Odluka Visokog upravnog suda o statusu roditelja odgojitelja proglašena je velikim porazom gradonačelnika Tomaševića i velikom pobjedom branitelja Bandićeva režima plaćenog roditeljstva. Sud je srušio odluku zagrebačke vlasti o gašenju sporne mjere, pa će nešto manje od šest tisuća obitelji i dalje brati pristojnu plaću za brigu o vlastitoj djeci.

Ali riječ je zapravo o Pirovoj pobjedi. Poput kralja Pira, koji je nakon pobjede protiv Rima navodno konstatirao da se nema čemu radovati, da će mu ratni uspjeh donijeti više štete nego koristi – „Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni!“ – tako i zagovornici mjere roditelj odgojitelj, korisnici i njihovi politički patroni, populističke krvopije, u bučnom slavlju previđaju neugodnu činjenicu da je njihov poraz samo pitanje vremena. Jer sud svojom odlukom faktički otvara mogućnost konačnog ukidanja gradskim parama financiranog roditeljstva.

Naravno da je presuda za gradsku vlast neugodna. Za svaku je vlast jako nezgodno ako joj odluke padaju na sudu. Za Tomaševića je također problem što u prenapregnutom gradskom proračunu sada mora pronaći nekoliko stotina milijuna kuna, koliko svake godine koštaju roditelji odgojitelji. Ali, u nekim bitnim aspektima sudska mu odluka ide na ruku. Sud naime ne osporava pravo zagrebačke vlasti da ukine od Bandića naslijeđeni sustav, kritičan je samo prema načinu na koji je to urađeno. Tomaševićevi su ciljevi, priznaje sud, legitimni, nova vlast ima ustavnu i zakonsku osnovu za kreiranje i provođenje vlastitih politika u odnosu na prethodnike, što znači da može reducirati i likvidirati i mjeru roditelj odgojitelj. Jer, u ovom se slučaju, izričit je sud, ne može govoriti o stečenom pravu, nego o privilegiji, povlastici koju je jednoj skupini dodijelila ranija gradska vlast. Za sud je sporna jedino brzina ukidanja mjere. Tomašević je pogriješio jer je odredio prekratak rok. Ali, svojim obrazloženjem sud mu nudi predložak za novu odluku, za već najavljeni novi pokušaj gašenja jednog nepodnošljivo skupog, a rezultatima potpuno promašenog sustava.

Gradonačelniku pomaže i gorak osjećaj da su promjene u Zagrebu teško ostvarive, da ih na svakom koraku profiteri dosadašnjeg stanja opstruiraju i torpediraju. Ako je suditi po reakcijama na društvenim mrežama, za Tomaševića rade i vrišteće izjave boraca za profesionalizaciju roditeljstva. Kako nekih majki koje ne shvaćaju koliko svojim polaganjem prava da budu plaćene za brigu o vlastitoj djeci iritiraju ostale građane, tako još više njihovih političkih sponzora, posve skandaloznog Bandićeva pročelnika Lovrića i notorne Željke Markić. Njihovo likovanje nad odlukom suda koju očito nisu dobro ni pročitali moglo bi djelovati poput bumeranga. Jer vrlo vjerojatno podebljava već postojeću većinsku potporu javnosti riješenosti zagrebačke vlasti da režim plaćenog roditeljstva definitivno pospremi u ropotarnicu povijesti.