Objavljeno u Nacionalu br. 626, 2007-11-12

VOJIN MAŠTRUKO je privatni forenzičar koji je osmislio tehnologiju Forenzični 3D kako bi pomogao u rekonstrukciji oružanih ubojstava, pljački i ostalih teških kaznenih djela

Trodimenzionalne rekonstrukcije zločina počinjenih vatrenim oružjem posljednjih su godina u Hrvatskoj pravosudnoj praksi postale vrlo važan dio dokaznih postupaka u procesima u kojima se na sudovima utvrđuju krivci za oružana ubojstva, pljačke i slična kaznena djela. Takve animirane kompjuterske prikaze u kojima suvremena kompjuterska tehnologija ujedinjuje klasična balistička ispitivanja, forenzičke analize, te sudskomedicinska vještačenja prvi je u Hrvatskoj počeo raditi Vojin Maštruko, stalni sudski vještak za balistiku i mehanoskopiju. Upravo je on izradio 3D videoanimaciju pljačke FINA-e, jedne od najkrvavijih pljački od hrvatskog osamostaljenja koja se dogodila u rujnu 2005., a za koju na Županijskom sudu u Zagrebu još traje suđenje osumnjičenoj skupini muškaraca. Maštruko koji je nakon 20-godišnje karijere balističkog analitičara u MUP-ovu Centru za kriminalistička vještačenja u Zagrebu, 2004. pokrenuo privatnu forenzičku praksu, a za Nacional je pojasnio zašto je i kako prvi u državi počeo izrađivati trodimenzionalne rekonstrukcije zločina u kojima se koristilo vatreno oružje.

“Vlastitu tehnologiju, nazvanu Forenzični 3D nakon dugo proučavanja razvio sam kako bih pomogao forenzičarima, tužiteljima, sucima, te braniteljima da lakše rekonstruiraju pojedini slučaj i objasne materijalne tragove na mjestu događaja, na okrivljeniku i oštećeniku. U izrade takvih 3D rekonstrukcija upustio sam se nakon što sam kao MUP-ov balistički vještak primijetio da je na sudovima problem verbalno objasniti položaj i stav tijela oštećenog u trenutku kada je pogođen hicem iz vatrenog oružja. A upravo je taj položaj važan u cijelom forenzičkom postupku kako bi se procijenilo otkud je i kako došao hitac.” Zbog takvih problema Maštruko je odlučio početi primjenjivati kompjutorsku metodu trodimenzionalne rekonstrukcije kakvu je, u drukčijem obliku, prvi u svijetu počeo koristiti američki balističar Alexsandar Jason 1993. Vojin Maštruko tu je metodu tri godine kasnije prvi put primijenio na slučaju Jamesa Martyja Capua koji je prije slučaja ubojstva Vjeke Sliška na Osječkom sudu bio okrivljen za zločin koji je u Čepinu počinjen vatrenim oružjem. Trodimenzionalne rekonstrukcije Maštruko je dosad radio u 10 slučajeva, a neke od njih omogućile su rješavanje sudskih postupaka kojima je već bila prijetila zastara.

“Takve rekonstrukcije rade se na način da se vrhunski preciznim aparatima poput laserskih daljinomjera i trodimenzionalnih skenera prvo detaljno premjeri mjesto zločina kako bi se mogla izraditi vjerna kompjuterska replika lokacije. Kada se prostor kompjutorski kreira posebnim programima, isto se radi i za sve aktere konkretnog slučaja pa radim 3D modele okrivljenika, oštećenih i svjedoka. U takve modele ubacujem kontrole za animaciju kako bi se oni mogli pomicati, tako da na koncu sve izgleda kao da je snimljeno kamerom.” No da bi napravio modele, Maštruko mora detaljno proučiti sve sudske i istražne spise, mišljenja sudsko-medicinskih vještaka te napraviti uobičajene forenzičke i balističke analize tragova krvi, tragova pucanja na šakama, udara i putanje metka, položaja čahura i sl. U kompliciranim slučajevima kakva je i pljačka FINA-e za izradu animacija Maštruku je trebala i pomoć stručnjaka geodeta, kartografa i drugih balističara. Kako je dokazni postupak za ovaj slučaj u tijeku, Maštruko o detaljima ne smije govoriti.

