INTERVIEW: Davor Gobac: Vječiti dječak hrvatske rock scene

Objavljeno u Nacionalu br. 692, 2009-02-17

Frontmen Psihomodo popa u intervjuu za Nacional govori o svojih 26 godina u toj grupi, koja između ‘trulog socijalizma’ i ‘divljeg kapitalizma’ nije nimalo izgubila na atraktivnosti

Za Davora Gobca ovaj mjesec donosi više razloga za slavlje: 17. veljače izlazi novi album Psihomodo Popa “Jeee! Jeee! Jeee!”, 26. veljače će proslaviti 26. obljetnicu grupe, 28. će održati veliki koncert u zagrebačkom klubu Boogaloo, a uz sve to će proslaviti i 45. rođendan. Uz to je nedavno postavljena i izložba njegovih slika u Klubu Šibenčana u Zagrebu, koja će biti otvorena do kraja veljače. U planu je još i dokumentarni film o grupi Psihomodo Pop, što bi ga, prema najavama, režirao Radoslav Jovanov Gonzo, a Gobac s grafičarkom Ivom Gruden priprema slikovnicu o bendu, njegovu “biografiju kroz slike”. Kao frontmen Psihomodo Popa poznat je još od ranih 80-ih, kad je bend i osnovan. Nazivan hrvatskim pankerima i ugledavši se na newyorške Ramonese, Psihomodo Pop je kao bend na glazbenu scenu bivše Jugoslavije donio tada novu formu rock ‘n’ rolla te na neki način do danas ostao konzerviran u vremenu: svih 26 godina drži se istog glazbenog stila i cjelokupnog imidža, a Gobac je jedan od članova koji zadnjih 15-ak godina izgleda gotovo jednako.

NACIONAL: Zadnji ste album izdali 2004. Razlikuje li se novi po nečemu od dosadašnjih?
– Najnovije je to što smo snimili jednu reggae pjesmu, što nismo nikad napravili, te smo ugostili gudački kvartet Grazioso. Mislim da album zvuči zrelo, da je Psihomodo, ali opet da zvuči friško.

NACIONAL: Jeste li se uozbiljili kad su u pitanju tekstovi?
– Moji tekstovi su uvijek bili zajebantski, ali su također iz njih uvijek virile istine. Takav primjer je, recimo, singl s ovog albuma nazvan “Domovine sin” – socijalna pjesma, pravi singl u pravom trenutku. Kaže: “Ja sam domovine sin, poslušan i fin. Radim sve, ne bunim se, plaćam takse i poreze i zato uzmite mi sve; moje slatke sne i kada padne mrak naplatite mi zrak i disanje.” Čini mi se da je taj tekst potpuno u duhu vremena; vrijedi za mene i za većinu ostalih. Volim kad kroz zajebanciju lupimo kritiku društva, a u tom sam stilu uvijek pisao tekstove – na prvu ruku su djelovali banalno, kao vicevi, ali je velika većina njih istina.

NACIONAL: Nedavno ste ponovno izložili svoje slike. Kako ste počeli slikati?

– Pozvao me prijatelj koji drži Klub Šibenčana u Zagrebu i predložio da postavimo moju izložbu. Pristao sam i napravili smo retrospektivu mojih slika. Često me zovu da negdje izložim slike. Najčešće to budu tete iz knjižnice i ja pristanem, upravo sam imao izložbu u Gradskoj knjižnici u Sisku. Zapravo i funkcioniram na tom principu: kad me netko pozove, pristanem. Ako mi se da. Sam se ne guram nikamo. Slikanje mi je ionako samo hobi, od njega ne živim, niti što zarađujem, a slikam samo kad imam vremena. To je počelo još kad sam bio klinac od dvije-tri godine, po svemu sam crtao: po zidovima, poklopcima šparheta, svim površinama koje bi mi se svidjele. Poslije sam u jednom trenutku dobio želju da radim platna, veće slike, a kad ih se skupilo, napravio sam izložbu u Klovićevim dvorima. Kako smo kao bend tada bili na nekakvom vrhuncu, na izložbu mi je došlo tri tisuće ljudi.

