Kako je HDZ Hrvatsku pretvorio u Jugoslaviju

Objavljeno u Nacionalu br. 838, 2011-12-05

Nelikvidnost, raspad vojske i partije, otkrivanje prljavih tajni, zazivanje spasitelja, uhićenja, tajna snimanja – sve smo to doživjeli prije 20 godina

Raspad koji je HDZ prouzročio u Hrvatskoj identičan je raspadu Jugoslavije. Novac je nestao iz cirkulacije – to se tada zvalo inflacija, a danas nelikvidnost građana i poduzeća. Tada su svi plaćali čekovima, danas karticama u dozvoljenom minusu. Monopolna vladajuća stranka raspada se kao onodobno Partija. Ona je sebe zvala savezom i smatrala pokretom, kao što HDZ sebe zove zajednicom i namještajući izbore kaže da je pokret.

Što danas gledamo u Saboru (problematični kvorumi, dnevni redovi, dovlačenje bolesnih) u dlaku je isto ono što smo noćima gledali kao sjednice plenuma CK SKJ u Sava centru. U toj fazi su se međusobno hapsili (tada Azem Vllasi, sada Boljkovac), u pauzama trčali borcima po podršku: Šuvar “rezervnim vojnim starješenima”, Kosor braniteljima. Šeks se diže kao Milošević i kaže opoziciji (onomad se to zvalo “neprincipijelna koalicija”) neka paze jer bi ih mogao zabraniti. Institucionalni je kaos. Isti ljudi najprije zasjedaju kao središnjica stranke (CK), a onda kao vlada (Predsjedništvo SFRJ). Sada svi govore “neka država radi svoj posao”, a tada je samoupravno socijalističko uređenje bilo temelj. Sada se ne zna ništa o crnim fondovima, selotejpu i bacanju leševa u Dravu, a tada se nije znalo o Golom otoku i Kočevskom rogu. Tada je za sve kriv bio Aleksandar Ranković, a sada pokojni dvojac Gojko Šušak i Franjo Tuđman. Boljkovcu se druga linija zapovijedanja desila već dvaput: i kao oficiru KNOJ-a i kao Tuđmanovu ministru unutarnjih poslova. Stalno neki leševi.

U raspadu se javljaju i isti čudotvorci. Ante Marković maše “novim dinarima” i narod ga ljubi, Ivo Sanader maše Europom i narod ga ljubi. A onda se čudotvorci usred predstave opraštaju i nestaju u smjeru Austrije gdje su već registrirali tvrtke. Uz čudotvorce idu i popularni filmovi. JNA je snimila i JRT emitirao generala-otpadnika Martina Špegelja kako dogovara genocid. Sada je konobar snimio film o Sanaderu i jednom Mađaru kako planiraju genocid nad Inom, što se u Jutarnjem listu pojavilo kao cartoon.

Političari se povlače u smjeru vila s navučenim rezama i pišu lažirane memoare: kako smo branili, kako smo rušili, kako smo tražili crvenu nit. Istodobno sanaciju štete koju su načinili narodu očekuju od “svijeta”. To se tada zvalo devizno zaduženje, sada vanjski dug. Narodu (srpskom) tada se sugeriralo za vođu-spasioca sposobnog financijaša Slobodana Miloševića iz Tehnogasa, a pred mjesec dana u Hrvatskoj bankara Rohatinskog.

Pejzaž je isti onaj sumorni. Razorene institucije, opljačkani štediše i umirovljenici, tvornice ne rade ili su demontirane. Ulizički i kolaboracionistički novinari se bacaju na još tople lešine dojučerašnjih gospodara. Čitave redakcije mijenjaju politiku – kao onodobno partijsko glasilo Komunist, koji je naglo postao liberalan, pače disidentski. Sedma sila i njeni protagonisti ponavljaju vježbu. Ista lica pravodobno su već nestala s ekrana ili daju izjave da narednima služiti neće, sve pršti od blogova. Nekad se rezervni položaj u sarajevu zavao Yutel, danas Al Jazeera. Uprave vojske i policijskih snaga šutljive su, možda će netko biti Milošević, pa da uvedu malo reda u zgradi predsjedništva. Testiraju: Domazet Lošo zamišljeno sjedi u prvom redu, general Rojs pjeva, Krstić svako toliko izviri iza gđe Kosor. Odvaguju što je bolje, puč ili penzija. Ministar policije upisuje se u HDZ, što je sudbina hrvatskih povjesničara. Djeca iz boljih kuća brišu u udaljene ambasade. Sanaderov ministar pravosuđa Ivan Šimonović, čim je puknula petarda pod prozorom, otišao je za 19. sekretara gospodina Ban Ki-moona; na Hudson River, u čardak ni na nebu ni zemlji, onodobno se sklonio i g. hrvatski ministar vanjskih poslova SFRJ, Budimir Lončar.

