GOST KOLUMNIST: JOSIP KREGAR: Premijer je čuđenje u svijetu

Koji to ljudi, pijani ili trijezni, idu tući Srbe u zabačenim selima? Nije važno hoće li biti pronađeni i kažnjeni, već hoće li ljudi s moralnim autoritetom reći da je to četnički primitivizam nedostojan uljudbe

Postoje neki znakovi po kojima je moguće prepoznati klimavu i slabu vladu. To su jasni znakovi da se vlada ne osjeća sigurno i da želi, pod svaku cijenu i uz svaku žrtvu, ostati (opstati) još koji mjesec. Tri su takva znaka. Jedan je ignoriranje problema i poricanje teškoća, drugi je emfatično pozivanje na patriotizam, a treći je povećanje plaća.

Premijeri su, prema lokalnom iskustvu, čuđenje u svijetu. Premijer se čudi kako to da diplomatkinja brani rasizam. Još mu je čudnije što napada premijerku države u kojoj nas zastupa, za pogrešnu politiku imigracija. “Zar bi imigranti trebali biti bijelci i kršćani?” čudi se. Ne znam što ga čudi. Nitko nije primijetio njen radikalni konzervativizam i namjeru da šteti svojoj zemlji. Pa nju su nadređeni ocjenjivali kao službenika! Kako su je ocijenili, bilo je poznato nadređenima i dostupno premijeru. Svejedno je napredovala i bila odabrana. No greška je veća. Ona je lagala. I to kad je skandal izbio. Kako nitko nije primijetio, pa onda i rekao da gospođa laže i izmišlja da joj je profil hakiran? Mediji su je ismijali, a premijer se čudio.

Premijer se čudi i neshvatljivo mu je da njegov ministar ima na istaknutom mjestu sliku Ante Pavelića. To je onaj isti ministar koji ga je torbom dokumenata uvjerio da nije učinio ništa loše. Prevario ga je, dakle, lagao je. Za kaznu je premješten na drugu funkciju. Sad tvrdi da ono nije slika Ante Pavelića već nekog njegova pretka. U mojoj radnoj sobi visi slika mog pretka u nekoj (austrougarskoj?) uniformi. Ne znam skoro ništa o njemu. Mogu pozvati svakog novinara i pokazati sliku. Imam sliku oca u uniformi. Mogu je pokazati svakom novinaru. Istina o slici je jednostavna: pokaži sliku. Odmah, da se otkloni sumnja u namještanje.

Tu ne znam što mi više smeta, ono što su učinili ili nedostatak inteligencije pri objašnjenju. Reći da ne znaš koliko imovine imaš ili tvrditi da ti je profil hakiran, nisu samo laži, već kolosalne gluposti, jer istina se lako može utvrditi, a laž razotkriti. Treba primijetiti da su oni subjektivno smatrali da su se izvukli, jer drugi ministri su i ranije lagali i izjavljivali gluposti pa im je sve zaboravljeno, a onda i oprošteno. I tko se više sjeća glupih objašnjenja o kupnji zrakoplova, prodaja poduzeća, stečaja Agrokora i brodogradnje. Izlika, ma kako glupa bila, nakon nekog vremena bit će potisnuta novim skandalima, neinteligentnim objašnjenjima i nadom da ljudi sve zaboravljaju – i da nekima zaboravljaju sve.

Premijer se čudi kaznenoj ekspediciji u srpskim selima Biskupije kod Knina, uz fantomke, šipke i mačete. Komentirajući prebijanje srpskih konobara zaboravio je slike skokova spasa za život u splitskoj luci, ubojstva u Kostreni, premlaćivanje povratnika u Rijeci. Koji to ljudi kad se napiju – ili trijezni – idu tući Srbe u zabačenim selima? Nije važno hoće li biti pronađeni i kažnjeni, već hoće li ljudi s moralnim autoritetom reći da je to četnički primitivizam nedostojan uljudbe (ma što ta riječ značila). Ima li vlast snage pozvati na protestna okupljanja protiv političkog i etničkog nasilja? Ne vjerujem da će to učiniti i mislim da se boji slabog odaziva. Bolje je šutjeti, opranih ruku, reći neka institucije rade svoj posao. Barem da kažu da te napade vrše “mrzitelji svega hrvatskog”. Nije posao političara uhititi, zatvoriti i kazniti, ali je njihov posao promicati civilizirano ponašanje, dati primjer i poslati nedvosmislenu poruku. Šuti vlada, šute biskupi, šute škole i lijeni dio oporbe. Hoće li progovoriti kao Norvežani, Novozelanđani ili Nijemci, jasno i nedvosmisleno, a ne samo priopćenjima (koja djeluju kao da su za vanjsku upotrebu)? Zašto nisu oformili neko tijelo koje bi Dalićku, Marića, Kuščevića, Žalac ili Tolušića pozvalo na ostavku? Skromna su ovlaštenja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa (članak o načelima obavljanja javne dužnosti). Ovako ostavke izgledaju kao slobodna volja premijera koji voli ili ne voli, koji gubi povjerenje u nekoga, a zapravo je riječ o teškim etičkim i političkim povredama dužnosti. Dobro, nigdje ne piše da se dužnosnik ne smije braniti od pogrešaka prozirnim i glupim objašnjenjima, ali zaboga, kakva smo mi država ako je glupost kvalifikacija za funkciju?

