HDZ-ova desnica za napad premijera na medije krivi njegova oca i opet otvara pitanje njegova ‘komunističkog pedigrea’

Tvrdnje da je za premijerov napad na medije kriv utjecaj njegova oca Marija Plenkovića, što su plasirali izvori iz visokih struktura HDZ-a bliži desnoj stranačkoj struji objašnjavajući prošlotjedni žestoki Plenkovićev obračun s novinarima i medijima, opet otvaraju put propitivanju političkog kursa kojim Plenković upravlja HDZ-om

Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković o svojim se medijskim istupima konzultira ili je pod znatnim utjecajem svog oca Marija Plenkovića. Te su tvrdnje Nacionalu plasirali izvori iz visokih struktura HDZ-a bliži desnoj stranačkoj struji objašnjavajući prošlotjedni žestoki Plenkovićev obračun s novinarima i medijima.

Pripisivanje utjecaja njegova oca Marija Plenkovića na premijera ima puno širu pozadinu i praktički je ekstenzija koordiniranog novopokrenutog unutarstranačkog udara na Plenkovića. Plasiranjem tih tvrdnji, zbog konteksta koji se s desnice pripisuje javnom i profesionalnom angažmanu Marija Plenkovića, otvara se prostor novom propitivanju političkog kursa kojim Plenković upravlja HDZ-om. A to upravo odgovara stranačkoj desnici, nezadovoljnoj zbog politike desnog centra koju je Plenković u HDZ-u afirmirao.

Plenkovića su i ranije za vrijeme njegova političkog uzleta na vrh HDZ-a s desnog krila stranke “titulirali” kao nekoga tko izvorno ne pripada HDZ-u, a dijelom su to radili povlačeći imaginarne usporedbe između njega i njegova oca. A njegova oca su povezivali s nekadašnjom tvrdom komunističkom linijom u bivšem sistemu.

Vjerojatno baš na to često aludira i predsjednik Zoran Milanović kad Plenkovića, što putem Facebook objava što uživo, naziva “komunistički gojenac”.

O “komunističkom pedigreu” Andreja Plenkovića neformalno se često diskutiralo i unutar HDZ-a, ali djelomično i u medijima u vrijeme kad se on kandidirao najprije za predsjednika HDZ-a, a potom i na parlamentarnim izborima kao kandidat za premijera. Tvrdolinijaši unutar HDZ-a i njima skloni marginalni desni mediji naročito su nastojali afirmirati tu temu pa su, što u nekim tekstovima, što neslužbeno žestoko ogovarali Plenkovića i zamjerali mu da dolazi iz obitelji koja je slijedila najtvrđu komunističku liniju.

Ne samo da su Plenkovićevi protivnici isticali da je njegov otac, Mario Plenković, bio jedan od rukovodećih ljudi na nekadašnjoj televiziji i na Fakultetu političkih znanosti, već su u negativan kontekst pokušavali dovesti i činjenicu da mu je majka, Vjekoslava Raos Plenković, kao internist kardiolog bila jedna od istaknutijih liječnica u nekadašnjoj Vojnoj bolnici. Time su željeli implicirati da je u tadašnjoj Vojnoj bolnici koja je bila pod ingerencijom JNA mogao raditi samo provjereni kadar. Međutim, Mario Plenković istaknuo je prije nekoliko godina za mariborski list Večer kako je upravo njegova bivša supruga Vjekoslava Raos Plenković u vrijeme početka Domovinskog rata s još troje kolega preuzela bolnicu od JNA te je od tada to postala civilna bolnica.

Upravo je tu situaciju u vrijeme izborne kampanje za parlamentarne izbore 2016. pokušao iskoristiti tadašnji šef SDP-a, a danas predsjednik Republike Zoran Milanović koji je na često citiranom sastanku s predstavnicima braniteljskih udruga koje su prosvjedovale ispred Ministarstva branitelja, Plenkovićevu majku nazvao “vojnom lekarkom”. Još u vrijeme dok je Milanović bio premijer, a Plenković kandidat za predsjednika HDZ-a, Milanović je jednom prilikom izjavio: “Plenkovića znam godinama. Prema onome što ja znam, on bi pripadao liberalnoj struji SDP-a. Što radi u HDZ-u, to ne znam”. Potom je jednom prilikom uoči parlamentarnih izbora Milanović za Plenkovića rekao da je “jeo iz zlatne žlice”, aludirajući time da je on bio pripadnik takozvane komunističke elite.

