Budimir: ‘Bez odluke Vlade ne bi bilo ni supotpisa ministra Ćorića na Memorandumu između Ine i JANAF-a’

GLAVNI KOORDINATOR izbornih programa Stranke s imenom i prezimenom tvrdi da potpisivanje Memoranduma između Ine i JANAF-a ne bi bilo moguće bez znanja premijera koji se prošlog tjedna ograđivao od toga, ali govori i o Imunološkom zavodu, Agrokoru i pomoći EU-a

S Josipom Budimirom, glavnim koordinatorom izbornih programa Stranke s imenom i prezimenom, razgovarali smo o konkretnim ekonomskim politikama vlade Andreja Plenkovića. Budimir je svojedobno bio i glavni kreator ekonomskog programa HSLS-a, a uvjeren je da zbog najavljenih 10 milijardi eura iz Europske unije za oporavak Hrvatske zbog posljedica koronavirusa nije razlog za slavlje, nego tugovanje. Po njemu, visina tog iznosa, koja je najveća među članicama EU-a s obzirom na njihov BDP dokaz je i loše ekonomske politike koju je vodila Plenkovićeva vlada.

Budimir je diplomirao na osječkom Ekonomskom fakultetu, a karijeru je započeo u sektoru marketing Saponije Osijek, da bi nakon toga prešao u bankarstvo. Od 1992. do 1995. bio je direktor poslovnice Vinkovačke banke, a zatim do 1999. direktor Sektora za poslovanje s građanima i član Uprave Cibalije banke Vinkovci. U MORH je došao na dužnost pomoćnika ministra 2000. s vladom Ivice Račana, a šest i pol godina kasnije na vlastiti je zahtjev razriješen. U vrijeme krize u Agrokoru bio je financijski direktor u Francku, a danas je u toj kompaniji savjetnik uprave.

NACIONAL: Naziv vaše političke platforme koja na svoje izborne liste namjerava staviti i ljude koji nisu u vašem malobrojnom članstvu, glasi Stranka s imenom i prezimenom, a nemate ni imena, niti prezimena. Zbunjujete li time potencijalne birače?

Ime i prezime ovoj stranci daju ljudi koji će biti na njenim izbornim listama uključujući i mene. Ime i prezime imaju i predsjednik stranke Ivan Kovačić, bivši saborski zastupnik i gradonačelnik Omiša, Dalija Orešković koja vodi stranački odbor za pravosuđe i borbu protiv korupcije, Ante Pranić, saborski zastupnik i gradonačelnik Vrgorca, Marko Jelić, gradonačelnik Knina, Boro Nogalo i brojni drugi članovi. Nama su ljudi važniji od stranke. Kako ljudi koji djeluju u stranci, tako i građani od kojih očekujemo podršku. Našoj stranci ljudi daju identitet, umjesto uobičajenog identificiranja ljudi sa strankama. Naše članove i podupiratelje ne može se atribuirati stranačkom pripadnošću poput hadezeovaca, esdepeovaca i ostalih. To je koncept svojevrsne antistranačke politike koji nam omogućuje da se fokusiramo na interese građana, a ne stranačke hijerarhije. U Stranci nema ni stranačke stege niti pretapanja ljudi u amorfnu stranačku masu.

NACIONAL: Nacional je objavio Memorandum o razumijevanju iz 2018. potpisan između Ine, JANAF-a i Ministarstva zaštite okoliša i energetike o izvozu hrvatske nafte mađarskim rafinerijama. Ministar Tomislav Ćorić, glavni koordinator HDZ-ove izborne kampanje, objašnjava da je taj memorandum samo supotpisao. Tvrdio je i da cijena nafte pada, a ona već mjesec dana raste, da su dionice Ine izlistane na Londonskoj burzi, a njih tamo nema od 2014.

