„Riot shields, voodoo economics, your turn, your turn

It’s just business, cattle prods and the I.M.F

I trust I can rely on your vote

When I go forwards

You go backwards

And somewhere we will meet

When I go forwards

You go backwards

And somewhere we will meet“

---

„Policijski štitovi, voodoo ekonomija, ti si na redu, ti si na redu

To je samo posao, električni šokeri za stoku i I.M.F

Vjerujem da mogu očekivati vaš glas

Kada ja idem naprijed

Vi idete natrag

I negdje ćemo se sresti

Kada ja idem naprijed

Vi idete natrag

I negdje ćemo se sresti“

Ed O’Brien, Colin Greenwood, Jonny Greenwood, Thom Yorke, Philip Selway

Društvene mreže nisu obrazovne institucije. Više nalikuju bojištima (dez)informacija, mjesta su to gotovo komunističke jednakosti na kojima najveći bezveznjaci mogu provocirati znalce, bolesnici dijagnosticiraju zdrave, lažovi moraliziraju o istini. Gledano iz „mrežne perspektive“, svijet se doima poput billboarda na kojem stoji izvještačen smiješak fotošopirane žene koja reklamira pastu za zube bez učinka. Ipak, ta cloaca maxima znade biti mjesto dobrih tema koje ne završavaju internet-kavgom, znade donijeti zanimljive, ponekad i intelektualno produktivne rasprave sa sjajnim poantama, par kratkih rečenica koje istaknu važno, potaknu razmišljanje.

Prije koji tjedan, u žaru ljetnih debata o nekošnji trave u Zagrebu, naišao sam na status koji me potaknuo na ovaj tekst. Lijen sam, a i slabo vidim bez naočala za čitanje, ne da mi ga se tražiti pa citiram po sjećanju: „Pao nam je broj učenika u osnovnim i srednjim školama 11 posto, a za to vrijeme ‘intelektualna elita’ glavni politički i socijalni problem vidi u nepokošenoj travi u Zagrebu.“ Jasno i jednostavno, raznorazni luftbremzeri i gulanferi hejtaju vlast možemovaca u Zagrebu zbog par centimetara nepodšišane trave umjesto da shvate i prihvate da je pravi problem – demografija. Tako nekako. U svijetu poluistina koje se pokažu kao laž i zavjera koje su samo iskaz ozbiljne paranoje, razumno zvuči upozorenje na važno jer to važno u suvremenom svijetu zasjenjuju efemernosti koje se pričinjavaju bitnima. A nisu. Tako sam i zapamtio status. Mada, nešto mi u njemu nije sjelo. Stoga sada na papir stavljam opaske o travi i demografiji.

Prvo. Spomen „demografije“ uvijek mi privuče pažnju. Većinom se o demografiji govori banalno i površno, bitno ispod razine važnosti demografskih problema i njihove refleksije na gospodarsku i društvenu stvarnost. No nisu samo posljedice ono što demografiju čini prvorazrednim političkim pojmom – „demografiju“ političari koriste u silno sumnjive svrhe.

U politici, no ne samo tu, majstori mlaćenja prazne slame često trivijalnosti predstave važnima, ništa će prikazati velikim ciljem i još većim ostvarenjem, nešto što se lako riješi obznanit će ozbiljnim postignućem, pridajući si značaj. Recimo, kad premijer govori o rastu plaća i mirovina, on prešuti da je inflacija – a ne njegova velikodušnost ili ekonomska kongenijalnost – to omogućila. Dapače, učinila to nužnim.

Postoji, međutim, i bolji pristup. Sjajna je manipulacija zanimati se i baviti nečim što je nerješivo, nepopravljivo. Koja makinacija: uspješno se baviti onim u čemu uspjeha nema! Recimo, nešto ne uspijevaš riješiti pa iznađeš nešto što se čini još važnijim i vrjednijim, a uz to se zaista ne dade riješiti. Takvo je pitanje „demografija“. Uza sve mjere, ideje i prijedloge, nitko još nije negativne demografske trendove „preokrenuo“. Sjajna je obmana u kojoj je cilj nejasan, a ishod nesumnjiv – ništa. Kada učinka ne može biti, tada nema ni neuspjeha. Samo se baviš prevažnim poslom. Zato je najbolji politički zadatak onaj koji nije rješiv. A svi ga razumiju i sve nas plaši. Tako „demografija“ dopušta i najmaglovitiju zluradu političku maštovitost, kojekakve se ludorije dadu tu provući. Stoga, kad čujem „demografija“, znam da slijedi magla, bacanje pijeska u oči.

Dakle, „demografija“. Mladi odlaze, djeca se ne rađaju, nestajemo, još malo pa stiže propast koju je Dražen Žanko opjevao („Raselit’ nas triba da nas manje ima, Nisu tu ni bili, tad će reći svima“). Prijeti najezda Afganistanaca, Marokanaca, Nigerijaca… Svi razumiju, svi strepe, paranoja se lako pokreće. Čim su riječi snažnije, prijetnja se čini ozbiljnijom. Zato se političari i bave demografijom.

