INTIMNA PRIČA UGLEDNE ZNANSTVENICE: ‘Da me otac razmazio, sad bih bila u kolicima’

Objavljeno u Nacionalu br. 743, 2010-02-09

Psihologinja Mirjana Krizmanić govori o nedaćama i predrasudama s kojima se susreće otkako je kao djevojčica oboljela od dječje paralize, o čemu je, uz pregršt stručnih psiholoških savjeta, otvoreno progovorila u svojoj nedavno objavljenoj knjizi ‘Život s različitima’

Mirjana Krizmanić (74), umirovljena profesorica psihologije zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ugledna znanstvenica i prošlogodišnja Zagrepčanka godine, te autorica prvog hrvatskog priručnika za samopomoć “Tkanje života”, koji je prodan u više od 60 tisuća primjeraka, nedavno je objavila u izdanju Profil Internationala novi priručnik “Život s različitima”. Riječ je o knjizi u kojoj je ta društveno angažirana aktivistica i istraživačica smisla za humor opisala kako je bila prisiljena da se kao 13-godišnjakinja, kada se razboljela od dječje paralize, suoči s vlastitim invaliditetom, a kasnije u životu i s brojnim mučnim situacijam, te predrasudama. Pisala je iskreno, ispovjednim tonom, a zatim je svoja iskustva potkrijepila stručnim komentarima i savjetima sa željom da pomogne drugima u sličnoj situaciji. Knjiga će biti predstavljena u četvrtak u Novinarskom domu, a kako nam je rekla dok smo razgovarali u njezinu stanu u središtu Zagreba gdje živi od djetinjstva, prve reakcije na knjigu su jako pozitivne.

NACIONAL: U knjizi “Život s različitim” razotkrili ste svoj život s invaliditetom, koji nije bio nimalo jednostavan. Što vas je ponukalo na taj korak?
– Budući da sam od dječje paralize oboljela s gotovo 14 godina, morala sam se sama, jer tada nije bilo psihološke pomoći, suočiti sa svojim invaliditetom i prilagoditi se novom načinu životu. Tako sam na vlastitoj koži upoznala mnoge zamke koje očekuju svaku zdravu osobu na putu prilagodbe. Pomislila sam kako bi bilo šteta da ne podijelim s drugima to iskustvo i tako im pomognem na tom putu. Naime, svakog dana imamo mnogo novih invalida, koje očekuje isti put kakav sam i ja prošla, a često im ne mogu pomoći ni stručnjaci jer se rijetko tko može i želi uživjeti u drugu osobu, a ono što piše u knjigama često nije točno, ili nije dovoljno.

NACIONAL: Očekujete li da vaša knjiga utječe na rušenje predrasuda koje postoje prema invalidnim osobama?
– Ne vjerujem da ijedna knjiga može srušiti predrasude, jer su one jako tvrdokorne i zapravo su korisne jer nam omogućavaju brzo svrstavanje ljudi. No nadam se da će senzibilizirati javnost i pomoći tzv. većinskim osobama da bolje razumiju ne samo probleme invalida nego i svih drugih ljudi, koji odskaču od prosjeka ili normale, bez obzira na to radi li se o invaliditetu, velikom talentu ili izvanrednoj ljepoti. Svi oni susreću se s raznim predrasudama i stereotipima, poput onih koji muče lijepe žene – “lijepa i glupa”. Htjela bih da knjiga pridonese većem razumijevanju invalidnosti u cijelom društvu, zatim da pomogne obiteljima u kojima postoji invalidno dijete, te da poveća razumijevanje i tolerantnost prema različitostima.

NACIONAL: Kakve su reakcije na knjigu?
– Pišući knjigu jako sam strepila hoće li doprijeti do onih ljudi koji imaju slične probleme kroz koje sam i ja prošla. No kad sam počela dobivati mailove, koji su mi pokazali da će moja iskustva nekome biti od koristi, iskreno sam se razveselila. Jučer mi se javila majka invalidne djevojčice koja mi je napisala da je danas jednaka situacija kakva je bila prije 50 i više godina – za njezinom curicom također viču “Mala je lijepa, šteta što šepa!”. Napisala mi je još da joj je knjiga pomogla jer je puno naučila kako se treba ponašati prema svom djetetu. Bila sam presretna. Na žalost, dobila sam do sada i jednu negativnu reakciju od moje kolegice psihologinje. Ona me je osudila što sam u intervjuu u Gloriji izjavila kako sam nakon smrti svog djeteta odlučila da više neću imati djece, iako uopće ne smatram da bi i druge osobe s invaliditetom trebale tako misliti. Vjerujem da sam ispravno postupila jer bih im kao invalidna majka samo otežala život, a moglo bi im biti jako neugodno zbog mog invaliditeta. Zatim me nazvalo pet, šest žena različite dobi koje su mi rekle da su svojedobno iz istih razloga donijele istu odluku.