To pokazuje da ili ne poznaje svoj posao ili svjesno obmanjuje javnost. Točno je da su cijene jedno vrijeme padale, ali te su cijene opet počele rasti i to će biti nastavljeno s oporavkom ekonomije u Europi i svijetu. Pretjerano je ovaj slučaj nazivati veleizdajom kao što to čine brojni politički akteri. Mišljenja sam da i ovaj slučaj potvrđuje kako naši dužnosnici dosljedno više brinu o tuđim interesima nego o interesima Hrvatske. Zašto hrvatski predstavnici imaju više senzibiliteta za interese mađarskog MOL-a nego za hrvatske interese, to je veliko pitanje na koje bi oni morali odgovoriti.

NACIONAL: Ministar Ćorić tvrdi da je isplativije hrvatsku naftu prerađivati u Mađarskoj, a on je i profesor na Ekonomskom fakultetu, pa bi trebao biti kompetentan. Kako to komentirate? S druge strane, u energetskoj strategiji Hrvatske kao cilj navodi se povećanje energetske samodostatnosti.

Volio bih vidjeti tu ministrovu računicu. Memorandum zorno pokazuje i dokazuje da se ide na ruku MOL-u, a sve se pokušava prikazati kao interes Ine i JANAF-a. Interes je MOL-a da se nafta koja se crpi u Hrvatskoj prerađuje u rafinerijama MOL-a u Mađarskoj i Slovačkoj, a ne u rafineriji u Rijeci. Hrvatski je interes prerađivati tu naftu, ako ne više u rafineriji u Sisku, onda sigurno u rafineriji u Rijeci.

NACIONAL: Zar ne bi bilo najlogičnije tu naftu prerađivati u rafineriji u Sisku? Ta se rafinerija nalazi na samim naftnim poljima. Je li uopće trebalo zatvarati rafineriju u Sisku? Imali smo vlastitu naftu koja je cjevovodom vodila izravno u rafineriju, sada nemamo ni rafineriju ni naftu. Kome bi to trebalo biti isplativo osim Mađarima? Rafinerija u Sisku nalazila se zapravo na samim poljima za eksploataciju u Moslavini, zbog čega ju je 1927. i otvorila svjetska naftna kompanija Shell.

Upravo blizina eksploatacijskih polja i mogućnost riječnog transporta čine Sisak dobrom lokacijom. Međutim, izostanak ulaganja u novu tehnologiju na što se MOL obvezao ugovorom o kupnji dionica Ine i posljedični gubitak tržišta doveo je do toga da prerada nafte u Sisku postane neisplativa. Za pretpostaviti je da je ta politika od početka imala cilj realizaciju ovog scenarija.

‘Kad im to bude u interesu, MOL će i s rafinerijom u Rijeci napraviti isto što i s onom u Sisku. Naći će se i tad neki hrvatski ministar koji će nam objasniti kako je to u interesu Hrvatske’

NACIONAL: Dok ministar Ćorić tvrdi da je isplativije naftu prerađivati u Mađarskoj, naftni stručnjaci tvrde suprotno. Da bi se preradom te nafte u Rijeci povećala utilizacija te rafinerije, a time i profitabilnost. Slažete li se s time?

Isplativije je MOL-u, ali Hrvatskoj nije. Iako su MOL i Republika Hrvatska suvlasnici Ine, oni nemaju iste interese. Interes Hrvatske nije samo maksimalizacija profita u Ini, nego i povećanje industrijske proizvodnje, investicija i zapošljavanja. Postojećom poslovnom politikom Ine ti interesi su zapostavljeni. S druge strane, interes MOL-a je maksimalizacija profita na razini MOL Grupe. Taj interes se sustavno promiče ovakvim odlukama. Na tom tragu je i donesena odluka o zatvaranju rafinerije u Sisku. Kad im to bude u interesu, MOL će isto napraviti i s rafinerijom u Rijeci. Naći će se i tad neki hrvatski ministar koji će nam objasniti kako je to u interesu Hrvatske. MOL je ulaskom u vlasničku strukturu Ine imao glavni interes u osvajanju tržišta naftnih derivata i Ininih rezervi ugljikovodika. Preradbeni kapaciteti nisu mu bili potrebni pa ih sad postupno gasi, a zaposlenike otpušta.