Milanović je na takav način svjesno i namjerno tada napadao Plenkovića jer je znao da takva reputacija Plenkoviću najviše šteti kod birača HDZ-a. U televizijskoj debati na Novoj TV, nakon što ga je Plenković prozvao zbog spominjanja majke “vojne lekarke”, Milanović mu je odgovorio: “Radi se ovdje o vjerodostojnosti, ne nje, nego vas”. U međuvremenu su i pitanja o majci “vojnoj lekarki” i ocu komunističkom dužnosniku sve donedavno bila zatvorena i gotovo zaboravljena.

Umirovljeni profesor komunikologije Mario Plenković otac je premijera Andreja Plenkovića i vrlo se rijetko pojavljuje u javnosti, a desničarski krugovi upravo preko oca već su više puta pokušali vezati Plenkovića uz ‘tvrdu komunističku struju’. PHOTO: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

 

Ali su ih sada opet počeli otvarati s desnog krila HDZ-a, nakon sve nervoznijih Plenkovićevih javnih istupa. Zbog načina na koji vodi stranku, ali i zbog percepcije da je izrazito osjetljiv na svaku, pa i malu kritiku, Plenkovića već dugo neistomišljenici unutar HDZ-a nazivaju “veliki vođa”, implicirajući time njegove totalitarističke tendencije odnosno stvarni manjak demokratskih načela i vrijednosti za koje se nominalno zalaže i za koje bi se trebao zalagati HDZ kao dio Europske pučke stranke.

Među tim HDZ-ovcima se sve otvorenije govori da je po pitanju bahatosti i egocentrizma Plenković daleko nadmašio nekadašnjeg premijera Ivu Sanadera.

Svojim napadima na medije Plenković je dodatno potpirio takve percepcije, a među neistomišljenicima i dojmove da ima problem s karakterom i da nosi u sebi klicu autoritarnog vođe koji više nalikuje nekim nedemokratskim sistemima, uključujući i onaj bivši, HDZ-ovcima obično omraženi komunistički sustav.

Što je u suprotnosti s onim kakvim se Plenković želi prikazati – kao jedan od vodećih i najsposobnijih političara Europske unije, vrlo vjerojatno s ambicijama da nakon završetka mandata u hrvatskoj vladi preuzme neku važnu funkciju u Bruxellesu.

Pa njegovi unutarstranački kritičari sada njegov odnos prema medijima i njegov odnos prema korupcijskim aferama koje se redaju u vrijeme njegova šefovanja Vladom i HDZ-om, a u kojim su protagonisti bili sve redom visokopozicionirani HDZ-ovi stranački ljudi, sve više koriste da ukažu na Plenkovićev otklon od dojma europskog profila političara kakvim se nastoji javno prezentirati.

Nakon tog dosad najžešćeg prošlotjednog Plenkovićeva verbalnog okršaja i napada na novinare i slobodu medija, u kojem je optužio novinare za debakl svog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika Davora Filipovića, a komentatora RTL televizije, profesora Dražena Lalića nazvao “plaćenikom”, Plenković je sam iznova otvorio se pitanje ima li on nekog tajnog savjetnika, je li pod nečijim utjecajem ili takve “bravure” osmišljava sam.

Plenković ima nekoliko ljudi oko sebe koji su zaduženi za medije. Dvojicu glasnogovornika, Marka Milića u Vladi i Zoltana Kaboka u HDZ-u, ali i stranačkog savjetnika za medije u stranci, Andreja Roru. Osim Rore, određeni utjecaj u stranci ima i Miljenko Manjkas, koji je bio jedan od glavnih stratega Filipovićeve kampanje u Zagrebu, a bio je i glavni pozadinski strateg prošlogodišnje kampanje HDZ-a za parlamentarne izbore.

