Hrvatska je mala zemlja za velike lopove. Neshvatljivo je koliko ih ima i s koliko drskosti, bezobzirnosti i bezbrižnosti s pljačke milijuna prelaze na milijarde. Uglavnom se regrutiraju iz državnih tvrtki jer je riječ o najbogatijim jaslama iz kojih je najlakše zamračiti golem novac građana ove osiromašene države. Skromniji lopovi, u rangu negdašnjih konjokradica, jedva se zamjećuju u toj kaljuži kriminala koji se godinama razvlači po jalovim sudovima.

Javnosti otupjeloj na kriminal naš svagdašnji zanimljive su samo „velike ribe“. One su jedini razlog za postojanje crnih kronika kao zasebnih rubrika, jer u nas je praktički sve postalo crna kronika, od energetske do demografske krize, od prometnog kaosa do proglašenja elementarnih nepogoda zbog suše ili požara, od pomora uzrokovana covidom-19 do ekoloških ekscesa.

Lovci na plijen

Kad u pljačkaški pohod krenu mafijaši najveće državne tvrtke, logično je da cilj bude najveći mogući plijen. Bankomati, sportske kladionice i naivni stariji građani prepušteni su sitnim lopovima, a krupniji plijen predviđen je za velike igrače koji mogu ukrasti vrijednost pola Pelješkog mosta, a da nitko u matičnoj tvrtki ne trepne okom. Tek kad banke upozore Poreznu upravu da jedan umirovljenik prima svote milijun puta veće od prosječnih mirovina, država se naglo trgne, ponosno ističući da institucije reagiraju pravodobno i savjesno obavljaju svoj posao. I promptno raskrinkavaju lopove u državnim tvrtkama kojima je država kadrovski pokrovitelj.

Istodobno država milosrdnim apelima suosjećajno upozorava građane da ne pale više od jedne žarulje, da se tuširaju na kapaljku i da plinske štednjake koriste po uzoru na upaljače za cigarete. U pričuvi su petrolejske svjetiljke, drva za ogrjev i topla odjeća. Kriza je globalna, samo je lopovluk lokalan i ne prijeti mu stečaj.

Tri desetljeća nade

Tako funkcionira hrvatska država tridesetak godina nakon osnutka. Tri desetljeća samostalnosti, suverenosti, slobode, demokracije i parlamentarnih izbora na koje izlazi jedva polovica stanovništva i na kojima još nikad nismo birali obećavajuću političku opciju, nego rušili postojeću i razočaravajuću. Oni koji žele raditi marljivo i živjeti pošteno proživljavaju kolektivnu frustraciju kad vide kakva budućnost očekuje njihovo potomstvo. To je današnja Hrvatska, neovisno o tome koliko se kontrolirani mediji trudili da o njoj stvore drukčiju sliku i prikažu je kao zemlju prosperiteta, s tek ponekim nestašlukom kvarnih političara i gospodarstvenika sklonih lopovluku.

Ekonomisti pokušavaju izračunati koliko bismo trebali imati poslodavaca i njihovih djelatnika koji bi svojim poštenim radom, opterećenim enormnim porezima, mogli podmiriti troškove lopovluka koji je poharao državu. Umirovljenici svedeni na puko preživljavanje, radno aktivno stanovništvo jednom nogom u Hrvatskoj, a drugom u nekoj uređenoj europskoj zemlji, srednji sloj izbrisan iz socijalne strukture – je li to zemlja za kakvu su ginuli mladići u najboljim godinama?

Što bi o današnjoj Hrvatskoj mislili, primjerice, Blago Zadro, Damir Tomljenović Gavran i stotine drugih poginulih branitelja, istinskih heroja Domovinskog rata koji su se borili za svoju domovinu jer su u nju duboko vjerovali? Bi li ponovno krenuli u obranu svog doma i domovine da su znali kako će je slobodnu i samostalnu, rođenu na golemoj žrtvi najboljih od nas, naslijediti pljačkaši koji kradu u milijardama?

