HULIGANI SERIE A: Talijanskim stadionima vladaju fašisti

Objavljeno u Nacionalu br. 492, 2005-04-19

Talijanski nogometni huligani trenutno su najopasniji u Europi: osim po nasilničkom ponašanju prepoznatljivi su i po ekstremističkim političkim uvjerenjima, ucjenjuju vlasnike klubova a ugrozili su i talijansku kandidaturu za Europsko prvenstvo 2012.

U utorak, 12. travnja navečer, na stadionu “Giuseppe Meazza” u Milanu igrala se važna nogometna utakmica između gradskih rivala Intera i Milana. U 73. minuti njemački sudac Markus Merkel donio je kontroverznu odluku i pokrenuo tijek događaja koji bi mogao bitno izmijeniti talijansku nogometnu scenu. Bila je to uzvratna utakmica četvrtfinala europske Lige prvaka, posebno važna za Inter, klub koji je unatoč golemom novcu uloženom u nove igrače tek na trećem mjestu u talijanskom prvenstvu, bez ikakva izgleda da bude prvi, pa se uprava usredotočila na Ligu prvaka. U prvoj utakmici četvrtfinala Milan je pobijedio sa 2:0, a i u revanšu u 30. minutu najopasniji Milanov napadač Andrij Ševčenko zabio je gol, tako da je Milan vodio ukupno s 3:0. Stoga su, kako je vrijeme odmicalo, nade navijača Intera kopnjele, i stoga što je vratar Milana Brazilac Dida izvanredno branio, a po mišljenju mnogih navijača Intera, i zato što je sudac Merkel bio pristran. U prvom poluvremenu nije isključio Ševčenka, iako su svi vidjeli kako je glavom namjerno udario jednog igrača Intera, a potom je u 73. minuti poništio Interu gol što ga je iz gužve glavom dao Argentinac Esteban Cambiasso. Po tvrdnjama suca poništio ga je stoga što je Cambiassov suigrač Julio Cruz u toj gužvi faulirao Didu. Igrom slučaja to se dogodilo ispred sjeverne tribine na kojoj se uvijek okupljaju navijači Intera, pa je jedna veća njihova skupina u bijesu počela na teren bacati baklje, petarde, boce s vodom, upaljače, čak i kišobrane. Sudac je nakratko prekinuo utakmicu, a svi su se igrači odmaknuli od tog dijela terena osim Dide, koji je ostao blizu svog gola. A kad je krenuo prema rubu igrališta, doletjela je baklja i pogodila ga u rame. Dida je pao, liječnici su utrčali na teren da mu pomognu a Merkel je na 20 minuta prekinuo utakmicu kako bi se navijači smirili. A kad igra nastavljena, predmeti su i dalje padali na teren. Stoga je trajno prekinuo utakmicu a igrači su otišli s terena.

Trenutak kad je Didu pogodila baklja snimile su iz raznih kutova brojne televizijske kamere. Talijani su bili posebno šokirani, jer dva dana prije bili su veliki neredi u Rimu, gdje su se navijači Lazija potukli s navijačima gostujućeg Livorna prije prvenstvene utakmice. Nemirno je bilo i na stadionu, gdje su navijači Lazija, poznati po ultradesničarskim ispadima, istaknuli ogroman transparent “Roma e fascista” – “Rim je fašistički”.

Nakon onog što se dogodilo prošlog utorka u Milanu svima je bilo jasno da se nešto mora dogoditi. Znalo se da reagirati europska nogometna federacija UEFA, pod čijom se ingerencijom održavala utakmica, te da će Inter sigurno biti kažnjen. Nije se ipak dogodilo ono čega su se u klubu pribojavali, da će Inter na godinu dana biti isključen iz natjecanja, nego mu je izrečena velika novčana kazna i zabrana igranja pred publikom na četiri domaće utakmice. A ako navijači Intera budu radili probleme u gostima, zabrana će biti produljena za još dvije utakmice.

Reagirala je i talijanska vlada. Premijer Silvio Berlusconi, vlasnik nogometnog kluba Milan, naredio je ministru unutarnjih poslova Giuseppeu Pisanuu da poduzme mjere koje će prekinuti navijačko nasilje u Italiji, a Pisanu je najavio drastične mjere. Od svih europskih zemalja situacija s navijačima najgora je u Italiji, ima najviše nereda, tučnjava, nasilja, ozljeda, sukoba s policijom, a bilo je i mrtvih. Dok na stadionima u Britaniji, koja je nekoć bila poprište najgoreg navijačkog divljanja, već petnaestak godina uglavnom vlada mir, u Italiji je nasilja sve više.

