INTERVJU: KOVAČIĆ: “Nogomet se uvijek koristio kao oruđe državne politike”

Koliko je nogomet kroz povijest bio ovisan o politici, na koji način se taj sport tretirao od Austro-Ugarske, preko dviju kraljevina Jugoslavije, NDH pa sve do socijalističke Jugoslavije, u knjizi ‘Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala’ opisuje Davor Kovačić

Znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu Davor Kovačić (53) upravo je, u izdanju AGM-a, objavio jedno od najcjelovitijih znanstveno-publicističkih djela na temu sporta: knjigu “Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala”, kapitalni pothvat kojim je sistematizirana kompletna povijest ovog sporta u Hrvatskoj, od začetka u Austro-Ugarskoj do raspada Jugoslavije. No ne radi se isključivo o jednoj sportskoj povijesti, dapače svaki bitan događaj Kovačić je uspješno stavio u društveni i politički kontekst tog doba, opisao njegovu pozadinu i uzroke iz prošlosti te posljedice u budućnosti. U istraživanju koristio je svu dostupnu literaturu, dosad nepoznate materijale Arhiva Jugoslavije u Beogradu, ali i obavio dragocjene intervjue s novinarom i publicistom Perom Zlatarom, nekadašnjim nogometašem Miroslavom Redeom i nekadašnjim glavnim tajnikom Nogometnog saveza Jugoslavije Antom Pavlovićem.

Davor Kovačić prethodno je objavio nekoliko knjiga: “Redarstveno-obavijesni sustav Nezavisne Države Hrvatske” (2009.), “Oružništvo Nezavisne Države Hrvatske” (2014.), “Kriminal u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – zločin, korupcija, moral i politika” (2017.). Kako priznaje, nakon faze bavljenja poviješću NDH sa zadovoljstvom se prebacio na nogomet kojim je zaražen još od djetinjstva, dok njegove ambicije oko ove teme sežu sve do početaka znanstvene karijere.

NACIONAL: Na jednom mjestu sistematizirali ste kompletnu povijest hrvatskog nogometa i njegov razvoj “od obične plebejske igre za razonodu radničke klase do najvažnije sporedne stvari na svijetu”, ali – možda još i važnije – utjecaj koji su na njega imala društvena i politička događanja. Koliko je u povijesti on bio ovisan o politici?

Nogomet je suvremeni socijalni fenomen i stanje u nogometu često je pokazatelj stanja u društvu i politici. Nogomet nikada nije samo nogomet, uvijek je politiziran i kroz njega se zrcale odnosi u društvu uopće te je rendgen svega onoga što se u društvu događa. Tako je primjerice pred finale Svjetskog prvenstva 1938. talijanskoj nogometnoj reprezentaciji stigao telegram s rečenicom “Pobjeda ili smrt”, a potpisao ga je Benito Mussolini. Nekoliko dana nakon utakmice između reprezentacija Hondurasa i Salvadora, odigrane 1969. u kvalifikacijama za SP u Meksiku 1970., izbio je rat između tih dviju zemalja koji je u medijima prozvan “Nogometni rat”, iako su uzroci rata bili puno dublji, emigrantski i ekonomski. Svi važniji problemi u društvu mogu se analizirati i putem nogometa.

NACIONAL: Hrvatski nogomet se razvijao u različitim režimima, od Austro-Ugarske, preko Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, do NDH i komunističke Jugoslavije. Koliko su ti režimi nastojali kontrolirati taj sport i kako su ga koristili?

Svi ti režimi su u većoj ili manjoj mjeri koristili nogomet kao oruđe državne politike, osobito u socijalističkoj Jugoslaviji.

NACIONAL: Kada se u povijesti hrvatskog nogometa može ustanoviti njegova prva veza s politikom?