Loši temelji

Kao i kuća, država se gradi od temelja. U tim su temeljima Domovinski rat i oslobađanje od velikosrpske okupacije, ali nadgradnja je nalik na obnovu Zagreba i sisačkog područja nakon potresa. Prvi hrvatski predsjednik zastupao je razvojno-gospodarski koncept Hrvatske predvođene nacionalnim klasterom koji tvori dvjestotinjak bogatih obitelji. Ništa novo, preuzeto iz doktrine čileanskog predsjednika Augusta Pinocheta, ali objeručke prihvaćeno od dojučerašnjih klošara pretvorenih u ugledne poduzetnike, od kojih su neki – kao Miroslav Kutle – bili vlasnici stotinjak tvrtki, nikad razjašnjeno u čije ime. Uostalom, i bivši se predsjednik ugodno raskomotio u bivšoj židovskoj vili, a vlastitoj djeci i unucima osigurao lukrativne poslove. Teško je vjerovati da je vila u Nazorovoj mogla biti zarađena od plaće u Institutu za radnički pokret.

Kad je slalomska staza tako postavljena – bolje je ne bi postavio ni Ante Kostelić – onda poduzetni slalomaši nemaju velikih dvojbi kako najbrže stići do cilja. Sramotnom pretvorbom ono malo uporabljivih dobara preostalih iz komunizma i nakon ratnih razaranja završilo je u rukama vlasnika partijskih članskih iskaznica. Pozicija i opozicija, s partijskim naljepnicama različitih boja i oznaka, koje i danas djeluju kao politička rinfuza, nisu se značajnije odmaknule od tog nakaradnog modela.

Država kao kuća loših temelja neprekidno se krpala i popravljala, uglavnom kozmetički, iako je svima bilo jasno da joj treba temeljita obnova, „od podruma do tavana“. Najpouzdaniji i najisplativiji materijal za rekonstrukciju države s crvenom naljepnicom bila je politika, odnosno stranačka iskaznica u koju se ne upisuju ni sposobnost, ni poštenje, ni osjećaj za zajednicu, nego samo podobnost. I zato smo tu gdje jesmo. Izgubili smo oko 10 posto stanovništva, a proizvodnja nam je svedena na nekoliko genijalaca i uspješnost njihovih tvrtki. Da nemamo taj bogomdani turizam – s onim što privređujemo i koliko krademo – vjerojatno bismo već pasli travu.

Zašto zaziru investitori?

Gdje su ti ozbiljni strani investitori o kojima se trabunja već desetljećima? Nisu li upravo oni pokazatelj da ulagači zaziru investirati u zemlju premreženu lopovlukom koji vješto izmiče nesređenu pravosuđu?

Uvijek imamo alibi za sve unutarnje nepodopštine. Jedanput je to izolirani slučaj načelnika koji službenu karticu pegla u kupleraju, drugi put je to rat u Ukrajini, a treći put smo jedina svjetska žrtva klimatskih promjena. Bezgrešna nam je jedino politika, do grla upetljana u svaku poru života.

Parlamentarnu demokraciju predstavljamo zastupnicima koji dolaze na posao kad im se prohtije, a ni „pljačka stoljeća“ u Ini ne može ih spriječiti da svoj dvomjesečni odmor odrade do kraja pa se uredno sastaju 15. rujna, kao da zemljom teku med i mlijeko, a Remetinec je poluprazan i pretvoren u hostel.

U piramidalnom ustrojstvu državne vlasti, od predsjednika, premijera i ministara do nižih razina izvršne vlasti, trebalo bi poštovati samo jedno načelo: osoba na vrhu piramide morala bi oko sebe okupiti vrhunske stručnjake neovisno o njihovoj stranačkoj pripadnosti, koji na svom području djelovanja znaju više od samog vrha piramide. Okružiti se najboljim što Hrvatska može ponuditi. Nije sreća za njih, a još manje za društvenu zajednicu, da se okružuju poltronima i neznalicama koji će im u svemu podilaziti, a ni u čemu ih korigirati ili im se protiviti. S takvim bi „materijalima“ trebala početi konstrukcijska obnova države s crvenom naljepnicom.

U Bolu na Braču nedavno je gorio zapušteni hotel Bijela kuća, kojeg su 1936. izgradili dominikanci za potrebe gimnazijske nastave. Zgrada je bila zaštićeni spomenik kulture i nezaštićeno vlasništvo hrvatske države. Male zemlje za veliki lopovluk.