Ključna uloga oca

NACIONAL: Knjiga je protkana mnogim mučnim iskustvima koja su vas pratila cijeli život. Što vam je bilo najteže razotkriti i opisati?
– Nije mi bilo teško pisati, što je i mene iznenadilo. Katkad mi je bilo bolno i mučno sjetiti se nekih detalja, jer kad opisujete neku situaciju, sve se vrati kao da je bilo jučer. Svaku knjigu dugo “kuham” prije nego što je počnem pisati, zatim pravim bilješke koje stavljam u kompjutor, a kad osmislim početak i kraj, napišem sve u jednom dahu. Onako kako je bilo, bez elaboriranja. No to nije autobiografija. Koristila sam svoja iskustva kako bih postigla veću vjerodostojnost, a zatim sam ih protumačila na osnovi svog znanja iz psihologije. Napravila sam izbor pa u knjigu nisam uvrstila puno lijepih, ružnih i bolnih iskustava, jer iz njih nisam mogla izvući opću poruku. Pisala sam samo o iskustvima iz kojih sam za čitatelje mogla izvući pouku ili preporuku.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste ubrzo nakon dolaska u bolnicu saznali da vjerojatno više nećete moći hodati?
– Jasno se sjećam da je moj otac stao pokraj mog bolničkog kreveta i rekao mi: “Mia, liječnici kažu da vjerojatno više nećeš hodati, ali sve je u tvojim rukama – potrudi se.” Nisam doživjela šok, ali bilo me je jako strah i zapitala sam se što će to značiti za moj život. U to vrijeme bile su česte epidemije dječje paralize i svi roditelji su strepjeli od tog bauka govoreći svojoj djeci “Peri ruke da ne dobiješ dječju paralizu”. Budući da sam ja prije pročitala Manzonijevu knjigu u kojoj je taj kirurg opisao simptome dječje paralize, već sam znala da sam oboljela od te bolesti. Imala sam sve klasične simptome – strašnu bol u potiljku, povraćanje, visoku temperaturu i kočila mi se jedna strana tijela. Prvom liječniku koji me pregledao rekla sam da imam dječju paralizu, a on mi je odgovorio da djeca ne bi trebala čitati knjige koje nisu za njihov uzrast. Kad mi je potvrđena dijagnoza, nadala sam se da neću završiti u “željeznim plućima”, ali sam bila svjesna da se neću izvući bez posljedica.

NACIONAL: Tko je u vašem oporavku odigrao najvažniju ulogu?
– Moj otac je svojim strogim ali pravednim odgojem odigrao ključnu ulogu ne samo u mom oporavku nego i u cijelom mom životu. On me je uvjerio da sam sposobna da riješim bilo koji problem na koji naiđem. Htio je da što manje kukam i plačem, da ne tražim pomoć u školi i da budem što samostalnija. To me je osposobilo za život. Da me je razmazio, vjerojatno bih bila u kolicima. Kad sam imala 17 godina, išla sam na šestomjesečno liječenje u Njemačku. On me je dopratio do kolodvora, ali nije sačekao da vlak krene nego je ranije otišao. Bila sam ljuta, nisam mogla shvatiti kako je to mogao učiniti. A nakon toga mi je svakodnevno pisao u bolnicu. I kasnije, kada sam bila na stipendiji u Americi, ili putovala svijetom, svaki dan sam od svog oca dobivala jedno pismo na adresu poste restante. U tim pismima nikada nije bilo ni jednog savjeta, pisao je o običnim događajima u našoj obitelji, mojim prijateljicama, događajima u gradu pružajući mi uvijek veliku podršku. Kad sam počela raditi kao asistentica na Filozofskom fakultetu, rekao mi je da mi je kupio rabljeni automobil. Pitala sam što će mi auto kada ga ne mogu voziti, a on mi je odgovorio da je to moj problem i neka ga riješim. I riješila sam ga za mjesec dana, položila sam vozački ispit i počela voziti. Mnogi su mislili da je previše strog sa mnom, no ja to nisam pomislila ni u jednom trenutku jer sam znala da me voli jednako kao i prije bolesti.

