GOST KOLUMNIST: ZDRAVKO MUSTAČ: Domoljubno pismo premijeru

Izbor se pokazuje kao nedopustivo nekonzistentan, a to se vidi iz toga kakvo je bilo pravno shvaćanje svakog kandidata o sadržaju, značenju i praktičnoj primjeni odredbi Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a

Poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,

u siječnju ove godine Vlada je utvrdila listu kandidata za mjesto hrvatskog suca na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP). To su: Marin Mrčela – zamjenik predsjednika Vrhovnog suda RH, Lovorka Kušan – sutkinja Ustavnog suda RH, i profesor Davor Derenčinović – predstojnik Katedre za kazneno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Za rezervnog kandidata Vlada je potvrdila profesoricu Zlatu Đurđević – predstojnicu Katedre za kazneno procesno pravo na istom fakultetu. Odbor za pravosuđe Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u Strasbourgu predložit će ovoj skupštini, nakon intervjua s kandidatima, suca koji bi naslijedio sadašnju hrvatsku sutkinju na ESLJP-u Kseniju Turković.

Želim usmjeriti Vašu pažnju na činjenicu da je odluka o konkretnoj listi loša. Ovakva, ona kompromitira i Vladu i Vas osobno. Kriteriji za izbor su, u namjeri, zacijelo bili ispravni: stručnost, profesionalno iskustvo, međunarodna reputacija, javni ugled… Ali nešto postoji u čemu ste pogriješili. Kriterij ispravnosti i vrijednosti dosadašnjeg rada u struci nije valjano poštivan.

Naime, Vaš izbor se pokazuje kao nedopustivo nekonzistentan. Konkretno se to vidi iz toga kakvo je bilo pravno shvaćanje svakog pojedinog odabranog kandidata o sadržaju, značenju i praktičnoj primjeni odredbi Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS).

Riječ je o relativno novom domaćem zakonu, koji je vremenski i namjenski nedjeljiv od članstva RH u Uniji. Okvirna odluka Vijeća EU-a o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, implementirana je u tim državama putem odgovarajućih domaćih zakona. Takav je i naš ZPS. ZPS nije običan zakon čisto unutarnjeg značenja. Njegova primjena izravno se odražava na ostale države članice EU-a. Stoga bi i tolerancija na pojavu sustavnog pogrešnog tumačenja i/ili kršenja tog Zakona imala biti nulta.

Okvirna odluka je u sebi jednoznačan, koherentan propis. Takav je i ZPS. Oba propisa su i uzajamno neproturječna. Također su i nomotehnički jasno formulirana. Prema tome, svaki stručan i pošten pravnik jednako će razumjeti značenje njihovih odredbi – bilo da ih tek apstraktno tumači, bilo da ih primjenjuje donoseći sudsku odluku o konkretnom europskom uhidbenom nalogu za konkretnu osobu i konkretno kazneno djelo. Pojava bitnih razlika u tumačenju Zakona u takvoj situaciji nije normalna i znak je teškog poremećaja u pravosudnom sustavu države.

U siječnju ove godine Vlada na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem utvrdila je listu kandidata za mjesto hrvatskog suca na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP). PHOTO: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Na toj točki pada Vaš probir kandidata postojeće liste. Kandidati iz redova sudaca praktičara interpretiraju značenje odredbi ZPS-a i Okvirne odluke različito od kandidata iz redova akademske pravne zajednice (profesora). Valja ovdje naglasiti da su interpretacije profesora podudarne sa sudskom praksom država EU-a u pravnim pitanjima europskog uhidbenog naloga i Okvirne odluke, dok to kod kandidata sudaca nije slučaj. Između kandidata sudaca i kandidata profesora naprosto nije moguće zamisliti veće razlike u tom smislu.

Navedena diskrepancija sama po sebi predstavlja objektivan test stravičnih, ali i etičkih kompetencija, odnosno nekompetencija jednih i drugih za položaj suca. Detaljnije o postojećim razlikama pišem u članku koji prilažem ovom pismu, a još opširnije u predstavci „Rehabilitirajte Zakon o pravosudnoj suradnji, uspostavite vladavinu prava u Hrvatskoj“ od 30. 1. 2021. godine, koju sam dostavio i ministru pravosuđa Ivanu Malenici.

