JULIETTE BINOCHE: ‘MeToo pokret je nužan, ali glumit ću u filmu Woodyja Allena’

Francuska glumica Juliette Binoche na filmskom festivalu u Zürichu dobit će Golden Icon, nagradu za životno djelo. Jedna je od najboljih i najtraženijih glumica, oskarovka koja je ulogama tijekom proteklih tridesetak godina osvojila sve najvažnije filmske nagrade

U srijedu, 30. rujna, na filmskom festivalu u Zurichu francuskoj glumici Juliette Binoche (56) bit će dodijeljena nagrada Golden Icon, neka vrste nagrade za životno djelo. To priznanje nimalo ne iznenađujuće jer je Juliette Binoche jedna od najboljih i najtraženijih glumica koja je ulogama tijekom proteklih tridesetak godina osvojila gotovo sve najvažnije filmske nagrade. Glumi u jako puno filmova pa ju se u hrvatskim kinima posljednjih mjesec dana može vidjeti u komediji “Kako biti dobra supruga”, dok će uskoro u hrvatska kina stići i film “Istina”, prvi film značajnog japanskog redatelja Hirokazu Kore-ede izvan matične zemlje, u kojem joj je partnerica Catherine Deneuve. Uspon njezine glumačke karijere započeo je ulogom u filmu “Tri boje: Plavo” poljskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog, za koji je proglašena najboljom glumicom na festivalu u Veneciji. Uslijedio je proboj na američko tržište s filmom “Engleski pacijent”, a za tu je ulogu proglašena 1997. godine najboljom glumicom na festivalu u Berlinu. Nekoliko mjeseci kasnije osvojila je i Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu. Oscaru se približila još jednom, 2000. godine, kada je bila nominirana za ulogu u filmu “Čokolada”, u kojem joj je partner bio Johnny Depp. Nagrada u Cannesu došla je 2010. za ulogu u filmu “Provjerena kopija”. Cijelo to vrijeme Juliette Binoche glumi u filmovima najznačajnijih europskih filmskih redatelja. Filmske uloge izmjenjivale su se s kazališnima pa je tako 2000. bila nominirana za nagradu Tony za ulogu u predstavi “Izdaja” Harolda Pintera. S Juliette Binoche, u povodu dvaju posljednjih filmova, nedavno smo razgovarali u Parizu. No to nije bio razgovor samo o glumi, ona je i politička aktivistkinja, a kako živimo u vrijeme pokreta MeToo, pitanja na tu temu bila su neizbježna.

NACIONAL: U filmu “Istina” glumite kći čija majka objavljuje biografsku knjigu te otkrivate mnoge neistine u njoj. Vjerojatno ste i u privatnom životu naišli na neautorizirane knjige ili neistinite novinske članke o vama. Kako reagirate u takvim slučajevima?

Postoji knjiga o meni koju nisam pročitala prije objavljivanja. Bila sam zaposlena snimanjem filmova, a i takve me knjige pomalo zastrašuju. Da sam odlučila napisati knjigu o svom životu, to bi bila neka sasvim druga priča. Kada netko drugi piše knjigu o vašem životu, onda je to bizarno. U ovom trenutku ne razmišljam o pisanju svojih memoara. No dok glumim otkrivam brojne detalje o svom životu. Ponekad neke ideje zapišem, ali to radim neredovito pa se to ne može nazvati pisanjem memoara. Što se tiče novinskih članaka u kojima sam čitala neistine o meni, u počecima karijere bila sam povrijeđena, ali kasnije sam rekla samoj sebi “u redu, to je dio igre”.

NACIONAL: Hirokazu Kore-eda izjavio je kako vam je ideju za ovaj film otkrio prije 14 godina. Što se događalo u međuvremenu?

