeli bismo uzorke iz glavne rijeke u Dilovasiju na stručnu analizu. Uzorci su otkrili razinu metala i štetnih kemikalija, poput žive, željeza i amonijaka, daleko višu od zakonskih ograničenja.

Godine 2007. turska parlamentarna komisija izvijestila je o utjecajima industrijalizacije na okoliš u tom području, preporučujući da se Kocaeli označi „zonom zdravstvene katastrofe“. No umjesto da stoga suzbija industrijalizaciju regije, turska vlada ju je dodatno ohrabrila dramatično povećavši broj industrijskih zona i olakšice tvrtkama na tom području.

U desetljeću nakon izvješća komisije turska država pružila je velikodušne porezne poticaje, mjerive u milijardama, tvrtkama koje posluju u regiji, uključujući i kompanije u stranom vlasništvu. Naše istraživanje pokazalo je da oko 15 posto od 2000 tvrtki u Kocaeli ima strani kapital. Većina je iz EU-a, posebno iz Njemačke.

Mnoge tvrtke također su dobile podršku međunarodnih financijskih institucija u državnom vlasništvu. Europska banka za obnovu i razvoj, u vlasništvu država članica EU-a, i Međunarodna financijska korporacija Svjetske banke upumpavale su stotine milijuna eura u tvrtke iz regije Kocaeli.

Mještani tvrde da industrija posluje nekažnjeno, ne odgovara za sustavno kršenje ljudskih prava i ekoloških propisa i neometano koristi naklonost turske države. Borba za zaustavljanje najnovijih planova o velikoj tvornici cementa pogađa u srž sukoba između temeljnih prava građana da se zaštite od zagađenja opasnih za život i moći države i korporacija da ih ignoriraju.

Ilegalni grad

U srpnju, nešto više od mjesec dana nakon sastanka s Akçansom, Ismail Sami sjedio je u uredu jedinih gradskih novina svog rodnog grada, Dilovası Haber (Dilovası News). Lokalni novinar Ali Tahir Kaya većinu svojih dana provodi dokumentirajući zloupotrebe industrije.

Ali Tahir Kaya i Ismail Sami prijatelji su i suradnici. Sami vodi udrugu za zaštitu okoliša Ekos-Der, osnovanu 2007. godine. Nema osoblja ni proračuna; samo je okvir unutar kojeg se labava grupa zabrinutih stanovnika može organizirati i pokušati spasiti grad u kojem su odrasli.

Sami, kao i mnogi u gradu, uključujući Alija Tahira, ima problema s disanjem. Dijagnosticirana mu je kronična opstruktivna bolest pluća (KOPB), uobičajena kod pušača. Nikad nije pušio.

“Mi smo poput zemlje trećeg svijeta. Svi su ovdje došli proizvoditi. Industrija i ljudi bore se ovdje licem u lice” , rekao je Sami.

Skromni ured Dilovası Habera ima velike prozore koji gledaju na dolinu. S toga mjesta dominacija industrije je očita. Dolina je potpuno posvećena proizvodnji, a ispod naselja koja su s obje strane gurnuta na obronke, prostiru se tvornički dimnjaci. Danju i noću ispumpavaju gusti, crni dim.

Nije uvijek bilo tako. Samo nekoliko desetljeća ranije bilo je to bujno područje zelenih brežuljaka, divljine, vinove loze i voćnjaka, a čista rijeka puna ribe tekla je ispod drevnog osmanskog mosta u Izmitski zaljev.

Bio je to dom nekolicine poljoprivrednika, pastira i zaposlenih u nekoliko tvornica koje su se tu pojavile krajem 1960-ih i 1970-ih, uključujući američki Chrysler, njemački BASF i sada zatvoreni AEG.

Dilovası tada nije imao ni ime i smatrao se dijelom grada Gebzea. Način na koji je Dilovası postao grad bio je predznak bezakonja koje je nastupilo. Naime, lokalci su lagali kako bi do toga došlo.

