IVICA JAKŠIĆ ČOKRIĆ PUKO: ‘Cijeloga života borim se protiv turizma u Bolu – sad ga nema, što ću sad?’

Ivica Jakšić Čokrić Puko autor je filma ‘Čiči-biči: Bolski turizam u doba korone’ koji će premijerno biti prikazan 30. srpnja na Motovun Film Festivalu. To je debitantski film ovog multimedijalnog umjetnika s otoka Brača, a bavi se industrijom masovnih putovanja

“Čiči-biči: Bolski turizam u doba korone” naslov je filma koji premijerno biti prikazan u petak, 30. srpnja, na Motovun Film Festivalu. Autor, scenarist i redatelj tog 75-minutnog uratka je multimedijalni umjetnik Ivica Jakšić Čokrić Puko, kojem je to debitantski film. Direktor fotografije je Šime Strikoman, montažer slike Matko Petrić, montažer tona Marin Puljizević, a film je producirala Multimedijalna putujuća artistička skupina za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu Šušur-Bol. Glavne uloge igraju turisti od kartona i bolski naturščici, a pored njih glume Ivica Jakšić Čokrić Puko, Dinko Karninčić i Zoran i Arsen Kojdić.

Film je dio ovogodišnjeg programa ALL INCLUSIVE unutar kojeg će na Festivalu biti prikazan niz dokumentarnih, dugih i kratkih filmova koji se bave industrijom masovnih putovanja, a koji su se na filmskoj sceni pojavili posljednjih godina.

Ivica Jakšić Čokrić Puko suvremeni je homo universalis iz Bola na Braču. Kipar, slikar, pisac, pjesnik, konceptualist, autor knjiga proze i poezije, pisac drama i redatelj kazališnih predstava, predstavlja se kao antifašistički umjetnik, zakleti borac protiv turizma, demokracije i Coca Cole, koji će živjeti vječno. Rođen je u Bolu, gdje još od 1973. organizira bolske karnevale, izlaže samostalno i skupno, izvodi umjetničke akcije, performanse, piše knjige, upražnjava pjesničke večeri i jutra, vodi festivale, pravi predstave i ostale vratolomije.

NACIONAL: Kako vam je, kao zakletom borcu protiv turizma, palo na pamet snimiti film o turizmu? 

Meni se lani, u doba lockdowna zbog korone, kao zakletom borcu protiv turizma dogodilo to što se nije dogodilo ni mnogim vojskama, ni državama, ni nacijama: ja sam pobijedio u tom ratu! Kad sam vidio da nema više turizma, pitao sam se – pa koji je onda više smisao mog života? Protiv čega ću se boriti? Kad sam vidio ove svoje jadne Boljane koji su bili užasnuti od brige od čega će živjeti, izmislio sam kartonski turizam. Mi smo tako i onako imali turizam na niskim granama jer dolazi masa ljudi koja malo troši, a ovi kartonski gosti troše jedva nešto malo manje. I tako sam od borca protiv turizma odjednom postao borac za turizam, i to kartonski. To je na kraju ispala velika reklama za film!

NACIONAL: Cijeli projekt sam je po sebi pothvat, s obzirom na to da se vi ne bavite profesionalno filmom. Kada ste počeli raditi na filmu? 

Počeo sam raditi u vrijeme kada je Bol bio potpuno prazan. Dakle, lani pred početak ljeta, a snimali smo otprilike mjesec dana. Na kraju smo uspjeli snimiti i ponekog živog gosta koji se pojavio. No kartoni su ipak glavni gosti i glavni glumci. I doista je to bio pothvat jer sam napravio 286 komada kartonskih gostiju! A oni imaju letvu i postolje da mogu stajati, da ih ne bi otpuhao vjetar, jer uvijek nešto puše u Bolu. Ponekad smo ih morali pričvrstiti i kamenjem da ne odlete. Tijekom snimanja zadesila nas je i velika nevera, veliko jugo, pa sam svoje goste od kartona obukao u najlone, a ima i jedan sa psom kojeg sam isto obukao u najlonsku vreću. Bilo je dosta teško snimati i tog dana bili smo potpuno mokri, ali scena je urnebesna. Ogromno jugo, pada kiša, a gosti stoje vezani za ogradu.