Mi smo se upoznali prije 14 godina, ali problem je bio u tome što je on već imao nekoliko projekata koje je isplanirao, a snimanje filma zna potrajati. Za ovaj film trebao se posebno pripremiti, snimao ga je u inozemstvu, odnosno u Francuskoj, radio je s glumcima iz nekoliko zemalja i trebalo je vremena da se sve to posloži u smislenu cjelinu. Ukratko rečeno, nije lako snimiti film.

NACIONAL: S obzirom na to da je Hirokazu Kore-eda došao iz Japana u Francusku kako bi snimio svoj prvi inozemni film, jeste li se pribojavali kako će sve to na kraju ispasti? Je li između vas postojala jezična barijera?

Nisam se pribojavala, uopće. Kada mi je rekao da želi raditi sa mnom i režirati film, nisam znala kako će to napraviti i u kojem smjeru će nas to odvesti. On govori japanski, ja francuski, ali to što govorimo različitim jezicima nije mi predstavljalo nikakav problem. Na filmskom setu imali smo prevoditelja, a kada glumite, postoji bezbroj načina izražavanja. Meni nikada nije bio potreban brbljavi redatelj. Ja trebam redatelja koji vidi i čuje što se zbiva. Jedno je glumiti prema napisanim dijalozima, a drugo je glumiti nešto što ne vidite, ali vidi redatelj. Dijalog je samo rezultat glume. Ako gluma i dijalozi nisu povezani, onda film ne funkcionira. Ako redatelj može vidjeti i osjetiti povezanost, onda smo na pravom putu. Treba uzeti i dovoljno vremena da se ta povezanost dogodi. Potrebni su strpljenje, ljubav i vjera da bi se to dogodilo.

 

‘Kada se odlučite predati nekom poslu, onda to više nije žrtvovanje. Uopće nije. To je izbor, a taj izbor ima svoj smisao. Kada odlučite biti dio nečega, onda je to užitak’

 

NACIONAL: Catherine Deneuve u filmu “Istina” glumi slavnu glumicu Fabienne Dangeville koja kaže da glumci, kada se počnu baviti politikom i humanitarnim radom, više nisu pravi glumci. Međutim, vi se bavite politikom i humanitarnim radom.

Da, i to jako puno. Bavim se ekologijom, a već dugo vremena pitanje ekologije je političko pitanje. Tim putem izražavam svoje interese izvan onih glumačkih. Moja je želja da kod ljudi dođe do promjena i da postanu svjesni ne samo ekoloških problema, već da se zaljube u prirodu, ali i u druge ljude koji ih okružuju. U vrijeme krize ljudi se povlače u sebe i iz straha raskidaju veze s drugim ljudima. Treba otvoriti srce prema novim dimenzijama i, bez obzira na rizike, tada će doći do pravih promjena. Ne govorimo samo o tome kako promijeniti ono što jedemo, način na koji živimo, ekologiju i sve to. Trebamo zasaditi što više drveća i prestati bacati razna sranja u prirodu, ali najvažnije je da otvorimo svoja srca.

NACIONAL: Živimo u vremenu pokreta MeToo i mnogi glumci kažu kako ne bi mogli snimati s Romanom Polanskim i Woodyjem Allenom, redateljima koji su na neki način obilježeni. Spadate li i vi u te glumce?

Prošle godine susrela sam se s Woodyjem Allenom na festivalu u San Sebastianu i tada me je pitao bi li ikada glumila u njegovu filmu. Bila sam voljna prihvatiti njegovu ponudu, ali tada mi je moj agent rekao “znaš, neće biti lako raditi s njime…” Ali ja sam rekla “ne, on je nevjerojatan umjetnik i radit ću s njime”. Volim njegove filmove, ali ne mogu reći koji mi se najviše sviđa. To vam je kao da gledate slike Gauguina, ne vidite jednu sliku, već više njih kao njegovo putovanje. Isti je slučaj s Woodyjem Allenom.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o pokretu MeToo?