HDZ light (HSS) izdiše u nekom zakutku, kao što je i niskokalorični SK – zvan Socijalistički savez – izdahnuo u nekoj televizijskoj emisiji koju nitko nije gledao. Kao nekad JNA, “Faktor” i “četvrta vojna sila u Europi”, HV danas kao “čimbenik” i “regionalna sila” nema para za servis zadnja tri leteća stojadina. Generali preko puta u bircuzu.
Umjesto Ljubljanske banke tu je Konzum: već se zove Terminator i stanuje negdje daleko preko Sutle.

Umjesto Tifona – Lukoil; umjesto INA-e – MOL; bio je Inex-Genex, sad je Oki-Dioki. Novac je svakako negdje drugdje: u Grazu i na Cipru. Položaj hrvatske inteligencije koja se želi umiješati? Ista ona kao one jugoslavenske. Mirko Kovač i Borislav Pekić su po piksi dobivali na Terazijama, Urša Raukar i Vili Matula na Cvjetnom trgu. Ostatak bavi se time kaže li se je ili ije, rodnim pitanjima, japanskim arhitektonskim simpozijima i, dakako, bolno zasijeca u hrvatsku politiku: kako režirati Hamleta pod sasvim novim okolnostima i s barem jednim glumcem iz Srbije. To se onomad zvalo Ristićev KGPT, a jedan glumac bio je iz Hrvatske.

Problem danas je što se Hrvatska nema na što rasprsnuti. Interesi “gospodarstvenika” su balkanski, a za huškačke potrebe hrvatske inteligencije i represivnih aparata nema dovoljno Srba. Pokazalo se to na aferi s Novostima. Njih trojica, Srba, raspršili su se svaki u svoj kafić, a ostali u redakciji i nisu Srbi. Ne može se, dakle, dogovoriti rat i raspiriti bratoubilaštvo između hrvatskog i srpskog radništva. Pljačka je dovršena: Hrvatskom (i Srbijom) vlada nekoliko latifundista, zemlje više nemaju privrede, krasti se može samo još iz državnog proračuna, a “političari” su bogataši.

Ponovljenom Yu-scenariju – odnosno drugom činu istog komada – jedina ne nasjeda međunarodna zajednica koja se sad zove EU. Ima predobre obavještajne službe i ne plaća im se još jednom, pa će nas jednostavno privesti u EU, uz monitoring, odnosno nadzorne kamere. Jednog po jednog. Takav im je plan. Samo, od svakoga, pa i Hrvata, očekuje da se prethodno istuširaju, operu zube, prestanu pljuvati po podu i psovati na javnom mjestu. Molimo da dođete u čistim majicama kao Đoković.

Razlika je i u beznadežnom licu zakašnjele Jadranke Kosor. Nema širokih osmijeha u dijapazonu od Ante Markovića do Miloševića i Andrije Hebranga. Nju su na pozornicu gurnuli kao Forresta Gumpa.

