IZVOR PENDE: ‘Vani su umjetnici osuđeni na brutalno tržište, kod nas su privilegirani’

‘Odgovor / Response’ izložba je dubrovačkog slikara izvora pende otvorena u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, kojom se prvi put predstavlja zagrebačkoj publici s velikim ciklusom i formatima slika – predstavit će se s trideset platna koje je stvarao dvije godine

U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu otvorena je izložba dubrovačkog slikara s međunarodnom karijerom Izvora Pende „Odgovor / Response“, na kojoj se prvi put predstavlja zagrebačkoj publici tako velikim ciklusom i formatima slika. Studij kiparstva je započeo 1996. u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti, a zatim prelazi na studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, gdje je 2002. diplomirao u klasi prof. Karin Risse te magistrirao 2005. Pende od 2003. izlaže na izložbama u Njemačkoj, Chicagu u SAD-u i Eupenu u Belgiji. Prvu samostalnu izložbu u Hrvatskoj imao je 2010. u Galeriji Bačva Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Samostalno je izlagao i 2010. u Umjetničkoj radionici Lazareti u Dubrovniku, 2011. u Gliptoteci HAZU-a u Zagrebu te 2014. u Muzeju moderne umjetnosti u Dubrovniku.

Umjetnički dijalog s njemačkim slikarom Danielom Richterom započeo je u projektu „Plivati zajedno“, gdje su dva slikara izlagala svoje slike jednu uz drugu u nekoliko muzeja i institucija, uključujući Galeriju umjetnina Split 2017. i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2018. Izvor Pende samostalnu izložbu Golden Hours imao je 2019. u Galeriji David Richard u New Yorku, a iste godine s Marijanom Pende i Slavenom Toljem sudjelovao je na izložbi „Mjesto isprekidanih odlazaka“, koja se tijekom 58. venecijanskog bijenala održala u Paviljonu Tesa 100 u Arsenalu. Radovi Izvora Pende nalaze se u muzejskim zbirkama Galerije umjetnina Split, Umjetničke galerije Dubrovnik, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Zagreb i privatnim zbirkama.

NACIONAL: U svojem umjetničkom obrazovanju imali ste priliku upoznati njemačku, odnosno, diseldorfsku scenu. Koje biste razlike i prednosti istaknuli u odnosu na naše likovne akademije i prijenos znanja? Odnosno, što ste profitirali od tzv. germanskog duha?

Neizbježno pitanje! Zašto sam pobjegao u Düsseldorf? Relativno mlad sam upisao ALU u Zagrebu, s 18 godina dok sam se još tražio. U Njemačkoj sam upoznao jaku slikarsku scenu, koja je bila važna 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih u Europi i svijetu. To je bio period u mojem životu u kojem sam dosta naučio, jako sretno razdoblje jer sam bio jako dobro primljen. Moji diseldorfski profesori su zapravo bili moji slikarski idoli. Nakon upisa na Akademiju, najednom se nađete uživo s njima, razgovarate o zajedničkom pristupu radu, problemu, kroz motivirajući, prijateljski pristup, vrlo neopterećen. Studirao sam u klasi prof. Karin Risse, poslije sam u Majstorskoj radionici također surađivao s Markusom Lüpertzom, koji je bio i rektor Akademije, dakle, s ljudima koji su tada dominirali svjetskom scenom. Bilo je profesora koji su s ljubavlju radili profesorski posao, primjerice, Jörg Immendorff, Markus Lüpertz, Albert Oehlen, pa i Gerhard Richter, koji je baš otišao u penziju kad sam upisao Akademiju. Bili su nam važni razgovori o umjetnosti. Imali smo jednom tjedno kolokvij na kojemu bi se sastala slikarska klasa i onda bi se po sedam, osam sati debatiralo s profesorima o umjetnosti. Ili bi nas odveli na neku izložbu ili bismo išli na ručak. Imali smo i mogućnost svoj rad predstaviti za korekturu kod profesora ili na samoj klasi i onda bismo o nečijem radu svi razgovarali, raspravljali, a na to su se nastavljale teme iz umjetnosti pa čak politike i društva. O svemu se raspravljalo jer je važno za umjetnost. Bilo je jasno da naši profesori rade taj posao iz čiste ljubavi kako bi prenosili svoje znanje. Profesor Lüpertz je kao dugogodišnji rektor imao očito i ljubav prema samoj instituciji, jer njegova tržišna vrijednost je milijun eura i više po slici tako da mu rektorska plaća sigurno nije bila motiv. A kada bismo imali izložbe radova na Akademiji, posjetilo bi ih oko pedeset tisuća ljudi i pogledalo radove mladih studenata, među njima kolekcionari i galeristi. Kod svih su se mogli osjetiti iskreni interes i svijest o važnosti umjetnosti.

