Pojam genocid je prvi put korišten u vezi s užasima holokausta u Drugom svjetskom ratu. On se odnosi na pokušaj brisanja odnosno iskorjenjivanja jednog naroda ili određene etničke grupe ljudi.

Godine 1943. je poljsko-židovski odvjetnik Raphael Lemkin smislio naziv za sistematsko ubijanje Židova u nacističkoj Njemačkoj. Lemkin je u holokaustu izgubio sve članove porodice, osim brata. Vodio je kampanju za priznavanje genocida kao zločina prema međunarodnom pravu, otvarajući put za usvajanje Konvencije UN-a o genocidu 1948. godine. Ona je stupila na snagu 1951. godine.

Članak II Konvencije definire genocid kao čin “počinjen s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva”. Prema definiciji Ujedinjenih naroda, takva nedjela uključuju: ubijanje ljudi, nanošenje fizičkih ili psihičkih povreda, pogoršanje životnih uvjeta do stepena opasnog po život, sprečavanje rađanja djece i prisilno oduzimanje djece roditeljima iz te grupe.

Tko može biti kazneno gonjen?

Konvencija UN-a o genocidu navodi da svatko može biti kazneno gonjen i kažnjen za genocid, uključujući i izabrane predstavnike vlasti. Međunarodni krivični sud za ratne zločine ima mandat da istražuje i procesuira genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Prema njegovom statutu, svatko tko počini, naredi, sudjeluje u sprovođenju ili potiče genocid može biti kazneno gonjen. Postoji i Međunarodni sud pravde u Haagu, koji se bavi međudržavnim sporovima i može odlučiti jesu li države odgovorne za genocid.

Dokazati genocid nije lako

“U svakodnevnom životu mnogi ljudi slobodnije koriste izraz genocid za najveće i najteže zločine jer zvuči mnogo jače od pojma ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti”, objašnjava za DW Valérie Gabard, stručnjakinja za međunarodno pravo u Haagu i suosnivačica pravne konzultantske kuće UpRights. „U pravnom kontekstu, međutim, definicija je vrlo uska”, objašnjava ona.

“Utvrđivanje genocida ne ogleda se u brojkama ubijenih. Najvažniji kriterij je namjera da se grupa fizički istrijebi i uništi”, dodaje.

Stručnjaci ističu da je ovu namjeru teško dokazati jer često nedostaju neposredni dokazi. “Problem s dokazivanjem genocidne namjere je taj što je malo vjerojvatno da će počinitelji to direktno priznati na sudu”, objašnjava William Schabas, profesor međunarodnog prava na sveučilištima Middlesex u Londonu i Leiden u Nizozemskoj.

“Sudovi moraju zaključiti genocidnu namjeru iz ponašanja počinitelja. Moraju se osloniti na posredne dokaze i to mora biti izvan svake sumnje. To je točka kada genocid postaje teško dokazati.”

Za procesuiranje genocida potrebno je vrijeme

Valérie Gabard je radila na međunarodnim krivičnim sudovima za Kambodžu, Ruandu i bivšu Jugoslaviju. Ona ističe da procesuiranje genocida može potrajati: “Kada je genocid u pitanju, uvijek ima mnogo žrtava i potrebno je mnogo vremena da se zločini istraže. Ne moramo samo dokazivati ​​namjeru da se ubije, već namjeru ubijanja ljudi zato što pripadaju određenoj grupi”, piše Deutsche Welle.