GOST KOLUMNIST: ŽELJKO ŽUTELIJA: Zagreb na vodi, građani na suhom

Željeznička pruga i Sava dijele Zagreb na tri dijela, povezana kao Hrvatska prije Pelješkog mosta. O rješavanju problema pruge, izgrađene 1862., odavno je sve rečeno i ništa napravljeno. Gradonačelnik Holjevac, a još manje njegovi nasljednici, nije ozbiljno shvatio Savu sve do poplave 26. listopada 1964.

Zagreb je trodijelni grad. Gornji i Donji grad protežu se do željezničke pruge koja ih razdvaja od starozagrebačkih prigradskih naselja Martinovke, Trešnjevke i Trnja, koja su svojim remek-djelima šezdesetih godina obilježili Galić, Ostrogović, Haberle, Tušek, Rakić, Nikšić, Rašica, Fabris i drugi veliki arhitekti. Na te su četvrti – bez ikakva suvisla urbanizma – u novije doba naplavljene arhitektonske Lego-zgrade iz kategorije „pohlepa za prostorom i profitom“. Taj se urbanističko-građevinski nered, koji se nezaustavljivo širi prema istoku i zapadu, rasprostire do rijeke Save, nakon željezničke pruge još jedne jedva premostive razdjelnice Zagreba.

Južno od Save, na nacionaliziranom crkvenom zemljištu, u doba gradonačelnika Većeslava Holjevca, izgrađen je Novi Zagreb. Planska, urbanistički osmišljena gradnja započela je nakon početka gradnje Mosta slobode 1959. godine. U doba nastanka šezdesetih godina Novi Zagreb nazivan je „radničkom spavaonicom“. Miroslav Krleža jednom je prigodom izjavio: „Zašto se grade ovi kredenci u kojima ljudi poput majmuna jedni drugima sjede na glavi? To nema nikakva smisla! To su kopije europskog urbanizma koji je uništio svijet i sada tamani zaostale sredine. Aziju, Južnu Ameriku, ove naše prostore.“

„Kredenci“ na periferiji grada izgrađeni su za radničku populaciju koja nije ni pomišljala da se useli u bivše židovske vile u rezidencijalnom dijelu Zagreba koje je zaposjela politička i kulturna elita.

„Kredenci“ kao uzor

Pojam „radničke spavaonice“ bez ikakvih popratnih sadržaja u međuvremenu je „izblijedio“, a Novi Zagreb sve se češće spominje kao osmišljena planska izgradnja sa solidno projektiranim stanovima, prostranim zelenim površinama i prometnicama. Obilježen je djelom arhitekta, urbanista i slikara Vinka Uhlika, učenika profesora Vladimira Turine. Sava sa svojim rukavcima, vrbe, topole i hrastovi bili su trajno nadahnuće čovjeka koji je sa svojim timom gradio stambena naselja u duhu onog vremena i nikad nije bio posvađan s rijekom koju je volio. Južno od Save izgrađeni su Velesajam, Brodarski institut, Hipodrom, Građevinski fakultet, neboderi i stambene zgrade Mamutica i Superandrija, a u novije doba Muzej suvremene umjetnosti, Arena Centar, Avenue Mall itd. Proteklo je petnaestak godina od izgradnje Mosta slobode do izgradnje Mosta mladosti 1974. godine, što je barem donekle povezalo dva odvojena dijela grada. Preko novozagrebačkih naselja grad je „odlutao“ do Sesveta na istoku, Velike Gorice i Turopolja na jugu te Samobora na Zapadu. Kulturno-povijesna jezgra Zagreba sustavno je zapostavljana, što se u nedavnom potresu pokazalo pogubnim.

Bliskost s vodom Zagreb je pokazivao u minulim razdobljima, a graditelji, umjetnici i dobrotvori to su dokazivali gradnjom vodoskoka. FOTO: Grad Zagreb

Trodioba grada

Željeznička pruga i rijeka Sava dijele Zagreb na tri dijela, povezana kao Hrvatska prije izgradnje Pelješkog mosta. Za rješavanje problema željezničke pruge, izgrađene 1862. godine, odavno je sve rečeno i ništa napravljeno. Projekt premještanja pruge u podzemlje i sjedinjavanje dvaju dijelova grada gradska birokracija desetljećima ignorira. S rijekom Savom još je gore. Kao zamućena voda neuređenih obala dijeli Zagreb na dvije slabo povezane urbane cjeline. Mnoge ideje i projekti vezani uza Savu također su predmet ignoriranja svih gradskih vlasti.

Možemo li išta naučiti iz povijesti? U 11. stoljeću, kad je utemeljena jezgra današnjeg Zagreba – građanski Gradec na istoimenom brežuljku i crkveni Kaptol na susjednom – razdvajao je potok Medveščak (nekad zvan Crikvenitza). Izvirući s Bažulovke podno Medvedgrada, poviše Kraljičina zdenca, Medveščak se s pritocima s obronaka Medvednice slijevao u rijeku Savu.

