Hrvoje Korbar: ‘Religijska i nacionalna pripadnost incestuozno su isprepletene’

Splitsko kazalište PlayDrama premijerno će u Gradskom kazalištu mladih Split 29. studenoga izvesti novu predstavu ‘Tako nam Bog pomogao’, autorski projekt Hrvoja Korbara

Splitsko kazalište PlayDrama premijerno će u Gradskom kazalištu mladih Split 29. studenoga izvesti novu predstavu „Tako nam Bog pomogao“, autorski projekt Hrvoja Korbara prema motivima knjige „Summa atheologiae“ Borisa Dežulovića. U predstavi igraju Stipe Jelaska, Stipe Radoja i Donat Zeko, a Korbar je Nacionalu dao intervju.

NACIONAL: Kako ste zamislili „Tako nam Bog pomogao“, vaš autorski projekt nastao po motivima knjige kolumni „Summa atheologiae“ Borisa Dežulovića?

Osnovna premisa je jednostavna. Dežulović često opisuje Katoličku Crkvu kao mastodontsko poduzeće. Zemaljski šef tog poduzeća je rimski papa, ali stvarni šef je onda sigurno – sam Svevišnji i Svemogući Bog. Tako kroz predstavu pratimo Boga kao šefa firme na čijim plećima je čitav svijet, koji prati što rade njegovi zaposlenici na Zemlji, koji ne razumije suvremene tehnologije, koji nije spreman mijenjati stvari i koji je, na kraju dana, pomalo i ignorantan. Taj naš Bog djelomično je oblikovan prema starozavjetnoj slici gnjevnoga Boga, ali i raznih egomanijaka koje možemo gledati na pozicijama moći. S druge strane, pratimo i odnose unutar nebeske obitelji – otac, majka i sin. Tako da je zapravo osnovni postupak kojim baratamo demitologizacija – jer, na kraju krajeva, nije li Bog stvorio čovjeka na sliku svoju. Mi radimo malu inverziju tog postupka i stvaramo Boga – na sliku svoju i onih oko nas.

Naslov predstave odnosi se na čin davanja predsjedničke prisege, o kojem Dežulović piše u nekoliko navrata. Zaziv „tako mi Bog pomogao“ nije bio predviđen u originalnom tekstu, on je bio improvizacija Franje Tuđmana na američku temu, da bi kasnije ušao u službeni tekst. Na pitanje može li se u sekularnoj državi zazivati Boga, Ustavni sud je pak odgovorio da je „zakletva ionako samo svečani ceremonijalni akt“. Niz tih zakletvi je provodna nit, uz još jednu zanimljivu informaciju: u jednom istraživanju javnog mnijenja, 19 posto građana reklo je da tešku situaciju u Hrvatskoj može riješiti samo – svemogući Bog. Iako se možda radi i o duhovitosti, posezanju za uzrečicom „Bože, pomozi“, ima nešto fatalističko u njoj što isto možemo očitavati u našem mentalitetu.

NACIONAL: Povod su tekstovi o Crkvi u Hrvata, njenim vjerovanjima i praznovjerjima, odnosu sa sekularnom Hrvatskom i konzervativnim pokretima koji doživljavaju svoj uzlet. Ti su pokreti zaista u Hrvatskoj, da tako kažem, pali na plodno tlo, čak je jedan od njih uspio referendumom promijeniti Ustav. U čemu leži njihova snaga? Zašto su jaki baš u Hrvatskoj?

Nisu jaki samo u Hrvatskoj, nedavno je u Mađarskoj donesen zakon o zabrani prikazivanja LGBT sadržaja mlađima od 18. Takva odredba postoji i u Putinovoj Rusiji. U Poljskoj je, pak, prije koju godinu donesen rigidan zakon o pobačaju, koji je vrući san hrvatskih konzervativnih aktivista. Održavanje Europridea u Beogradu popraćeno je, sjetit ćete se, zabranama zbog „sigurnosnih razloga“ i litijama koje su predvodili čelnici Srpske pravoslavne Crkve.

Svi ti pokreti uglavnom djeluju na planu populizma, barataju poluinformacijama, a često i lažima, popularnom metodom „stvaranja zajedničkog neprijatelja“ kojeg potom uglavnom demoniziraju. Nisam sociolog ni politolog da bih mogao točno reći zbog čega oni tako dobro uspijevaju niti mislim da možemo odgovoriti na to pitanje u jednom intervjuu ili u jednoj predstavi. Rekao bih da uvijek ciljaju na neke stvari koje su ljudima intimno bitne, kao što je obitelj, i na manipuliranje osjećajem depriviranosti. I kao što ste rekli – da, jednom su uspjeli i ne treba sumnjati da ponovno ne bi mogli uspjeti.