U Britaniji su potkraj 80-ih po naredbi premijerke Margaret Thatcher bile poduzete drastične mjere protiv nasilnih navijača, mnogi su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, drugima su oduzete putovnice, trećima je zabranjen ulazak na stadione. Mnogi su se klubovi bunili da će država otjerati one koji jedini dolaze na stadione na svaku utakmicu, neovisno o vremenu, rezultatu i položaju na tablici, pa će bez tih navijača propasti. Dogodilo se, međutim, sasvim suprotno.

Kad je represivnim mjerama država s britanskih stadiona otjerala nasilnike, povećao se broj gledatelja jer su na stadione počeli dolaziti oni koje zbog divljačkog ponašanja bilo strah nasilja. Na stadionima su se počele pojavljivati cijele obitelji, pristojni građani koji su i više trošili u klupskim dućanima. Broj gledatelja u Britaniji se bitno povećao, prihodi klubova također. Sada je na stadionima toliko mirno da su na svima uklonjene ograde između gledališta i terena. Danas mnogi nogometni stručnjaci priznaju da je Margaret Thatcher spasila britanski nogomet.

To u Italiji mnogi očekuju od Berlusconija. Ako je to uspjela postići Margaret Thatcher, koja o nogometu nije imala pojma, mogao bi i Berlusconi, vlasnik Milana, koji o nogometu sve zna i sa stručne i s poslovne strane. No današnja situacija u Italiji mnogo je teža nego u Britaniji u doba Margaret Thatcher, jer su talijanski navijači, koje nazivaju “ultras”, postali i politički faktor.

Najbolji su primjer navijači rimskog Lazija, ali je slična i s drugim talijanskim klubovima. Lazio je osnovan 1900., ime nosi po talijanskoj pokrajini u kojoj se nalazi Rim, u talijanskoj prvoj ligi nastupa od 1913. Iako je imao nekoliko bogatih vlasnika i moćnih sponzora, nije postizao posebne uspjehe čak ni između svjetskih ratova kad je njegov navijač bio fašistički duce Benito Mussolini, koji je redovito dolazio na utakmice, i kad se klub počeo povezivati s fašističkom ideologijom. Prvi put uspio je osvojiti prvenstvo Italije tek 1974. a drugi put 2000. kad ga je trenirao današnji selektor engleske nogometne reprezentacije, Šveđanin Sven Göran Eriksson, i kad su za njega igrale zvijezde kao što su Čeh Pavel Nedved, Argentinac Juan Sebastian Veron, Hrvat Alen Bokšić, Čileanac Marcelo Salas, Srbin Siniša Mihajlović, talijanski reprezentativac Alessandro Nesta. No nakon tog trijumfa svi su oni napustili Lazio, koji je upao u krizu, a nezadovoljni navijači počeli su ucjenjivati klub i raditi mu velike probleme.

Navijači Lazija jako su privrženi klubu, nasilni, ekstremni po ponašanju i stavovima. Nose nadimak “Irriducibili” – “Neslomljivi”. Većina najvatrenijih ne krije da su fašisti, ponosni su što je navijač njihova kluba bio i Mussolini. Mnogi od njih članovi su neofašističkih grupa ili desnog krila talijanske postfašističke stranke Alleanza nazionale. Nerijetko na stadionu podižu divovske transparente s fašističkim parolama i slike Benita Mussolinija koje prekriju cijelu tribinu. Svojedobno su istaknuli transparent kojim su izrazili žaljenje zbog smrti srpskog ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Ne kriju svoje rasističke stavove pa tijekom utakmica često vrijeđaju tamnopute igrače suparničkih momčadi. Godinama nisu dopuštali upravi kluba da angažira tamnopute igrače, a kad je prvi 2002. ipak ušao u momčad – bio je to talijanski državljanin Fabio Liverani, koji je nešto tamnije boje kože – u početku su mu fućkali. Tek odnedavno Lazio ima i tamnopute strance u momčadi.

Ti su navijači vrlo teško primili loše rezultate posljednjih godina, pa su navaljivali da uprava da veći novac za kupnju igrača. Tadašnji vlasnik kluba Sergio Cragnotti, multimilijunaš i poduzetnik u prehrambenoj industriji, pod pritiskom navijača počeo je više ulagati u igrače, ali ni to nije donijelo rezultate, a klub je zapao u dugove, pa ga banke više nisu htjele pratiti i zaprijetilo mu je izbacivanje iz prve lige u treću, što se prije nekoliko godina dogodilo Fiorentini, kada je propao njen vlasnik Vittorio Cecchi Gori. Lazio se našao pred katastrofom kad otkrivene Cragnottijeve malverzacije zbog kojih je završio u zatvoru. Ali tada su navijači poručili vlasti da će pokrenuti ofenzivu nasilja ako Lazio ne spasu od financijskog kolapsa. Da pokažu na što su sve spremni u ožujku prošle godine prekinuli su gradski prvenstveni derbi protiv Rome.