Od samog početka, od Austro-Ugarske. Na hrvatskim prostorima koji su se tada nalazili u sklopu Monarhije prvi počeci igranja nogometa zabilježeni su u drugoj polovici 19. stoljeća, a početkom 20. stoljeća na području Hrvatske organiziraju se prvi nogometni klubovi, čije je osnivanje bilo motivirano i političkim razlozima, odnosno nezadovoljstvom prilikama i položajem hrvatskoga naroda u Austro-Ugarskoj. Osnivanje zagrebačkog Građanskoga i splitskoga Hajduka bilo je, uz ostale čimbenike, uvjetovano upravo takvim razlozima. U Hajduku su, recimo, austrijske vlasti odmah prepoznale novo mjesto na kojemu će se okupljati protivnici Monarhije.

NACIONAL: Pravi procvat nogometa nastupio je u idućem režimu.

Da, u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije nakon 1929. ovaj sport izaziva izuzetno veliki pozornost javnosti. U toj višenacionalnoj državnoj tvorevini u tom vremenu sve se više prihvaćao moderni način življenja, obilježen sve većom urbanizacijom i industrijskom proizvodnjom. U takvim društvenim okolnostima sport je sve više dobivao značaj, osobito u stvaranju “zdrave nacije” pa se osnivaju razna sportska društva. Poboljšanjem gospodarske situacije dolazi i do bolje prometne povezanosti te se od 1923. organizira i jugoslavenska nogometna liga. Zbog snažne političke upotrebljivosti i njegove prijemčivosti za izražavanje etničkih i drugih identiteta te za promicanje političkih ideja i pokreta na posredni način, nogomet je u Kraljevini Jugoslaviji često bio i pozornica za izražavanje političkih sporova i podjela.

NACIONAL: …i optužbi za potlačenost na nacionalnoj razini.

Diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića, uvedena 6. siječnja 1929., izazvala je još veće političke napetosti između Hrvata i Srba. Srpska politička elita željela je uvesti centralizirani državni sustav, oštro se protiveći ideji federalizacije koju je zahtijevala većina hrvatskih političkih vođa. Naime, glavna odrednica unutarnje politike kralja Aleksandra bilo je integralno jugoslavenstvo i unitarizam. U cilju centralizacije u glavni grad države Beograd premještane su državne institucije, pa je i premještanje nogometnog saveza bio dio toga procesa. Na redovnoj skupštini Jugoslavenskog nogometnog saveza (JNS), održanoj 16. ožujka 1930. u Zagrebu, donesena je odluka da se on preseli u Beograd, a tamo je premješten i zbor nogometnih sudaca.

NACIONAL: Kako je u Hrvatskoj primljena ta odluka?

Takva politička odluka naišla je na proteste iz Hrvatske, a posljedica je bila ta da Hrvati nisu htjeli nastupati za reprezentaciju koja je 1930. nastupila na Svjetskom prvenstvu u Urugvaju. Javnost je bila revoltirana, devetorica hrvatskih nogometaša s popisa za SP u Urugvaju odbila su igrati, a mjesto izbornika jugoslavenske reprezentacije napustio je i Ante Pandaković, pa je za izbornika imenovan beogradski arhitekt Boško Simonović.

Sjedište nogometne organizacije zadržalo se u Beogradu i nakon postignutog sporazuma Cvetković-Maček, no ipak, na jesen 1939., JNS je preimenovan u Vrhovni nogometni savez Jugoslavije, sastavljen od nogometnih saveza iz Hrvatske, Slovenije i Srbije. U tim novim političkim uvjetima nogometna reprezentacija Hrvatske mogla je međunarodno nastupati te je 1940. odigrala prvu službenu utakmicu sa Švicarskom u Zagrebu.

‘HAJDUK je kao klub partizanske tradicije u socijalističkoj Jugoslaviji trebao promicati ideju jugoslavenstva, a nakon što je to odbijeno, osnovan je Partizan’

Vrijedi napomenuti da su, unatoč nepovoljnijem položaju i nejednakom tretmanu koji je provodila čelna kuća jugoslavenskog nogometa, hrvatski klubovi u Kraljevini SHS i prvoj Jugoslaviji bili rezultatski uspješniji od srpskih. U prvenstvima Kraljevine Jugoslavije od 1923. do 1940. zagrebački Građanski je pet puta bio prvak, isto kao i beogradski BSK, a splitski Hajduk, zagrebačka Concordia i beogradska Jugoslavija bili su prvaci dva puta te zagrebački HAŠK jednom. Drugim riječima, u Hrvatsku je otišlo ukupno deset naslova, a u Srbiju sedam. Hrvatski klubovi bili su uspješniji dijelom i zato što su nogomet i gospodarska situacija bili nešto razvijeniji u zapadnim, nego u istočnim dijelovima države.