Ovdje tek najkraće:

Kandidat Marin Mrčela kao sudac smatra da domaći sud kao sud izvršenja prilikom odlučivanja o europskom uhidbenom nalogu ne provjerava dvostruku kažnjivost pa da zbog toga sud ne primjenjuje domaće pravo niti na temelju njega cijeni o zastari kaznenog progona za 32 kategorije kaznenih djela. Pri tome se sudac Mrčela poziva na odredbe članka 10. ZPS-a, ali i na odredbe Okvirne odluke iz članka 2. stavka 2. (koje su identične onima iz članka 10. ZPS-a). Slijedom takvog shvaćanja razlozi za odbijanje izvršenja europskog naloga iz članka 20. stavka 2. ZPS-a, među kojima je i zastara, ali i amnestija, vrijede samo za preostala kaznena djela, odnosno ona koja nisu na popisu 32 djela u članku 10.

Međutim, Mrčelina „istina“ nije istina koja je sadržana u ZPS-u i Okvirnoj odluci. Dakle, sudac Mrčela tako sustavno primjenjuje pravnu laž u svim predmetima zaprimljenih europskih uhidbenih naloga koji su mu, počevši od 20. 9. 2013. g. (EUN-11/2013-4 od 20. 9. 2013.) prolazili kroz ruke. Pritom je manje važno laže li Mrčela namjerno ili zbog nestručnosti. Vanzemaljski idiotizam pravnog shvaćanja hrvatskog suca Mrčele podrazumijeva predaju (izručenje) i onih hrvatskih državljana čije kazneno djelo je u Republici Hrvatskoj obuhvaćeno amnestijom. (Usporedite s odredbom članka 20., stavak 2., točka 1. ZPS-a.)

Posebno naglašavam da ovaj čovjek laže u službenoj dužnosti suca (Kazneni zakon, članak

291. u vezi s člankom 87. stavak 3. istog Zakona). Na isti način laže i o Okvirnoj odluci. Kada bi doista odredba članka 2. stavka 2. te Odluke isključivala provjeru zastare kaznenog progona za 32 kaznena djela, to bi efektivno značilo da je Vijeće Europske unije propisalo državama članicama da kazneni progon u unutarunijskoj pravosudnoj suradnji za ta djela ne zastarijeva (jer neprovjeravanje zastare jest istovjetno s ignoriranjem zastarnih rokova). Otkud tom sucu uopće ideja da bi Vijeće Unije nametalo tako dalekosežne odredbe nad domicilnim zakonodavstvima i prisiljavalo sudbena tijela članica da postupaju protivno svojem vlastitom, domaćem pravu.

Mrčela je i ekstremno nemaran, odnosno lijen. Vjerojatno se ne bi usudio ovako sakatiti pravosudni suverenitet Republike Hrvatske, izražen voljom hrvatskih građana, da se potrudio komparativno analizirati sudsku praksu država Unije u vezi s europskim uhidbenim nalogom i zastarom (pogledajte podatke profesora Derenčinovića u priloženom članku). Umišljeni „gigant“ sudbene vlasti u Hrvata izručuje hrvatske državljane s krajnjim nemarom, kao krumpire. Nedodirljivo, nekažnjivo i vječno sudačko biće! Polubog, neovisan čak i o ljudskim zakonima, rušitelj vladavine prava u Hrvatskoj.

 

Kandidat Marin Mrčela smatra da domaći sud kao sud izvršenja prilikom odlučivanja o europskom uhidbenom nalogu ne provjerava dvostruku kažnjivost pa da zbog toga sud ne primjenjuje domaće pravo niti na temelju njega cijeni o zastari kaznenog progona

 

Međutim, isti majstor je na samom početku primjene Zakona poštivao njegove odredbe iz članka 20. stavka 2. za kazneno djelo pripadnosti zločinačkoj organizaciji, dakle za djelo koje pripada skupu od 32 kaznena djela iz članka 10. istog Zakona. Radi se o odluci Vrhovnog suda broj EUN-3/2013-4 od 31. 7. 2013. u predmetu tražene osobe M. Š. (detaljnije u priloženom članku i u mojoj predstavci).