‘Muzeji su pristupačni, ali mi još nemamo kritičnu masu zainteresiranu za suvremenu umjetnost’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko vam je pomogla ta pozicija odlaska i izdvojenosti iz naše umjetničke scene i kruga te koliko je utjecala na formiranje vašeg specifičnog likovnog stila koji nema prethodnika u našem slikarstvu?

Cijelo to njemačko studiranje potpuno me otvorilo prema slikarstvu, odvelo me na slobodni, otvoreni put, što je zapravo najteže. Nisu nam na Akademiji dali gotove formule. Profesori su bili tu da nam pomognu, a ne da nas gnjave i kažnjavaju, što je vrlo zreli pristup. No nakon što završite Akademiju, morate biti svjesni da ste sami. Ovisi koliko ste posvećeni svojem radu. Diseldorfska scena je dugo bila i centar svjetske umjetnosti, tamo je dugo djelovao Joseph Beuys, a imali su i dobre fotografe, to je bilo moje okruženje i tu sam puno naučio. Sve te informacije djeluju na umjetnika. Teško je danas izmisliti neki novi stil i napraviti nešto novo. Mislim da umjetnost tomu ne bi ni trebala težiti. Trebali bismo tražiti svoju bit u prostoru i vremenu u kojima radimo. Za mene je slikarstvo način razmišljanja i moj pristup slikarstvu u samom procesu je građa forme. To je nešto što može stvoriti neku moju autentičnost.

NACIONAL: Smatrate li da motivirani umjetnik koji želi istraživati – ili naprosto dobije neku kanaliziranu ideju kako slikati – još uvijek može stvarati vlastitu dionicu, te da nije sve već viđeno i samo se reciklira, kako to uporno sugeriraju kritičari, ali i sami umjetnici?

Onaj tko misli da je sve već viđeno i napravljeno, vjerojatno neće mnogo niti napraviti. Ja isto nemam ambiciju izmisliti nešto novo, ali redovito apeliram na sebe i zahtijevam odgovore koje tražim u procesu u svojem slikarstvu. Svojim trudom pokušavam dati radovima autentični izričaj. Svoje slike nazivam nekom vrstom predmetne apstrakcije i u mnogim slikama se neke forme ponavljaju.

NACIONAL: Koja vam je bila motivacija za povratak u Dubrovnik? Vaše se slikarstvo također u tom periodu motivski i koloristički moduliralo prema tradiciji mediteranskog pejzaža iako ste ostali unutar apstraktne matrice, a pojačao se i kolorit prema snažnim bojama. Danas je zahtjevno biti i dobar kolorist?

U Dubrovnik sam se vratio sa suprugom koja je studirala u Veneciji. Došlo je vrijeme da se dogodi jedan period u kojem ćemo bez tog direktnog utjecaja pokušati graditi svoj vlastiti stil. To smo napravili vrlo planski. Ranije sam radio figuraciju u kojoj je došlo do velikog zasićenja, naprosto više nisam mogao prepoznati svoj put koji sam tražio. Najbolje rješenje je bilo jedan radikalni preokret svega, što sam i napravio. Sam taj proces nije bio jednostavan, trebate u glavi potpuno preokrenuti svoj pristup slikarstvu i način razmišljanja. Što se tiče same boje, boja daje jaki kontrast koji utječe na kompoziciju slike, gradi formu, i to je primarno, najvažnije. Pitali su me već koje su mi najdraže boje… dugine boje su mi najdraže zato što se u njima nalaze sve druge boje. Svaka boja sama po sebi dobro korespondira, ne možete složiti dvije-tri boje koje ne valjaju. Bilo bi pogrešno pristupati slikarstvu po ljubavi prema jednoj boji. Često se i u Dubrovniku spominje tradicija kolorista. No što to znači? To bi mogla biti i uvreda jer se time previše ističe da netko slika samo lijepim bojama.

 

‘Građenjem ukusa stvarate kod publike želju za sudjelovanjem u umjetničkim događanjima. Umjetnost ne postoji za kulturne radnike, već se treba stvarati širi krug konzumenata’

 

NACIONAL: Možda bi pravilnije bilo reći da smo kod kolorista fascinirani time kako kroz boje zarobljuju svjetlost u slici, uz kontrastiranje svjetla i tame?

Da, to je to. To je točan odgovor. A to je opet u službi same kompozicije slike, pristupa slici i zašto uopće slikaš i radiš: boju koristiš kao alat.