Nogomet se potpuno etablirao u jugoslavenskom međuratnom društvu i postao najpopularniji sport s brojnim gledateljima na tribinama.

NACIONAL: Nezavisnu Državu Hrvatsku u svojoj znanstvenoj karijeri opsežno ste proučavali, kakav je bio njen stav prema sportu i nogometu?

Odmah nakon uspostave države željelo se organizirati nogomet na novim načelima i “očistiti ga od balkanskih običaja”. S tim ciljem željelo se uvesti amaterizam i ukinuti profesionalizam i plaćanje igrača, jer su vlasti NDH smatrale da profesionalizmu nema mjesta u sportu i nogometu jer on “šteti moralu hrvatskog čovjeka”. Dolaskom na vlast ustaše su težile stvoriti jaku nacionalnu ligu i uspješnu nogometnu reprezentaciju koja je odigrala petnaest prijateljskih utakmica. U ratnim okolnostima igrana su četiri prvenstva NDH, ali su dovršena samo dva u kojima su prvacima postali zagrebački klubovi Građanski i Concordia.

NACIONAL: Zanimljivo je poglavlje o “sukobima i svađama” oko prvenstva NDH 1944., pa i bunt Građanskog zbog neregularnog natjecanja te izuzetno napeti odnosi tog kluba s rivalom HAŠK-om. U kakvim se okolnostima održavalo nogometno natjecanje u to doba?

Od nastanka HAŠK-a i Građanskog vladalo je veliko suparništvo ovih dvaju klubova, no za vrijeme NDH dosegnut je vrhunac. Svaka utakmica se igrala “na nož” i završavala je međusobnom tučnjavom igrača. U doba Kraljevine Jugoslavije najveći hrvatski suparnik i konkurent Građanskom bio je Hajduk, no kako je uspostavom NDH najveći dio Dalmacije potpao pod Italiju, prema mišljenjima nekih istraživača i publicista, HAŠK je u neku ruku u to doba bio “zagrebački Hajduk”. Taj klub je u nazivu nosio ime “akademski”, bio je i klub studenata koji su dolazili iz cijele Hrvatske, a posebno iz Dalmacije, poput Koceića, Kokeze, Kaciana i drugih. Može se kazati da je HAŠK imao “bili”, Hajdukov duh.

NACIONAL: U kontekstu rivalstva Građanskog i HAŠK-a, kako gledate na pokušaj prekrajanja povijesti Dinama početkom devedesetih koji je djelomično ostao i danas, u kojem su se povijest i trofeji ovih dvaju klubova “smiksali” na Maksimiru?

U novim uvjetima hrvatskog nogometa spajanjem tradicije HAŠK-a i Građanskog koju je nastavio Dinamo zbrajaju se jabuke i kruške, odnosno pokušava spojiti nešto što naprosto ne može ići zajedno. Pojednostavljeno rečeno, HAŠK je bio akademski, klub sveučilištaraca, na neki način elita, dok je Građanski predstavljao obične građane, radnike i činovnike, drugim riječima plebs. Današnji, kako bi se kazalo, prekarijat. Njihovo međusobno suparništvo, a često i netrpeljivost, dizalo je vrijednost zagrebačkog i hrvatskog nogometa. Dinamo se ne može poistovjetiti ni s jednim od tih klubova. Na mjestu današnjeg Dinamova stadiona nalazilo se HAŠK-ovo igralište, ali je boja dresa tog kluba bila crvena. Građanski je imao istu boju dresa kao i Dinamo, modru ili plavu, ali igralište “purgera” bilo je na drugom kraju grada, u Koturaškoj ulici.