NACIONAL: Kako ste složili ekipu za snimanje? 

Što se tiče ekipe filma, svi koji su radili sa mnom su neki filmaši, ali nisu baš Fellini, Andersen ili Tarkovski. Meni je to, dakako, prvi film, a odmah sam i scenarist i režiser, a i glumac. Iako sam do sada napravio dosta kazališnih predstava, ovo je ipak nešto drugo. Pristupio sam tome kao gledatelj, po principu – što bih ja volio da se sada dogodi u filmu? Čini se na kraju da je to bio dobar pristup. Za ostalo sam angažirao prijatelje – Šimu Strikomana, koji se pokazao kao vrhunski snimatelj, Matka Petrića iz Splita, koji je montažer slike, i Marina Puljizevića iz Zagreba, koji već 25 godina ljeti svira u Bolu, kao montažera tona. On je glazbeno obradio naslovni glazbeni broj iz filma „Ima jedno misto s bračkoga juga, kad ga jednom vidiš, zaboraviš druga“. To je, inače, moja pjesma. A tajnica projekta je moja prijateljica Željana Cvitanić. Svi oni su dobili par tisuća kuna, a trebali bi dobiti i više, no da i nisu, opet bi mi bili prijatelji. Falilo nam je jedno pedeset tisuća kuna da bih ja imao čist obraz prema njima. Ja nisam dobio nikakav honorar iako, valjda, i ja nešto zaslužujem, valjda sam i ja nešto radio na tome.

Na festival u Motovun dolazi cijeli konvoj iz Bola, trideset ljudi i 150 kartonskih turista. PHOTO: Šime Strikoman, Juraj Glasinović, Motovunfilmfestival

NACIONAL: Angažirali ste, ipak, i neke glumce. Kakvu ulogu u filmu imaju Boljani? 

Kao prvo, iskoristio sam sve članove obitelji. Prvo sam odabrao mamu i njene dvije prijateljice. One skupa imaju 298 godina. U filmu stalno čekaju ispred nekog ureda ili bankomata, a ispred njih kartoni. Onda one brontulaju i bune se: „Ma ča je ovo došlo?“ U filmu su i moje dvije nećakinje i njihov školski drug, koji se pitaju: „Jesu li ovo stvarno gosti od kartona? Jesu li to Boljani poludjeli?“ A onda smo lovili prolaznike. Na primjer, snimamo nešto na rivi pa prolazi neki čovjek, a mi ga zaustavimo i zamolimo za neku repliku. I nitko od onih koje sam zaustavio nije me odbio, tako da su svi to uredno odradili. Naravno, među njima je i puno onih koji su sa mnom radili na predstavama pa sam znao da to mogu. No bilo je ponekad i desetak ponavljanja pa je bilo smiješno. Zapravo, bila je to neka živost u tom jadu i bijedi naše predsezone. A i odnos prema ono malo turista koji su se stvarno pojavili bio je prijateljski, nismo samo razmišljali kako ih oguliti i opljačkati. I na kraju, u filmu je i jedna mala curica koja je od početka do kraja snimanja bila s nama i govorila mi: „Barba Ivice, jedva čekam da me zoveš u film.“ Ta mala Katarina Brešković je jedna strašna vinjeta i poveznica radnje u filmu. Ona razjašnjava sve. Na kraju smo snimili jednu prekrasnu scenu u kojoj mi ona zahvaljuje što sam je stavio u film, jer oduvijek je željela biti glumica, a ovo je tek početak.

NACIONAL: Kako biste nazvali taj filmski žanr?

Tu sam vas čekao. To su me pitali i na zatvorenoj projekciji za glumce u Bolu, u dvorani, koju su mi dopustili ovi s Motovuna. Inače ne smiješ ništa prije premijere. I netko je potegao upravo to pitanje žanra. A ja sam im lijepo objasnio: ovo je ljubavni film posvećen Bolu! Na to sam dobio veliki pljesak.