NACIONAL: Kako ste pronalazili snagu da se nosite sa svojim invaliditetom?
– Trpjela sam užasne bolove i noćima nisam spavala tako da sam imala dovoljno vremena za razmišljanje. Do te trinaeste godine bila sam divlje dijete, tukla sam se s dečkima iz kvarta i nikako se nisam mogla pomiriti s time da više neću hodati. No nisam očekivala da će mi najbolja prijateljica reći da se više ne može družiti sa mnom. Promijenila sam školu i odlučila početi ispočetka. Čak sam napisala pismo Josipu Brozu Titu u kojem sam konstatirala svoju dijagnozu i zamolila ga da mi omogući liječenje u inozemstvu kako bih se mogla osamostaliti. Pismo je imalo samo pet rečenica, a bilo je napisano dječjim rukopisom na običnom žućkastom papiru. Odgovor je stigao već nakon nekoliko dana. Na naša vrata pozvonila su dvojica muškaraca u kožnatim kaputima i donijeli Titov odgovor u kojem je rekao da će mi platiti liječenje ako liječnici potvrde da bi imalo smisla, jer je pismo napisano zrelo, bez kukanja.

Studij psihologije

NACIONAL: Jesu li vas vaša bolest i promijenjeni način života usmjerili prema studiju psihologije?
– Kao dijete imala sam puno interesa, trčala sam i sklizala sam se, a u jednoj fazi htjela sam biti glumica i balerina. No prijeloman je bio četvrti razred gimnazije, kada sam po raznim fakultetima išla slušati predavanja zaradivši tako puno neopravdanih sati. Slušala sam predavanja na pravu, medicini i nekim drugim fakultetima pa sam tako došla i do psihologije gdje sam slušala jako zanimljivo predavanje mog budućeg šefa profesora Borisa Petza. Zatim mi je stariji brat, koji je studirao pravo, donio udžbenik iz forenzičke psihologije. Kad sam ga pročitala, odlučila sam studirati psihologiju i svima sam obznanila da ću biti klinički psiholog, iako te katedre u ono doba još nije bilo na Odsjeku za psihologiju.

NACIONAL: Na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakultetu počeli ste raditi kao asistentica s 24 godine. Je li posao ispunio vaša očekivanja?
– Jako mi se sviđao moj posao, posebno istraživački rad. No put do radnog mjesta za mene je bio težak. Morala sam se voziti tramvajem, a ljudi su me gurali pri ulasku i izlasku tako da sam često padala. Završavala sam u Traumatološkoj bolnici četiri, pet puta mjesečno da mi nešto zašiju. Kako su u to doba asistenti imali bijedne plaće, bojala sam se da neću imati što obući, pa sam naučila plesti, šivati i šišati se tako da k frizeru ne idem od 1964. Kad je odlučeno da se osnuje katedra za kliničku psihologiju, moj mi je profesor rekao: “Izvoli se toga primiti!” Tako sam uvela kliničku, a zatim i zdravstvenu psihologiju, potom psihologiju defektnih, odnosno, kako se danas kaže, ometenih u razvoju, te psihologijsko savjetovanje, koje i danas smatram najvažnijim kolegijem. Zapravo, morala sam sama pokrenuti sve kolegije kojima sam se željela baviti. Predavala sam četiri predmeta, 30 godina bila sam i predstojnica katedre za kliničku psihologiju, no cijelo sam se vrijeme bavila znanstvenim istraživanjima, najviše ispitivanjem smisla za humor i kvalitete života.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da bi se svaki čovjek trebao baviti i nekom vrstom aktivizma. Kako je došlo do vašeg društvenog angažmana?
– S obzirom na to da smo se svi mi besplatno školovali, sve do doktorata, uvijek sam smatrala da bismo trebali nešto od tog besplatno stečenog znanja vratiti društvu. To zvuči idealistički, ali ja u to čvrsto vjerujem. Tako smo mi psiholozi na početku Domovinskog rata osnovali nekoliko humanitarnih udruga i počeli ljudima pružati psihološku pomoć. Ja sam radila u savjetovalištu udruge Dobrobit u koju su dolazili svi kojima je bila potrebna pomoć, od ratnih stradalnika do invalida. I tu sam htjela na pozitivan način iskoristiti svoj invaliditet govoreći braniteljima koji su ostali bez noge: “Gledaj, ja hodam na dvije različite noge, a bila sam u braku i postala sam sveučilišna profesorica pa zašto i ti ne bi mogao postići sve to s jednom zdravom nogom?” I danas mislim da bi intelektualci trebali biti društveno angažirani. Tada bi društvo bilo bolje.