Sredinom 19. stoljeća Gradec postaje središte banske i saborske vlasti, a Kaptol zadržava status crkvene vlasti. Potok Medveščak bio je u 19. stoljeću najveći problem sjedinjenja grada. Potkraj stoljeća premješten je znatno istočnije od izvorna korita i dijelom nadsvođen. Napokon je 1930-ih godina bio nadsvođen cijelom svojom dužinom, a na nadzemnom je dijelu 1931. izgrađena tramvajska pruga.

Prije stotinjak godina, s ondašnjom tehnologijom, znali smo kako premostiti potok koji je dijelio dvije gradske cjeline, a danas ne znamo kako rijeku Savu integrirati u gradski korpus.

U doba nastanka 1960-ih Novi Zagreb nazivan je ‘radničkom spavaonicom’. Krleža je izjavio: ‘Zašto se grade kredenci u kojima ljudi jedni drugima sjede na glavi?’ ‘Kredenci’ su izgrađeni za radničku populaciju koja nije ni pomišljala na to da se useli u bivše židovske vile koje je zaposjela politička i kulturna elita

Preskakanje Save

Zagreb nije ništa naučio od Osijeka, Vukovara, Karlovca i drugih hrvatskih gradova koji rijeke smatraju svojim krvotokom. Legendarnom gradonačelniku Većeslavu Holjevcu pripisuju se zasluge da je „iskoračio“ prema jugu ili „preskočio“ Savu, ali upravo u tom metaforičkom „preskakanju“ kobna je istina trajne zavade Zagreba sa svojom rijekom. Kao što znamo iz bankovne prakse, nijedno „prekoračenje“ nije mudra odluka.

Ni Holjevac, a još manje njegovi nasljednici nikad nisu ozbiljno shvatili Savu i njezinu važnost za Zagreb. Sava je možda prvi put ozbiljno shvaćena 26. listopada 1964., kad je poplavila trećinu grada.

Njezinim nasipima danas trče rekreativci, vozikaju se biciklisti i šeću ljudi s kućnim ljubimcima. Oni su jedina prava poveznica Zagrepčana s vlastitom rijekom. Nedavno se pak utvrdilo da su mostovi preko Save zbog dugotrajna neodržavanja u derutnom stanju. Savska obala izgleda kao prostor nakon povlačenja rijeke poslije poplave u vlastito korito. O potencijalima riječne plovidbe nitko i ne razmišlja jer Zagreb ima rijeku, ali ne i luku na njoj.

Zagreb ne zna što bi mogao napraviti sa svim što mu je podarila priroda, a nema ni upornih i poduzetnih vizionara koji bi osmislili istinsko prožimanje grada s rijekom s kojom je trajno posvađan. Možda i ima, ali su utišani ili posrću pred despotskim ili birokratiziranim upravljanjem hrvatskom metropolom.

U ovo apokaliptično ljeto neki su se ipak prisjetili da Zagreb leži na vodi. I da je u doba drastičnih klimatskih promjena privilegiran obiljem vode. FOTO: Grad Zagreb

Grad na vodi

Željko Senečić (Zagreb 1933. – Zagreb 2018.), osebujni umjetnik impresivna stvaralačkog opusa u raznovrsnim disciplinama, od scenografije i slikarstva do književnosti i režije, jednom mi je prigodom pojašnjavao zašto toliko voli Zagreb i Veneciju i kakvu poveznicu i sličnost vidi među tim po svemu različitim gradovima.

„Oba grada tonu“, odgovorio je svojom tipičnom sarkastičnošću kojom je objasnio proročansku viziju budućnosti svojih omiljenih gradova. Nikad ljeti nije napuštao Zagreb, osim u rijetkim trenucima kad je zaključio da pravu kavu može popiti jedino na Piazzi San Marco, dok u Zagrebu nude surogate nedostojne ljubitelja i poznavatelja dobre kave. Odjurio bi svojim Alfa Romeom u Veneciju, popio „pravu kavu“ i vratio se u Zagreb. Neizmjerno ga je volio i teško proživljavao njegovu srozavanje ili u najboljem slučaju stagnaciju.