Kako sve to ne bi palo na plodno tlo kad, recimo, kardinal Bozanić ove godine na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici objavljuje da je u tijeku rat koji se ne vodi oružjem, nego ideološkom kolonizacijom koja želi uništiti brak i obitelj. Objave rata, borba protiv nametanja ideologije – od strane onih koji već 2000 godina nameću ideologiju – sve to lagano vuče i na diskurs teorija zavjera. U radikalnim slučajevima saznat ćemo da tu djeluju i mračne sile „novog svjetskog poretka“. To su fanatizam i sektaštvo. A plodno tlo za razvoj takve misli je, između ostalog, neznanje.

NACIONAL: Trebamo li se bojati takvih konzervativnih pokreta i ideja, bojite li se vi njihove snage?

Ne želim živjeti u strahu jer, kako kažu junaci Herbertova kultnog romana „Dina“, „fear is the mind killer“, strah je ubojica uma. Ne treba biti paranoičan, ali ne treba biti ni ignorantan. U tekstu koji govori baš o zabrani abortusa, Dežulović piše o tome kako je 1920-ih u njemačkoj saveznoj državi Braunschweig demokršćanska stranka koalirala s jednom minornom radikalnom desničarskom strankom. Nitko ih nije uzimao ozbiljno u tom trenutku. Nekih desetak godina kasnije ta će se stranka – nacionalsocijalistička – naći na vlasti. Ostatak priče je već dobro poznat. Ne želim demonizirati nikoga, ali opreza nikad dosta; zlo se ne pojavljuje kao metafizičko ni kao karnevalski vrag, ono obično tinja negdje u našoj neposrednoj blizini.

Upravo čitam sjajne knjige Wolframa Eilenbergera „Doba čarobnjaka“ i „Plamen slobode“ koje govore o filozofiji 1920-ih i 1930-ih i povijesnom kontekstu u kojem nastaju ekonomska kriza, uspon nacizma, početak rata u Europi, holokaust… Ne vjerujem u mit o vječnom povratku, ali nemoguće je ne vidjeti sličnosti između ekonomske krize i rata koji tinja na granici Europe tada – i sada.

NACIONAL: Je li Crkva previše prisutna u svjetovnoj vlasti? Kako spriječiti tolik utjecaj Crkve?

Naša država je sklopila, kao što je poznato, četiri ugovora sa Svetom Stolicom kao pravnim subjektom Katoličke Crkve kojima je određen odnos Rimokatoličke Crkve i Republike Hrvatske, a odnose se na financiranje, obrazovanje, ulogu Crkve u policiji i vojsci… Tim je ugovorima definirana uloga Crkve; po pitanju obrazovanja, odnosno održavanja vjeronauka u školama u sekularnoj državi, Crkva ima potpunu autonomiju. Kad je u javnost izašao podatak da je jedna vjeroučiteljica učenicima predavala da je homoseksualnost bolest, ona je naprosto rekla da je to propisano programom. Sličnih slučajeva koji se odnose na nastavu vjeronauka ima na desetke i država je tu doista nemoćna, ona ne imenuje vjeroučitelje, ali im isplaćuje plaće. Dežulović navodi još jedan zanimljiv podatak iz korpusa vjeronaučne literature – naime, u poglavlju o ateizmu stajao je podatak da su „ateisti ljudi koji su stvorili Oswiecim“, poljsko mjesto poznatije kao Auschwitz, ali i da su „ateisti ljudi koji se previše zanose znanjem“. Ovo prvo notorna je laž, a druga poruka – ne zanositi se znanjem – recept je za stvaranje poslušnih ljudi.

Mnogi su primjeri utjecaja; primjerice, u zagrebačkoj klinici Sveti Duh svi ginekolozi imali su priziv savjesti. Nova zagrebačka gradska vlast i uprava bolnice prepoznali su i riješili taj problem. Tako bi to nekako trebalo funkcionirati, naprosto bismo trebali poštovati činjenicu da ne živimo u vjerskoj državi i da zakoni ne bi trebali biti pisani u skladu s vjerskom objavom. Lako je to reći i napisati, ali ne znam koliki put moramo prijeći da bi se to doista ostvarilo.