I pogledajte sada početnu dilemu o nešišanoj travi i demografiji: kada netko pita za neki neuspjeh, odgovor je da se bavimo ozbiljnim pitanjem – demografijom. Ne kosimo travu jer demografija! Ne odvozimo smeće jer demografija! Ili neka druga velika stvar, važan posao. Prioriteti zbog kojih ne smije biti kritike. Samo se meni nihilistu to čini kao obranaški narativ iza kojeg se skriva istinska praktična nesposobnost upravljača. Svodi se na to da što bismo kosili travu kad imamo većih prioriteta. Zar nije genijalno? Ustvari ne radiš ništa, a svi razumiju da si prezaposlen.

Par sitnica. Evo, recimo, ako ne treba kositi jer je demografija užareno pitanje, ako to u Zagrebu razumijemo, bismo li to i od Plenkovića mirno prihvatili? Recimo, Plenković na tiskovnoj izusti: „Pobogu, zašto bismo razumno upravljali državom kada imamo demografski problem?“ Kako vam se čini? Ili da kaže: „U redu, jest, ne ide nam obnova od potresa, ali nema veze – ušli smo u schengenski prostor!“ Ili ozbiljnim glasom prozbori: „U čemu je problem s prodajom plina? Pustite sada to, stvorili smo vam državu!“ „Što vas sad zanimaju Borg grupa i korupcija kad imate EURO?!“ A, razumijete, on upravo to i govori. Samo kada on to kaže, a radi se o tome da je netko zamračio stotine milijuna, to nije baš simpatično, zar ne? Eto, to vam je priča o travi koja se ne kosi, a neki dosadni intelektualni elitisti oko toga, da oprostite, za_ebavaju dok mi „imamo demografski problem, manje je djece u školama!“

Još o travi i „demografiji“. Recimo, plemena u džunglama Amazone i ruralne zajednice u zabitima Afrike imaju bitno viši postotak novorođenih od prosjeka. Je li se možda zbog toga ne kosi trava, da Zagreb i Hrvatska postanu džungla ili savana, što će automatski popraviti demografsku sliku? Jesu li možda ambrozija i sretne obitelji veprova uvod u demografski raj?

„Možemo!“ i dalje: kada je grad zapušten i derutan upravo onako kako Zagreb danas jest, ne utječe li to na iseljavanje? Hm, bježanje glavom bez obzira. I, još nešto, tko je zadužen za održavanje grada? MMF? UEFA? Tete iz vrtića? Ili, možda, vodstvo grada? Ono koje ćemo opravdati „demografskom krizom“.

Demografija je ozbiljna tema. No nije dovoljno samo strašiti statistikom demografske situacije, važno je uočiti njene uzroke i društveno okruženje. Uzroci za lošu situaciju upravo su politički upravljači koji ne rade svoj posao. Tko je, ako ne oni, kriv što nam je pravosuđe sporo, sustav obrazovanja zastario, zdravstvo nedostižno, mirovine niske, što u državi bujaju kriminal i korupcija, a ne procesuiraju se? Zbog toga mladi, sposobni, obrazovani, najbolji odlaze i čine demografsku situaciju lošom. Ali odlaze i zbog nepokošene trave, neodvezenog otpada, neobnovljenih fasada koje otpadaju sa zgrada, vodovodnih cijevi koje pucaju. Jer i to je neznanje, nestručnost, nečinjenje za koje demografija ne može biti alibi. Kao što Plenkoviću za to što je država popljačkana, ljudi osiromašeni, a društvo izokrenuto naglavačke, opravdanje ne mogu biti euro i Schengen, tako ni demografija ili kakav drugi prioritet neće promijeniti to da Tomašević i Možemo! ne rade svoj posao. A upravo zbog toga što svi oni ne rade svoj posao – ne upravljaju gradom i državom na pravi način – ljudi odlaze. To je uzrok. Riješite uzrok, riješili ste i demografiju.

U protivnom, ako će se upravljači izvlačiti na demografiju, smišljati neka druga nerješiva pitanja, a istovremeno „farbati Sanaderove tunele“, sada novom signalizacijom po asfaltu u Masarykovoj i Gundulićevoj, ako je borba protiv „Bandićeve ostavštine“ otvaranje biciklističkih staza i zatvaranje ulica za vozila te degrowth – odustajanje od rasta i napretka, ako se vjera u razvitak i bolji život ostvaruje kroz nekošenje trave i manje parkirališta, ako se neki „prioriteti“ zazivaju samo kao izlike i opravdanja nerada, tada netko ne obavlja svoj stvarni posao, ne kreira odgovore na probleme, samo se pravi da radi. Taj vam govori da je rješenje tu samo jedno. Vrlo demografsko. Dragi građani, j….. se!