 

Plenkovićeva oca povezivali su s nekadašnjom tvrdom komunističkom strujom u bivšem sistemu, na što vjerojatno aludira i predsjednik Milanović kad Plenkovića naziva ‘komunistički gojenac’

 

Manjkas i Rora stari su suradnici i kolege još iz vremena notorne informativne emisije HTV-a ‘’Motrišta’’. No Manjkas nema formalnu ulogu u stranci, za razliku od Rore koji je, kako doznaje Nacional od izvora bliskih središnjici HDZ-a, autor HDZ-ova priopćenja koje je uslijedilo nakon Plenkovićeva okršaja s novinarima. To je priopćenje trebalo, valjda, “obraniti šefa” i “podebljati” dojam da su novinari krivi za Filipovićev debakl, a u stvari je izazvalo dodatno zgražanje i podsmijeh u medijskim krugovima.

Uz HDZ se u zadnje vrijeme počelo ponovo neizravno vezivati i ime Mate Radeljića, bivšeg savjetnika bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koji je, prema tvrdnjama Nacionalovih izvora, pozadinski vodio kampanju HDZ-ova gradonačelničkog kandidata Vice Mihanovića u Splitu. Upravo zbog Manjkasa i Radeljića, tvrde neki izvori iz samog HDZ-a, kampanje u Zagrebu i Splitu bile su i “prljave” i neuspješne.

Međutim, pokušavši doznati instruira li možda netko od njih Plenkovića vezano uz njegov odnos s medijima, Nacional je od izvora bliskih vrhu HDZ-a doznao kako taj utjecaj na premijera pripisuju njegovu ocu.

Ti izvori, naime, tvrde da je Plenković, kad je njegov odnos prema novinarima u pitanju, isključivo pod utjecajem Marija Plenkovića, umirovljenog profesora komunikologije.

Visokopozicionirani HDZ-ov stranački izvor za Nacional je o tomu rekao:

“Ne, nije Rora taj kojeg Plenković sluša. Marko Milić u Vladi je izravno zadužen za medije, ali Plenković ne sluša apsolutno nikoga. Sve sam čita i prati, a siguran sam da svu komunikaciju oko medija vrši sa svojim ocem. Znam i čuo sam da mu je najvažniji savjetnik u nekim stvarima upravo otac. No u konačnici, Plenković je taj koji sam donosi odluke i formira svoje stavove. U tome i jest problem, što on inače sve radi bez konzultiranja sa stranačkim tijelima.”

Plenkovićev otac Mario našao se u središtu pozornosti i ranije, tijekom 2019. kada je rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras inicirao postupak da se Plenkovićevu ocu dodijeli zvanje professora emeritusa.

O ‘komunističkom pedigreu’ Andreja Plenkovića neformalno se često diskutiralo i unutar HDZ-a, ali djelomično i u medijima u vrijeme kad se on 2016. kandidirao najprije za predsjednika HDZ-a, a potom i na parlamentarnim izborima kao kandidat za premijera. PHOTO: Matija Habljak/PIXSELL

 

Sve se to događalo u vrijeme kada je Andrej Plenković nakon rezultata HDZ-ove liste na izborima za Europski parlament, koji su bili slabiji od očekivanog, ionako bio na udaru stranačkih protivnika iz desne HDZ-ove struje i desničarskih medija koji su Plenkovića prikazivali kao pripadnika nekadašnje “komunističke nomenklature” koji po svojim ideološkim shvaćanjima nije osoba za kakvu su oni smatrali da bi trebala voditi HDZ.

Borasova je inicijativa imala višestruko negativne odjeke u akademskoj zajednici te je ostalo u zraku visjeti kako je Boras to zapravo inicirao – je li to učinio da se dodvori Plenkoviću ili je ta ideja možda i došla od samog Plenkovića.