Smatram da je neophodno izreći istinu. Žene treba saslušati kako bi muškarci bili svjesni da se sa ženama u prošlosti loše postupalo. To osvješćivanje dolazi kroz ispovijesti žena koje su bile žrtve. Živimo u vremenima kada je to neophodno reći. Diljem svijeta brojne žene nisu cijenjene. Kao i muškarci jer se kod njih pojavljuje problem pedofila. Otvorena su vrata istine, što je jako važno. Generacije i generacije žena bile su ponižavane. Nakon toliko stoljeća ponižavanja žena došle su dvije, tri godine kada se situacija počela mijenjati. Pa što su dvije, tri godine? Ništa. Jednako je i kod odnosa crnaca i bijelaca. Crnci trebaju progovoriti, a mi bijelci trebamo ih slušati.

 

‘Žene treba saslušati kako bi muškarci bili svjesni toga da se sa ženama u prošlosti loše postupalo. To osvješćivanje dolazi kroz ispovijesti žena koje su bile žrtve’

 

NACIONAL: Ipak, dobar dio Amerikanca se čudi zašto je Woody Allen i dalje prihvaćen u Europi.

Woody Allen nije isto što i Harvey Weinstein, nije isto što i Roman Polanski. Njihove priče su različite. Ljudi ih poistovjećuju, a ja mislim da je to pogrešno. U slučaju Woodyja Allena neki ljudi smatraju da je njegova bivša partnerica Mia Farrow potpuno luda. Sve ovisi o tome čiju ćete stranu zauzeti. Što se tiče Polanskog, jesmo li razmišljali o njegovoj supruzi i djeci? Ako se dogodilo silovanje, tu je pravosuđe koje treba presuditi, a ne novinari. Oni nisu ti koji mu trebaju suditi. Ni glumci nisu tu da mu sude. On treba govoriti pred licem pravde, a pravosuđe treba obaviti svoj posao. Zato vas molim da prestanete s tim pitanjima i s tom opsjednutošću. Evo, Harvey Weinstein je doveden pred lice pravde.

NACIONAL: Da, ali novinari su ti kojim su svojim tekstovima doveli Weinsteina pred lice pravde.

Da, ali žene su prvo progovorile. I to vrlo poznate žene. A pravosuđe je obavilo svoj posao. Harvey Weinstein je priznao da je bolestan. Poput brojnih pedofila. On nije pedofil, ali kada si bolestan moraš se liječiti. Ali o tome moraš javno govoriti.

NACIONAL: U jednom intervjuu rekli ste da su odluke glumaca u vremenima krize vrlo važne. Što ste mislili pod time?

Mislila sam i još uvijek mislim da izborom teme o kojoj glumac govori, emocijama koje će pružiti svijetu, utječe na ljudsko razmišljanje.

NACIONAL: Vaš posljednji film zove se “Kako biti dobra supruga”. Iako nikada niste bili u braku, imate li savjet kako biti dobra supruga?

Pokoravajte se muškarcu. Ja vjerujem u davanje, u uslužnost, mislim da je lijepo živjeti na taj način. No ako to netko ne želi, već mu se to nameće, onda ne vjerujem u to.

NACIONAL: Film “Kako biti dobra supruga” je komedija. Kako uspijevate žonglirati između drama, po kojima ste poznati, i komedija?

U karijeri sam glumila u desetak komedija i neću reći da ih volim, reći ću vam da volim glumiti u svim filmskim žanrovima. Komedija treba biti iskrena, treba vas dirnuti u srce, treba biti upamćena, treba vam pomoći u životu i zbog svega toga volim glumiti u dobrim komedijama. Kad govorim o drugim žanrovima ja, eto, volim vesterne.

NACIONAL: Što vas, kao ljubiteljicu komedija, može nasmijati?