NACIONAL: Istovremeno je trajala i slavna Hajdukova epizoda oko odbijanja ulaska u talijansku ligu i odlaska u antifašističku borbu. Koliko je taj postupak bio značajan za ishod po kojemu upravo splitski klub kao jedan od rijetkih nije raspušten nakon Drugog svjetskog rata? Kako se u to doba gledalo na potez po kojemu je Hajduk, nakon svega toga, odbio selidbu u Beograd i status vojnog kluba?

Da, komunističke vlasti raspustile su sve klubove izuzev Hajduka, zbog njegove partizanske epizode: palile su se klupske arhive, a svi prijeratni nazivi sportskih organizacija bili su promijenjeni. Za Hajduk je zamišljeno da kao klub partizanske tradicije promiče ideju jugoslavenstva, a nakon što je to odbijeno osnovan je Partizan. Ponudu komunističkih vlast da se preseli u Beograd i postane vojni klub Hajduk je odbio, iako je ona nosila povlašteni status i nosila mnoge privilegije koje su uživali državni klubovi u komunističkim zemljama. Često se može čuti mišljenje kako je Hajduk zbog prelaska partizanima i igranja pod zastavom NOVJ-a u socijalističkoj Jugoslaviji bio privilegiran i uživao povlastice. Međutim, činjenica je da je osvajao naslove prvaka kada je imao odličnu momčad i nogometaše poput Frane Matošića i Bernarda Vukasa. Hajdukovi navijači bili su izrazito nezadovoljni tretmanom splitskog kluba u nogometnoj administraciji čelne kuće jugoslavenskog nogometa u Beogradu. Smatrali su da su zapostavljeni i potisnuti, a prvi naslov u socijalističkoj Jugoslaviji splitski klub osvojio je tek 1950. na čelu s trenerom Lukom Kaliternom. U sezoni 1952./53. Hajduk je bio na turneji po Južnoj Americi, s koje se nije vratio na vrijeme, pa je NSJ naredio da preostale prvenstvene utakmice moraju igrati s juniorima. Hajduk je zbog te odluke izgubio utrku za prvo mjesto i prvak je postala Crvena Zvezda.

Nogomet se u nekim aspektima koristio i kao instrument političke propagande socijalističkoga režima, pa su vojnim dekretom u Beograd preselili ponajbolji zagrebački nogometaši Stjepan Bobek, Zlatko Čajkovski, Franjo Glaser, Miroslav Brozović, Franjo Šoštarić, Florijan Matekalo, ali i istaknuti nogometaši iz drugih sredina, primjerice Kiril Simonovski iz Skoplja. Pred istaknute nogometaše koji su igrali u klubovima NDH postavljen je ultimatum: ako odbiju prelazak u Partizan služit će vojni rok u nekoj pustopoljini, ili će ih sudski progoniti. Tih godina u beogradskom Partizanu je igralo više igrača rođenih u Zagrebu nego što ih je bilo u Dinamu.

NACIONAL: U javnosti se često spominje da je Dinamo bio šikaniran u doba Jugoslavije. Koliko je to točno, pogotovo uzevši u obzir podatak da su ga osnovali članovi Partije i da su na njegovu čelu u većem dijelu povijesti sjedili istaknuti komunistički funkcioneri?

Na čelu svih klubova u socijalističkoj Jugoslaviji, a poglavito “velike četvorke”, bili su tvrdokorni predstavnici republičkog partijskog establišmenta i Dinamo u tome nije bio izuzetak. Tada se govorilo da su istaknuti komunistički funkcioneri u Hrvatskoj na čelu s Vladimirom Bakarićem bili najsretniji kada je Dinamo na sredini ljestvice, negdje oko sedmog mjesta, a na stadionu u Maksimiru ima pet tisuća gledatelja. Tada se pričalo da su i pojedini ljudi iz uprave Dinama govorili “Nek, bumo treći, pa bu v hiži mir”. Međutim, smatram da Dinamovi slabiji rezultati u odnosu na ostale klubove četvorke treba tražiti i u Dinamovim upravama koje su činili moćni društveno-politički radnici, poput generala Ivana Šibla. Držali su se prepotentno i bahato te nisu gradili prijateljski imidž prema drugim sredinama, čak ni kada bi kao domaćini dočekivali protivnike. S druge strane, Hajduk s predsjednikom Titom Kiriginom imao je drugačiji pristup i gradio puno bolju atmosferu i odnose.

