Pandemija koronavirusa u posve je novu situaciju stavila kulturnu djelatnost koja je izgubila fizički kontakt s publikom. No izvođači i autori ne miruju i stvaraju, ali se sve preselilo na internet. Glazbenici su najaktivniji jer koncerti i nove pjesme nastaju doma, čak i svirke organiziraju se uživo, a glazbenici sviraju iz svojih domova. Tako, primjerice, bosanskohercegovačka grupa Dubioza kolektiv održava koncert jednom tjedno, a članovi benda trenutačno su u Zagrebu, Tuzli i Sarajevu. Hrvatski glazbenici Neno Belan i Let 3 imali su koncerte u sklopu platforme koja je u potpunosti sponzorski pokrivena pa su za taj koncert uživo putem interneta dobili i honorar, što je u situaciji kad se sadržaj dijeli besplatno zaista veliki izuzetak. Za krajnjeg korisnika ovo vrijeme kad su svi kod kuće je odlično jer kulturni sadržaj koji se može dobiti na internetu vrlo je bogat i raznolik i što je većini najvažnije, potpuno besplatan. I to ne samo onaj u Hrvatskoj jer svoje programe besplatno nude sve najveće kulturne institucije poput Metropolitana, Boljšoja i Schaubühnea. Predstave Hrvatskog narodnog kazališta na YouTube kanalu, tvrdi intendantica Dubravka Vrgoč, u desetak je dana posjetilo 350.000 ljudi, što pokazuje da je interes publike velik.

Međutim, iako je za krajnjeg korisnika, onoga koji će taj sadržaj konzumirati, ova situacija idealna, za autore i izvođače – posebno one koji nisu zaposlenici nijedne institucije – trenutačna situacija je vrlo teška. Kulturni sadržaj koji se pojavio besplatno na internetu njima je egzistencija jer od toga žive. Ako ga ne mogu prodati, ne mogu živjeti. Stoga Ministarstvo kulture, svjesno izazova u kojem su se kulturnjaci našli, priprema nacrt novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Taj bi novi zakon trebao stvoriti novi pravni okvir za bolju zaštitu kreativnih, kulturnih i medijskih tvorevina na internetu, u skladu s europskom Direktivom o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu.

Marija Šiško Omrčen iz Ministarstva kulture objasnila je:

“Kada se govori o priopćavanju javnosti sadržaja putem interneta poslovni modeli i načini zarade su potpuno drukčiji nego u tradicionalnom okružju. Prevladavaju dva modela. Prema prvom modelu je sadržaj za krajnjeg korisnika dostupan bez naknade, a platforma preko koje se sadržaj dijeli zarađuje od reklama koje se uz takav sadržaj vežu. On nije zadovoljavajući jer u takvom modelu do stvaratelja sadržaja ne dolazi nikakva naknada. Drugi model priopćavanja javnosti je model mjesečne ili druge periodičke pretplate na neki digitalni servis. Ti modeli nisu doživjeli dostatan zamah, osobito ne u Hrvatskoj, jer imaju nelojalnu konkurenciju besplatnih platformi. U načelu je do sada taj drugi model bio bolji za stvaratelje, no vrijednost kreativnih i kulturnih sadržaja na internetu kao globalnom tržištu neusporedivo je manja od vrijednosti koja se može ostvariti u tradicionalnom okružju. To je zato što su na globalnoj razini oni koji ni na koji način ne snose teret stvaranja kreativnih, kulturnih i medijskih sadržaja, pružajući tehnološke i tehničke platforme za dijeljenje istih, devalvirali vrijednost ovih sadržaja radi vlastitih zarada. Novi Zakon koji priprema Ministarstvo kulture prvi je, ali vrlo važan korak da se ta situacija izmijeni.”

Marija Šiško Omrčen dodala je kako je Ministarstvo kulture svojim mjerama potaknulo sve one koji mogu nastaviti rad i prebaciti aktivnosti u digitalnu domenu, za što će biti moguće isplatiti naknade kroz programska sredstva Ministarstva kulture.