Što je u konačnici prijetilo političkom štetom samom Plenkoviću. Nacional je u lipnju 2019. pisao o tome kako je, nakon što je nekoliko članova Senata Sveučilišta u Zagrebu već protestiralo zbog načina na koji je pitanje dodjele počasnog zvanja Mariju Plenkoviću došlo na dnevni red, svoje očitovanje dostavio i Fakultet političkih znanosti, na kojem je Mario Plenković ostvario jednu od svojih najvažnijih dionica u karijeri. No prema onome što je na pitanja Nacionala tada odgovorio dekan Zoran Kurelić, Fakultet političkih znanosti izričito se protivio što je prijedlog o dodjeli počasnog zvanja njihovu bivšem profesoru, a jedno vrijeme i direktoru Fakulteta, stavljen na dnevni red bez da se o tome njih uopće išta pitalo. Dekan Fakulteta političkih znanosti Zoran Kurelić ovako je tada napisao:

“Za inicijativu dodjele počasnog zvanja i titule professora emeritusa doznali smo na redovitoj sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu 11. lipnja 2019. Fakultetsko vijeće na svojoj 9. sjednici održanoj 13. lipnja 2019. osvrnulo se pod točkom razno na inicijativu Rektora Sveučilišta u Zagrebu i usvojilo zajednički stav da se načelno protivi tome da Rektor Sveučilišta samostalno predlaže dodjelu počasnog zvanja i titule professora emeritusa, a da institucije u kojima je predloženik bio zaposlen nemaju pravo dati mišljenje o tome. Taj je stav dostavljen Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu”.

 

‘Marija Plenkovića pratile su afere pa je u dogovoru s Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu, čiji tada vodeći ljudi nisu htjeli da se od toga izrodi medijski ili pravosudni slučaj, morao napustiti profesuru’

 

Prema onome što je u to vrijeme objavio portal srednja.hr, dodjeljivanje počasnog zvanja Mariju Plenkoviću došlo je osobno od rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa, a upravo na tu okolnost žalili su se i pojedini članovi Senata, poput profesorice s Filozofskog fakulteta Đurđice Čilić. Nacional je rektoru Borasu tada postavio niz pitanja, između ostalog i ona o tome kako to da je baš Marija Plenkovića imao potrebu predložiti za počasno zvanje i kako je uopće došao na tu ideju, a osim prvotne poruke voditeljice Ureda za odnose s javnošću da je upit proslijeđen rektoru koji će se povratno javiti, nikakav drugi službeni odgovor nije stigao. Neslužbeno je tek osoba bliska Borasu tada tvrdila da prijedlog za dodjelu počasnog zvanja Mariju Plenkoviću nije došao od njega, već od Grafičkog fakulteta u Zagrebu.

U službenom obrazloženju prijedloga dodjele počasnog zvanja Mariju Plenkoviću u prvom su planu bile istaknute njegove zasluge u promicanju ugleda Grafičkog fakulteta u zemlji i inozemstvu te promoviranja grafičko-komunikološke struke. U obrazloženju se doduše navodilo da je Plenković bio voditelj i programski utemeljitelj brojnih novih studijskih programa, odnosno Studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, da je jedan od utemeljitelja Studija kulture i turizma na Filozofskom fakultetu u Zadru te poslijediplomskih studija informacijskih znanosti. Između ostalog, navodilo se da je zaključno s 2011. godinom bio glavni i odgovorni urednik znanstvenih časopisa Informatologia i Media, Culture and Public Relations te predsjednik Hrvatskog komunikološkog društva.

Upravo zato što je prijedlog nominalno došao s Grafičkog fakulteta, postavilo se pitanje zašto je na sjednici Senata prezentirano da je riječ o prijedlogu Damira Borasa.

Ta je nominacija, naročito u svjetlu neočekivane reakcije dekana Fakulteta političkih znanosti Zorana Kurelića, pridonijela stvaranju dojma da bivši kolege Marija Plenkovića s Fakulteta političkih znanosti u najmanju ruku zbog te inicijative nisu bili najsretniji.

Naime, tri neovisna izvora iz akademske zajednice za Nacional su tada izjavila da bi ta inicijativa mogla ni iz čega aktualizirati pitanje zašto je doista i pod kakvim okolnostima Mario Plenković iznenada napustio taj fakultet.