Vlada je primila poruku i nije otjerala Lazio u treću ligu. Nova uprava od predstavnika banaka i novih sponzora shvatila je da mora zadovoljiti najvatrenije navijače pa je angažirala bivšeg igrača Lazija, koji je nakon višegodišnjeg igranja za razne engleske klubove već bio na zalazu karijere, da bude novi vođa momčadi, a to je učinila ne toliko iz sportskih, koliko iz političkih razloga.

Taj je igrač Paolo Di Canio, 36-godišnji Rimljanin koji je prije 20 godina počeo karijeru u Laziju i od 1987. do 1990. uspješno igrao za taj klub. Sljedećih godina igrao je za Juventus, Napoli i Milan, a 1996. je otišao u Britaniju. Neko je vrijeme igrao za škotski Glasgow Celtic, a potom je promijenio nekoliko engleskih klubova, Sheffield Wednesday, West Ham i Charlton, ističući se u svakom kao graditelj igre i strijelac, a zbog svog igračkog autoriteta i strogog karaktera i kao vođa momčadi. DiCanio nikada nije krio da je velik poštovatelj Mussolinija. U svojoj autobiografiji posvetio mu je cijelo poglavlje. Na ruci mu je tetovirana latinska riječ “dux”, što je varijanta Mussolinijeve titule “duce”. Vrativši se ove sezone u igrački desetkovani Lazio, DiCanio je i na terenu i u svlačionici preuzeo glavno mjesto u momčadi, kojoj nije krenulo dobro, a za najvatrenije navijače on je i zbog igre i zbog fašističkih stavova postao idolom, posebno zbog onoga što je u siječnju učinio nakon utakmice s Romom, koju je Lazio pobijedio sa 3:1 a na kojoj je DiCanio igrao posebno dobro. Po završetku utakmice otrčao je prema južnoj tribini rimskog Olimpijskog stadiona, gdje se uvijek okupljaju najvatreniji navijači Lazija, te ih pozdravio uzdižući ruku na fašistički pozdrav. To je izazvalo zgražanje najvećeg dijela talijanske javnosti, ali DiCanija je pohvalila Mussolinijeva unuka Alessandra Mussolini, poznata talijanska političarka, i pozvala da na izborima bude kandidat desničarske stranke Alleanza nazionale.

Dovođenjem DiCanija uprava je smirila navijački bijes barem prema sebi. Iako je klub nalazi u donjem dijelu tablice, a neko vrijeme mu je čak prijetilo ispadanje u drugu ligu, protiv uprave navijači više ne divljaju. Ali i dalje izazivaju izgrede ispred stadiona i u njemu, osjećajući se dovoljno snažnima da se vlast ne usudi ništa nprotiv njih, što se vidjelo i na nedavnoj utakmici s Livornom.

Sumnja se da i ono što se dogodilo 12. travnja u Milanu nije bilo spontano, nego organizirano, a samo se čekao povod da se prekine utakmica. Navodno navijači Intera, nezadovoljni rezultatima, žele neredima izazvati promjenu uprave. Na čelu Intera već je deset godina Massimo Moratti, član jedne od najpoznatijih talijanskih bogataških obitelji. Njegov otac Angelo stvorio je golemo bogatstvo trgujući naftom i naftnim derivatima a bio je i vrlo uspješan vlasnik Intera prije nekoliko desetljeća. Navijači Intera ne mogu se požaliti na izdašnost Morattija, koji je za kupnju igrača potrošio enorman novac. Kroz Inter su posljednjih godina prošli mnogi najbolji igrači svijeta, član je neko vrijeme bio i Brazilac Ronaldo, ali klub ne uspijeva postići rezultate kakve imaju Juventus, Roma i gradski suparnik Milan. Inter je 13 puta bio prvak Italije, ali posljednji put davne 1989. Otkad je Massimo Moratti gazda, nijednom. Nije uspio čak ni osvojiti talijanski kup, jedini trofej koji je Morattijev Inter osvojio bio je Kup UEFA 1998. Ove godine klub je u prvenstvo ušao s golemim ambicijama, jer je Moratti ponovno potrošio mnogo novca na nove igrače, pa su u Interu izvrsni igrači, Brazilac Adriano, sjajni strijelac Christian Vieri, bivši igrači šampionskog Lazija Siniša Mihajlović i Juan Sebastian Veron, Urugvajac Alvaro Recoba i mnogi drugi. Ali nade se nisu ispunile. Inter je doduše u cijelom prvenstvu izgubio samo jednu utakmicu, ali je remizirao čak 17 puta, često s momčadima s dna ljestvice, pa je bez ikakvih izgleda da osvoji prvenstvo.