Nasuprot stanovišta i sudačke prakse kandidata Mrčele stoje pravna shvaćanja kandidata profesora Derenčinovića i rezervne kandidatkinje profesorice Đurđević, koja se u bitnom svode na to da se odredbe članka 20. ZPS-a o razlozima za odbijanje europskog uhidbenog naloga odnose na sva kaznena djela, dakle i na djela iz članka 10. ZPS-a, odnosno članka 2. stavak 2. Okvirne odluke.

Od srpnja 2013. godine do današnjih dana Hrvatska je izručila drugim državama 224 hrvatska državljanina (članak Ivane Jakelić, Večernji list, 10. 4. 2021.). Kako se tu pretežno radi o predaji tih ljudi državama EU-a, a u tome gotovo bez izuzetka o djelima iz skupine od 32 djela po članku 10. ZPS-a, slijedi da je Vrhovni sud uspio tijekom sedam godina nezakonito izručiti golemi broj od blizu 200 naših državljana. Treba još znati da je slijedom pravnog shvaćanja po modelu Mrčele i drugih sudaca Kaznenog odjela Vrhovnog suda (sljedbenik modela je i sudac Ivan Turudić u prvostupanjskom sudovanju Županijskog suda u Zagrebu), nezakonito bilo i izručivanje čak i onih nalogom traženih osoba čija djela iz „skupine 32“ nisu bila zastarjela za kazneni progon. To proizlazi iz činjenice da su razlozi za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga obligatorni za sva kaznena djela pa je stoga i ispitivanje tih razloga, dakle i zastare, obligatorno za sva djela.

Mrčela je ovdje u fokusu jer je na listi kandidata. Međutim, ne smije se izgubiti iz vida da su gotovo svi suci Kaznenog odjela Vrhovnog suda zastupali i u praksi primjenjivali jednako stajalište o izvršavanju europskih uhidbenih naloga. Tako „pravnim shvaćanjem“ broj SUIVk-21/2016-11 od 8. 2. 2016. godine, koje je Odjel donio većinski i dostavio svim županijskim sudovima, Vrhovni sud zabranjuje provjeravanje nastupa zastare kaznenog progona za 32 kaznena djela iz članka 10. ZPS-a.

Za rezervnog kandidata Vlada je potvrdila profesoricu Zlatu Đurđević, predstojnicu Katedre za kazneno procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Gospodine predsjedniče Vlade, kritična pravna stajališta Vaših kandidata o ZPSu i Okvirnoj odluci uzajamno se isključuju. Bilo bi neodgovorno tijelu Vijeća Europe poslati neizmijenjen prijedlog. Ovo je situacija ili-ili. Ili izbacite iz prijedloga ove i ovakve profesore, ako imate petlju i dobar razlog. Ili izbacite ove i ovakve suce, ako imate dobar razlog i, opet, petlju. Bilo bi pogrešno da odluku o tome bazirate na pretpostavci da europska tijela procedure, ili pak i sam ESLJP, ne znaju ili da neće saznati za „prekrasno“ svojstvo Vladine liste.

No, svakako, ako je kandidat dobar za ESLJP, onda je dobar i za suca Vrhovnog suda RH ili za njegova predsjednika. Isto tako, ako kandidat nije dobar za suca na ESLJP-u, tada nije dobar ni za suca na Vrhovnom sudu.

Za ustavnu sutkinju Lovorku Kušan valjalo bi prethodno utvrditi je li eventualno izdvajala svoje mišljenje ne slažući se s odlukama Ustavnog suda u kojima je ovaj odbijao usvojiti ustavne tužbe kojima su podnositelji osporavali odluke Vrhovnog i županijskih sudova zbog povreda odredbi članka 20. stavak 2. ZPS-a. Takva je, primjerice odluka Ustavnog suda broj U-III-2489/2014 od 19. 9. 2018. u kojoj je sutkinja Kušan bila članicom Vijeća. Ako je bila solidarna s odlukom, znači da je i njeno pravno stajalište jednako kao i Mrčelino i Turudićevo – dakle, pogrešno i kao takvo uzrokom kršenja zakona i ustavnih prava podnositelja.

To bi je diskvalificiralo za braniteljicu ljudskih prava na ESLJP-u.