Mario Plenković 1998. otišao je neočekivano s Fakulteta političkih znanosti, na kojem je radio kao profesor, ali i gdje je do 1992. obnašao funkciju predsjednika, odnosno direktora. Konkretno, Plenković je još 1995. otišao u Maribor, gdje je bio jedan od osnivača studija komunikologije i profesor na Fakultetu za elektroniku, računarstvo i informatiku, ali je u statusu profesora na FPZG-u bio sve do 1998.

Rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras inicirao je 2019. postupak da se Plenkovićevu ocu dodijeli zvanje professora emeritusa, a zbog načina kako je to izveo, protestiralo je nekoliko članova Senata Sveučilišta i Fakultet političkih znanosti. PHOTO: Filip Kos/PIXSELL

 

Četiri različita izvora, među kojima su i neki profesori, bivši studenti novinarstva na FPZG-u, ali i poznanici Marija Plenkovića iz akademskih krugova, za Nacional su tada tvrdili da su se nedugo prije njegova odlaska s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i odlaska u Maribor, gdje je nastavio raditi kao profesor i bio jedan od osnivača studija komunikologije, pojavile razne optužbe na njegov račun. Jedan od svjedoka onog vremena za Nacional je tada izjavio:

“Marija Plenkovića pratile su afere pa je u dogovoru s Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu, čiji tada vodeći ljudi nisu htjeli da se od toga izrodi medijski ili pravosudni slučaj, morao napustiti profesuru. Afere su se odnosile na nekoliko slučajeva u kojima je on navodno od studenata i studentica tražio određene protuusluge”.

Te su se protuusluge, prema tvrdnjama više izvora, svodile na svojevrsno iskorištavanje studenata za odrađivanje intelektualnih radova, prevođenja i istraživanja koja je on kasnije koristio za pisanje vlastitih stručnih i znanstvenih radova. Neki u akademskoj zajednici idu čak toliko daleko da navode da je Marija Plenkovića pratio glas da je tražio i neke druge vrste protuusluga.

Drugi izvor, poznanik Marija Plenkovića iz akademskih krugova, zamoljen da komentira te optužbe, želeći ga zapravo obraniti, nehotice je potvrdio istinitost dijela tih navoda, rekavši: “Pa što ako je Plenković prije 20 godina imao nekih nesporazuma sa studentima?!”.

Nacional je dekanu FPZG-a Zoranu Kureliću tada postavio i izravna pitanje o tome je li moguće da se pojave i neki drugi konkretni razlozi kojima bi se moglo osporiti dodjeljivanje titule Mariju Plenkoviću te je li točno da je na Fakultetu političkih znanosti u vrijeme dok je on tamo predavao bilo konkretnih pritužbi na njegov rad, no na taj dio pitanja nismo dobili odgovor. Potvrdili su tek da je radni odnos s njim raskinut sporazumno.

“Mario Plenković bio je zaposlen na Fakultet političkih znanosti od 15. 2. 1982. do 14. 12. 1998., od statusa docenta do statusa redovitog profesora. Od 14. 12. 1998., kada je sporazumno raskinut radni odnos, Fakultet nije ni u kakvom kontaktu s Plenkovićem niti Fakultet raspolaže informacijama o njegovim aktivnostima”, stajalo je tada u službenom odgovoru FPZG-a. Slična pitanja bila su postavljena i rektoru Damiru Borasu. On na njih nije odgovorio.

 

Ne, nije Rora taj kojeg Plenković sluša. Marko Milić u Vladi je izravno zadužen za medije, ali Plenković ne sluša apsolutno nikoga. Sve sam čita i prati, a siguran sam da svu komunikaciju oko medija vrši s ocem’

 

Nacionalovi izvori bili su uvjereni da su vjerojatno upravo ove nerazjašnjene okolnosti pod kojima je Plenković napustio Fakultet i otišao u Maribor bile razlog ne samo zašto Fakultet političkih znanosti nije bio formalni predlagatelj da mu se dodijeli počasno zvanje, već i zašto Fakultet političkih znanosti po tom pitanju nitko uopće nije kontaktirao te u konačnici zašto rektor Damir Boras u povjerenstvo koje je trebalo odlučivati o dodjeli tog zvanja nije stavio ni jednog profesora s FPZG-a. Naime, budući da su se u obrazloženju prijedloga dodjele počasnog zvanja kao najveće zasluge navodile one iz područja informatičkih znanosti i grafičkih djelatnosti, a da je Mario Plenković predavao i na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, u povjerenstvo su bila imenovana dva profesora upravo s Grafičkog fakulteta, redoviti profesor Nikola Mravac i professor emeritus Stanislav Bolanča, a uz njih je član povjerenstva bio još i profesor Marin Milković, rektor Sveučilišta Sjever.