No, za Nacional je pojasnio nalaze druge trodimenzionalne analize koja u tom slučaju baca bitno drukčije svjetlo na ubojstvo za koje jedna osoba već služi zatvorsku kaznu. Riječ je o Vinku Budiši koji je 2003., zbog slučaja koji se dogodio prije osam godina u Splitu, osuđen na četiri godine i 11 mjeseci zatvora zbog ubojstva 19-godišnjeg Milenka Đekića. Vojin Maštruko izradio je 3D rekonstrukciju tog slučaja po narudžbi Budušine obrane koja će i na osnovu nje tražiti ukidanje presude Budiši i obnavljanje postupka.

“U tom slučaju, kao i mnogim drugim koji su suđeni na Županijskom sudu u Splitu otkrio sam niz pogrešaka učinjenih u istrazi, a uglavnom su vezane upravo za analize parafinskih rukavica, njihovom čudnom tumačenju, ali i za analize tragova na odjeći te položaja tijela sudionika događaja u trenutku pucanja. Te pogreške nisu minorne, riječ je o nevjerojatnom neznanju vještaka koji je radio na slučaju, a čije je sporne nalaze sud nažalost prihvatio. Rekonstrukciju sam izradio na osnovi analize mjesta na kojem je pronađena čahura ispaljenog metka, te pozicije na kojoj je pronađeno zrno ispaljenog metka. Ti podaci upućuja na zaključak drukčiji od onog koji su donijeli vještaci, a potom i sud. Otkrio sam da Budiša u tom trenutku pištolj nije držao onako kako bi to radio netko tko nekog s namjerom ide ubiti, dakle nije ga držao na način koji se definira vertikalnim nišanom pištolja. Pištolj je u trenutku pucanja držan na sasvim neuobičajen način, potpuno iskrivljeno. Takav se nalaz dobrim dijelom poklapa s iskazom osuđenog Budiše koji je cijelo vrijeme tvrdio da je hitac ispaljen slučajno dok se spoticao o drugog muškarca koji je u tučnjavi pao na pod”, ispričao je Maštruko.

Vojin Maštruko koji, govoreći o istrazi slučaja Vinka Budiše spominje pogreške u analizi tzv. parafinske rukavice, najveći je domaći kritičar te forenzičke metode. Parafinska rukavica postupak je kojim se dokazuje postoje li na koži osobe tragovi baruta ne bi li se dokazalo je li ona pucala iz vatrenog oružja. Osmišljena u SAD još 1933., u Hrvatskoj je i danas jedan od glavnih forenzičkih postupaka u istragama slučajeva ubojstva i drugih zločina počinjenih vatrenim oružjem. Nebrojene osobe osuđene su na dugogodišnje zatvorske kazne nakon vještačenja parafinskom rukavicom. No, mnoge od njih možda su osuđene nepravedno upravo zbog nalaza parafinske rukavice. To tvrdi Maštruko koji je 2004. napustio MUP-ov Centar za kriminalistička vještačenja u Zagrebu, upravo zbog parafinske rukavice za čije se izbacivanje iz pravosudne prakse, zbog nepouzdanosti, godinama zalagao. Danas kao i proteklih godina objašnjava zašto je parafinska rukavica metoda koja, de facto može u zatvor poslati nevinog čovjeka.

“Riječ je o lošoj forenzičkoj metodi jer se zna da može dati lažne rezultate, a najveća joj je mana to što prilikom takvog vještačenja vještak samo na temelju svoje subjektivne procjene zaključuje postoje li na ruci tragovi baruta ili ne. Naime, parafinskom rukavicom zapravo se ne otkriva postoje li na koži neke osobe tragovi baruta, već se može utvrditi jedino postoje li tragovi nitrata, spoja koji se nalazi u barutu. Problem je u tome što nitrata osim u barutu ima i u velikom broju drugih supstanci poput primjerice umjetnog gnojiva, raznih kemijskih sredstava, piva, pepela cigareta, mokraće i kozmetičkih krema. Zato vještak nakon te metode tek na osnovi svog subjektivnog mišljenja procjenjuje jesu li nitrati, ako su pronađeni na nečijoj koži, ondje zbog baruta ili nečeg drugog.

Takvo stanje naravno dovodi do toga da su mogućnosti pogreške goleme. Upravo zato cijeli razvijeni svijet odavna je u istragama zločina počinjenih vatrenim oružjem napustio tu metodu.” Parafinsku rukavicu u međunarodnoj forenzičkoj i pravosudnoj praksi danas je, kaže Maštruko, zamijenila tzv. GSR analiza koja se temelji na analizi mikroskopskih čestica, a ne tragovima nitrata.