NACIONAL: Nakon slikarstva, kiparstva, kazališta, performansa, poezije i književnosti, posegnuli ste za još jednom vrstom umjetnosti i tako svojim univerzalnim pristupom nadrasli i Leonarda da Vincija…

Eh, da je u njegovo doba bilo filma, čuda bi on radio. Inače, moj interes za umjetnost počeo je još u djetinjstvu. Prvo sam krenuo pisati roman u šestom razredu osnovne škole. A onda sam napisao pjesmu, jer sam shvatio da dobro sročena pjesma može zamijeniti tisuće stranica romana. Onda sam tijekom desetljeća nastavio sa svim ostalim granama umjetnosti, počeo sam klesati u živi kamen nakon pedesete, a nakon svega shvatio sam da film obuhvaća i književnost, i poeziju, i slikarstvo, i kiparstvo, i kazalište, te da se sve to može izraziti kroz film, odnosno, da se kroz film može prikazati epohu. To me impresioniralo i sada me ponijelo.

NACIONAL: Kako biste objasnili poruku filma – je li to satirična kritika turizma i ovisnosti Hrvatske isključivo o toj grani uslužnih djelatnosti? 

To sam objasnio u filmu, rečenicom koja je napisana bijelim slovima na crnom platnu, pred sam kraj. A rečenica glasi: „Tako je to bilo u bolskoj turističkoj predsezoni 2020., a u sezoni je opet sve bilo isto.“ Nažalost. Dakle, nismo ništa naučili. Milijuni gostiju u srpnju i kolovozu, a mi opet po starom – uzmi pare, naplati vamo, opljačkaj onamo.

NACIONAL: Je li Dalmatince korona ipak natjerala da se vrate nekim starim djelatnostima, na primjer, ribarenju i poljoprivredi? Naime, bije vas glas da ste lijeni, osobito otkad se pojavio turizam.

Ja sam Dalmatinac i nepopravljivi Bračanin pa svaki dan nešto radim, na plus četrdeset. Pa kako ćeš raditi u Dalmaciji na tim vrućinama? U Bolu ima jedno 36 posto Boljana koji nisu nikada bili lijeni. Ali, ukupno gledajući, taj turizam je sigurno donio ono što se zovi „easy money“ i ljudima se više ne da kopati i ribariti. Turizam je omogućio neku lijenost, to je istina. Bol je djelomično postao lijen zbog turizma, ali u DNK nas Bračana sigurno lijenost nije upisana. Kao ni škrtost!

NACIONAL: Koliko je ovaj film drugačiji od uobičajene hrvatske produkcije?

Naravno, pitanje je kakav je film, što će reći kritičari i je li to uopće film. Ali ja sam izveo stvar na čistac jer sam smatrao kako je bilo potrebno da se pojavi neki takav film u vrijeme korone, koja još uvijek traje, da bi se psihički rasteretilo ljude. Mislim da će, kada pandemija jednom prođe, upravo te psihičke posljedice biti najteže. Film je bio strahovito potreban, a slučajno sam ga napravio ja. Zapravo, mislim da bi se film trebao prikazivati po hrvatskim kinima kao „Rocky Horror Picture Show“, tako da u njemu sudjeluje publika. To se u doba prije korone gledalo u svim glavnim gradovima Europe dvaput tjedno, a publika sudjeluje u svemu – pjeva kada se pojavi špica Metro Goldwyn Mayera, baca rižu kada se vjenčaju glavni glumci, polijeva se vodom kada pada kiša. Na ulazu u kino dobivate razne rekvizite. Tako bi trebalo i s mojim filmom, da napravimo neki odmak od virtualne u stvarnu stvarnost. Rasterećenje koje donosi film govori o turizmu, bivšem, sadašnjem i budućem, i ljudima bivšim, sadašnjim i budućim.

 

‘Ideja šeika Alabara je da se moja ogromna kamena skulptura postavi ispred hotela Elaphusa, jedna u Egiptu i jedna u Dubaiju. Sada to crtam, imam odlično rješenje i čekam Alabara’

 

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s Motovun Festivalom na kojem će biti svjetska premijera filma? 