No ta inicijativa stavila je u središte pozornosti još jedan detalj i otvorila pitanje je li Mario Plenković kršio neka akademska načela da bi pomagao vlastitom sinu na njegovu akademskom putu, a što su u seriji članaka na tu temu još 2017. propitivali portali srednja.hr i index.hr.

Cijeli slučaj oko Borasova prijedloga da Plenković postane professor emeritus prvi je javno značajnije osvijetlio portal srednja.hr koji je pisao i da su se tom rektorovu prijedlogu usprotivili Đurđica Čilić, profesorica s Filozofskog fakulteta, a da su reagirali i bivši rektor Aleksa Bjeliš te akademik Vlatko Silobrčić, nekadašnji čelnik saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.

Isti portal s portalom index.hr u seriji članaka iz 2017. ukazivao je na neke primjere koje su prikazivali kao akademsko nepoštenje i Marija i Andreja Plenkovića. Ne ulazeći u opravdanost takvih tvrdnji, Nacionalovi izvori tvrdili su da je točno da je Mario Plenković oduvijek na neki način promovirao sina, tvrdeći da je “mali genijalac i da će napraviti sjajnu karijeru”.

Nacionalovi izbori iz HDZ-a tvrde da glasnogovornik Vlade Marko Milić nema presudan utjecaj na premijera kad je riječ o odnosu s medijima jer Plenković nikoga ne sluša, već odluke donosi sam. PHOTO: Patrik Macek/PIXSELL

 

No portal srednja.hr otkrio je da je budući premijer 1984. upisao tadašnji Obrazovni centar za jezike, ali da nije prolazio s peticom, već mu je prosjek bio vrlo dobar i varirao između 4,3 i 4,4 pa je zato morao pisati maturalni rad jer su pisanja mature bili oslobođeni samo odlikaši. Portal je, međutim, 2017. problematizirao činjenicu što je taj maturalni rad mladog Andreja Plenkovića pod nazivom “Sredstva masovne komunikacije” 1989. objavljen kao knjižica u izdanju “Poslovne zajednice grafičkih i srodnih organizacija udruženog rada Jugoslavije”, a u svojevrsnom predgovoru je navedeno: “Ova knjiga namijenjena je nosiocima funkcije informiranja u grafičkim radnim organizacijama udruženim u Poslovnu zajednicu Grafoimpex za stručno osposobljavanje, kao i svim radnim ljudima kojima je samoupravljanje i društveno komuniciranje primarna zadaća”.

U svjetlu inicijative da se Mariju Plenkoviću dodijeli status professora emeritusa, legitimno je bilo pitanje je li on koristio svoje veze na Grafičkom fakultetu i s njim povezanim organizacijama da bi promovirao rad sina Andreja te kako to da je jedna od glavnih podloga za dodjelu počasnog zvanja professora emeritusa premijerovu ocu bilo upravo promoviranje grafičko-komunikološke struke.

Iako je otpočetka dodjela počasnog zvanja bila prezentirana kao osobni prijedlog Damira Borasa, iz njemu bliskih izvora naknadno su se, nakon što su se pojavile kritike, počele plasirati tvrdnje da nije riječ o njegovu prijedlogu, već o prijedlogu jednog od triju fakulteta koje je Mario Plenković svojim radom zadužio. Lako je moguće da se Boras, shvativši da je svojim prijedlogom zapravo samo probudio duhove prošlosti te da će umjesto zahvale premijera Plenkovića biti proglašen glavnim krivcem što se to pitanje počelo potezati po medijima, pokušao naknadno izvući iz cijele situacije. Da se njegova shvaćanja akademskih zasluga pojedinaca često nalaze u zoni politike, pokazali su i slučajevi dodjele počasnog doktorata predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, i to u predizborno vrijeme, kao i prijedlog dodjele počasnog doktorata Milanu Bandiću. Formalno, u Bandićevu slučaju prijedlog je došao od Muzičke akademije, što je izazvalo još veće zgražanje i osudu javnosti te prosvjede, uz popratne pošalice na račun Bandićeva muziciranja. Boras je prijedlog dodjele počasnog doktorata Bandiću zdušno branio, kao i vlastiti prijedlog dodjele počasnog zvanja professora emeritusa premijerovu ocu. Upravo je njegov prijedlog ponovno otvorio temu obiteljske prošlosti Plenkovićevih.