NACIONAL: Već u pedesetima bilježi se namještanje utakmica i cijelih prvenstava. Koliko su to inicirali klubovi, a koliko je to bilo rezultat utjecaja politike?

Pedesete godine su zametak svih negativnosti u jugoslavenskom nogometu koje će u kasnijem razdoblju poprimiti ogromne razmjere i izmaći društvenoj kontroli. Već tada, a poglavito krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, pojavljuju se tehnomenadžeri koji su sve više zauzimali mjesta u upravama jugoslavenskih klubova, pored utjecajnih ljudi iz političkih struktura. Lažiranje utakmica organizirali su ljudi koji su vodili klubove uz pomoć mnogih i izvan klubova te uz suradnju određenog broja nogometaša. Nogometna javnost u socijalističkoj Jugoslaviji bila je nezadovoljna zbog namještanja utakmica, ali je središnja kuća jugoslavenskog nogometa u Beogradu samo dva puta strože kaznila sudionike takvih nečasnih radnji.

NACIONAL: Pišete i o “borbi za ravnopravne odnose u nogometu u ozračju liberalnih i nacionalnih strujanja” početkom sedamdesetih godina. Kako se Hrvatsko proljeće odrazilo na sport?

Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih socijalističke republike su težile emancipaciji. S druge strane, dogmatsko unitarističko-centralističke snage inkriminirale su republički partikularizam kao opasnost za socijalizam i jedinstvo Jugoslavije. U SR Hrvatskoj se stvorila svijest i klima o nužnosti lomova starih struktura te se nastojalo postići da se republike sve više osamostaljuju. Vladalo je nezadovoljstvo nedovoljnim gospodarskim razvitkom i stanjem međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji, a nadglasavanje u gospodarskim pitanjima (5:1 na štetu Hrvatske) bilo je shvaćeno kao prijetnja ravnopravnosti.

‘HAŠK I GRAĐANSKI bili su veliki suparnici, a u NDH dosegnut je vrhunac. Svaka utakmica se igrala ‘na nož’. U Kraljevini Jugoslaviji najveći konkurent Građanskom bio je Hajduk’

U tom vremenu 1971. smijenjeni su članovi rukovodstva NK Dinama Otto Hofman, Ante Todorić, Ivica Prodan i još neki, a formalni povod je bila kanadsko-američka turneja Dinama, na kojoj je igrao i s klubovima hrvatske emigracije. Međutim, stvarni povod bilo je obilježavanje 25. obljetnice NK Dinama 1970. jer je na toj proslavi službeno prihvaćen znak Dinama koji je kreirao Hofman i kojeg su igrači na dresovima nosili već 1969. Hofman je 1969. iznio prijedlog koji su prihvatili i ostali članovi uprave, a to je da se na dresove Dinama stavi novi grb koji je u stvari bio okrugli hrvatski grb s crveno-bijelim poljima, što je tada bila smiona odluka koju su visoki partijski krugovi ocjenjivali nacionalističkom. Poslije sjednice u Karađorđevu krajem 1971., na kojoj je započeo obračun s liberalnim snagama unutar SKJ, prvo se na udaru našlo vodstvo CK SKH, a u takvim političkim okolnostima predsjednik Dinama Dragutin Božić podnio je ostavku na čelu kluba.