Kao prvo, ja s Motovunom surađujem godinama. Bio sam tamo dvaput sa svojim performansima – s projektom premještanja plaže Zlatni rat, kada sam tamo odnio tonu šljunka i kada sam se usred projekcije jednog filma pojavio na bini i vikao: „Imamo plažu!“ A drugi put sam bio s Edom Maajkom, kao gost na njegovu koncertu. Što se tiče ovog filma, Igor Mirković se pojavio u Bolu jer je radio na dokumentarcu o milenijskim fotografijama i Šimi Strikomanu. Rekao sam mu da i ja radim film, a onda sam poslao njemu i Jurici Pavičiću, selektoru festivala, 20 minuta filma i rekli su mi – završi ga i šalji na festival! To moramo pokazati na Motovunu ove godine! U tom trenutku nisam ni znao kako će film na kraju izgledati, jer sam imao 16 sati snimljenog materijala, koji je na kraju stao u 75 minuta, a mogao sam od toga napraviti barem tri filma.

NACIONAL: Uz premijeru filma najavljen je i prateći performans. Tko dolazi, vodite li i kartonske turiste? 

Da, da, dolazi cijeli konvoj iz Bola, najmanje trideset ljudi, i vodimo 150 kartonskih turista. Angažirali su i Marija Petrekovića koji će biti vodič kartonskih gostiju u Motovunu. Osim toga, i on ima jednu scenu u filmu, koja je zapravo snimljena slučajno. Sreo sam ga u Bolu i zamolio da u jednom od kartona prepozna Brada Pitta i malo s njim popriča. On je odlično improvizirao i odigrao i na kraju snimio selfie s kartonom.

NACIONAL: Očekujete li da će vaš film ići na neke druge festivale i hoće li doći do Zagreba? 

Ne znam, jer ja zapravo nemam nikoga tko će o tome voditi brigu, a ja to ne znam raditi. Nadam se da će biti zamijećen u Motovunu, koji je tržište filmova, i da će ga još nekamo pozvati. Uostalom, ako je stvar dobra, izborit će se ona za svoje mjesto, tako ja cijeli život funkcioniram. Ono što sigurno znam jest da od 1. kolovoza ide u distribuciju po svim kinima Mediteran po Dalmaciji, to sam dogovorio.

NACIONAL: Šeik Mohamed Alabar, o kojem je Nacional ekstenzivno pisao, postao je vlasnik svih bolskih hotela. Kako gledate na budući razvoj turizma s vlasnikom iz Dubaija?

Gospodin Alabar još nije bio u Bolu, ali kada prvi put dođe, ima sastanak sa mnom, tako je najavio. No otkad je preuzeo Blue Sun hotele, njegova dizajnerica za unutarnje uređenje izbacila je sve iz hotela osim mojih radova, koji su tamo bili pohranjeni. Dakle, pet kruzera koje nisam imao gdje držati, kao i još nekoliko slika i grafika. To se njoj jako svidjelo, kontaktirala me i došla u moj atelje. Odmah je htjela sve kupiti. A ja kažem – da, ali ne može sve! Za sada po hotelima ima 26 mojih radova, uključujući i tih pet kruzera koji su raspoređeni u foajeu i izgledaju sjajno. Došla je i s idejom svoga šefa da se jedna ogromna kamena skulptura postavi ispred hotela Elaphusa, jedna u Egiptu i jedna u Dubaiju. Sada to crtam, imam odlično rješenje i čekam gospodina Alabara da o tome porazgovaramo.

NACIONAL: Dakle, vi ćete konačno profitirati od novog investitora u Bol, kao i bolski turizam protiv kojeg se cijeloga života borite? 

Na sastanak s dizajnericom bio sam obukao svoju čuvenu majicu na kojoj piše: „Tko nije najebo, taj je već zakasnio!“ Tada nismo razgovarali o novcu, uostalom, zna se tko će na kraju najebati. Ja! Što se mene tiče, mogu ti kruzeri biti izloženi u hotelu i mukte ako se gospodin Šeik pojavi u nekoj televizijskoj emisiji i kaže da zahvaljuje gospodinu umjetniku Ivici Jakšiću iz Bola koji mu je velikodušno ustupio svoje radove, jer on je trenutačno u novčanoj krizi. Ako on to kaže, spreman sam mu ih ustupiti i besplatno. A već se po Bolu priča da sam zaradio četiri milijuna eura na prodaji! Eh, da jesam, država bi znala jer bih platio porez!

Komentiraj