U tami netom prije svitanja u Sierri de la Culebra u Španjolskoj, iznenadni urlik probija se kroz hladnoću. Pridružuju se još njih, sve dok ne odjekuje zbor glasova. U sumraku gdje se spajaju svjetlost i tama, pojavljuju se njihovi oblici: prvo alfa mužjak, a zatim i ostatak vučjeg čopora.

U Europi je ova velika zvijer stoljećima lovljena i gotovo istrijebljena, a preživjela je samo u nepristupačnim ili rijetko naseljenim područjima. Sada, zahvaljujući promjeni stavova i pojačanoj zaštiti, europska populacija vukova polako se oporavlja, a ovi predatori postupno se vraćaju na svoja bivša područja.

Španjolska, gdje je do 1970-ih godina broj iberijskih vukova smanjen na samo 200-500 jedinki, sada ima najveću koncentraciju na kontinentu. Međutim, kako se životinje vraćaju, pojačao se prastari sukob između pastira i vukova.

Za zajednice koje žive i brinuo se o životinjama u blizini vukova, njihov povratak izaziva niz emocija, od straha do euforije, a sukobi između ljudi i vukova brzo se pojavljuju. U pastirskim naseljima u brdima sjeverne Španjolske, pastiri iskušavaju nove strategije u pokušaju suživota s ovim velikim mesožderima.

Unsplash

Fernando Rodríguez Tábara stiže na konju sa šeširom širokog oboda u svoj dom u Cerdillu, selu sa samo četiri registrirana stanovnika. Rodríguez Tábara zna puno o borbi za suživot s vukovima. S 22 godine vodi farmu naslijeđenu od roditelja s više od 100 krava u jednom od najgušće naseljenih vučjih područja u Europi, području Sanabria u Zamori.

Noćas će, međutim, ostaviti svoju dragocjenu stoku da spava bez straha od vukova. Njegova tajna? Njegova ‘vojska’ pasa, kako ih on naziva – 13 mastifa koji čuvaju stoku. “Sada čvrsto spavam”, kaže uz osmijeh.

Njegova majka, Luisa Tábara, kaže da nije uvijek bilo tako. “Vukovi su 2012. godine ubili 12 teladi, to je bila tragedija. Za mene su moje krave dio obitelji”, kaže za Guardian. Fernando Rodríguez Tábara naglašava da su im u tom trenutku neki susjedi dali štence mastifa da ih uzgajaju uz krave i brane ih od vukova. “Otac mi je rekao da je to nemoguće”, istaknuo je.

Danas Rodríguez Tábara jaše natrag u planine na svojoj kobili Caneli. Telad su se počela rađati, a mastifi ih nikako ne napuštaju. “Od malih nogu ih stavljamo u staju s teladima i na kraju se osjećaju kao dio stada. Shvatili smo da je s mastifima problem iskorijenjen”, poručio je.

Unsplash

U blizini nacionalnog parka Picos de Europa Juan Díez čuva tisuće ovaca. Počeo raditi sa stokom vrlo mlad, slijedeći stope svog djeda u Extremaduri. Sa 17 godina imao je vlastito stado i preselio se u Asturiju. “Tamo sam stvarno upoznao vuka – jer je tog ljeta ubio 121 moju životinju. Naravno, bio sam neiskusno dijete”, rekao je.

Díez je došao iz područja gdje je vuk nestao davno prije, zajedno s tradicionalnim praksama da se spriječi njihova šteta. Kasnije se vratio u León, u blizini regije u kojoj je izgubio svoje životinje, hodajući iz Extremadure s više od 500 koza. Ali ovaj put je bio spreman: psi koje je doveo sa sobom bili su mastifi. “Te godine nisu dotakli nijednu”, kaže Díez. Kada je stoka u električnoj ogradi ili okupljena sa psima, ‘vuk im neće doći’. Upitan o sukobu pastira i vukova, kaže: “Zašto je pas ušao u crkvu? Jer su vrata bila otvorena.”

Oporavak populacije vukova u Španjolskoj trajao je desetljećima. U 1970-im godinama, dok je vuk bio na rubu izumiranja, prirodoslovac Félix Rodríguez de la Fuente započeo je kampanju za spašavanje ovih stvorenja. Njegov rad, kao i rad drugih organizacija, pridonio je značajnoj promjeni mentaliteta. Iberijski vuk prešao je put od legalnog lova u bilo koje vrijeme do reguliranog vremena i načina lova. Devedesetih godina prošlog stoljeća vuk se počeo stidljivo ponovno pojavljivati na mjestima gdje ga je davno bilo. Od 2021. godine zakonom je zabranjen njegov lov. Međutim, tijekom prošle godine oporavak iberskih vukova ponovno je postao ispolitiziran u Španjolskoj, s desničarskim strankama koje su uoči izbora u srpnju vodile kampanju uz obećanje da će ponovno učiniti legalnim njihov lov.

Metode kontrole vukova usmjerene na prevenciju mogu rezultirati značajnim smanjenjem broja uginule ili ozlijeđene stoke: do 61% u slučaju mastifa, 99,9% s električnim ogradama i 100% za fiksne ograđene prostore, navodi WWF koji citira istraživanje europskog projekta Coex.

Unsplash

Sofía González Berdasco odrasla je kao transhumantni pastir u sjevernoj Španjolskoj, između planina prirodnog parka Somiedo u Asturias i pašnjaci Santa Marina na obali. Svake noći kao dijete išla je spavati uz priče poput onih o Crvenkapici, ali to, kaže, ‘nisu bile priče, već iskustva iz stvarnog života’. Majka Gonzáleza Berdasca slala bi svoje kćeri da čuvaju koze u planinama jer je bilo vukova. Jednog ljetnog dana, dok je González Berdasco čuvala stoku, prišao je vuk. Imala je pet godina i bilo je to prvi put da se s ovom životinjom susrela lice u lice. “Za nas su naše životinje kao naša obitelj, a kada vuk dođe i ubije jednu od njih, to boli. Još uvijek nemate ideju o tome da su vukovi ubili tele jer su morali hraniti svoje mladunce, baš kao što ja volim svoju djecu”, istaknula je.

S vremenom je otkrila važnost uloge velikih zvijeri u ekosustavu i odlučila da mora razbiti mentalnu barijeru: svoj strah od vukova. Odvažila se otići sama u brda kako bi provela noć u vreći za spavanje na području gdje je znala da ima vukova. “Vratila sam se preobražena. Osvojila sam posljednju stepenicu, onu najkompliciraniju – onu u duši”, poručila je.

Priznaje da se ponekad osjeća kao da je na ničijoj zemlji, shvaćajući potrebe pastira i vučjih čopora s kojima žive. Sada vodi turističke grupe sa svojom tvrtkom Somiedo Experience. “Radeći s turistima, vidim neke koji misle da bi vukovi mogli živjeti kad bi ovdašnji farmeri nestali, a da smo mi ljudi sa sela suvišni. I onda slušam mnoge farmere koji govore da treba pobiti sve vukove, pa će nam biti bolje. Ne vidim da je jedna strana više u pravu od druge”, naglašava.

Ona smatra da je jedina mogućnost za postizanje dogovora sjesti i pregovarati. “Nijedna strana ne može izgubiti sve, a druga strana dobiti sve”, zaključila je.