Pokazuje se, dakle, da je Vlada utvrdila listu na temelju proturječnih kriterija ili bez ikakvog dosljednog pristupa. Eklekticizam koji se skriva u sadašnjem izboru u konačnici znači u istoj korpi dostaviti zdrava i usmrđena jaja. To bi moglo biti protumačeno kao neodgovornost hrvatskog predlagatelja i omalovažavanje institucija Vijeća Europe i Europskog suda za ljudska prava.

Razumno bi bilo sve preispitati, promijeniti listu kandidata, a postojeću odbaciti odnosno opozvati.

Dakako, ako izbacite Mrčelu implicite ste „izbacili“ i većinu sudaca Kaznenog odjela VSRH. Dovodite u pitanje i kredibilitet ovog i ovakvog Ustavnog suda, jer se taj stavio na istu stranu. No, kako god, morat ćete se, prije ili kasnije, suočiti s neosporivom činjenicom da se u ovoj državi radi o masovnom sustavnom kršenju Zakona o pravosudnoj suradnji od strane Vrhovnog suda uz podršku Ustavnog suda. Bezakonje u tom pogledu traje i danas i ustrajno se nastavlja.

 

Pokazuje se, dakle, da je Vlada utvrdila listu na temelju proturječnih kriterija ili bez ikakvog dosljednog pristupa. Eklekticizam koji se skriva u sadašnjem izboru u konačnici znači u istoj korpi dostaviti zdrava i usmrđena jaja

 

Hrvatski građani žive u permanentnoj laži vrha sudbene vlasti i Ustavnog suda. Te laži su svjesni gotovo svi od 1700 sudaca koliko ih otprilike ima u Hrvatskoj, a zasigurno oni iz kaznene grane. Kakva je vjerodostojnost Vrhovnog suda i Ustavnog suda u njihovim očima, čak je i važnije nego kako vjerodostojnost percipiraju „obični“ građani.

Iznad zakona nije nitko pa ni Ustavni sud. Možda će ustaljeno bezakonje najzad prekinuti novoosnovani Visoki kazneni sud. Teško, ako bude slijedio pravnu „filozofiju“ Vrhovnog i Ustavnog suda ili svog suca Ivana Turudića (i sva sreća da taj nije postao njegovim predsjednikom).

Prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, kao i prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo na pošteno suđenje podrazumijeva desetak određenih elemenata. Među njima su i zabrana arbitrarnog postupanja (arbitrariness) i pravo na pravnu sigurnost (legal certainty). Kao element prava na pošteno suđenje javlja se i pitanje kontradiktornih pravnih shvaćanja, osobito u slučaju kada se nekonzistentna pravna praksa i suprotna tumačenja pojavljuju u okviru istog suda.

Činjenica jest da je pravna praksa VSRH u primjeni ZPS-a izrazito dosljedna. Nevolja je u tome što nije konzistentna slovu i duhu tog Zakona. Dramatično je nepodudarna i s praksom pravosudnih tijela zemalja EU-a, koje jedinstveno slijede pravni obrazac Okvirne odluke i domicilnih prava.

VSRH je zlouporabio ovlast iz članka 116. Ustava RH da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Time je redovnim sudovima nametnuo da slijede pogrešno pravno shvaćanje ZPS-a.

Postupanje VSRH je flagrantno i očito arbitrarno u mjeri koja dokida samu bit ZPS-a i ogleda se prvenstveno u nepoštivanju odredbi članka 20. za sva kaznena djela.

Profesor Davor Derenčinović – predstojnik Katedre za kazneno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, Lovorka Kušan – sutkinja Ustavnog suda RH, i Marin Mrčela – zamjenik predsjednika Vrhovnog suda RH, kandidati su za mjesto suca u Strasbourgu. PHOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL, Patrik Macek/PIXSELL

Člankom 20. zakonodavac je implementirao ustavnu odredbu iz članka 9. stavka 2. Ustava, odredivši granice kada se mora i kada se ne smije izvršiti predaja hrvatskog državljanina. Tako sudbena vlast kršenjem članka 20. ZPS-a krši i Ustav u članku 9. i niz ustavnih prava izručenika.

Arbitrarnost vrišti do neba i iz shvaćanja da se domaće pravo ne primjenjuje na europske uhidbene naloge za najvažnija kaznena djela. Hrvatska praksa je ujednačena nasiljem nad Zakonom i nad redovnim sudovima. ZPS je nasiljem VSRH i Ustavnog suda postao prazna ljuska. Od njega je ostalo tek ime, dok se postupci vode po pravilima „ustaljene sudske prakse“ kao surogata izvornog Zakona.