NACIONAL: Religija bi trebala biti intimna stvar pojedinca, ali u Hrvatskoj kao da se natječu tko će biti veći vjernik ili veći Hrvat, kako to komentirate?

Pitanje religijske i nacionalne pripadnosti, koje je u našim krajevima incestuozno isprepleteno, postalo je, iz vrlo očitih razloga, vrlo javna stvar još tamo početkom devedesetih i identifikacijska naljepnica. Kad se čovjek malo osvrne, ima dojam da smo još uvijek taoci tog vremena. Volio bih reći da toga u mojoj generaciji nema, ali lagao bih vam. Potpuno mi je nejasno da se na to „pale“ mladi ljudi, generacije koje su rođene i deset godina nakon početka rata, ali stvarnost me demantira. Što se tiče popularne uzrečice da netko želi biti veći katolik od Pape, naši svećenici to doista trenutačno i pokušavaju.

NACIONAL: Kakav je vaš osobni odnos prema vjeri?

Religija je uvelike obilježila moje odrastanje i ne mislim da sam u tome ekskluzivan. Moj odgoj bio je prilično tradicionalan, pohađao sam vjeronauk, primio sve sakramente… Neke nedoumice i nelogičnosti vezane uz vjeru i vjerovanje počeo sam primjećivati rano i bio sam u tinejdžerskom buntu protiv cijelog tog sustava i njegova licemjerja, pa i u nekom obiteljskom sukobu. Kad me taj bunt prošao, poveo sam se egidom da trebam upoznati one s kojima se ne slažem. Već neko vrijeme proučavam i istražujem vjeru i religiju kako bih pokušao shvatiti zbog čega su baš tako utjecale na moje odrastanje i moj život. Posežem za tekstovima s raznih strana, od onih koji se ne slažu s idejom religije do onih koji tvrde da su sami i neposredno osjetili božju prisutnost. U tome sam istraživanju, naravno, naišao na neke čudesne autore, uglavnom one koji su nastajali onkraj službene Crkve. Za mene je generalno doživljaj umjetnosti najbliži doživljaju svetoga, ali ne mogu potpuno obrisati činjenicu da sam odgojen kako sam odgojen.

O našem osobnom odnosu prema vjeri dosta smo razgovarali u procesu. Naime, predstava je namjerno – i u dogovoru s autorom – naslovljena kao „prema motivima Borisa Dežulovića“. Nije nam bio cilj reproducirati njegove tekstove na koje smo se oslonili da bismo uspostavili svijet predstave, već da i sami stojimo iza onoga što ćemo sa scene, bilo kao dramaturg/redatelj bilo kao izvođač, reći. Složili smo se u sličnome: da, vjera bi trebala biti osobna stvar i mogla bi biti stvar mentalne higijene, kao djeca smo kroz nju dobili neka moralna načela koja su prilično univerzalna, kao što su nemoj namjerno činiti drugome zlo, budi dobar prema drugima, ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi… Tako dolazimo do onog općeg mjesta – osjećaj vjere nema nužno veze s institucionalnom religijom.

NACIONAL: U popratnom tekstu kojeg ste autor kažete da si uzimate za pravo iskazati svoje nezadovoljstvo religijom i Crkvom zato što ste njezin član krštenjem. Čime ste nezadovoljni, što vam najviše smeta?

Ta rečenica o članstvu doskočica je koja se odnosi na jedan Dežulovićev tekst koji koristimo u predstavi, a koji se pita koje su kvalifikacije potrebne za ulazak u raj. Naime, kad su pitali Hrvatsku biskupsku konferenciju je li moguće poništiti sakrament krštenja i izaći iz Crkve, oni su izjavili da je „sakrament krštenja trajni biljeg Božje milosti“ i kao takav neponištiv. Ali s druge strane, nije to samo doskočica; o broju članova, naime, ovisi i financiranje te institucije i zbog toga je pad broja onih koji su se na popisu stanovništva izjasnili kao katolici uznemirio određeni dio javnosti. Vjerojatno sam već u prethodnim odgovorima dao neke primjere onoga što me smeta – da sumiram, to su prvenstveno sprega nacionalizma i religije koja vlada kod nas, i ne samo kod nas, njezina povezanost s institucijama državne moći i činjenica da za svoje neprijatelje redovito bira one koji su u našem društvu ionako u manjini, koji su diskriminirani i koji se još uvijek moraju boriti da bi imali jednaka prava.

Komentiraj