Opasno je ako u sporu o odgovornosti odlučuje saborska većina, prigodno skupljena, koja se sramoti i misli da su izbori daleko, a lojalnost važnija od savjesti. Ljepota, ljubav i legitimitet ne mjere se brojevima glasova. Na Eurosongu ne pobjeđuju najbolji. Svaka pobjeda namještenim glasovanjem i improviziranim i kupljenim većinama, erodira povjerenje i vjerodostojnost vlasti. Sada je narod ne voli i bit će puno protestnih glasova na izborima. A izostala je i pobjeda na europskom natjecanju. Vlast koja kupuje vrijeme brzo će biti zaboravljena.

Malo smo se ohladili od izjava o patetičnom rodoljublju, točnije, počeli smo misliti da su to prazne fraze. Pred očima nam je slika zida na kojem piše “ovo je Srbija”, što je netko ismijao dodavši “ovo je pošta”. Malo mi je bilo neugodno jer sam morao misliti i na one koji su bili žrtve ubilačke literature i parola. Pretjerivati s deklarativnim rodoljubljem ušlo je u modu.

Predsjednica izjavljuje: “Stoga od diplomata očekujem da prije svega budu rodoljubi” A škola, iskustvo, znanje jezika, opća kultura? Bojim se da će stranci u Hrvatskoj malo razumjeti rodoljube, a rado će se sprijateljiti s profesionalcima. Kujundžić kaže: “Ja sam Hrvat i uvijek sam za hrvatski narod.” Pitanje je bilo o zdravstvu i plaćama. Malo me hvata jeza od toga kako će dobar Hrvat pasti maturu. Kako će Srbin opravdati jedinicu iz matematike? Hoće li mi zube popravljati domoljub? Sumnjivi su mi svi s prezimenom Milošević, Petrović, Nikolić ili Sekulić.

Mogu biti i naši i njihovi, a ja bih da budu kirurzi, zubari, slikari, dobri povjesničari, objektivni učitelji koji ne uče hrvatsku fiziku, hrvatsku biologiju ili hrvatske prometne znanosti. Profesija zahtijeva univerzalni jezik znanja ili nije profesija. A ne staviti domoljublje prvo. Dubravka Šuica kaže da će kao povjerenica braniti hrvatske interese. To kaže pred našim parlamentarcima, a tek ide na saslušanje pred Europski parlament. Njena je obaveza braniti europske interese i provoditi odluke Europskog parlamenta. Zamislite da povjerenica za trgovinu ili obranu kaže istu frazu: “Branit ću ekonomske interese Njemačke” ili “Naša je vojna strategija obrana Luksemburga”?

Ponekad krajem ljeta, zbog vrućina, sklon sam teorijama zavjere i političkoj paranoji. Palo mi je na pamet da su sve to pokušaji rušenja Plenkovića, podmetanja neprijatelja ili prijatelja koji ga sistematski podrivaju i ruše. Ne bi trebalo tako misliti, stvar je jednostavnija. Suparnici su osjetili njegov zamor. Prijatelje je rastjerao, saveznike gubi, stranka se dijeli, klike likuju. Moć ima, ali čeka trenutak kada će odlučivati o listama. A što ako pogrešno računa? Svi misle da je slab i gotov. Neka čita američkog predsjednika Franklina Delanoa Roosevelta: Trebamo se bojati samo straha. A on se čudi katastrofama.

Komentiraj

Source:Josip Kregar