NACIONAL: Trenutačno ste uz Davora Dretara Dreleta, Gorana Pirša Piru i Vida Baloga jedan od komentatora u HTV-ovoj emisiji “Bez komentara”. Na sličan ste način sudjelovali u emisiji iste televizije “Genijalci”, a gostujete i u mnogim TV serijama. Može li se reći da uz Psihomodo Pop po kojem ste najpoznatiji, vodite paralelnu televizijsku karijeru?

– Moglo bi se reći, ali u principu se to događa kao i s izložbama: kad me pozovu, prihvatim i gotovo. To mi je slatko, zabavlja me, a nema puno posla – pritom prvenstveno mislim da gostovanja u TV serijama. Sudjelovanje u emisiji “Bez komentara” ipak je nešto složenije, tamo uz Dreleta, Piru i Baloga glumim profesora koji komentira momentalnu društveno-političku situaciju u Hrvatskoj te dajemo ocjene tjedna.

NACIONAL: I kako komentirate društveno-političku situaciju?
– Situacija je katastrofalna, rulja je na rubu živaca i egzistencije. Imam osjećaj da nitko nikome ništa ne plaća i da su svi sve zajebali. Tu priču imamo i na novom albumu, u pjesmi koja kaže: “Cijeli svijet je totalni cirkus i svi se lančano drže za jaja. Cijeli svijet je totalni cirkus i tome nikad neće biti kraja.” Danas ti treba fakultet da bi znao kupiti mobitel i potpisati ugovor – da bi na kraju shvatio da ništa nije kao što kažu na reklami. Jedni nam prodaju slatku spiku, drugi nas pelješe s leđa. Nema pomoći za zemlje u tranziciji, dok je ovdje sve moguće i dok kauboji vladaju, tako će i ostati.

NACIONAL: Sudjelovati u emisijama na HTV-u počeli ste još davno. Što je bilo prvo?
– S tim sam počeo još dok Psihomodo nije imao ni ploču: Davor Slamnig, pokojni Joe iz “Smogovaca”, Stjepkica i ja snimali smo sa Snježanom Tribuson “Poštanski sandučić” i pjesmice za djecu. Tako da s HTV-om surađujem već dulje od 25 godina. Televiziji sam valjda zanimljiv jer znam provalit glupost, spontan sam i nije me briga ako ispadnem glup. U principu ne mogu šutjeti, kad mi naleti dobra fora, progovorio bih i na guzicu. Ali u svemu tome igra i to što imam rock ‘n’ roll bend u društvu koje furaju ili narodnjaci ili najlakši mogući pop i malo je tržište za nas. Uz to su i pale tiraže, nekad su se ploče puno bolje prodavale. Međutim, imam tu komedijašku crtu, ugodno se osjećam u takvim ulogama i ne vidim zašto to ne bih radio. Mogao sam biti i glumac, ali nikad nisam htio učiti tekstove napamet. Već sam kao klinac radio rusvaje doma, šminkao se, presvlačio, bio sam lud k’o puška. Ali sam se uvijek dobro zabavljao. Zapravo mi je vječito bilo dosadno i stalno sam morao nešto smišljati. Ne kažu bez veze da je dosada najbolja prijateljica kreativnosti. Louis XIV. je izmislio balet samo zato što mu je bilo dosadno.

NACIONAL: Ako ne od tiraže, ni od nastupa u televizijskim emisijama, glavni dio prihoda vam onda dolazi od čega?

– Od koncerata. Godišnje ih održimo više od 50, od manjih klubova, do većih dvorana. Ne može se tu baš previše birati, sretni smo kad je pošten razglas.
NACIONAL: Mijenja li vam se s godinama profil publike?
– Ne, svih 26 godina u prvim su redovima tinejdžeri, što je super gledati. Stariji stoje otraga. Ali stejdž je stejdž i dobra publika je uvijek dobra publika. Mlađi su življi, skaču i to, dok je kod starijih super što stvarno slušaju. To se osjeti, nije tako živo, ali je neka druga vibra u zraku.