NACIONAL: Ministar tvrdi i da je taj memorandum bio i dobar poslovni potez.

Slažem se da je to bio dobar poslovni potez, ali ne Ine nego MOL-a. Zamislite situaciju da Hrvatska upravlja Inom. Bi li se ministar Ćorić tada zalagao da se hrvatska sirova nafta prerađuje u Hrvatskoj ili negdje u inozemstvu? Sumnjam da bi itko razuman uopće došao na takvu ideju.

NACIONAL: Vjerujete li da bi se taj izvoz sirove hrvatske nafte mogao dogoditi, a da premijer Plenković to nije znao? Nacional je pisao još prošle godine kad je išao testni transport nafte vlakovima prema Mađarskoj. Je li moguće da premijeri Plenković i Viktor Orbán o tome nisu razgovarali?

Vlada donosi odluke na prijedlog predsjednika Vlade. Nije moguće donijeti ni puno beznačajnije odluke bez pristanka premijera, a osobito ne tako važnu odluku. Ne mogu spekulirati o tome o čemu su razgovarali premijeri, ali sigurno je da je odluku o potpisivanju ovog memoranduma donijela Vlada. Bez odluke Vlade ne bi bilo ni supotpisa ministra Tomislava Ćorića na tom dokumentu. Ne bi bilo ni odluke uprave JANAF-a da radi tu konekciju u naftovodu za transport nafte u mađarske rafinerije, a ne u Rijeku. To je bila politička odluka par excellence. Takva se odluka nije mogla donijeti bez znanja Vlade i njenog predsjednika.

NACIONAL: Je li bila to prekrupna odluka da bi ostala nezamijećena?

Kao što sada vidimo, nije prošla nezamijećeno ni u široj javnosti zahvaljujući objavi u Nacionalu. Ta odluka nije bila prekrupna samo po gospodarskom značaju, nego i po svojoj simbolici. Naši lideri svojevremeno su nas uvjeravali da je interes Hrvatske da većinski udio u vlasništvu Ine zamijeni za manjinski udio u vlasništvu MOL-a, a potom da nam je interes da preuzmemo neprofitabilni dio plinskog biznisa. Sada nas pak pokušavaju uvjeriti da nam je profitabilnije izvesti sirovinu nego finalni proizvod. Toliko smo se toga nesuvislog naslušali od naših političkih lidera da nas više ništa ne može iznenaditi.

NACIONAL: Bi li se moglo reći košarkaškim rječnikom da je bivši premijer Ivo Sanader prepuštajući upravljačka prava Ine mađarskom MOL-u dodao loptu premijeru Andreju Plenkoviću da Memorandumom zakuca Ininu sudbinu? Protiv Sanadera se zbog toga vodi i pravosudni postupak.

Već sam zapravo odgovorio na to pitanje. Rekao sam da je to dosljedna hrvatska politika u kojoj Hrvatsku energetski podčinjava u ovom slučaju MOL-u, odnosno mađarskoj politici. Od prvog pa sve do ovog zadnjeg poteza to je primjer konzistentnosti u politici suprotnoj našim nacionalnim interesima. Skandalozno je da Hrvatska danas s 44 posto suvlasništva u Ini ima manje utjecaja u upravljanju Inom nego što je imao MOL kad je imao udio od 25 posto plus jednu dionicu. Ina je tada bila u većinski dominantnom vlasništvu Hrvatske. Ta situacija je neshvatljivija imamo li u vidu da kompanija ima sjedište u Hrvatskoj i da njeno poslovanje značajno ovisi o regulativi koju donosi hrvatska država. To je teško shvatljivo i apsolutno neprihvatljivo.