“Ističemo kako je objavljena mjera potpore samostalnim umjetnicima kojima se doprinosi plaćaju iz proračuna za koju je već veliki broj samostalnih umjetnika iskazalo interes. Omogućili smo i svim samozaposlenim umjetnicima i novinarima koji imaju reguliran status da se prijave na mjeru Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za očuvanje radnih mjesta. Istovremeno prikupljamo podatke od umjetničkih udruga o statusu njihovog članstva kako bismo mogli buduće mjere usmjeriti i prema onima koji nemaju mogućnost tržišne zarade ili djeluju unutar specifičnih područja umjetničkog stvaralaštva u kojem su naknade za rad iznimno niske, a koji nemaju reguliran status, nisu prijavljeni kao samozaposleni i kao takvi nisu nigdje registrirani. Potičemo i one kojima su odobrena sredstva da honoriraju umjetnike i stručne suradnike koji su na njima radili – naravno uz uvjet da te osobe nisu zaposleni umjetnici koji rade honorarno. Apeliramo na solidarnost i odgovornost u ovim izazovnim vremenima.”

Milana Vuković Runjić, pročelnica zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu, rekla je da Gradski ured za kulturu podržava sva nastojanja i napore kojima svi umjetnici i kulturni radnici, u ovim posebnim okolnostima koje su zadesile Zagreb, omogućuju dostupnost kulturnih sadržaja na digitalnim platformama. Gradski ured za kulturu će, s ciljem ublažavanja negativnih učinaka koje osjeća izvaninstitucionalni sektor, pri isplati sredstava voditi računa da prioritet imaju nezavisni i samostalni umjetnici čiji je ekonomski status ugrožen.

Nora Krstulović, glavna urednica Teatra.hr, jedina koja već deset godina u Hrvatskoj živi isključivo od naplate kulturnog sadržaja na internetu, za Nacional je dala presjek trenutačne situacije:

“U trenutku u kojem većina najvećih i najvažnijih kulturnih ustanova na planetu dijeli svoje sadržaje, dakle ustupa ih besplatno, a da ni na koji način ne obeštećuje autore koji su taj sadržaj stvarali, potpuno je nemoguće uvesti naplatu nekog kulturnog sadržaja u Hrvatskoj. Trenutačno su na internetu dostupne najveće i najljepše art kolekcije svjetskih kuća, to je sve besplatno. Nitko ne zna koliko će sve ovo trajati, cijene u trgovinama skočile su luđački, rijetki bi se odlučili na kupnju nekog kulturnog sadržaja.”

Posjeti hrvatskih građana po trenutačnim stranicama koje nude besplatne sadržaje, poput HNK koji je u desetak dana prikupio 330.000 posjeta čine se iznimno velikima, prema riječima Nore Krstulović. Brojke posjeta na YouTubeu, kaže ona, mogu se lako ‘’napumpati’’: “Uostalom, jedan posjet od najmanje pet sekundi računa se jednako kao da je netko pregledao cijeli sadržaj, što ne može biti pravi odnos onoga što je zaista pogledano i onoga što je netko ovlaš primijetio. Međutim, čak i ako te brojke posjeta zaista jesu tolike od njih nitko u Hrvatskoj sigurno ne može zaraditi. Prvi razlog je taj što se nešto zaraditi na internetu može jedino ako na toj stranici na kojoj se nudi sadržaj postoje sponzori, oglašivači. Od čega ćeš zarađivati? Da bi počeo nešto zarađivati na YouTubeu, moraš najprije imati najmanje tisuću pretplatnika na svoj kanal. Tek onda možeš početi na tom kanalu početi vrtjeti reklame. Ako ljudi, tvoji pretplatnici, kliknu na reklamu koja je na tvom kanalu, ti nešto od toga zaradiš. Sad se ne reklamira gotovo nitko jer je sve stalo. U cijelom svijetu je tako. Druga stvar, brojke od sto tisuća ili 300 tisuća, one se čine velikima, ali ne može se od toga zaraditi jer u Hrvatskoj da bi zaradio samo na taj način moraš imati barem 800.000 posjeta mjesečno, pa i više, za neki mali novac. Prema tome, ideja da se u ovim okolnostima u ovom trenutku neki kulturni sadržaj može monetizirati potpuni je idiotizam.”

Nora Krstulović spomenula je velik problem koji stoji pred hrvatskim kulturnim djelatnicima. Kulturne institucije u Hrvatskoj trenutačno nude svoje sadržaje besplatno, ali nitko od njih ne plaća umjetnike koji su stvorili taj sadržaj:

“Moja predstava ‘Priroda i društvo’ vrti se na kanalu Zagrebačkog kazališta mladih, ali ja od toga nemam ništa, osim činjenice da ljudi mogu vidjeti moj proizvod. Ja sam ZKM-u ustupila taj sadržaj jer inače ne bih ispala fer, ali tom kazalištu kao gradskoj instituciji egzistencija nije ugrožena niti će ikad biti. Ja jedina u Hrvatskoj živim od naplate kulturnih sadržaja na internetu. Jedina ja, već deset godina. Ali to je sada potpuno nemoguće za druge i bit će još neko vrijeme, zato što su se institucije ‘zaletjele’ i pustile besplatan sadržaj online i sad se to ne može zaustaviti. Ali institucije se ne moraju brinuti za novac, a mi svi drugi moramo. Sve je krenulo od najvećih, velike kulturne institucije u svijetu prve su krenule nuditi besplatan sadržaj te su nas sve uvalile u probleme.”