NACIONAL: Često su vas doživljavali kao provokatora. Skidali ste se na koncertima, glumili transvestita, fotografirali se goli. Kako je to prolazilo tada i kako mislite da bi to prolazilo danas?
– To s transvestitstvom me furalo jer su se svi moji idoli, poput Lou Reeda, Davida Bowieja i Micka Jaggera tih godina igrali s tim pa sam morao i ja. Skidanjem i presvlačenjem sam se samo odlično zabavljao i svi su to tako i doživljavali. Da to ponovim, danas bi me u medijima sigurno proglasili homoseksualcem. Doduše, kad bolje razmislim, jedno vrijeme, kad smo tek izišli s Psihomodom, nisu bili baš ziher jesam li gay ili ne, ali tad je u medijima bila sasvim drukčija situacija – nije bilo toliko žutila kao danas i nikom to nije ni padalo na pamet. Prvi put sam se skinuo u Kulušiću, sasvim spontano, i redari su me umalo izbacili van. U 90-ima sam pak završio na Prekršajnom sudu u Varaždinu, jer sam se skinuo gol u dvorani pa su me optužili za kršenje ćudoređa i vrijeđanje morala. Ja sam izjavio da je to moj umjetnički izraz, a sudac je vrištao od smijeha. To mi se dogodilo i ’89. u Titogradu, ali je uskoro počeo rat pa nisam nikad platio kaznu.

NACIONAL: Kako ste počeli pjevati?
– Već sam s 13 godina, 1977., imao bend Klinska pomora na Kajzerici gdje sam živio. Nitko, naravno, nije imao pojma o sviranju, ali smo održali nekoliko nastupa. S drugim bendom sam svirao po gaudeamusima, jutarnjim koncertima u kinima gdje su tada počinjali svi koji su poslije postali poznati. Nakon toga sam se odselio u Zaprešić, ali sam stalno dolazio u grad. Jednom sam tako bio na grupi Neron i svidjela mi se, da bi im 15 dana poslije pjevač otišao u vojsku i pozvali su mene. U Neronu su tada bili Smiljan Paradiš Šparka, sadašnji basist Psihomodo Popa, Tigran Kalebota, sadašnji bubnjar, a Neven Kepeski je svirao gitaru. Poslije su došli Saša Radulović i Vlatko Čavar Brada, da bi Saleta 90-ih zamijenio Jurij Novoselić Kuzma koji je svirao u Filmu i Disciplini kičme. Htjeli smo promijeniti ima, a Psihomodo Pop je nastao po albumu Stevea Harleyja i njegovog benda Cockney Rebel koji se zvao “Psychomodo”. Mi iz Nerona smo tad svi išli u istu srednju školu u Klaićevoj, izlazili u Lapidarij i Kulušić, brijali po gradu, visili pred Zvečkom i Kavkazom. Jedan od prvih nastupa nam je bio u predvorju srednje škole.

NACIONAL: Bili ste prva hrvatska grupa koja je nastupila na tada još vrlo respektabilnoj glazbenoj televiziji MTV. Kako ste to uspjeli?
– To je bila najbolja priča u našim životima: prvi album, 24 godine, svi napaljeni da hoćemo biti rock ‘n’ roll zvijezde, ja nas prijavim na neki festival u Nizozemskoj i zaboravim na to. Festival se zvao De Grote Prijs van Nederland i pozvali su nas da nastupimo u Amsterdamu. Od 600 poslanih prijava ušli smo na tom festivalu u 20 najboljih i jedini smo se pojavili na MTV-ju. U završnu večer na kraju nismo ušli, da bi mi poslije jedan njihov novinar rekao da su svi pitali za nas i da nismo ušli jer jedini na cijelom festivalu nismo bili nizozemski bend – a nikako nas nisu htjeli tamo, čak su u pravilnik festivala išli provjeriti smijemo li kao stranci svirati, ali nigdje nije pisalo da strani bendovi ne mogu nastupati. Ipak, na kraju samo izišli u njihovim najvećim dnevnim novinama, uz sliku i pohvalu. Na MTV-ju smo završili jer je Marcel van Tilt, MTV-jev voditelj, vodio taj festival. Frajer je otkinuo na nas i pustio nas na MTV-ju, čak su se i neki spotovi vrtjeli. Došao je s MTV-jevom ekipom i u Zagreb, snimali su ovdašnje bendove za neki festival Z3 televizije, a ja sam s njim vodio emisiju na prestrašnom engleskom. Poslije sam išao k njemu u London, vodio me u pub u koji su zalazili dečki iz grupe Clash, javljao mi se uredno, čak me pozvao i na svoju svadbu u Ameriku. Zahvaljujući tim nastupima na MTV-ju vani se i čulo za nas, netko nas je čak vidio na lokalnoj televiziji usred Bangkoka, sjedio je u Hard Rock Cafeu i skužio da na TV-u ide spot “Natrag u garažu”. Netko drugi mi je pak pričao da je DJ usred večeri u disku u Kopenhagenu pustio stvar “Jing & Jang” koju sam snimio s Dinom Dvornikom.