Ismail Kaya ima 66 godina i umirovljeni je općinski radnik. Bio je gradski čelnik oporbene CHP između 2011. i 14., a neko vrijeme vodio je udrugu za zaštitu okoliša i život u skladu s prirodom. Bio je s Ismailom Samijem u Çerkeşliju tijekom sastanka o Akçansi.

Kaya sebe smatra ljevičarskim disidentom. Preselio se u Dilovası iz Istanbula jer su ga vojne snage nakon turskog državnog udara 1980. mučile i upozorile da se ne vraća u grad. Kada je s lokalnim radnicima poželio razvijati to područje, trebali su prvo postati općina:

„Ali nismo imali dovoljno ljudi odnosno kuća da postanemo općina. Nakon što je odbijena prva prijava, pokušali smo ponovo i na kartu ucrtali nekoliko nepostojećih kuća kako bismo spojili dva grada.”

Uzorci prikupljeni u novinarskoj istrazi otkrili su razinu metala i štetnih kemikalija, poput žive, željeza i amonijaka, daleko višu od zakonskih ograničenja

Plan je upalio i vlada je promijenila status Dilovasija, dajući mještanima pravo da biraju dužnosnike, zatraže razvoj infrastrukture i izdaju dozvole za poslovanje.

“To je bilo 1987. Mislili smo razvijati svoju regiju, ali svi su željeli komad pite. Došli su industrijalci, došli su općinski službenici i svi su zlostavljali grad.”

Počeo je grabež koji još uvijek traje. Dilovası je postao „Organizirana industrijska zona Dilovasi” koja se proteže s jedne strane doline na drugu. Druga zona pojavila se odmah iza brda, pa još jedna…

Danas postoji 13 industrijskih zona, mnoge su još u izgradnji, uživaju porezne olakšice i imaju 38 luka. Stanovništvo je eksplodiralo.

Turska vlada pod Erdoğanovom desničarskom populističkom Strankom pravde i razvoja potaknula je nova ulaganja snižavanjem poreza na dobit, ublažavanjem ograničenja stranih ulaganja i pojednostavljivanjem otvaranja tvrtki. Kad je 2003. prvi put postao premijer, Erdoğan je poručio turskim liderima stranih tvrtki: „Ako nailazite na blokade u smislu birokracije, politike ili vlade, molim vas dođite direktno k meni. Moja je državna dužnost ukloniti te zapreke.”

„Živite u kanalizaciji“

Svi građani Dilovasija govore o zraku i žale se da ne mogu disati. Čak se i pastiri u brdima žale na onečišćenje. Zrak je gust i bolestan, a već nakon kratkog vremena tamo osjećali smo peckanje u grlu i plućima.

Ulazak u Dilovası s autoceste je poput ulaska u neki postapokaliptični film. Put kroz dolinu okružen je masivnim ljevaonicama otpadnih metala, nizozemskim tvornicama boja, kemijskim tvrtkama iz Njemačke i SAD-a. Scenu upotpunjuje nemilosrdna buka strojeva i ogromnih kamiona koji prenose materijal.

Još davne 1988. godine jedan zastupnik podigao je uzbunu zbog pokrajne Kocaeli. Optužio je 15 tvrtki da su ozbiljno pridonijele zagađenju okoliša, među njima Henkel, Bayer, BASF, Izocam, Chrysler i AEG. Govorio je o otrovnom smogu koji pada na Dilovası, a curenje kemikalija iz tamošnje tvornice boja Polisan, pomiješano s pitkom vodom, prouzročilo je smrt nekoliko djece.

Nema javnih podataka o tome koliko je ljudi primljeno u lokalnu bolnicu zbog respiratornih problema i karcinoma, a nacionalni se statistički podaci prikupljaju. Naš zahtjev na temelju Slobode informacija prelazio je iz jednog odjela u drugi, sve dok zdravstvene vlasti na kraju nisu zatražile da im objasnimo zašto tražimo te informacije. Zatim su prestale odgovarati.