Na koji način Plenkovića i njegova oca percipiraju u desničarskim krugovima, najbolje govori članak koji je 2019. objavio marginalni desno orijentirani, ali u toj uskoj niši čitatelja utjecajni portal narod.hr (među čijim je osnivačima predsjednica inicijative U ime obitelji Željka Markić), u kojem se vrlo temeljito propitivala upravo komunistička prošlost Marija Plenkovića.

 

Nije čudo da Marija Plenkovića prikazuju kao pripadnika tvrde komunističke struje jer se on počeo dizati kroz partijsku elitu nakon Hrvatskog proljeća pa je mogao pripadati struji koja je gušila pokret’

 

Citirajući mnoge izvore te druge medije koji su ranije pisali o tome, u članku se propitivalo je li Mario Plenković kao šef kabineta u Uredu generalnog direktora nekadašnje Televizije Zagreb, koji je na to mjesto došao nakon Hrvatskog proljeća, bio pripadnik najtvrđe partijske linije. Oni su u tom dijelu citirali tjednik Express koji je još ranije pisao da je Mario Plenković nakon 1971. bio suradnik Branka Puharića kojeg je partija poslala na TV Zagreb da “sredi stanje”. Plenkovićev šef prije Puharića bio je Franko Winter, a Nacionalovi izvori ovako su to opisali: “Tata je nakon Karađorđeva postao šef kabineta glavnog ravnatelja HRT-a, tada Zagrebačke televizije, Wintera, što znači da je bio čovjek od povjerenja partijskih struktura instaliranih nakon sloma Hrvatskog proljeća, na tom se mjestu zadržao nekoliko godina, bio je šef kabineta i Branku Puhariću koji je 1973. naslijedio Wintera”.

Jedan od nekadašnjih istaknutih novinara opisao je za Nacional okolnosti u kojima se u to vrijeme moglo napredovati:

“Nije čudo da Marija Plenkovića prikazuju kao pripadnika tvrde komunističke struje jer se on počeo dizati kroz partijsku elitu nakon Hrvatskog proljeća, što je moglo značiti da je pripadao onoj struji koja je gušila Hrvatsko proljeće poput Bilićeve, Baltićeve i struje Milke Planinc. Na Televiziji Zagreb vladala je posebno jaka kontrola oko toga što se tamo govori jer je ona slijedila čvrstu partijsku liniju. S druge strane, tih 70-ih godina partija je imala svoj krug intelektualca koji su držali tu čvrstu liniju na tobože intelektualniji način. Mario Plenković je sigurno spadao u te propartijske intelektualce”.

Sve to pokazuje zašto s desnice izvan i unutar HDZ-a Andreja Plenkovića u kontekstu političkog okvira njegova javnog angažmana nastoje povezati s ocem Mariom. U tom smislu naročito je indikativno da se te paralele nakon nedavnog ‘’kolosalnog uspjeha HDZ-a na lokalnim izborima’ ponovo povlače upravo s desnog krila HDZ-a.

Sasvim je druga stvar što zbog tendencija kakve pokazuje u odnosu prema medijima, a djelomično i zbog percepcije da i Plenkovićeva vlada, kao i neke druge bivše vlade, koristi HRT kao kontroliranu platformu gdje se pozivima iz Vlade ili iz središnjice HDZ-a može utjecati na uređivačku politiku Plenković i sam daje povoda da ga se tretira kao pravog nasljednika “čvrste partijske linije”.

Komentiraj