NACIONAL: Upoznali ste njemačku, američku i našu galerijsku scenu, a izlagali ste i u sklopu Venecijanskog bijenala. Koja vam iskustva i prakse u tom kontekstu nedostaju u Hrvatskoj?

Posao umjetnika jest ozbiljan posao i profesija kao i svaka druga profesija. Atelje je moj radni prostor u kojemu radim svaki dan. Nakon što dovršimo djela, trebamo ih negdje plasirati, a toga trećeg dijela, prostora za plasman, u Hrvatskoj nedostaje. To će se kad-tad morati promijeniti. Iako nas vraća na onaj problem da za suvremenu umjetnost nema dovoljno kupaca, educirane publike pa onda niti pravih galerija. Građenjem ukusa publike stvarate kod nje otvorenu želju za sudjelovanjem u umjetničkim događanjima, na galerijskoj sceni. Umjetnost ne postoji za kulturne radnike i slične profesije, već se treba stvarati širi krug konzumenata. Toga kod nas nedostaje. Muzeji postoje, oni su pristupačni, ali nažalost mi još uvijek nemamo tu kritičnu masu koja je zainteresirana za suvremenu umjetnost. Na to pitanje – koje sam si često postavljao – još uvijek nemam odgovor. To je sad već problem više generacija. Svaka sredina preferira neke svoje škole i sretne trenutke umjetnosti. Međutim, tu na tržištu nema sretne sredine i sretnih trenutaka, oni se ne događaju. Mene na mojim izložbama prate moji mlađi njemački kolekcionari i kupci i sad će neki od njih doći i u Zagreb. A naši mladi će radije kupiti neki BMW i slupati ga, nego doći na izložbu iz Zagreba u München i kupiti neku sliku suvremenog njemačkog slikara.

NACIONAL: Kako gledate na činjenicu da je u današnjem digitalnom svijetu sve dostupno, preko aplikacija možemo vidjeti što svaki umjetnik na svijetu radi. Koliko je to uopće dobro, a koliko pogrešno, zavodljivo? Blokira li to autentičnost umjetnika manje otpornih na vanjske utjecaje?

Meni je to izvrsno zato što uvijek imate informaciju. Pitanje je hoćete li dopustiti da to utječe na vaš rad, a kod već izgrađenog čovjeka i umjetnika teško će se to dogoditi. To ne bi trebao biti problem ako ste se pronašli. Vrlo često nemate mogućnosti obići neku izložbu uživo pa ovako dobijete informaciju.

NACIONAL: Na ovoj izložbi u NMMU-u u Zagrebu predstavljate se s trideset platna velikog formata, za koje kustos Branko Franceschi smatra da su vrhunac zrelosti vašeg izričaja i opusa. Kako dalje mislite slikati, ako to uopće smijem tako formulirati? Zatvarati pomalo jedno poglavlje i ići u nove izazove, možda kao ranije smanjiti razinu apstraktne redukcije motiva?

Iskreno, nemam pojma. Kad se vratim u svoj studio, nastavit ću raditi kao i do sada. Na ovom ciklusu slika radio sam intenzivno zadnje dvije godine i mislim da još uvijek imam što reći. Još nije kompletno završen. U skoroj budućnosti se neće ništa veliko promijeniti. Međutim, uvijek novi ciklus stvara nove probleme i to je ono što me vuče i gura naprijed; da si zadajem probleme u slici i da ih rješavam. Uostalom, zato i radim slike. Branko Franceschi je organizirao moju prvu izložbu u Zagrebu i dugo me prati kao umjetnika. On je i došao na ideju da napravim izložbu s njemačkim umjetnikom Danielom Richterom „Swimming Together“, gdje sam se prvi put pokazao sa sasvim novim slikarstvom nakon figuracije, a to je bilo zgodno jer smo Daniel i ja jako dobri prijatelji.

 

‘Mene na mojim izložbama prate njemački kolekcionari i kupci i neki će doći i u Zagreb. A naši mladi će radije kupiti BMW i slupati ga, nego doći na izložbu iz Zagreba u München’

 

NACIONAL: Je li vam Dubrovnik opća mjera svih stvari, od ljepote pejzaža i arhitekture, vegetacije, do kulturne i povijesne baštine? Što je toliko fascinantno u tom gradu?