‘Izvozom sirove nafte na preradu u Mađarsku i Slovačku smanjuje se domaća industrijska proizvodnja. Da riječka rafinerija radi punim kapacitetom, povećala bi se industrijska proizvodnja i izvoz finalnih proizvoda’

NACIONAL: Može li se saznati po kojoj je cijeni hrvatska sirova nafta isporučena MOL-ovim rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj?

Taj ćete podatak teško dobiti. Bojim da to nikada nećemo saznati. Za pretpostaviti je da je cijenu odredio MOL, a ne menadžment Ine, a posebno ne hrvatska strana unutar te, navodno, još uvijek hrvatske kompanije.

NACIONAL: Što kažete na tezu iz Jutarnjeg lista da s ekonomskog gledišta “izvoz domaće sirove nafte, osim na energetsku bilancu, nepovoljno utječe i na kretanje BDP-a zbog manje industrijske proizvodnje, a povećava i vanjskotrgovinski deficit ako su te količine supstituirane uvozom jednakih količina naftnih prerađevina”?

To je činjenično točno. Iz priopćenja Ine proizlazi da riječka rafinerija proizvede više derivata nego što ga mi u Hrvatskoj potrošimo. Time MOL pokušava opravdati ovaj potez, ali riječ je o posve različitim stvarima. Da riječka rafinerija radi punim kapacitetom onda bi se povećala i industrijska proizvodnja i izvoz finalnih proizvoda. Izvozom sirove nafte na preradu u Mađarsku i Slovačku smanjuje se domaća industrijska proizvodnja.

NACIONAL: Poseban problem je Imunološki zavod, nekada uspješna tvrtka čija je devastacija počela 90-ih u mandatu ministra zdravstva Andrije Hebranga, a poslije se nastavila. Hrvatska danas plaća enormne cifre za uvozna cjepiva, a plazma hrvatskih građana umjesto u Imunološkom zavodu, baš kao i nafta, šalje se na preradu u inozemstvo. Na kraju plaćamo puno skuplju cijenu tih uvoznih lijekova iz plazme.

To su bili i hrvatski izvozni proizvodi. Da je očuvana proizvodnja u Imunološkom zavodu hrvatski zdravstveni sustav ne bi bio toliko ovisan o uvozu. Grobari Imunološkog zavoda bili su ministri zdravstva. Oni su određivali da se proizvode Imunološkog zavoda prodaju zdravstvenim ustanovama po nerealno niskim cijenama kako bi skrivali manjak u proračunima zdravstva. Kada su iz njega iscrpili supstancu ostavili su ga na vjetrometini tržišta. Time je onemogućen razvoj Imunološkog, što je dovelo do oduzimanja proizvodne licence. Novac je izvlačen iz te kompanije kroz cijenu proizvoda nižu od troškova proizvodnje kako bi ministri zdravstva prikrivali deficit u zdravstvenom sustavu.

NACIONAL: Na primjeru uvoza stranih cjepiva i lijekova tvrdi se da Hrvatska godišnje gubi 100 milijuna kuna na razlici u cijeni kada bi to proizvodio Imunološki zavod.

Imunološki zavod plaćao je ceh kao dobavljač kojim je upravljao kupac. Veza ministara zdravstva koji su postavljali ravnatelje Imunološkog i te institucije bila je klasičan primjer sukoba interesa. Zdravstveni sustav danas plaća ceh kupujući te proizvode i po pet puta višim cijenama nego što ih je ranije plaćao Imunološkom zavodu. Da su korisnici plaćali tržišnu cijenu za proizvode Imunološkog zavoda, on bi imao dovoljno novca da osigura nastavak proizvodnje i ne bi izgubio licencu. Možda se netko doista i htio domoći vrijednih nekretnina na atraktivnoj lokaciji gdje se nalaze njegovi proizvodni pogoni, ali to bi bilo pretenciozno tvrditi. Međutim, nije isključeno da su propasti Imunološkog pripomogli i špekulantski interesi igrača sa strane.