“GSR analiza višestruko je pouzdanija od parafinske rukavice jer se njome ne dokazuju tragovi baruta već mikroskopskih GSR čestica. Ukoliko je u nekom slučaju došlo do pucanja iz vatrenog oružja analiza tih čestica uvijek pokazuje istodobnu prisutnost tri elementa – antimona, barija i olova. Koliko je do sada poznato, isključivo kod procesa pucanja nastaju mikroskopske čestice koje sadrže ta tri kemijska elementa. Takve se čestice najpouzdanije otkrivaju upravo pomoću skenirajućeg elektronskog mikroskopa s takozvanim EDX detektorom. To je uređaj koji na ljepljivoj trakici, pomoću koje se s kože uzimaju uzorci, može pronaći mikroskopske male čestice i svakoj od njih pojedinačno analizirati kemijski sastav. Ako se dokaže da u jednoj takvoj čestici istodobno postoje barij, olovo i antimon to je materijalni dokaz da čestica potiče isključivo iz procesa pucanja iz vatrenog oružja i pri takvoj metodi nema nikakve zabune. Ovu vrstu forenzičke analize koji se izvodi uz pomoć elektronskog mikroskopa Hrvatska je umalo uvela 1998. kada je za Centar za kriminalistička vještačenja MUP-a RH i kupljen taj aparat tada vrijedan više od 700 tisuća DEM-a. U ministarstvu su se tada, prisjeća se Mašturko, na to odlučili kada se na konkretnom slučaju 1996., pokazalo da nalaz parafinske rukavice uistinu može optužiti nevinog čovjeka.

“To se umalo dogodilo u slučaju ubojstva bivšeg ministra turizma Marčela Popovića koji je ubijen u ožujku 1996. U početnoj fazi istrage policija je došla do osobe za koju se sumnjalo da je izvršila ubojstvo. Uzeli su mu parafinske rukavice i poslali na vještačenje. U analizi se pokazalo da su na koži te osobe postojali tragovi karakteristični za barut. No ono što se dogodilo pokazalo je da je zbog parafinske rukavice sve bilo pogrešno. Naime, osumnjičeni muškarac imao je dokazivi alibi jer je u trenutku Popovićeva ubojstva kartao s prijateljima. Tek se naknadno utvrdilo da su tragovi nitrata na njegovoj koži nađeni jer je toga dana u svom dvorištu koristio sredstvo za dezinfekciju koje je prepuno nitrata. Tek nakon tog, umalo skandaloznog slučaja odlučeno je da se kupi elektronski mikroskop za GSR analizu.”

No nakon četiri godine tijekom kojih je Maštruko razvijao i testirao GSR analizu i podučio ostale kolege ekipe za očevid PU Zagrebačke, u MUP-u su se nakon promjene rukovodstva, odlučili vratiti parafinskoj rukavici, pa je vrijedan elektronski mikroskop postao gotovo beskoristan. Rezigniran jer je Hrvatska odbila primijeniti metodu kojom se koristi cijeli svijet pa tako i forenzičari američkog FBI-a, Maštruko je napustio MUP i pokrenuo privatnu forenzičku praksu, te postao stalni vještak Županijskog suda u Zagrebu. GSR analizu danas radi po nalogu suda i u suradnji s Institutom ‘Ruđer Bošković’ te drugim ustanovama koje posjeduju elektronski mikroskop.

Slučaj Vinka Budiše

Vojin Maštruko izradio je trodimenzionalnu rekonstrukciju slučaja ubojstva 19-godišnjeg Milenka Đekića , koje se dogodio u rujnu 2003. u Splitu. Za to ubojstvo je osuđen Vinko Budiša na četiri godine i 11 mjeseci zatvora. Maštruko je izradio 3D rekonstrukciju po narudžbi Budišine obrane koja će na osnovu nje tražiti ukidanje presude i obnavljanje postupka zbog pogrešno utvrđenih činjenica. Maštruko kaže da je “otkrio cijeli niz pogrešaka u analizi i tumačenju parafinskih rukavica”. Kaže da je otkrio da Budiša nije držao pištolj s namjerom da ubije, nego da je “bio iskrivljen i vjerojatno je opalio slučajno u tučnjavi”.