Nacionalističkim ispadima uslijed nastalih političkih strujanja i događaja u SR Hrvatskoj ocijenjeni su i događaji na utakmici Hajduka i OFK Beograda u Splitu, 27. rujna 1970., kada je pri rezultatu 2:2 utakmica prekinuta jer se glavni sudac Pavle Ristić u jednom trenutku uhvatio za glavu i kao pokošen srušio na zemlju. Nitko nije znao što mu se dogodilo, neki su se rugali kazavši da je suca možda udario šišmiš, pa je tako i nazvana afera. Kasnije se saznalo da je Ristić pogođen komadom betona odlomljenim od tribine Staroga placa. Poslije utakmice koja je registrirana 0:3 na splitskoj rivi su u moru završili automobili s beogradskim registracijskim pločicama, navijači su skandirali “Hajduk-Dinamo-Savka-Tripalo”. Međutim, nad sudionicima izgreda nije došlo do veće represije vjerojatno i zbog ozračja nadolazećega Hrvatskog proljeća, a utakmica je registrirana rezultatom postignutim na terenu, 2:2. No “slučaj šišmiš” izvlačio se svaki put kada bi splitski klub bio upleten u neki nerazjašnjeni incident.

U tom razdoblju i u tadašnjoj SR Srbiji pojavili su se političari liberalno-tehnokratske orijentacije na čelu s Markom Nikezićem i Latinkom Perović, a i u Sloveniji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini bilo je koncepcijskih razlika među partijskim čelnicima. Nakon njihovih smjena s političkih dužnosti, uklonjeni su i nogometni funkcioneri koji su pripadali tim krugovima.

NACIONAL: Jesu li se okolnosti promijenile nakon Titove smrti?

Njegovom smrću u Jugoslaviji nastupa ekonomska, društvena i politička kriza koja će trajati do raspada jugoslavenske federacije 1991., sredinom 1980-ih usporedo s krizom na nogometnim stadionima počeli su se pojavljivati navijači s republičkim zastavama umjesto klupskih, pjevajući nacionalističke pjesme uz skandiranje pojedinih političkih slogana. Od Titove smrti do sredine 1980-ih nasilničko ponašanje navijača i verbalno izvikivanje šovinističkih slogana bili su odraz popuštanja ideološke stege i sve većih političkih i gospodarskih prijepora u javnom životu. Krajem desetljeća navijači su postali i aktivni sukreatori oblikovanja javnog mnijenja, s političkim sloganima izravno na stadionima i posredno na radiju i televiziji.

Nekoliko dana poslije održavanja prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, 13. svibnja 1990., dogodili su se dobro znani navijački izgredi zbog kojih nije odigrana utakmica između Dinama i Crvene Zvezde, masovni sukob između nekoliko tisuća navijača Dinama i oko 2500 navijača beogradskog kluba koje je predvodio međunarodni kriminalac sa zaštitom jugoslavenske tajne službe, Željko Ražnatović Arkan. Nekoliko tjedana kasnije, 3. lipnja 1990., na stadionu u Maksimiru odigrana je utakmica između reprezentacija Jugoslavije i Nizozemske. Bila je to prijateljska utakmica u sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo 1990., a zagrebačka publika ogorčena političkom situacijom u državi izviždala je jugoslavensku himnu. Prema nekim mišljenjima, taj dan na stadionu Maksimira Jugoslavija se raspala.

NACIONAL: Može se steći dojam da je nogomet u velikom dijelu povijesti bio nepošten i da su rezultati često ovisili o odnosima političke i ekonomske moći i utjecaja. Može li se njegovo trenutačo razdoblje u Hrvatskoj usporediti s nekim dijelom povijesti, ili stoje prigovori iz Dalmacije da je “HNS gori od FSJ-a”?

U hrvatskom nogometu u posljednjem duljem razdoblju je puno više sukoba i svađa, nego mirenja i suradnje. Dugotrajna dominacija Dinama u Hrvatskoj nogometnoj ligi izaziva veliko nezadovoljstvo, moglo bi se reći i bijes, osobito u Dalmaciji, ali i u nekim drugim dijelovima Hrvatske. Dio navijača Hajduka smatra da je stagnacija splitskog kluba i dugogodišnja dominacija Dinama posljedica šire političke centralizacije. Važne odluke u nogometu donosi nekoliko moćnika povezanih s utjecajnim političarima. U percepciji građana stvara se odbojnost prema zlouporabi javnih sredstava za pojedinačnu i klanovsku korist u nogometu.

Komentiraj