NACIONAL: Priručnik za samopomoć “Tkanje života” postigao je nevjerojatan tržišni uspjeh i vi ste postali svojevrsni fenomen. Kako objašnjavate činjenicu da je čitatelje osvojila društveno angažirana i politički lijevo orijentirana umirovljena profesorica s invaliditetom?
– Mislim da sam se svojim ranijim nastupima na televiziji ušuljala ljudima pod kožu, čak ne svojom voljom jer sam cijeli život radila na faksu bez eksponiranja. Naime, za vrijeme Tuđmana izborila sam se za slobodu da na televiziji govorim ono što mislim na razumljiv način i ljudi su me prihvatili. Kako sam u studiju uvijek sjedila, a nisu mi dali da se pojavljujem sa štapom, nitko osim Sanje Doležal, ljudi nisu primjećivali da sam invalid. Zbog toga sam godinama morala odgovarati ljudima na cesti na pitanje “A što se dogodilo s nogicom?”, što je bilo apsurdno, da ženi moje dobi postavljaju takvo pitanje. A što se tiče knjige, mislim da je bila uspješna zato što u njoj nisam davala nikakve recepte za brzo rješavanje problema kao što to rade američki autori. To je ljudski i stručno pogrešno. Time podcjenjujete zdrav razum drugih ljudi. Naučila sam kroz praksu u savjetovalištu da su mnogi ljudi, koji čak nemaju ni završenu osnovnu školu, iznimno mudri i znaju mnogo o životu. Ja poštujem taj zdravi razum i u toj knjizi pokušala sam ljudima ponuditi alternative, ali ne i recepte.

NACIONAL: Mislite li da su žene s invaliditetom više diskriminirani u društvu od invalidnih muškaraca?
– U mladosti je teže biti invalidna žena, no u kasnijim godinama je svejedno. Muškarci žele imati lijepe žene s lijepim nogama i nerado se u javnosti pokazuju sa ženom invalidom. Ali to ne znači da se ne zaljubljuju u žene invalide, da se s njima ne bi potajno rado sastajali i da žena invalid nije izložena udvaranjima medicinskog osoblja mnogo više nego muškarac. U životu sam srela puno muškaraca kojima moj invaliditet doslovno nije ništa značio. I u knjizi “Život s različitima” opisala sam druženje s tada odraslim muškarcem, što je meni tada mnogo značilo. No poznajem i mnogo žena koje ni danas ne bi zajedno sa mnom izišle na cestu, što je zapanjujuće.

NACIONAL: Čemu vas je vaš invaliditet naučio?
– Na drukčiji način doživljavam uspjeh i radost, a moja hijerarhija problema u životu nije ista kao kod većinskih ljudi. Kad sam prvi put pomaknula nožni palac, to mi je bilo značajnije od doktorata. Taj palac je treperio, a i ja zajedno s njim. Kad sam uspjela obuti cipelu ili sama stići od našeg stana u Gundulićevoj na terapiju u Mihanovićevoj, bio je to za mene golem uspjeh. A svaki takav uspjeh donosio mi je neopisiv doživljaj radosti. Sve invalidne osobe poznaju taj osjećaj. Nešto ste postigli – diplomirali ste, zaposlili se, počeli voziti automobil, život je pun malih uspjeha, koje zdravi ljudi ne primjećuju nego jamraju zbog prišta na nosu. Naučila sam i to da patnja niti obogaćuje niti oplemenjuje. I da se ne treba navikavati na radost nego se uvijek ispočetka veseliti svemu što nas raduje. I to treba njegovati u životu. Zato želim napisati i treću knjigu koju još “kuham”.

Komentiraj

Source:Nina Ožegović