Nora Krstulović će, kaže, s kolegama iz industrije iz cijelog svijeta, organizirati online panel diskusiju da se vidi što se može napraviti, koje su mogućnosti, jer svi u svijetu u istoj su situaciji:

“Uskoro će doći do situacije kad će se izvođači opametiti i tražiti da im se plati to emitiranje njihovog sadržaja na internetu, isto kao što su se glumci izborili za to da im se plaćaju emitiranja repriza serija na televiziji. Izvođači i svi koji su autori kulturnih proizvoda, mi nismo nikad potpisali ugovore o korištenju tih snimaka. Obično, kad se neka snimka emitira na televiziji, mora se potpisati aneks ugovora. Ovdje se to nije ni tražilo nego se radio sentimentalni pritisak i mi smo svi pristali na emitiranje, naravno. Ove snimke postoje zato što se sve predstave snimaju, za potrebe festivala, ali takve snimke naravno nisu snimane za izvođenje, nisu dovoljno kvalitetne za izvođenje, više su informativne. Nitko nije bio zlonamjeran, htio se pružiti neki sadržaj, ali se nije razmišljalo na duge staze, nije se razmišljalo dalje od sutradan popodne. Jednom kad je nešto na internetu nema nazad. To čak nije pitanje zakonske regulative, to je regulirano, nego smo mi umjetnici sami krivi jer nismo tražili novac. Ali željeli smo biti solidarni sa susjedima, prijateljima, obitelji. To se sad naknadno ne može naplatiti. Industrija mora shvatiti kako da se iščupamo iz ovoga jer ne možemo preko noći uvesti naplatu sadržaja, ljudi nemaju niti će neko vrijeme imati novca, a imat će strašno puno sadržaja na internetu.”

Da su hrvatske kulturne institucije ušle u posve novi svijet u kojemu se pokušavaju snaći, a neki se i odlično snalaze, pokazuju i podaci o posjetama njihovim sadržajima na internetu, ali i planovima koje ravnatelji imaju ne bi li pokušali nešto zaraditi.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, primjerice, u desetak dana koliko svoj sadržaj nudi na internetu, imalo je oko 350.000 posjeta. Intendantica Dubravka Vrgoč kaže: “Kada smo zatvorili kazalište 12. ožujka, pokušala sam odmah nešto smisliti kako bi umjetnici ostali u kontaktu sa svojom publikom. Srećom, u posljednjih pet sezona Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu je za vlastite potrebe snimalo predstave u produkciji Croatia filma. Tako smo odmah imali četrdesetak predstava dostupnih za emitiranje. U devet dana emitiranja imali smo oko 350.000 pregleda, a do danas je brojka svakako još veća. To su doista sjajni rezultati i njima sam iznimno zadovoljna. Naše su predstave gledane u Argentini, Americi, na Filipinima, u cijeloj regiji…. Djeca su dobivala zadatke na temelju odgledanog te su pisali eseje o predstavama kao online domaću zadaću, imamo sjajne komentare publike. Evo, ovo užasno ‘koronavrijeme’ na ovaj način, čini se, pogoduje razvoju publike.”

Dubravka Vrgoč kaže da su sve predstave HNK na internetu za posjetitelje besplatne i oni od toga ne zarađuju, program je zamišljen kao dar publici:

“U ovom trenutku doista je nemoguće reći kada ćemo otvoriti kazalište i što će biti sa sezonom. Mi se nadamo što prije, odnosno nadamo se da ćemo moći nekako nastaviti sezonu. Ako ne uspijemo, ‘prebaciti’ ćemo premijerne naslove u sljedeću sezonu i tako sve pomalo pomicati. Kako smo imali osmišljen program za hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a, inozemne predstave koje su trebale ovih mjeseci gostovati kod nas bit će izvedene u terminu Festivala svjetskog kazališta krajem rujna i početkom listopada, dok ćemo naša gostovanja prolongirati za kraj 2020. i početak 2021. No trenutačno planiramo i varijantu B, a to je specifičan program svih triju ansambala za kraj sezone koji bi se izvodio ispred zgrade, na našem trgu i koji bi bio poklon našoj publici.”