U ovo apokaliptično ljeto, kad su zbog nezapamćenih vrućina i nedostatka kiše gotovo presušile mnoge velike europske rijeke kao što su Rajna, Po, Dunav, Drava, Sava…, a njihova isušena korita razotkrila zastrašujuće ostatke oružja iz Drugoga svjetskog rata – kojim se mi neprestano bavimo i bez zavirivanja u korita isušenih rijeka – neki su se ipak prisjetili da Zagreb leži na vodi. I da je u doba drastičnih klimatskih promjena privilegiran obiljem vode. Unatoč potpuno dotrajalu vodoopskrbnom sustavu, zbog kojeg gotovo svakog dana pucaju vodovodne cijevi i dijelovi grada ostaju bez pitke vode, Zagreb nije ugrožen njezinom nestašicom. U neka druga vremena, Zagreb je prijateljevao sa svojim vodama, bez obzira na to je li bila riječ o rijeci Savi, mnogim vodocrpilištima ili pak pritocima oborinskih voda s Medvednice. Prava vrijednost vodnog obilja najbolje se očituje u vrijeme suše, kad žeđaju i polja i ljudi. Bliskost s vodom Zagreb je pokazivao u mnogim minulim razdobljima, a graditelji, umjetnici i dobrotvori to su dokazivali gradnjom vodoskoka, koji nisu bili samo urbana dekoracija, nego i edukativno podsjećanje građana na vodu koja život znači.

Zagreb nije ništa naučio od Osijeka, Vukovara, Karlovca i drugih hrvatskih gradova koji rijeke smatraju svojim krvotokom. Savinim nasipima danas trče rekreativci, vozikaju se biciklisti i šeću ljudi s kućnim ljubimcima. Oni su jedina prava poveznica Zagrepčana s vlastitom rijekom.

Vodoskoci

Dovoljno je navesti samo nekoliko najvažnijih skulpturalno oblikovanih vodoskoka (Zagrepčani ih radije zovu fontanama?! Zbog Fontane di Trevi?) koji krase hrvatsku metropolu. „Gljiva“ na Trgu Nikole Šubića Zrinskog (Hermann Bollé, 1893.), „Fontana“ na Trgu žrtava fašizma (Stjepan Planić, 1942.), „Igre s vodom“ na Trgu sportova (Lujo Lozica, 1975.), „Fontana“ na Trgu Republike Hrvatske, u atriju Muzeja za umjetnost i obrt (Ivan Rendić, 1881.), „Zdenac života na Trgu Republike Hrvatske (Ivan Meštrović 1905.), „Manduševac“ na Trgu bana Josipa Jelačića (Mihajlo Kranjc, Branko Silađin i Berislav Šerbetić, 1987.), „Dječak/Manekempis“) na Svačićevu trgu (Antun Augustinčić, 1954.), „Fontana“ na Starčevićevu trgu (Zoran Jerčinović, Gabrijela Kiš-Jerčinović, 1993.), „Jelen“ na Savskoj cesti 25, atrij Studentskog centra (Dušan Džamonja, 1956.), „Elegija/Uskrsnuće/Čežnja“ na Rokovu perivoju (Robert Frangeš Mihanović, 1911., na današnjoj lokaciji od 1994.), „Fontana“ u Opatičkoj 10 (Hermann Bollé, 1890.), „Bogorodica s četiri anđela“ na Kaptolu (Anton Dominik Fernkorn, 1865.), „Zdenac mladosti“ na Selskoj cesti (Tomislav Ostoja, 1976.), „Ribar sa zmijom/Borba)“ na Jezuitskom trgu (Simeon Roksandić 1906., postavljen 1911.), „Fontana“ u Folnegovićevu naselju, ispred Islamskog centra (Džemal Čelić i Mirza Gološ, 1987.).

Prijateljevanje s vodom

Nažalost, veći dio zagrebačkih vodoskoka loše je održavan i mnogi su u stanju u kakvom ih autori zacijelo nisu zamišljali kad su ih oblikovali i kad su postavljani. Najviše su prijepora izazvale tzv. Bandićeve fontane u Ulici Hrvatske bratske zajednice, građene od 2012. do 2016., prema pobjedničkom projektu studija Njirić & Njirić, predstavljenom prije tridesetak godina. Arhitektica Helena Njirić dočekala je izgradnju vodoskoka nakon četvrt stoljeća, a u javnosti se više govorilo o rastrošnosti pokojnog gradonačelnika nego o projektu koji je u međuvremenu zaživio i postao omiljeno šetalište/okupljalište građana. Cijeli se prostor doima reprezentativnim ulaskom u Zagreb s južne strane, ali je zavrijedio mnogo kreativniju hortikulturu od gredičaste geometrije kojom je lijepa zelena ploha s vodoskocima pretvorena u jeftini kičeraj. Bilo bi nužno raspisati natječaj za kreativno hortikulturno uređenje cijele plohe, koja sada izgleda kao loša replika licitarskog srca. Ipak, ako je suditi po vodoskocima, Zagreb od pamtivijeka prijateljuje s vodom. To potvrđuju i gradska jezera – četiri u Perivoju Maksimir koji se vodom napajaju iz potoka Bliznec, Bundek i Jarunsko jezero natapani savskim vodama – prave eko-oaze u gradskoj džungli. Grad koji leži na vodi trebao bi je na smisleniji način podijeliti sa svojim stanovnicima, koji maćehinskim odnosom prema vodnom blagu ostaju na suhom, znatnim dijelom prikraćeni za sve ono što voda pruža u funkcionalnom, dekorativnom i životnom smislu.

Komentiraj