Mnogi navijači za to krive Morattija, koji je – unatoč izdašnom trošenju novca – vukao loše poteze pri kupnji igrača i trenera. On ne zna osigurati dobru atmosferu u klubu pa je Ronaldo otišao prvenstveno zbog toga, a sada briljira u madridskom Realu. Mnogima Moratti smeta zbog svog podrijetla, ali i zbog političkih stavova, pa ga navijači pogrdno nazivaju “komunist” i među njima prema njemu vlada sve veća odbojnost.

I navijači Intera počeli su se posljednjih godina mijenjati. Nekoć je glavna navijačka skupina bila Boys, čiji su članovi sa sjeverne tribune bodrili igrače zdušno, ali relativno mirno. No sada su oni u manjini, a ojačale su radikalne navijačke skupine, Viking, i posebno grupa, koja ima isto ime kao i radikalni navijači Lazija, Irriducibili -Neslomljivi. Oni se obično okupljaju na desnoj strani sjeverne tribine, blizu mjesta gdje igrači i suci izlaze iz svlačionica, a iz tog dijela tribine bačeno je i najviše stvari na utakmici s Milanom, pa i baklja koja je pogodila Didu.

Oni ne skrivaju svoje bliske veze s neonacističkim grupama. Čak se tvrdi da su operativni ogranak neonacističke organizacije Azione Skinhead, koja ima bazu u društvenom centru u milanskoj ulici Via Cannero. Na internet-siteu Irriducibila fašistički su simboli. Mnogi članovi te grupe na rukama imaju tetoviranu brojku “88”, što je brojčani prikaz slogana “Heil Hitler”. Ti su se navijači počeli pojavljivati i na natjecanjima u drugim sportovima.

Uprava Intera tvrdi da s ekstremističkim navijačkim skupinama ne održava kontakte, da je odbila njihove zahtjeve da im da licencu za prodaju klupskih suvenira, niti da održavaju na stadionu redarsku službu. No uprava je uvijek bila vrlo oprezna da ih osuđuje, pa nakon utakmice s Milanom navijače nisu osudili ni članovi uprave ni igrači. Uz to, nekih kontakata uprave Intera s navijačkim skupinama u prošlosti je bilo, kako bi se ipak smirile, kao što su to činili drugi klubovi sa svojim navijačima. I većina drugih talijanskih prvoligaša ima s navijačima sličnih problema, navodno ih nemaju samo Udinese i Palermo. Navijači manje-više svih drugih klubova politički se radikaliziraju, a talijanska policija nedavno je objavila da od 80.000 najradikalnijih talijanskih navijača, koji su dolazili u sukob sa zakonom, 20.000 članovi su neofašističkih grupa.

Očito je u vrhu talijanskog nogometa, ali i države, sazrela svijest da pomirljiv stav klupskih uprava i talijanske nogometne federacije prema navijačima ne daje rezultate, da navijači postaju opasnom prijetnjom klubovima i talijanskom nogometu u cjelini, pa i stabilnosti zemlje. Italija bi se htjela kandidirati za organizatora Europskog prvenstva u nogometu 2012., ali u ovakvoj situaciji tomu se neće moći nadati. Uz to, stadioni sve češće postaju poprište desničarske političke agitacije. Navijačke skupine sve su bolje organizirane i sposobne i za složenije operacije na stadionima, ali i izvan njih. Zato je ministar Pisanu nekoliko dana nakon prekida milanske utakmice poslao u sve talijanske policijske uprave oštru uputu prema kojoj će odsad policija imati glavnu riječ pri prekidima utakmica, a ne više suci, delegati i nogometna federacija.

Policija je dobila pravo da zabrani održavanje utakmice ako navijači divljaju prije utakmice ispred stadiona, ako prije početka utakmice padnu predmeti na teren, a naređeno je policiji da je smjesta prekine ako se to počne događati za vrijeme utakmice, odnosno ako u gledalištu dođe do nereda. Policija je dobila goleme ingerencije, sada je samo pitanje hoće li ih provoditi ili će se teror talijanskih navijača nad nogometom nastaviti.

Komentiraj