Ali pronaći bolesne ljude u Dilovasiju nije teško.

Hayriye Ödemiş, 35-godišnju domaćicu i majku dviju kćeri, upoznali smo na ulici ispred njenog stana. Zamolila je da uđemo jer ne može predugo biti vani. Zbog akutne astme nije mogla istovremeno stajati i govoriti. U urednom stanu u kojem živi sa suprugom i djecom, Hayriye nam je donijela pladanj s čajem i lubenicama i govorila nam o svojoj borbi. Uzima mnogo blaže doze lijekova nego što je potrebno, rekla je, kako bi zaštitila Hilal, 18-mjesečnu kćer koju doji. Prošle godine oboje njezine djece dijagnosticirana je astma. Havvanur, koja ima sedam godina, najteže je bolesna. Kad je pokušala govoriti, ostala je bez daha i jedva nam je rekla kako se zove i koliko ima godina.

Učinke ne osjećaju samo oni koji žive blizu tvornica. U obitelji 55-godišnjeg pastira Yaşara Aydına, koja živi na brdu iznad Dilovasıja, svi su bolesni. Supruzi

Kudret je prije četiri godine dijagnosticirana akutna astma i ne može napustiti kuću jer izlazak pogoršava njeno stanje. Njihovoj 21-godišnjoj kćeri Zozan dijagnosticiran je isti problem kada je imala 18 godina, kao i Zozaninoj petogodišnjoj nećakinji Devran.

Žive u blizini desetljećima starog toksičnog odlagališta, ispunjenog tonama mineralne vune i azbesta, koje smo mi prvi put dokumentirali. Ostavio ga je jedan od najstarijih proizvođača u gradu, koji je sada u vlasništvu francuskih i kuvajtskih kompanija.

Ismail Kaya, bivši radnik općine Dilovası, ispričao nam je kako je prije nekoliko godina bio u Azerbajdžanu i posjetio liječnika.

“Kada sam mu rekao da živim u Kocaeli, pogledao me zgroženo i rekao: Živite u kanalizaciji.”

„Liječnik iz Azerbejdžana je to rekao. Tužno je to”, zaključio je Kaya.

“Ne mogu o tome razgovarati”

Oni koji rade u gradu i svakodnevno komuniciraju s bolesnicima – liječnici, učitelji i ljekarnici – boje se razgovarati s novinarima. Kada su se u ožujku naši novinari obratili dvojici liječnika u lokalnoj državnoj klinici, njihov strah bio je opipljiv.

Još davne 1988. godine jedan zastupnik podigao je uzbunu zbog pokrajne Kocaeli. Optužio je 15 tvrtki da su ozbiljno pridonijele zagađenju okoliša

Jedan je odmah otišao, rekavši: “Ne mogu razgovarati o tome.” Drugi se pretvarao da je napustio sobu sa svojim kolegom, a onda je umjesto toga zatvorio za njim vrata. Uznemiren i vidno drhteći, tiho je govorio:

“Zrak je loš. Mogu to i sam vidjeti, putujući iz drugog grada na posao. Svi su bolesni, stari i mladi, bebe i djeca. Dajem im lijek, ali bolesti se nastavljaju zbog okoliša“, zastao je pa nastavio: „Naravno da kao liječnik osjećam odgovornost. Ne mogu ništa učiniti osim davati im lijekove dok ne umru. Vrši se pritisak na one koji govore. Žele da se o tome ne razgovara. Da sam dao svoje ime ovoj priči, ne bih mogao sutra doći na posao.”

Jedan zamjenik ravnatelja osnovne škole potvrdio nam je da djeca propuštaju nastavu zbog problema s disanjem: “Kad djeteta nema, liječnici u pravilu spominju astmu ili bronhitis.”