Da glumi dok traju završne operacije projekta koji je počeo negdje od 1987., dolaskom Miloševića, puštanjem naivca Alije Izetbegovića da slobodno govori, davanjem pasoša Franji Tuđmanu. Ona tako prvo o štednji kisele vode i štapićima, da bi na kraju pred novinarima stajala deložirana na pločniku ispred zgrade na Trgu N. Ante Marković drugi put među Hrvatima. On se za spas bio sjetio duty free shopova, ona svojih školskih čitanki, komunističkih priča za djecu: Vratit ćemo se u baraku (Kardelj: jest ćemo travu); radit ćemo u trojkama (svaki oblasni sekretar petnaest povjerljivih rođaka, a još po petnaest svaki – to je iz priče “Kako se stvarao SKOJ”); bogati drugovi će se zadužiti za svoju imovinu, jer oni su pošteni, odani partiji i ne vole privatno vlasništvo. Zatim nešto iz Kratkog kursa J. V. Staljina: Najbolji dokaz da je HDZ pošten je to što su mu vodeći drugovi u zatvoru, a mi sami iz vrha HDZ-a smo ih prokazali. HDZ se sam pročišćava! (Što se ruski zove čistka, a pred dvadeset godina se zvalo diferencijacija). Uostalom, nastavlja Kosor, ja sam najbolji dokaz, budući da to govorim i na slobodi sam. Za mlađe čitaoce, koji možda ne znaju točno što je staljinizam, evo istog u terminima balkanske tranzicijske ekonomije: Društvo jednog lica, holding s jednim članom skupštine i ujedno predsjednikom uprave, fantomska firma samo sa žiro-računom. Vani tabla: “Potpisujem svaki papir koji mi se stavi pod nos, dajem člansku iskaznicu tko je god zatraži, polažem kamene temeljce unutar tjedan dana. Primam na Markovom trgu i u partijskom glavnom stanu bez obzira na radno vrijeme. Ured posjeduje i diskretni stražnji ulaz.”

Tako su Hrvati ostali oni stari Jugoslaveni. Pokisli (blago rečeno), sad bi priznali sve, samo to ne. Jer, ponižavajuće je. Siromašni i zastrašeni, gledaju po drugi put u svoje odjednom zamišljene rukovodioce. Kad ih nešto pitaju, ovi samo odmahuju: Ma, sve će biti u redu. No vide ih kako se pakiraju, zatvaraju poslove, ne preuzimaju daljnje obaveze, sređuju penziju, otkrivaju hobije: vrtlarstvo i vinogradarstvo (Stane Dolanc: gljivarstvo). Privlače ih olimpijski komiteti i sportovi sve do kartinga, posvećivanje obitelji. Ili, jednostavno, samo stanovanje: tada Milka Planinc, danas Franjo Gregurić. A, evo, i gospodin doktor Milinović. Nova kuća mu je zaista lijepa.

Tu estetiku partijskih funkcionara hrvatski narod može ubilježiti u pozitivu. Za neke marke satova i sakoa doznaje prvi put, uči da valja angažirati skupe arhitekte i da fućkaš auto: nose se jahte iz talijanskih brodogradilišta. U usporedbi s njima, ono iz 90. bilo je primitivno: samo Tuškanac i Tuškanac. Što se ostalog tiče, hrvatska radnička klasa, seljaci i učitelji 2011. slobodno se mogu bacati u naručaj svoje srpske i bosanske braće. Ni ti nisu prošli bolje. Uostalom, ništa bogohulno. To su odavno učinili njihovi zapovjednici u Den Haagu. Skupa si kuhaju, čekaju tko će što dobiti od doma (kulen, rebrica, kajmak?), vesele se kad nekom dođe posjet, žalosno se opraštaju kad neko odlazi. To je duboko ljudski. Kad izgubiš, kad si do dna poražen, razumije te samo netko iste sudbine. Put u Hrvatsku bit će težak. Barem dvije generacije su uludo potrošene za ove koji bi jeli travu i vraćali se u barake, a najbolje bi bilo da, kad već imaju tolike novce, odu nekamo daleko i puste ljude na miru. Ima drugih destinacija za parkiranje jahti, kupovanje vila s perivojima. U Monte Carlu ima etaža od petsto kvadrata na bacanje. S 12.000 kuna penzije tamo se bolje živi jer je hrana za trećinu jeftinija, auto ne trebaš, a spremačice su jeftine, uglavnom naše. Najvažnije, u Monte Carlu nema nikakvih Mladena Bajića da ti se odjednom jave. Ispitivanje porijekla imovine tamo je zabranjeno zakonom i riješeno ustavom: tko je jamio je jamio. Tamo je idealna Hrvatska.

A ostalima što im je njihova revolucija dala. Samostalni smo i suvereni. Na njihovom smetlištu skupljamo ljepljive plastične flaše. Pola kune za boce i pivske limenke. Na stražnjem ulazu hipermarketa Terminator, gdje trenutno cvjeta ruža Hrvatske.

Komentiraj

Source:Nenad Popović