Uvijek se spominje to „jesi li inspiriran Dubrovnikom“, svi to pitaju kad kažem da sam odotamo jer je svima taj grad toliko inspirativan. No ja kažem da umjetnik nema inspiraciju i da sam profesionalni umjetnik. Možda je to više prisutno kod amatera ili kod amaterskog pristupa slikarstvu. Ali kada je Dubrovnik u pitanju, za njega volim reći da je moja hrana. S A opet, puno vremena provodim u ateljeu i odgovara mi taj neki način samoizolacije, pogotovo kada radim na većim projektima kojih je posljednjih godina bilo. Treba i putovati, ne biti stalno doma, posebno kad ste mladi umjetnik, no ja si to vrijeme već sada mogu priuštiti, da sam više na jednom mjestu.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da se prema našim poreznim zakonima na umjetničke slike gleda kao na robu, a dizajnerski namještaj i rasvjeta priznaju se kao porezna olakšica? Je li to prepreka aktivnijem legitimnom tržištu umjetnina kod nas?

To bi bio popriličan, esencijalni problem kada bi u Hrvatskoj postojalo pravo tržište, no kod nas tržište zapravo ne postoji. Vjerujem da je razlog tomu što je mala platežna moć srednje klase, koja si je tu i tamo mogla priuštiti neko djelo suvremene umjetnosti između pet i deset tisuća eura. Također, vjerujem da je problem i u tome što nedostaje svijesti o ulozi i važnosti suvremene umjetnosti u društvu, kao i edukacije o njoj. To se vidi i po broju posjetitelja u muzejima. S druge strane, postoji neko usko, sivo tržište na kojem se traže djela mrtvih poznatih slikara jer kolekcionari misle da je to sigurna investicija. Ako usporedimo stanje u Njemačkoj, gdje sam osim studiranja živio punih trinaest godina, moram reći da su prema njima hrvatski umjetnici dosta privilegirani i zaštićeni. Tu umjetnici imaju mogućnost biti članovi raznih profesionalnih udruga, dobiti status samostalnih umjetnika – koji i sam imam – i kroz te udruge dobivati ozbiljnu pomoć, što nije slučaj s kolegama u ostatku EU-a. Vani su umjetnici osuđeni na ritam brutalnog tržišta. I ako uzmemo u obzir da vani postoji vrlo jako tržište, samo 10 posto umjetnika živi od umjetnosti. Postoje prednosti i mane kod jednih i drugih. Možda je kombinacija svega toga najbolja.

NACIONAL: Čini mi se da su umjetnici vani zaštićeniji u prodajnom okviru, jer ako vas neki galerist uzme „pod svoje“, onda ipak imate garanciju da će vas plasirati i prodavati vaša djela, a kod nas je to dosta stihijski.

Pa da. Ali zato što ne postoji regulirano tržište, nema ni galerija koje su prisutne na inozemnim umjetničkim sajmovima i to je vrlo skupo i teško je u to investirati. A onda se vraćamo na to da nema dovoljno potražnje za suvremenom umjetnošću. Povremeno se stvore kolekcionari koji počnu kupovati iz ljubavi, ali njihov broj nije dovoljan.

Izvor Pende za svoje je izložbe dobio izvrsne kritike i vrlo brzo postao uvaženo slikarsko ime. FOTO: Boris Berc

NACIONAL: A suradnja s institucijama?

Kustosi u muzejima i galerijama kod nas imaju potpunu slobodu stvarati izložbe suvremenih umjetnika prema svojoj želji, pratiti nas po svojem ukusu. Iako kod nas imaju značajno manji budžet, možda bolje prate lokalnu umjetničku scenu jer europski muzeji moraju paziti na komercijalnost izložbi. Ako niste ostvarili milijun posjetitelja, dobit ćete žuti karton. I sada se tu opet može razgovarati o tome koliko tržište vani utječe na neovisnost muzeja. Moj konačni odgovor bio bi da i kod nas i vani ima dobrih stvari, samo treba žonglirati.

NACIONAL: Za svoje ste izložbe do sada dobili izvrsne kritike i brzo postali uvaženo slikarsko ime. Čini mi se da vas to nije uljuljkalo, već pripremama za nove cikluse i izložbe uvijek pristupate posvećeno i ozbiljno?

Da, to je moj posao kojeg istinski volim. Svaki uspjeh izložbe godi egu, i ne mogu reći da to nema veze. Itekako ima veze! No, sad se to recimo događa u tri dana, i onda se opet vraćate u svoj studio. Međutim, imam sreću da se u zadnjih šest, sedam godina stalno nižu projekti koji me tjeraju jednom kontinuitetu; više si ne mogu dopustiti pauze. Mit o inspiraciji je isto bliži amaterskom pristupu, potrebna je samodisciplina u profesionalnom radu. Slikarstvo je maratonska disciplina da biste došli do rezultata. Treba raditi do kraja. A dobra kritika je uvijek dobra kritika.

Komentiraj