Mnoge državne škole u Dilovasıju financiraju se iz tvrtki koje tamo posluju te čak i nose njihova imena. Tvrtke Polisan i Marshall Boya, kemijska tvrtka Solventaş, Yılport, glavni terminal i luka Dilovası te velike talionice metala Çolakoğlu i Diler, sve imaju škole koje se po njima zovu.

„Zar ih nije boga strah?“

Lako je razumjeti zašto tako mnogo stanovnika ima ozbiljne probleme s disanjem. Dimnjaci u dolini 24 sata dnevno ispuštaju dim. Budući da stanovnici žive na padinama iznad doline, dim izlazi u zrak koji udišu, a ne u zrak iznad njih.

Jedan od najgorih prijestupnika već dulje od tri desetljeća je Izocam, vodeći turski proizvođač izolacije i jedna od prvih tvrtki koje su se otvorile u Dilovasıju. Izocam je tvrtka koju smo već spomenuli, ista ona koja je u grad izbacila tone ilegalnog otpada i azbesta.

Tvrtka u zajedničkom vlasništvu francuske firme Saint-Gobain i kuvajtske Alghanim Industries, također često izbacuje gusti dim kroz svoj karakteristični dimnjak. Postoje mnoge snimke koje to potvrđuju, a posljednja je snimljena prije mjesec dana.

Izocam u svojoj proizvodnji mineralne vune koristi mnoge poznate toksine i kancerogene tvari, navodi se na web stranici tvrtke. Zatražili smo komentar Saint-Gobaina o dokazima koje smo prikupili. Rekli su nam da je riječ o “izuzetnom incidentu” uzrokovanom “nedostatkom usisa zraka prilikom paljenja pećnice koja se koristi u proizvodnji”.

Ogromna postrojenja za preradu ugljena koja gledaju na dolinu prema istoku, jedva 500 metara od ruba grada, izvor su redovitih pritužbi. Uvoze i peru ugljen, a prljava otpadna voda teče niz mali potok prema jugu.

Ugljen se koristi za opskrbu tvornica gorivom. Mještani kažu da vjetar donosi u grad crnu prašinu koja prekriva njihove zidove i prozore i uznemiruje pluća. Iz općine su rekli da su naredili da se pokrije ugljen, ali fotografije koje smo snimili pokazuju kako se tvrtka nosi s tim zahtjevom. Umjesto da ispune što im je navodno naređeno, izgradili su zidove kako bi zaklonili pogled.

Umjesto da suzbija industrijalizaciju regije, turska vlada ju je dodatno ohrabrila dramatično povećavši broj industrijskih zona i olakšice tvrtkama na tom području

„Općina nam je pred izbore rekla da će sve riješiti. Ali to su sve laži”, rekla je Sereyya Tur, 38-godišnja domaćica koja s obitelji živi samo 700 metara od nalazišta ugljena i prašina joj svakodnevno prekriva prozore. Ima rak štitnjače. „Industrija i postrojenja za ugljen upropastili su naše živote”, rekla je pokazujući prema brdu. “Nije pošteno. Zar ih nije boga strah?”

Znanstvenik disident

Osim brojnih problema s dišnim organima, akademske studije provedene od 2005. pokazale su da je razina pojave karcinoma u Dilovasıju znatno iznad norme. No lokalni stanovnici ne vole raspravljati previše o toj temi. Većina rak jednostavno naziva „bolešću“.

Ako je itko zaslužan za to što se o problemima stanovnika Dilovasija počelo govoriti u turskoj javnosti, to je Onur Hamzaoğlu, liječnik i specijalist javnoga zdravstva koji je od sredine 2000-ih proveo nekoliko zdravstvenih studija u regiji.