NACIONAL: Prehrambena industrija bila je vezana za nekadašnji Agrokor, a danas Fortenovu. Je li lex Agrokor, posebni zakon spasio tu industriju danas okupljenu u Fortenovi?

Danas kad se kamatne stope kreću oko nule ta je kompanija prisiljena plaćati kamate više od 8% refinancijerima roll-up kredita. Uz tako skup kapital nije moguće postići dugoročnu održivost poslovanja. I bivšem Agrokoru presudili su preskupi krediti. Dok se konkurencija zadužuje uz kamatne stope manje od 1%, Fortenova nosi teret tog roll-up kredita. To je financiranje po relativno nepovoljnijim uvjetima od onih po kojim se zaduživao Agrokor imajući u vidu da su se tada komercijalne kamatne stope kretale oko 4%. Zamjena tih nepovoljnih izvora financiranja je imperativ za osiguranje održivog poslovanja. Vjerujem da će vlasnici Fortenove pronaći povoljnije uvjete financiranja i osigurati održivost poslovanja.

NACIONAL: I vi ste kao financijski direktor u Francku poslovali s Agrokorom. Izdavane su tzv. mjenice bez pokrića? Osjećate li se i vi odgovorni za njegovu sudbinu?

Nismo izdavali mjenice bez pokrića. Mi smo, kao i ostali dobavljači jamčili za mjenice koje je izdavao naš kupac Konzum. To je bio način na koji smo naplaćivali isporučenu robu.

NACIONAL: Zbog čega se onda u javnosti otvorila žestoka rasprava o takvom načinu plaćanja mjenicama ako nije bila riječ o mjenicama bez pokrića?

Dobavljači nisu imali drugog izbora ako su željeli naplatiti svoja potraživanja. U tome nije bilo ničeg nelegalnog. Riječ je financijskom instrumentu koji izdaje dužnik.

NACIONAL: Možete li prikazati što to znači kad se jedna industrija uništi? Što to znači za sve povezane industrije, fakultete, radno sposobne ljude…? Od Ine će ostati samo pumpe u stranom vlasništvu i skladišta. Nastavlja li se uništavanje hrvatske industrije?

Što to znači svi imamo priliku vidjeti u našoj životnoj realnosti. No povratak na staro nije moguć niti bi bio dobar. Ali makroekonomskim politikama možemo utjecati na to hoće li se u Hrvatskoj razvijati nove industrije visoke dodane vrijednosti ili ćemo se svesti na uslužni sektor gdje je ta dodana vrijednost puno manja i time Hrvatsku trajno osuditi na niske stope rasta.

Tu ne govorim samo o naftnom biznisu. Država postavlja pravila igre, a investitori i građani odlučuju hoće li po tim pravilima igrati. Sad i jedni i drugi kažu da im postojeća pravila nisu prihvatljiva. Imamo nisku razinu ulaganja i oko 300.000 građana, mahom mladih i obrazovanih ljudi koji su se odlaskom u inozemstvo izjasnili da su im ta pravila neprihvatljiva. Često zaboravljamo da su, pored gospodarskih subjekata, i države izložene konkurenciji.

‘Grobari Imunološkog zavoda bili su ministri zdravstva. Da je očuvana proizvodnja u Imunološkom zavodu, hrvatski zdravstveni sustav ne bi bio toliko ovisan o uvozu’

NACIONAL: Zašto ljudi odlaze iz Hrvatske?