Ustavni sud bio je u prilici spriječiti ta teška zastranjenja. Međutim, odlukom broj U-III

351/2014 od 24. 1. 2014. čuvar ustavnosti i zakonitosti stao je na pogrešnu stranu i od tada na tome ustrajava. U odluci čitamo:

Ustavni sud zaključuje da osporena sudska rješenja o odobrenju predaje podnositelja (radi se o Josipu Perkoviću) Saveznoj Republici Njemačkoj nisu flagrantno i očito arbitrarna i da su ostala u granicama članka 9. stavka 2. Ustava.“

 

Morat ćete se, prije ili kasnije, suočiti s neosporivom činjenicom da se u ovoj državi radi o masovnom sustavnom kršenju Zakona o pravosudnoj suradnji od strane Vrhovnog suda uz podršku Ustavnog suda. Bezakonje u tom pogledu traje i danas i ustrajno se nastavlja

 

Svatko može pročitati ZPS i sam ocijeniti što je istina. Lakše je nego riješiti kakvu trigonometrijsku jednadžbu. Pogotovo to mogu diplomirani pravnici. Uvjerite se osobno, gospodine premijeru.

U sveopćem je interesu građana, kao i Republike Hrvatske – članice EU-a, zaustaviti i spriječiti pogrešnu primjenu Zakona o pravosudnoj suradnji. Zakon treba rehabilitirati i ponovno uspostaviti vladavinu prava u Hrvatskoj. Nužno je prekinuti s praksom kojom Vrhovni i Ustavni sud krše ustavna prava građana. Uostalom, Perković i Mustač su „uspješno“ izručeni još 2014. godine.

Strašna aberacija dogodila se zato što je sudbena vlast ispunila politička očekivanja oko izručenja Perkovića, koja su kulminirala u drugoj polovini 2013. godine. Bila su to očekivanja koja su snažno izražavali istaknuti politički ljudi Hrvatske demokratske zajednice.

PRILOG:

Članak pripremljen za polemiku koju je u subotnjem broju Jutarnjeg lista započeo Ivan Turudić 15. 5. 2021. godine.

Kopije ovog pisma i priloženog članka dostavljam:

1) Predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću

2) Predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću

3) Predsjedniku Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora Mišelu Jakšiću

4) Glavnoj državnoj odvjetnici (Državno odvjetništvo RH) Zlati Hrvoj-Šipek

5) Predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Đuri Sessi

6) Predsjedniku Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske Željku Horvatoviću

7) Predsjedniku Ustavnog suda Republike Hrvatske Miroslavu Šeparoviću

8) Pučkoj pravobraniteljici Republike Hrvatske Teni Šimonović Einwalter

9) Predsjedniku Državnog sudbenog vijeća Darku Milinoviću

10) Profesoru Davoru Derenčinoviću

11) Profesorici Zlati Đurđević

12) Sutkinji Ustavnog suda Lovorki Kušan

13) Zamjeniku predsjednika VSRH Marinu Mrčeli

14) Zastupnici u Hrvatskom saboru Sandri Benčić (Možemo!)

15) Zastupniku u Hrvatskom saboru Nikoli Grmoji (Most)

16) Zastupniku u Hrvatskom saboru Miri Bulju (Most)

17) Zastupniku u Hrvatskom saboru Nini Raspudiću (NZ)

18) Zastupnici u Hrvatskom saboru Mariji Selak Raspudić (NZ)

19) Zastupniku u Hrvatskom saboru Radimiru Čačiću (Reformisti)

20) Zastupniku u Hrvatskom saboru Miloradu Pupovcu (SDSS)

21) Zastupniku u Hrvatskom saboru Draženu Bošnjakoviću (HDZ)

22) Zastupnici u Hrvatskom saboru Mariji Jelkovac (HDZ)

23) Zastupniku u Hrvatskom saboru Stephenu Nikoli Bartulici (Domovinski pokret)

24) Jutarnjem listu

25) Večernjem listu

26) Tjedniku Nacional

27) Tjedniku Novosti

Zdravko Mustač

Komentiraj