S Hamzaoğluom smo se sreli u Istanbulu u veljači. Uvijek uredno odjeven, u odijelu, nježni i tihi znanstvenik mnogima je simbol ekološkog pokreta u Dilovasıju. Taj vojno školovani liječnik koji je 2001. godine imenovan šefom odjela za javno zdravstvo Sveučilišta Kocaeli, gdje je ubrzo uvidio učinke industrijalizacije regije, sebe naziva “ortodoksnim disidentom”. Naime, Hamzaoğlu je 2005. izazvao prvi skandal u Turskoj objavivši rezultate svoje studije koja pokazuje da je osobi koja živi u Dilovasiju tijekom deset godina, rizik da umre od raka povećan 440 posto. Ista studija pokazala je da je smrtnost od raka u Dilovasıju 33 posto, što je 2,5 puta više od turskog i 2,6 puta više od svjetskog prosjeka.

Kad su informacije iz studije dospjele na naslovnice novina, počeli su nemiri i protesti u Dilovasiju. Ubrzo su im se pridružili pristaše iz Istanbula, mladi, sindikati, socijalisti i anarhisti.

“Prizor anarhističke grupe koja je pokazala svoju zastavu na demonstracijama prestravio je mještane”, rekao je lokalni novinar Ali Tahir. Policajci, dovedeni iz Kocaelija, pripremili su štitove i suzavac. „Policija nam je rekla da će doći do nasilja ako stranci ne napuste grad. Mještani su im rekli da odu, oni su otišli i pokret se ugasio. Vjerujem da smo tog dana propustili priliku.”

Budući da je nemir rastao, turski parlament je 2006. osnovao dvostranačku komisiju kako bi istražio ne samo nalaze Hamzaoğluove studije, već i širi utjecaj prerađivačke industrije na javno zdravlje i okoliš, posebno u Dilovasıju.

Godinu dana kasnije komisija je objavila „Izvješće Dilovası“, dokument od 376 stranica koji je odredio razmjere krize u okolišu i javnom zdravlju, navodeći kao uzroke nekontroliranu industrijalizaciju i promjenu ekoloških propisa.

U zaključku, članovi povjerenstva predložili su da se to područje proglasi “zonom javnozdravstvene katastrofe” te da ne bi trebalo graditi nova poduzeća ili industrijske zone. Također je navedeno da bi stanovnici dvaju kvartova Dilovasija trebali biti preseljeni, a zdravlje stanovnika trebalo bi biti podvrgnuto čestom nadzoru. Nijedna od 29 rezolucija nije uvrštena u zakon.

Profesor Hamzaoğlu marljiv je i atipičan znanstvenik. Redovito nastupa u javnosti, sudjeluje u demonstracijama i otvoreno razgovara s novinarima. Njegov je cilj, rekao je, da znanost proizvede smislena rješenja za probleme stvarnoga života.

Stoga je preispitao svoj pristup i odlučio se za projekt koji se odnosi na dojenje i bebe „kako bi zaista privukao pažnju“. Istraživanje je trajalo tri godine, a tijekom procesa prisilio je državne laboratorije da obnove svoju opremu i dobiju odgovarajuće dozvole kako ne bi mogli osporiti njegove rezultate.

Otkrio je u stolici i majčinu mlijeku teške metale, uključujući aluminij, kadmij, živu i arsen. “Jednom kada majka ima te toksine u svom tijelu, dijete će ih također imati”, objasnio je Hamzaoğlu. Njegov tim otkrio je i da postoji veća vjerojatnost da će ta djeca razviti neurološke probleme.

EBRD je samo u ovom desetljeću osigurao preko 480 milijuna eura zajma tvrtkama u stranom vlasništvu koje posluju u regiji Kocaeli

Nakon što su 2011. godine rezultati objavljeni, Hamzaoğlua se sve snažnije napadalo. Gradonačelnik Kocaelija proglasio ga je “šarlatanom” i s gradonačelnikom Dilovasıja tužio kaznenom sudu “zbog podsticanja straha i panike u javnosti”.