Ako se u Hrvatskoj naplaćuju previsoki porezi u odnosu na kvalitetu javnog servisa, ako je politika premrežila cijelo društvo, a partitokracija zarobila državu onda nije za očekivati da će ljudi u uvjetima otvorenih granica i slobode izbora odlučiti raditi, ulagati i živjeti u takvoj državi. Ako se sada ti ljudi koji su napustili Hrvatsku i počnu vraćati zbog korona-krize, taj povratak bit će privremenog karaktera. Države u koje su iselili će se oporaviti brže od Hrvatske, pa će ti povratnici opet otići tamo. Iseljavanjem će se opet popraviti statistički podaci o broju nezaposlenih, ali puno veći problem Hrvatska ima zbog niske stope zaposlenosti.

NACIONAL: Premijer Plenković se, međutim, hvali da je njegova vlada dosad osigurala i najvišu stopu zaposlenosti.

To je bio blagi oporavak nakon dugogodišnjeg pada zaposlenosti. Da je to slab pomak vidimo po tome što smo uz Grčku na samom dnu EU-a po stopi zaposlenosti. Uzroci niske stope zaposlenosti leže u kasnom ulasku u svijet rada i ranom odlasku u mirovinu. Veliki dio stanovništva je radno pasivan. Imamo relativno mladu umirovljeničku populaciju. Veliki broj umirovljenika su ljudi u godinama u kojim bi još mogli raditi. Njihovi vršnjaci u zemljama koje su nam konkurenti većinom su još radno aktivni i doprinose stvaranju nove vrijednosti. Točno je da u toj populaciji značajno participiraju i branitelji, ali nije problem samo u njihovom preranom umirovljavanju. Generalno ljudi u Hrvatskoj prerano odlaze u mirovinu. Većina njih ne završava radni vijek s punim radnim stažom. Prosječan mirovinski staž naše umirovljeničke populacije je oko 32 godine.

NACIONAL: Premijer Andrej Plenković hvali se s dodatnih, iako još uvijek potencijalnih 10 milijardi eura iz europskog paketa pomoći od 750 milijardi eura iz fonda za obnovu od posljedica korona-krize. Može li to pomoći HDZ-u u izbornoj kampanji? Koliko je realan taj najavljeni prihod?

To su dogovorili glavni igrači EU-a, kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron, ali pojedine zemlje iz razvijenog dijela Europe poput Nizozemske, Belgije i Austrije još uvijek imaju rezerve prema toj ideji. To će na kraju vjerojatno proći, ali pitanje je u kojem obliku. Hrvatskoj bi iz tog paketa trebalo pripasti 7,5 milijardi bespovratnih sredstava, a 2,5 milijardi bi se osigurale kroz povoljne kreditne linije. Gledajući u odnosu na hrvatski BDP, to bi bio i najviši iznos dostupan jednoj od članica Europske unije. To naše vladajuće garniture već slave kao svoj veliki uspjeh, ali to bi trebao biti razlog za tugovanje, a ne slavlje.

NACIONAL: Zašto bi trebali biti tužni što će Hrvatska dobiti izdašnu financijsku injekciju?

Zato što relativno najizdašniju pomoć dobivaju najugroženiji. Oni koji su najmanje prosperitetni i čije je stanovništvo socijalno ugroženo zbog visoke stope nezaposlenosti. Biti u toj poziciji nije razlog za slavlje. Ono što je još gore, takvim reakcijama na najavu dodjele pomoći postajemo mentalni prosjaci. Već smo se uživjeli u ulogu nacije nesposobne da si svojim znanjem i radom osiguramo bolju perspektivu. Naši neambiciozni političari su nas uvjerili da nam sudbina uglavnom ovisi o visini donacija, odnosno dotacija iz europskih fondova. Zahvaljujući ustrajanju na pogrešnoj ekonomskoj politici po visini BDP-a po glavi stanovnika prestigle su nas sve tranzicijske zemlje osim Bugarske. Kako ona raste po višim stopama, za koju godinu i njoj ćemo gledati u leđa. Sve to je više nego dobar razlog da napokon promijenimo makroekonomsku politiku i sami počnemo upravljati svojom sudbinom.

 

Komentiraj