NACIONAL: Poznata je i vaša turneja po Rusiji, u sklopu koje ste svirali i u Sibiru.
– Turneju nam je organizirala Koncertna direkcija i odsvirali smo 60 koncerata. To je bilo 1990. i uletili smo u to sve vrlo naivno, nismo imali pojma što je Rusija. Tad smo brijali na Ramonese, London i New York, a tamo smo u dva i pol mjeseca prošli od Uzbekistana i Armenije do Sibira i Arhangelska. Najbolja fora je bila u Armeniji, u Erevanu, gdje je u dvorani u kojoj smo nastupali bilo zabranjeno pušenje. Penjući se na binu ugasio sam cigaretu, na što je cijela dvorana počela urlati: “Zabranjeno pušenje na sceni!” i gađati me cigaretama. Uzeo sam jednu s poda i zapalio. Na drugom koncertu, idući dan, ispod bine je stajao kordon policajaca. Mi smo zapravo bili predgrupa jednom komercijalnom ruskom bendu, njihova šminka sa Zapada. Mi smo svirali live, oni na play back – bili su nam totalni povratak u prošlost. Bilo je to zanimljivo iskustvo, na minus 35. Votku smo pili kao vodu, već za doručak.

NACIONAL: Jedan od najvažnijih trenutaka u vašoj karijeri bio je nastup Psihomodo popa kao predgrupe Ramonesima. Kako je to prošlo?
– Sjajno, 1990. smo bili jedini kvalificirani bend za to i bili smo izvan sebe od sreće. Oni su također bili oduševljeni kad su vidjeli koliko imaju publike u Zagrebu, a još su uz to skužili da to ima veze i s našom pjesmom “Ramona”, tako da smo im bili OK. Doduše, malo su u Zagrebu bili nabrijani, bila je velika gužva i ogromno osiguranje – ipak su svirali pred 10.000 ljudi u Domu sportova. U Sloveniji je bilo drukčije, Tivoli je manji i bili su opušteniji, tako da smo se tamo družili, brijali, slikali, a Johnnyju Ramoneu smo dali sve svoje ploče. Bila je super fora kad me za naše svirke na stejdžu u Tivoliju basist trknuo i pokazao na publiku, a u prvom redu ispod nas Ramonesi. Na kraju smo dogovarali da nastupimo u slavnom klubu CBGB u New Yorku, s Johnnyjem kao gostom, ali, na žalost, nismo uspjeli dobiti vize.

NACIONAL: Od ranih 80-ih svirate sličnu glazbu, slično i izgledate, imate sličnu publiku. Što se od tad najviše promijenilo?
– Mi nismo. Promijenilo se to da smo se nakon trulog socijalizma, u kojem više nitko nije ni znao da politika postoji, našli u divljem kapitalizmu u kojem su političari rock ‘n’ roll zvijezde.

NACIONAL: Živite u Zaprešiću sa suprugom i sinom. On je krenuo vašim stopama?
– Pa ne znam baš, Vili doma vježba gitaru i nabija po bubnjevima, ali više nema bend. Veseli ga to, mašta da će biti roker, ali još je rano – ima tek 14 i vidjet ćemo kako će se to razvijati. No ne bih ga sputavao u tome. To je lijepo zanimanje ako se voli i ako se može od toga živjeti. No za to ipak moraš imati malo sreće.

Biografija

Rođen 1964. u Karlovcu
■ 1977. počinje pjevati u grupi Klinska pomora
■ 1982. pozivaju ga u grupu Neron iz koje nastaje Psihomodo Pop
■ 1983. formira se grupa Psihomodo Pop kojoj je do danas na čelu
■ 1984. utjelovljuje lik Milana Blentona na Omladinskom radiju
■ 1988. Psihomodo Pop izdaje prvi album
■ 1990. nastupaju kao predgrupa Ramonesima
■ 1998. postavlja prvu samostalnu izložbu slika i grafika u Klovićevim dvorima u Zagrebu

Komentiraj

Source:Tanja Simić