Nakon što je sud proglasio nenadležnost u tom slučaju, njegov poslodavac, Sveučilište Kocaeli, otvorio je disciplinsku istragu. Istovremeno, Ministarstvo zdravstva podnijelo je pritužbu Vijeću za visoko obrazovanje, optužujući Hamzaoğlua za “pogrešno informiranje javnosti i izazivanje panike”.

Turska vlada i dalje ga tretira kao problematičnog. Kada je Hamzaoğlu 2016. s 1128 akademika potpisao deklaraciju Akademici za mir, kojom su tursku vladu pozvali da zaustavi svoju destruktivnu vojnu kampanju protiv gradova s kurdskom većinom na jugoistoku, odmah je dobio otkaz.

Naposljetku je uhićen nakon što je 4. veljače 2018. javno izjavio da je rat „javnozdravstveno pitanje“. Tijekom svog prvog ročišta sucu je poručio da je “biti protiv rata osnovni uvjet da se u 21. stoljeću ostane čovjek. Želim ostati čovjek”. Sudac je naredio njegovo puštanje na slobodu. Suđenje mu se nastavlja.

Za mnoge mještane Dilovasija Hamzaoğlu je heroj, a susret s njim velika je čast. Jedan stanovnik s ponosom nam je rekao: „Njegov broj imam u svom telefonu. Išao sam na sva njegova suđenja.“

Okoliš

Hamzaoğlu je nadahnuo ostale znanstvenike da istraže učinke industrije na vodu, zrak i tlo u Dilovasıju i obližnjim gradovima i rezultati su porazni.

Black Sea proveo je vlastito ispitivanje na glavnoj rijeci u Dilovasıju, Dilderesi. Uzorak je sakupljen prema savjetima Komore inženjera zaštite okoliša u Kocaeliju, a rezultati su šokantni. Iako tog jutra nije bilo očiglednih znakova onečišćenja, uzorak iz rijeke sadržavao je mnogostruko veće razine otrovnih tvari od prihvatljivih.

Postotak žive je bio 30 puta veći, a nitrita i fosfora 35 puta; željezo je bilo gotovo petnaest puta iznad granice, mangan je bio četiri puta veći, a količina nikla dvostruka. Profesor koji je zatražio da mu ne imenujemo laboratorij rekao je da riječna voda ima “razinu 4. stupnja”, što je najviša moguća razina zatrovanosti.

“Živa je razlog za zabrinutost”, rekao je nizozemski stručnjak za kvalitetu vode Jos Vink koji je analizirao rezultate. „Koncentracija premašuje maksimalnu prihvatljivu normu i akutno je toksična.“ Živa je poznata po tome što uzrokuje oštećenje mozga kod djece i beba.

“Ekološki rizici su dodatno visoki zbog nitrita, amonijaka i fosfata. Ta voda nije prikladno za piće i kupanje”, zaključio je Vink.

Vladine inicijative, negodovanje javnosti

Unatoč svemu, apetiti države za proizvodnjom u regiji i dalje rastu. Samo u posljednjih pet godina vlada je pružila izdašne poticajne pakete za preko 1000 novih i postojećih tvrtki koje tu posluju.

Strane tvrtke koriste financijsku dobrobit turske države. Od 250 tvrtki na popisu stranih vlasnika, otkrili smo da su gotovo sve dobile porezne olakšice u određenim trenucima tijekom posljednjih deset godina. Među njima su Izocam, Bayer, Colgate-Palmolive, Bayer, Ford, BASF, AkzoNobel, Marshal Boya, Siemens…

Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) i Svjetska banka također su im iskazali svoju naklonost. Otkrili smo da je Turska najveća investicijska zemlja EBRD-a koji joj je, uz obrazloženje da „promiče ekološki zdrav i održiv razvoj“, samo u ovom desetljeću osigurao preko 480 milijuna eura zajma tvrtkama u stranom vlasništvu koje posluju u Kocaeli. Većina je izdana u posljednje tri godine.