Za početak, ja sam sretna osoba. Smatram se sretnicom zbog posla koji radim. Ono što me može nasmijati nije nešto što me uvijek čini sretnom. Postoji razlika između nečeg zbog čega si sretan i komedije koju tražiš kako bi se nasmijao. To je bilo uvijek tako u mom životu. Ja sam rođena sretna. To je istina. Čak i kada sam kao četverogodišnjakinja završila u internatu, a tada mi nije bilo lako, uživala sam igrajući se. Bila sam zaigrana i sretna.

 

‘U vrijeme krize ljudi se povlače u sebe i iz straha raskidaju veze s drugima. Treba otvoriti srce prema novim dimenzijama i bez obzira na rizike, tada će doći do pravih promjena’

 

NACIONAL: Vrlo ste zaposlena glumica, u proteklom desetljeću snimali ste godišnje u prosjeku tri filma. Je li to za vas i žrtvovanje?

Istina je da puno radim, ali sada sam uzela pauzu. Bila mi je potrebna. No kada se odlučite predati nekom poslu, onda to više nije žrtvovanje. To je izbor, a taj izbor ima svoj smisao. Kada odlučite biti dio nečega, onda je to užitak. Možda može doći do teških trenutaka jer snimanje filma ponekad izgleda kao sportsko natjecanje na najvišoj razini te je stoga vrlo zahtjevno. Emocionalno i tjelesno. Ponavljam, kada odlučite baviti se time, onda to nije žrtvovanje. Uopće nije.

NACIONAL: U glumačkoj karijeri često ste riskirali, donosili hrabre odluke prilikom odabira uloga i filmova. Jeste li se ikada bojali da ćete pogriješiti pri odabiru uloga?

Kako biste stvorili nešto novo, u životu i karijeri, morate riskirati. Ne možete se neprestano vraćati u zonu sigurnosti. Ja neprestano želim istraživati nešto novo. Ponekad sam i strahovala, najviše sam strepila kada sam 2009. nastupala u plesnoj predstavi u New Yorku. Plesala sam s Akramom Khanom, suočavala sam se s nevjerojatnim strahom svake večeri, bilo je toliko zastrašujuće da sam pomislila kako me treba cijepiti protiv straha. A sve zato što nisam znala hoću li preživjeti. Nakon toga, kao da sam dobila neku vrstu slobode. Iako, nekoliko godina kasnije, takav strah osjetila sam kada sam glumila u kazališnoj predstavi “Antigona”. S redateljem predstave Ivom van Hoveom imali smo samo nekoliko proba, a ja sam imala dug monolog od oko četiri minute. Tijekom druge večeri samo sam zablokirala. Pomislila sam “u redu, napustit ću pozornicu i to će biti kraj predstave”. Nakon nekog vremena rečenice su se vratile. Zanimljivo, dan prije pet sati uvježbavala sam taj monolog i mislila sam da ga imam u glavi. Išli smo na turneju s tom predstavom i svake večeri sam se bojala kako ću opet zeznuti, da ću zablokirati. I zato sam morala glumiti i istovremeno strahujući zbog toga. To je trajalo mjesec dana, a nakon toga sam se sredila.

NACIONAL: Jedna od ključnih uloga u počecima vaše karijere bila je ona u trilogiji Krzysztofa Kieslowskog “Tri boje”. Čega se danas sjećate, 27 godina nakon što ste snimili te filmove?

Ljubav. Krzysztof Kieslowski je predivna osoba. Sjećam se kako nam je bilo zabavno, puno smo se smijali. Bilo je i puno borbe jer Kieslowski je bio redatelj koji je svaku scenu želio snimiti iz prvog pokušaja. Da bi u tome uspjela morala sam pet puta dnevno uvježbavati svaku scenu. Kada sam pogriješila na snimanju u odnosu na probu rekla sam mu “moraš snimiti scenu nekoliko puta”. On je tako radio jer se nije htio gnjaviti s montažom. No, sve je to bilo jako zabavno.

Novinar Nacionala Dean Sinovčić s glumicom Juliette Binoche razgovarao je nedavno u Francuskoj

Komentiraj