Intendantica zaključuje da je ovo vrijeme donijelo i nešto dobroga za ljude koji rade u kulturi, pa se organiziraju radionice, konferencije i diskusije na temu digitalnog kazališta i uvođenja novih tehnologija u sektor kazališta. Svakako će nastaviti razvijati ovu vrstu teatarske prisutnosti izvan teatra, a čini joj se zanimljivom i pretplata za online predstave. O uvođenju pretplate, odnosno nekom drugačijem vidu naplate sadržaja na internetu razmišlja i Snježana Pintarić, ravnateljica zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Tome muzeju, otkad je započet program MSU NON STOP za 25 posto porasla je posjećenost stranice, YouTubea, Instagrama i Facebooka. U posljednjih 14 dana sveukupno su FB objave dosegle 65.000 pratitelja:”Muzej ne zarađuje na sadržajima kao što je MSU NON STOP, ali u pripremi je naš novi web shop preko kojeg ćemo prodavati naše muzejske suvenire i publikacije koje tiskamo. Isto tako, razrađujemo prijedloge online tečajeva o suvremenoj umjetnosti kao i ‘premještanje’ našeg već uhodanog programa crtanja i slikanja MSU Art Class u virtualni prostor jer za to imamo i uvjete, a postoji i interes publike. Smatram da bi bilo najbolje da naše programe pomaknemo unaprijed, tj. da nakon ukidanja mjera nastavimo s programima koliko god je to moguće. To se u prvom redu odnosi na izložbe koje smo planirali za ovu godinu, a zasigurno ćemo produžiti trajanje izložbe ‘Od imaginacije do animacije – šest desetljeća Zagreb filma’ jer za ovaj projekt postoji jako puno interesa škola i široke publike tako da smo zadnjih tjedana morali otkazivati posjete.”

Još jedan zagrebački muzej – Muzej za umjetnost i obrt – uveo je novosti na online platformama. Otvoren je fundus i mogu se pogledati izložbe na sedam velikih međunarodnih digitalnih platformi. Riječ je platformama koje su rezultat višegodišnjeg rada MUO-a na digitalizaciji muzejskog sadržaja i gotovo deset godina suradnje na brojnim međunarodnim kulturnim projektima. Muzej za umjetnost i obrt prvi je muzej u Hrvatskoj koji se još 2016. pridružio velikom međunarodnom projektu Google Cultural Institute, u okviru kojeg se razvio Google Arts & Culture te je tako zahvaljujući 360 View pregledniku moguće virtualno razgledati Stalni postav muzeja, a razvijene su i tri digitalne izložbe.

Brojne druge institucije imaju veći broj posjeta – Facebook stranicu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci posjetilo je više od 90 tisuća korisnika. U prosjeku, svaki je video pogledan četiri tisuće puta, a neke su objave pogledane i više od 20 tisuća puta. Ukupno, videoobjave su tijekom prvih deset dana od “odlaska” online pogledane više od 70 tisuća puta. Isto tako, besplatne elektroničke knjige čitaju se tri puta više nego dosad, kad građani nisu morali biti doma.

Zagrebačka Moderna galerija, kaže ravnatelj Branko Franceschi, program je preselila na internet u obliku virtualnih izložbi za izložbe koje su u tijeku ili su bile spremne i trebale se otvoriti, poput retrospektive Vatroslava Kuliša: “Nažalost, prezentacija je limitirana sadašnjom strukturom stranice, a potres i pandemija su nas zatekli upravo na počecima rebrandinga muzeja i rekonstrukcije sadržaja stranica. Sponzorstvo za vizualne umjetnosti kod nas nikad nije zaživjelo, a pogotovo ga je teško očekivati u trenutku kad je ekonomija pred kolapsom. Smatramo da je uloga kulture o ovakvim vremenima od važnosti za zdravlje nacije te da svoju ulogu diseminacije znanja o našoj modernoj umjetnosti trebamo nastaviti u drugačijim i novim okolnostima, stoga smatramo da pristup treba biti besplatan. Uopće je pogrešno procjenjivati ulogu javnih kulturnih institucija prema ekonomskim kriterijima, već treba uzeti u obzir da je njihova uloga razvoja individualnog i društvenog mentalnog prostora važna i nenaplativa za cjelokupnost društvenog i državnog postojanja i funkcioniranja.”

[adrotate banner=”19″]