Tvrtka HeidelbergCement također je dobila porezne olakšice. Već ima preko 40 proizvodnih mjesta u Turskoj i sada se namjerila na Çerkeşli. Nekolicina mještana malim pobjedama bori se protiv moćne industrije Kocaelija i Dilovasıja. Bilo je i pokušaja da se obrate turskim sudovima.

Sjedeći ispred napuštene kolibe koju pokušava pretvoriti u kafić, Ahmet Cebeci stalno promatra svoju suprugu Sevgi dok razgovara. Ta 50-godišnja žena ima rak limfoma i može govoriti samo tiho, a Ahmet svaki put uskače kako bi joj pomogao.

Liječnici su joj 2010. godine dijagnosticirali rak i rekli da neće preživjeti. “Rekli su mi da joj dam sve što želi”, rekao je Ahmet. „Željela se boriti protiv industrije. Skočila je ispred buldožera. Ona je ratnica.”

Prvu tužbu podnijeli su 2010. protiv izgradnje kemijskih spremnika u blizini svoje kuće. Sud je presudio u njihovu korist, proglasivši gradnju nezakonitom na temelju zahvata u zaštićeno šumsko zemljište. Ercan Topaca, guverner Kocaelija iz AKP-a, odbio je odluku suda i spremnici su izgrađeni.

Dvije godine kasnije pokušali su tužiti Ministarstvo zdravlja tvrdeći da je onečišćeni zrak uzrokovao rak te su tražili odštetu od jedne lire. “Bilo je to simbolično”, rekla je Sevgi. “Samo sam htjela da priznaju da nas ubijaju.”

Sud je slučaj odbacio i naveo svjedočanstva liječnika da se njezin karcinom ne može izravno pripisati lošem zraku, iako se ni to ne može odbaciti. Danas Sevgi i njezini susjedi žive tik uz stotine divovskih, bijelih, metalnih spremnika napunjenih kemikalijama, dok čudan miris lebdi u zraku.

Spremnike je izgradila tvrtka donedavno u vlasništvu Dilovasijeva novog gradonačelnika Hamze Şayira koji je izabran iz AKP-a u ožujku. Sayir redovito na društvenim mrežama objavljuje fotografije općinskih vozila koja peru ulice, nazivajući to “ekološkim naporima”. Prvog dana mandata proglasio je politiku otvorenih vrata, doslovce skinuvši vrata svog ureda. „Ne bi trebale postojati prepreke između mene i moje izborne jedinice”, rekao je.

Zatražili smo razgovor s gradonačelnikom i odbijen nam je. Kad ga je lokalni novinar Ali Tahir osobno zamolio, Sayir mu je rekao da “neće razgovarati s onima koji tvrde da u Dilovasiju ljudi obolijevaju od raka.”

Neizvjesna budućnost

Borba za zaštitu okoliša regije Kocaeli se nastavlja. Ismail Kaya, Ali Tahir i Ismail Sami, kao i mnogi drugi koji u gradu pate, pokušavaju skupiti snagu i izgraditi pokret otpora. Kaya, bivši komunalni radnik, umoran je od pokušaja:

“Ljudi nikada nisu prihvatili odlazak na sud. Misle da ih Bog svim tim bolestima iskušava na ovom svijetu i da će biti nagrađeni nebom ako se brinu o svom bolesnom djetetu na zemlji.”

Ismail Sami, s druge strane, čini sve što može kako bi zaustavio nadolazeću plimu novih tvornica cementa i industrijskih postrojenja: “Čuo sam da se projekt izgradnje tvornice cementa zaustavio i da će se općina Dilovası službeno suprotstaviti planovima. Čini se da je naša akcija na sastanku uspjela.”

Ta pobjeda bila bi prva takva u Dilovasıju. Ako uspije, Sami neće sjediti na lovorikama. Sljedeća meta je nalazište ugljena na brdu. “Ako naši pregovori postanu akcija, uspjet ćemo”, zaključio je.

Komentiraj